Najave događaja
GISKO: 'Kavez' - izložba slika Snježane Mekić Delić
23.01.2010. 20:55
U Gradskoj i sveučilišnoj knjižnici Osijek u danima od 4. do 14. veljače 2010. bit će postavljena izložba slika Snježane Mekić Delić pod nazivom "Kavez", od 18 sati.
Snježana Mekić Delić o izložbi i inspiraciji:
Ostavljajući po strani slikarski izraz i izvedbeni doseg (to je područje istraživanja i rada, i vječnog nezadovoljstva koje me tjera dalje), pričat ću rascjepkanu priču o nastanku pijetlova!
Prvog pijetla sam, nespretno našepurenog, naslikala za čovjeka po prezimenu Oroz. Tražeći po netu fotografije pijetlova, sjetila sam se (opet) djetinjstva i bakinih kokica. Moja kokoš - ljubimica zvala se Priča, spasila sam ju kao malo i zakržljalo pile, a onda još puno puta - da ne završi u juhi. To je jedina kokoš koju znam da je umrla prirodnom smrću - od starosti.
Sjećate se Malog princa i pripitomljavanja lisice i ruže - kad nekog zavoliš, počneš ga gledati drugačije. Tako sam ja gledala svoje pse i mačke... i jednu gicu. Oni su mene gledali i u njihovim očima sam vidjela iskru života, istu onu koja je i u meni. Zar može jedan život biti vrijedniji od drugog?
Kiklopova dilema: debilni kolporter ili vrhunsko umjetničko djelo, koga bi trebalo spasiti.
Svijet oko mene ima čudne i meni neshvatljive dileme i mjerila vrijednosti, a hijerarhija samo pitanje uspostavljanja moći.
Uvećavam jedno minorno biće na "human-size" - veličinu čovjeka, jedinu koju čovjek može percipirati. Zapravo, radi se o homocentrizmu, promatranju svih stvari iz jedine nama vidljive perspektive - svoje. Postavljanjem kaveza od žice za kokošinjac u središte izložbe, želim na trenutak pogled iz kaveza, umjesto uobičajenog pogleda u kavez. Promjenu perspektive, obrat. Bio bi to trenutak kad bi umjesto konzumacije drugog bića, nastupilo... nešto drugo... priznavanje drugog bića. Razumijevanje, osjećanje... to bi bilo nemoguće, ali samo priznavanje postojanja i važnosti drugih bića osim mog... Ne vjerujem da čovjek može izaći iz ja-stva, ali spoznaja samog sebe ne obavezuje nas da se postavimo na vrh hijerarhije. Ovo je pitanje priznavanja i jednake vrijednosti života u svim
njegovim oblicima. Ovo je pitanje priznavanja svega i svih koji su drugačiji od nas.
Kavez je prazan, ali ako bi samo jedna osoba ušla u taj kavez, svi moji pijetlovi bi bili vani - na slobodi.
Čovjek nije mjera svih stvari, ja nisam mjera svih stvari. Hijerarhija koju stvaramo ne može biti univerzalna, opet je homo-fobično-centrična. Slova razbacana oko pijetlova ne znače ništa ili su samo pokušaj komuniciranja između poznatog i nepoznatog. Zaglušujuća buka u komunikacijskom kanalu, ali totalno neartikulirana.
Komunikacija, govor koji ne dopire do nikoga, govor koji je nerazumljiv, govor
koji ne želimo čuti, buka u komunikacijskom kanalu, šifrirana komunikacija, značaj govornika govornik je pijetao, minorno biće od kojeg ne očekujemo da govori... kokošinjac, kavez...
Maskulin/feminin - kokošinjac muško-ženskih odnosa, pijetao u kokošinjcu, zapravo je samo On među sebi sličnima. Igra u kojoj sam komično spojila dva svoja ciklusa: oroze koji žele komunicirati i binarne dame koje se ponavljaju u beskonačnom recikliranju.
Bestiarij... binarij... ptice koje su zaboravile letjeti...
Bijeli pijetao dominira, a u kokošinjcu pijetlova dominacija više je komična, nego stvarna. Kokošinjac je alegorija ljudskog društva. Cijela muško/ženska priča je slučajna, poigravanje s dva svoja ciklusa: binarne face i kavez.
Maskulin - Pijetlovi - priča o hijerarhiji i nemoći/moći.
Feminin - moja potraga za izgubljenim vremenom, ponavljanje, recikliranje same sebe...
...face su slučajno ili neslučajno ženske, jer su moje...
...kavez...
Snježana Mekić Delić o izložbi i inspiraciji:
Ostavljajući po strani slikarski izraz i izvedbeni doseg (to je područje istraživanja i rada, i vječnog nezadovoljstva koje me tjera dalje), pričat ću rascjepkanu priču o nastanku pijetlova!
Prvog pijetla sam, nespretno našepurenog, naslikala za čovjeka po prezimenu Oroz. Tražeći po netu fotografije pijetlova, sjetila sam se (opet) djetinjstva i bakinih kokica. Moja kokoš - ljubimica zvala se Priča, spasila sam ju kao malo i zakržljalo pile, a onda još puno puta - da ne završi u juhi. To je jedina kokoš koju znam da je umrla prirodnom smrću - od starosti.
Sjećate se Malog princa i pripitomljavanja lisice i ruže - kad nekog zavoliš, počneš ga gledati drugačije. Tako sam ja gledala svoje pse i mačke... i jednu gicu. Oni su mene gledali i u njihovim očima sam vidjela iskru života, istu onu koja je i u meni. Zar može jedan život biti vrijedniji od drugog?
Kiklopova dilema: debilni kolporter ili vrhunsko umjetničko djelo, koga bi trebalo spasiti.
Svijet oko mene ima čudne i meni neshvatljive dileme i mjerila vrijednosti, a hijerarhija samo pitanje uspostavljanja moći.
Uvećavam jedno minorno biće na "human-size" - veličinu čovjeka, jedinu koju čovjek može percipirati. Zapravo, radi se o homocentrizmu, promatranju svih stvari iz jedine nama vidljive perspektive - svoje. Postavljanjem kaveza od žice za kokošinjac u središte izložbe, želim na trenutak pogled iz kaveza, umjesto uobičajenog pogleda u kavez. Promjenu perspektive, obrat. Bio bi to trenutak kad bi umjesto konzumacije drugog bića, nastupilo... nešto drugo... priznavanje drugog bića. Razumijevanje, osjećanje... to bi bilo nemoguće, ali samo priznavanje postojanja i važnosti drugih bića osim mog... Ne vjerujem da čovjek može izaći iz ja-stva, ali spoznaja samog sebe ne obavezuje nas da se postavimo na vrh hijerarhije. Ovo je pitanje priznavanja i jednake vrijednosti života u svim
njegovim oblicima. Ovo je pitanje priznavanja svega i svih koji su drugačiji od nas.
Kavez je prazan, ali ako bi samo jedna osoba ušla u taj kavez, svi moji pijetlovi bi bili vani - na slobodi.
Čovjek nije mjera svih stvari, ja nisam mjera svih stvari. Hijerarhija koju stvaramo ne može biti univerzalna, opet je homo-fobično-centrična. Slova razbacana oko pijetlova ne znače ništa ili su samo pokušaj komuniciranja između poznatog i nepoznatog. Zaglušujuća buka u komunikacijskom kanalu, ali totalno neartikulirana.
Komunikacija, govor koji ne dopire do nikoga, govor koji je nerazumljiv, govor
koji ne želimo čuti, buka u komunikacijskom kanalu, šifrirana komunikacija, značaj govornika govornik je pijetao, minorno biće od kojeg ne očekujemo da govori... kokošinjac, kavez...
Maskulin/feminin - kokošinjac muško-ženskih odnosa, pijetao u kokošinjcu, zapravo je samo On među sebi sličnima. Igra u kojoj sam komično spojila dva svoja ciklusa: oroze koji žele komunicirati i binarne dame koje se ponavljaju u beskonačnom recikliranju.
Bestiarij... binarij... ptice koje su zaboravile letjeti...
Bijeli pijetao dominira, a u kokošinjcu pijetlova dominacija više je komična, nego stvarna. Kokošinjac je alegorija ljudskog društva. Cijela muško/ženska priča je slučajna, poigravanje s dva svoja ciklusa: binarne face i kavez.
Maskulin - Pijetlovi - priča o hijerarhiji i nemoći/moći.
Feminin - moja potraga za izgubljenim vremenom, ponavljanje, recikliranje same sebe...
...face su slučajno ili neslučajno ženske, jer su moje...
...kavez...
Objavio: Snježa |
Komentari (2)
