Kazamat: otvorenje izložbe 'Istkani kodovi' akademskog slikara-grafičara Gorana Kujundžića

Princip nastajanja crteža Gorana Kujundžića zasniva se na unaprijed promišljenoj i određenoj ideji, lišenoj intuitivnih trenutaka čak i u stvaralačkom tijeku. Ponavljanje i umnažanje geometrijski strukturiranih izdvojenih znakova postupno tvori ritmičko polje nove forme i dinamike koje virozno zahvaća svaku podlogu. Osnovni nositelj izraza je akromatska linija, na nekim mjestima združena s monokromnim plohama. Ova dva elementa tvore spletove stiliziranih mentalnih tlocrta, ornamentu sličnoga površinskog interpretacijskog sloja. Autor prati vlastitu zamisao koja pak titra pred našim očima, zavaravajući nas stabilnošću svoje geometrijske strukture. No ispod krhkih mreža gradbenih linija ulazimo u virtualni svijet jednako lomljivih međuljudskih odnosa, vlastitih dilema i ustručavanja, naznačen kratkim nazivom rada, koji u buci linijskih spojeva i tkanja ostaje gotovo neprimjećen.

Ipak, praznina bjeline papira ulijeva strah koji prethodi susretu s medijem. Umjetnikova nelagoda pred besadržajnom podlogom stvara se pri suprotstavljanju plohe s njegovom idejama punom svijesti koja dotiče Beskrajno i Neopipljivo. U tim trenutcima počinje ekstatično i dervišu nalik nizanje minijaturnih formi nebrojenim, polaganim i usredotočenim pomacima šake. Minucioznim pristupom sugerira se i doslovno fizičko približavanje crtačkoj podlozi te postavljanje umjetnikova tijela u položaj koji odgovara trenutku. ‘Riječ položaj upotrebljavam da bih označila onaj trenutak prividne nepokretnosti kada je tijelo zadržano pred najsnažnijom, najsuptilnijom radnjom, tijelo u momentu najveće potencijalne djelotvornosti’. Navedeni tjelesni položaj nikako nije zanimariv pokušamo li si predočiti nastanak tek jednoga crteža: autorov um gradi svoj vizualni kod kontroliranim pokretom ruke i, poput plesača, više ne primjećuje grč i ozljedu - posljedicu njegove neobuzdane izvedbe. U stanju kontinuirane vrtnje otkriva harmoniju razuma, oblikovanja i mašte.

Polagano, prateći rukom misao, mijenja se i svijest, rasterećujući se nizanjem sitnih linija na mjestima koje dotiče crtaće sredstvo. Približavajući se kraju stvaralačkoga tijeka, nakratko se javlja bjelina, poput one na papiru, a trenutna besadržajnost misli zavarava svojom lakoćom i više nije, kao na početku, nelagodna. Položaj tijela se počinje mijenjati, oslobađajući ruku zamršenog geometrijskog spleta. Tkanje je obrubljeno, a njegova sposobnost širenja za sada je onemogućena.

Jelena Kovačević