Najave događaja
Galerija Kazamat: izložba Andree Zrno "Ultimate fight"
18.10.2011. 10:40
Galerija Kazamat poziva Vas na otvorenje izložbe "Ultimate fight" Andree Zrno, koje će se održati u petak 21. listopada 2011., s početkom u 19 sati. Izložba će biti otvorena do 11. studenog 2011.
Izložbu možete pogledati svaki dan, osim ponedjeljka, od 17 do 20 sati.
Marijan Špoljar: Ultimate Fight (predgovor)
Skriveno:
Baveći se i u svojim prethodnim kiparskim i ambijentalnim instalacijama podjednako psihološkim odnosima i relacijama, problemima forme, oblicima i materijalima, kao i istraživanjima prostornih vrijednosti, Andrea Zrno ostvarila je nekoliko cjelina koje su potvrđivale cjeloviti i artikulirani autorski stav. Reklo bi se: pred nama je autorica koja je kroz fragilnu formu, suptilan pristup materijalu, pažljivi odnos prema prostoru i kalkulirano djelovanje sila ostvarila ambijente neočekivane transparentnosti i izrazite mekoće.
Mada se u interpreteciji tih radova spominjala i ona, na prvi pogled, nevidljiva dimenzija očuđenja i metaforičke otvorenosti, pa konačno i simbolički naboj koje su nosile njezine rahle konstrukcije, tek je prelazak na video i fotografiju te njihovo prostorno instaliranje, donijelo promjenu u medijskom, tematskom i vrijednosnom smislu. Ta je promjena korespondirala s njezinim studijskim boravkom na video odjelu Akademije likovnih umjetnosti i dizajna u Bratislavi, ali su povodi očito manje u promjeni ambijenta, a više u odluci autorice da neka svoja, ali i opća moralna i egzistencijalna pitanja, postavi kao dominantni problemski okvir svoga umjetničkog djelovanja. Pri tome, ona se nije rukovodila imperativima medijske ekskluzivnosti, nego je značenje, karakter i status svoga rada odredila kroz formu u kojoj se video račva s instalacijom i standardnim izložbenim postavom.
Iako mješoviti oblik rada i način prezentacije impliciraju da je riječ o složenoj strukturi, u osnovi su njezinih projekata vrlo jasne, koncizne i jednostavne realizacije. Do osnovne, dovoljno funkcionalne, razine rada autorica je došla reduciranjem svih opisnih detalja i kontekstualnih karakteristika i usredotočenošću na primarno značenje radnje u video-radu ili predmeta na izložbi. Iz tog razloga, noviji radovi Andree Zrno mogu iznenaditi efektom svoje doslovne forme, ali zbog toga mogu proizvesti i učinak neočekivane poante.
No, prije svega, ti su radovi demonstracija jedne moralne stabilnosti koja subjekt ne određuje kroz poziciju žrtve (okolnosti, društvenih stega, politike i sl.) nego mu daje aktivni, emancipacijski karakter. To je pozicija u kojoj samosvijesni pojedinac preuzima na sebe teret krivnje, ne da bi kroz oprost riješio svoj nečisti moralni uteg, već da bi kroz vlastitu samoanalizu skršio uzroke tom stanju. Iako je psihoanalitički ključ i ovdje moguć, put je do rješenja jednostavniji: autorica ga, dakle, vidi u formi aktivističkog pristupa gdje se, preko hrabrenja samosvijesti, suočavanja i reakcije na problem, izbjegava potencijalna pasivizacija, ali i raširena praksa da se, umjesto vlastitoj savjesti, olako okrećemo stereotipizaciji po kome su društvo i njegove institucije dežurni krivci za svaki individualni neuspjeh ili nespokoj subjekta.
Radovi Andree Zrno reducirani su u formi i direktni u ideji. Ako se izravno i ne referiraju na iskustvo umjetnosti sedamdesetih, teško da mogu izbjeći spominjanje strategije i ideje toga razdoblja. Kao i umjetnicima nove umjetničke prakse i Andrei su, umjesto estetske izbrušenosti, važnija neka etička načela, i njoj je aktivna moralna pozicija i samosvijesno određenje prema vlastitoj ulozi u društvenom životu presudnija od umjetničke forme. Tu svoju poziciju autorica interpretira kroz postupak u kome se, doduše, postavlja načelna dilema, ali su odgovori uvijek implicirani.
Serija od šest autoportretnih fotografija na kojima umjetnica drži tekstualnu poruku – izravni iskaz o trenutnom nezadovoljstvu i pasivnosti – i svojim licem tumači neraspoloženje i tupost vlastite egzistencije, najbolje pokazuje intenciju njezinog postupka autoreprezentacije: otkriti sebe, ali ne zato da bi se izazvalo sažaljenje ili optužilo društvo, već da bi se javnom objavom, deintimizacijom, pokušalo mijenjati i sebe i druge. Umjetnički rad tako postaje mjesto evidencije raslojenog identiteta, ali je govor u prvome licu usmjeren i na jednu vrstu medijatorstva kojom se pledira i za mijenjanje tuđih predrasuda i preduvjerenja.
Slična se situacija događa i u video-instalaciji „Ultimate fight“, gdje nam se nudi iluzija razrješenja ne samo naših dvojbi; savjest, krivnja i grijeh, simbolički locirani na boksačke vreće, postaju mete, ali s nemogućnošću da ih se silom eliminira. Umjesto fizičkog odbacivanja, uvijek se traži istinsko sučeljavanje i preispitivanje vlastite pozicije.
Rad „Ponavljanje je majka znanja“ složen je ambijentalni projekt, sastavljen od natpisa na zidu, četiri sadržajno povezana video-rada i podne instalacije. Tema kojom se autorica bavi usmjerena je na problem ponavljanja: suprostavljajući dva tipa repetitivnog ponašanja – onaj koji je tipičan za osobe s autizmom i onaj koji postoji u umjetničkim postupcima – autorica se, kroz optiku koja implicira dilemičnost u odnosu na pozitivne i negativne konotacije toga pojma, nastoji odrediti i kroz umjetničku i kroz medicinsku definiciju. Svjesna, naime, prisutnosti te metode u mnogim, pa i u svojim radovima, ali i upoznata sa osobinama jednog razvojnog poremećaja mozga, ona će kroz (ironičnu?) paralelu ipak govoriti o relativizmu svih pojmova i o nesigurnim granicama između stvaralačke jedinstvenosti i nekreativne repeticije.
Iako četiri video-rada prikazuju procese gužvanja, bacanja, ravnanja i pisanja po papiru - kao metafore odnosa prema znanju - način evidentiranja procesa i hladna objektivnost koja gotovo da sugerira tautološku dimenziju cijeloga postupka, opet asociraju umjetničku praksu sedamdesetih, odnosno, jednu vrstu analitičnosti koja je gotovo lišena tragova bilo kakvog djelovanja u području estetskih vrijednosti.
Mada se u interpreteciji tih radova spominjala i ona, na prvi pogled, nevidljiva dimenzija očuđenja i metaforičke otvorenosti, pa konačno i simbolički naboj koje su nosile njezine rahle konstrukcije, tek je prelazak na video i fotografiju te njihovo prostorno instaliranje, donijelo promjenu u medijskom, tematskom i vrijednosnom smislu. Ta je promjena korespondirala s njezinim studijskim boravkom na video odjelu Akademije likovnih umjetnosti i dizajna u Bratislavi, ali su povodi očito manje u promjeni ambijenta, a više u odluci autorice da neka svoja, ali i opća moralna i egzistencijalna pitanja, postavi kao dominantni problemski okvir svoga umjetničkog djelovanja. Pri tome, ona se nije rukovodila imperativima medijske ekskluzivnosti, nego je značenje, karakter i status svoga rada odredila kroz formu u kojoj se video račva s instalacijom i standardnim izložbenim postavom.
Iako mješoviti oblik rada i način prezentacije impliciraju da je riječ o složenoj strukturi, u osnovi su njezinih projekata vrlo jasne, koncizne i jednostavne realizacije. Do osnovne, dovoljno funkcionalne, razine rada autorica je došla reduciranjem svih opisnih detalja i kontekstualnih karakteristika i usredotočenošću na primarno značenje radnje u video-radu ili predmeta na izložbi. Iz tog razloga, noviji radovi Andree Zrno mogu iznenaditi efektom svoje doslovne forme, ali zbog toga mogu proizvesti i učinak neočekivane poante.
No, prije svega, ti su radovi demonstracija jedne moralne stabilnosti koja subjekt ne određuje kroz poziciju žrtve (okolnosti, društvenih stega, politike i sl.) nego mu daje aktivni, emancipacijski karakter. To je pozicija u kojoj samosvijesni pojedinac preuzima na sebe teret krivnje, ne da bi kroz oprost riješio svoj nečisti moralni uteg, već da bi kroz vlastitu samoanalizu skršio uzroke tom stanju. Iako je psihoanalitički ključ i ovdje moguć, put je do rješenja jednostavniji: autorica ga, dakle, vidi u formi aktivističkog pristupa gdje se, preko hrabrenja samosvijesti, suočavanja i reakcije na problem, izbjegava potencijalna pasivizacija, ali i raširena praksa da se, umjesto vlastitoj savjesti, olako okrećemo stereotipizaciji po kome su društvo i njegove institucije dežurni krivci za svaki individualni neuspjeh ili nespokoj subjekta.
Radovi Andree Zrno reducirani su u formi i direktni u ideji. Ako se izravno i ne referiraju na iskustvo umjetnosti sedamdesetih, teško da mogu izbjeći spominjanje strategije i ideje toga razdoblja. Kao i umjetnicima nove umjetničke prakse i Andrei su, umjesto estetske izbrušenosti, važnija neka etička načela, i njoj je aktivna moralna pozicija i samosvijesno određenje prema vlastitoj ulozi u društvenom životu presudnija od umjetničke forme. Tu svoju poziciju autorica interpretira kroz postupak u kome se, doduše, postavlja načelna dilema, ali su odgovori uvijek implicirani.
Serija od šest autoportretnih fotografija na kojima umjetnica drži tekstualnu poruku – izravni iskaz o trenutnom nezadovoljstvu i pasivnosti – i svojim licem tumači neraspoloženje i tupost vlastite egzistencije, najbolje pokazuje intenciju njezinog postupka autoreprezentacije: otkriti sebe, ali ne zato da bi se izazvalo sažaljenje ili optužilo društvo, već da bi se javnom objavom, deintimizacijom, pokušalo mijenjati i sebe i druge. Umjetnički rad tako postaje mjesto evidencije raslojenog identiteta, ali je govor u prvome licu usmjeren i na jednu vrstu medijatorstva kojom se pledira i za mijenjanje tuđih predrasuda i preduvjerenja.
Slična se situacija događa i u video-instalaciji „Ultimate fight“, gdje nam se nudi iluzija razrješenja ne samo naših dvojbi; savjest, krivnja i grijeh, simbolički locirani na boksačke vreće, postaju mete, ali s nemogućnošću da ih se silom eliminira. Umjesto fizičkog odbacivanja, uvijek se traži istinsko sučeljavanje i preispitivanje vlastite pozicije.
Rad „Ponavljanje je majka znanja“ složen je ambijentalni projekt, sastavljen od natpisa na zidu, četiri sadržajno povezana video-rada i podne instalacije. Tema kojom se autorica bavi usmjerena je na problem ponavljanja: suprostavljajući dva tipa repetitivnog ponašanja – onaj koji je tipičan za osobe s autizmom i onaj koji postoji u umjetničkim postupcima – autorica se, kroz optiku koja implicira dilemičnost u odnosu na pozitivne i negativne konotacije toga pojma, nastoji odrediti i kroz umjetničku i kroz medicinsku definiciju. Svjesna, naime, prisutnosti te metode u mnogim, pa i u svojim radovima, ali i upoznata sa osobinama jednog razvojnog poremećaja mozga, ona će kroz (ironičnu?) paralelu ipak govoriti o relativizmu svih pojmova i o nesigurnim granicama između stvaralačke jedinstvenosti i nekreativne repeticije.
Iako četiri video-rada prikazuju procese gužvanja, bacanja, ravnanja i pisanja po papiru - kao metafore odnosa prema znanju - način evidentiranja procesa i hladna objektivnost koja gotovo da sugerira tautološku dimenziju cijeloga postupka, opet asociraju umjetničku praksu sedamdesetih, odnosno, jednu vrstu analitičnosti koja je gotovo lišena tragova bilo kakvog djelovanja u području estetskih vrijednosti.
Andrea Zrno (životopis)
Skriveno:
Andrea Zrno rođena je u Osijeku 1985. godine. Diplomirala 2009. na Akademiji likovnih umjetnosti u Zagrebu, Odsjek kiparstva, u klasi red.prof. Stjepana Gračana. Pohađala jednosemestralno predavanje na Odsjeku za multimediju i intermedije pri Akademiji likovnih umjetnosti i dizajna u Bratislavi, Slovačka.
Od 2010. članica Hrvatskog društva likovnih umjetnika u Osijeku. Izlagala na brojnim izložbama u zemlji i inozemstvu. Dobitnica brojnih nagrada i priznanja za svoj rad, od kojih su možda najznačajnije Rektorova nagrada Sveučilišta u Zagrebu i Nagrada za najuspješnijeg diplomanta Akademije likovnih umjetnosti u Zagrebu.
Od 2010. članica Hrvatskog društva likovnih umjetnika u Osijeku. Izlagala na brojnim izložbama u zemlji i inozemstvu. Dobitnica brojnih nagrada i priznanja za svoj rad, od kojih su možda najznačajnije Rektorova nagrada Sveučilišta u Zagrebu i Nagrada za najuspješnijeg diplomanta Akademije likovnih umjetnosti u Zagrebu.
Objavio: Redakcija 031 |
Komentari (0)
