Galerija Waldinger: izložba fotografija Marka Ercegovića "Golub na grani"

Možda je to bilo prije godinu dana ili malo više, Marko mi je pokazivao svoje fotografije. Najprije mi je pokazao Male promjene koje smo pripremali za izlaganje, a zatim i sve ostale koje je imao sortirane u raznim folderima na laptopu. Tako sam iz prve ruke doznala da njegove serije fotografija nastaju usporedno. Zatekla sam ih na pola puta. Vidjela sam ih u procesu oblikovanja. Neke su mape sadržavale odabrane, neke odbačene, neke možda, neke sigurno… Sortiranje i selektiranje kao temeljna intelektualna djelatnost, ona koja je rodila misao. Ona za koju ne možemo reći je li prethodila prvoj misli ili je prva misao zatražila da se stvari poslože kako bismo ih bolje razumjeli. Od nje je sve počelo, ona je način kako mislimo.

Tako sam počela shvaćati njegov oblikovni princip. Taj princip otkriva čime se Marko Ercegović zapravo bavi. U određenoj mjeri istražuje zabilježeno. Polazi od konkretnog, već snimljenog pa sortiranjem i analogijama uspostavlja drukčiju vrstu vizualne misli. Posebno je uzbudljiva činjenica da tako otkriva oblikovni i izražajni sustav koji je specifičan upravo za svjetlopisnu mehanički nastalu sliku. Izostanak potpune kontrole gotovo je nemoguć ili, u najbolju ruku, teško izvediv u manualno produciranim artefaktima. Automatsko crtanje, crtanje lijevom rukom neke su od tehnika kojima su se služili pojedini povijesni periodi ne bi li pristupili srodnom problemu. Iako se kod Marka ne radi o iracionalnom za kojim je tragao nadrealizam. Radi se o konkretnom, a ono je specifično za fotografiju.

Što to Marko dotiče Golubom na grani?
Naslov serije Golub na grani je duhovit, ali je i programatski. Bilo mi je to jasno od prvoga trena, iako je i fotografija goluba na grani bila tu da me zavara i nasmije. Oblikovanje Markovog rada odvija se u vremenu nakon eksponiranja. Ono, naravno, ne postoji bez procesa snimanja, ali onaj presudni čin oblikovanja o kojem ovdje želim govoriti zbiva se nakon što je svjetlost pala na fotoosjetljivu površinu.
Sandra Križić Roban u svojoj nedavno izašloj knjizi Na drugi pogled poglavlje o Marku Ercegoviću naziva „ono nešto sa slika“. Na moje pitanje što je to Golub na grani, on sam mi šalje link na video u kojem Robert Adams objašnjava da fotografija bilježi nešto više od onoga što je u kadru.

Markova fotografija goluba na grani nalikuje skrivačici. Treba mi nekoliko sekundi da u spletu grana koje prekivaju cijeli kadar ugledam goluba. Iako je golub u gotovo savršenom središtu slike. Tu je preda mnom, u samom centru moje navodne pozornosti, a ne vidim ga iz prve! To je pravi Golub na grani! Prizor je vrlo jednostavan. Čine ga tek tri različita elementa: grane, nebo i golub. Grane su strukturalna mreža, nebo je pozadina. Grane uspostavljaju slojevitu dimenziju dubine, nebo je iza njih – ono je završetak dubinskog prodora. Na ovoj je fotografiji ploha neba usporedna prostoru u kojem stojim ja kao promatrač. Moj prostor, prostor goluba na grani i prostor neba nanizani su po horizontalnoj dubinskoj osi. Takva prostorna dispozicija obilježava svaku sliku viđenu kao izrez iz veće cjeline, viđenu kao kadar ili odabir. Svaka slika proizvedena u našoj kulturi spušta nebo s pozicije iznad tjemena u očište promatrača. Slikom posvajamo svijet.
Nebo i golub nose posebno snažan simbolički naboj.

Preplet golih grana je mreža, struktura unutar koje se odvija naš život. Ona je naš način otčitavanja i razumijevanja svijeta. U središtu te strukturalne mreže sjedi golub. Ja kao promatrač stojim ispred njega, i ne vidim ga. Ne vidim ga dok moje iskustvo vođeno povišenim stupnjem pozornosti ne razotkrije što je to što je snimljeno. Moje civilizacijsko, moje kulturalno iskustvo kaže mi da je preda mnom slika a ne svijet, da je ona produkt duha i da nosi neki meni prepoznatljiv simbolički sadržaj. Ja ću za njim svjesno ili nesvjesno tragati sve dok ne pronađem dovoljnu količinu očekivanog sadržaja. Tu u pojmu očekivanog sadržaja događa se zaplet i ključni preokret pripovijesti o Golubu na grani.

Opis prizora na fotografiji ništa ne zatajuje, precizan je i jednostavan. Na fotografiji su zaista samo tri opisana elementa u spomenutim relacijama pa ipak se u opisu glavni sadržaj u potpunosti izgubio. Kako je to moguće? O čemu se tu radi ako su na fotografiji nebo, grane i golub, a opis njihovih pozicija promašuje sadržaj slike?
Priča je o promašaju!

Golub je na grani, vrabac u džepu nas ne zanima. Kako pokazati odricanje? Kako pokazati da je težište interesa na onome što izmiče? Kako pokazati da središte našeg interesa uopće nije u središtu interesa?
Vratimo se samom prizoru. Marko o negativnome konceptualnom prostoru, o onom što je odbačeno, govori konkretnim. Sam pojam oblikovnog principa nazvan Golub na grani on ispituje i artikulira odabirom onoga kaptiranog u slici kao i odabirom samih slika. Tako u nekoliko koraka Marko Ercegović zauzima i pokazuje svoju točku pogleda, rakurs iz kojeg promišlja svijet.

Golub sjedi na grani u središtu slike, ali obrisne linije njegovih leđa, trbuha, glave toliko precizno prate mrežu grana među koje se smjestio da se posebnost njegove egzistencije otapa i nestaje. Meni koja sam navikla gledati u binarnim kontrastima golub postaje nevidljiv. Da je objektiv zakrenuo tek za koju stotinku stupnja, golub bi iskočio u punom plasticitetu svoje toplokrvne egzistencije. Jer nebo je neživo, stablo je živo, a golub je toplokrvan.

Međutim, stvarno događanje na fotografiji potpuno zanemaruje ta civilizacijska znanja, ono se zbiva na drukčijim razinama. Najjednostavnije ih možemo opisati kao stupnjeve izdvajanja i utapanja. Kao što se golub utapa u mrežu granja tako i same grane uspostavljaju vrlo strogu potpuno neočekivanu hijerarhiju superponiranih slojeva. One se izdvajaju različitim stupnjevima oštrine. Od onih toliko izoštrenih da izgledaju poput posjekotina do onih koji se otapaju u neprozirnoj tvari neba, grane se ponašaju poput fikcijskih razina realiteta. Pojavljuju se tamo gdje ih ne bismo očekivali. Polje optimalne oštrine je negdje u drugom, trećem sloju, a to nije onaj sloj u kojem sjedi golub!

Ukratko želim pokazati kako cijeli prizor izmiče uobičajenim obrascima interpretacije. Moj opis želi pokazati da nam je svima odmah jasno da to nije ono o čemu autor razmišlja, da nije to ono što vidi i želi pokazati. Želim pokazati da je takvo promatranje promašaj i da nas Marko konkretnim slikama vodi k poimanju dimenzija, razloga i ultimativne ljepote onoga što ustrajno promašuje cilj.