Zrinjevac: Thompson

dylane jel' se vidimo tamo ??

MissTake je napisao/la: › dylane jel' se vidimo tamo ??

narafski
a nekoliko dana prije idemo do oksa na koncert neke istočnjačke turbo zvezde

ajmo pitati i zekija da nam se pridruži...
a čuj zrinjevac podnosi i tupsona i turbo folk paradu...

što ja podržavam, važno je profitirati...

samo se nadam da gospon Pjevač neće proći kao u Puli pa da mu zabrane koncert.... onda će mi drugi put uništiti Božić(1. put je Ivo)


a do tada vidimo se na cajkama

zla_tratinčica je napisao/la (Pogledaj post): › smecar usrani, treba ga u oks odvesti da svojima pjeva..

ja idem cisto iz dispeta ovako kulturom nabijenim pojedincima, usporedbe thompsona sa turbo folkom ne drze vodu ni po jednoj osnovi koliko god se to forsiralo

Buahahaha!!!
Ajmo, ovo je sjajna tema da vidimo tko je gdje bio famozne 1991.
Naravno, ne slusas li Tonsona mora da si granatirao Osijek!
Ajde sada, da vidimo ko je najveci Rvat, ko ima sve albume s potpisom velikog Marka, ko zna tekstove svih pjesama. Ajmo!!!

ja prvi ne znam...XD
tj ne znam sve...nit ga slusam nit gledam al opet otici cu na koncert vjerojatno...
jesam ja sad rvat il hrvat???

hoce biti neka nagradna igra vodje ?

neka ga meni tudere samo neka mi zapjeva,

jos kad zavitla onim svojim macem za koji sam siguran da kompenzira nesto ... bit ce da mu je mali pipach

ali ... zasto nije na stadionu ??? zrinjevac mu je mali !

pa taj covjek je stvarno talent,em pravi ucilicu em stigne i koncerte odradit.
vauu,moram postat njegov fan na fejsu,uuuu

opa vrijeme je za malo zabave,vidim već je počelo polako vrijeđanje,ajd onda da malo potpalimo vatricu,pa ćemo prenijeti svekolikom pučanstvu jedan odličan tekst poznatog srbo-četnika Borisa Dežulovića iz 9 mjeseca 2002 godine.(aaa @ivice jesam ovo dobro rekao,he he... zabava,zabava)
@magy bez ljutnje molim...




Toliko ljudi - a vele da se u poljudsku školjku natiskalo četrdeset tisuća - na Hajdukovu stadionu nije bilo još otkako je otišao Blaž Slišković Baka, a na tribinama ukinu to stajanje i montirane plastične stolice. A tamo dolje, na golemoj pedesetmetarskoj bini pod semaforom, sav u crnom, raširenih ruku poput Isusa nad Rio de Janeirom - onako kako se pred punim Poljudom do tada smio ukazivati samo Mišo Kovač Bog - pred četrdeset tisuća upaljača stajao je Marko Perković Thompson.

Tko zna što je tom 35-godišnjem pjevaču prolazilo kroz glavu dok je gledao pokorenu masu pod svojim nogama: Zvonu Bobana, Stojka Vrankovića i Dina Rađu kako u počasnoj loži visoko u rukama drži upaljenu bengalku, Ivića Pašalića i Antu Đapića kako cupkaju u ritmu ustaškog rocka, ili Slavka Lozinu, legendarnog suca splitskog Općinskog suda koji sudi optuženima za ratni zločin u Lori, kako pleše po stolicama počasne lože sa suprugama optuženih(!), pazeći valjda da ne ugazi na jedine dvije stolice koje su te večeri na Poljudu bile prazne - one s rezervacijama na ime "general Mirko Norac" i "general Ante Gotovina"?

Tko zna što je Marku Perkoviću Thompsonu prolazilo kroz glavu dok je gledao raspamećenu masu od četrdeset tisuća "ljudi u crnom" - većina je, naime, bila u crnim majicama s njegovim prijetećim stihovima Opet će se gusta magla spustiti…, a lijep broj njih i pod crnim kapama "na slovo, na slovo" - kako mašu zastavama, crven-bijeli-plavim, ali bogami i onim prilično crnim i kukastim, urlaju "Mesiću, Cigane!" i uglas skandiraju "Thompsone, povedi nas!".

Jedna pijana večer Oni koji ga bolje poznaju reći će, na primjer, da mu u tom trenutku kroz glavu, kao i obično, nije prolazilo ništa. Ja, međutim, ne vjerujem. Pa velebni koncert na Poljudu i službeno je bio organiziran kao svečanost desete godišnjice Thompsonove - hajde, nazovimo to tako - karijere. Tu, na hidrauličnom dizalu, desetak metara iznad tla, okruženom sa četrdeset tisuća upaljača, kroz glavu mu je - ako mene pitate - morala proći ona pijana večer u trattoriji Stefanel prije deset godina.

Meni barem jest: dok sam te nedjelje na Radio Splitu slušao izravni prijenos Thompsonovog koncerta i razmišljao kako je svijet kratak, a život mali, od te me je davne pijane noći još jednom zaboljela glava.

Bila je ratna devedesetdruga - moralo je biti proljeće - jedna od onih večeri između zadnjeg Ferala i sljedećeg terena, u mitskoj Mirovoj trattoriji. Cijela je opskurna reprezentacija splitskog Rico's bara tu: lokalni redikuli s Toća, novinari, muktaši i trgovci srpskim nekretninama, posrnule manekenke, reporteri Reutersa i El Munda, mjesne pijančine, HOS-ovci i vojni policajci, šverceri humanitarne pomoći, usidreni pomorci i - tamo, za stolom u kutu - Predrag, ja i četvrti bocun crnog.

Taj je četvrti bocun, po svemu sudeći, kriv što se večeri sjećam kroz - kako bi rekao narodni pjesnik - "gustu maglu". Ono što je izronilo iz magle pamtim, međutim, dobro: sramežljivog mladića duge kovrčave kose, s jedva-tri zdrava zuba u ustima, i tog tipa koji nas je upoznao, i kazetu nekakvu staru, prljavu, i tu gitaru rusticu iz Mirovih zvučnika, i tročetvrtinski rif i poklič "Za dom - spremniiiiii!", i opće ludilo u trattoriji, i onda opet "stavi tu pismu opet", pa opet, pa opet, "nećete u Čavoglave, niste ni prije".

Thompson nam reče da se zove taj tip, ne Tompson nego Thompson, sa "h", po onom strašnom puškomitraljezu iz Drugog svjetskog rata kojega on duži u svojoj bojni. I da dolazi iz Čavoglava, da tamo drže liniju prema Mirlović Polju, i da je on tu pjesmu napisao sâm, iz glave. Sjećam se kako smo ga Predrag i ja mrtvi ozbiljni i mrtvi pijani uvjeravali da ima autentičnu ratničku pjesmu, hit rata '92, i da će ta pjesma pomesti humpa-cumpa koračnice i operetne budnice Đuke Čajića i Dražena Žanka. I onda opet vrati kazetu na početak, još jedanput, "tuče thompson, kalašnjikov, a i zbrojevkaaaa, baci bombu, goni bandu preko izvoraaaa…", pa još jedanput, a u trattoriji nered i rasulo.

Sjećam se još da su na kazeti, snimljenoj u nekom primitivnom radijskom studiju, bile četiri verzije Čavoglava, među kojima i ona hard-core, s uvodom "za dom spremni" i stihovima poput čujte Baljci, Mirlovići, bando četnici, stići će vas naša ruka i u Srbiji, ali i jedna ublažena, bez bojnog pokliča u uvodu, i bez Baljaka i Mirlovića, srpskih sela oko Čavoglava, namijenjena očito politički korektnom tržištu.

Sjećam se još kako smo se cijelu noć smijali i zajebavali s Baljcima i Mirlovićima, i kako smo poslije te noći završili u restoranu Emona, gdje je svirao Dino Dvornik, i kako smo pokušali popeti Thompsona na binu, i kako je Dino popizdio, i kako smo kazetu s Čavoglavama na koncu uvalili muzičkom uredniku Radio Splita, uvjeravajući ga mrtvi pijani i mrtvi ozbiljni da je zvijezda rođena i da je to pjesma s kojom će Hrvati dobiti rat, i… ostalog se već slabo sjećam.

Ostalo je, naime, povijest.

Jedan loš pjevač Deset godina kasnije, isti taj sramežljivi i krezubi mladić, sad nakratko ošišan, s potpuno novim porculanskim zubalom i nekakvim pseudostarohrvatskim medaljonom oko vrata, sav u crnom stoji na gigantskoj bini na Hajdukovu stadionu, pred četrdeset tisuća ljudi pjeva Sa nebeskih tih visina daj nam, Bože, opet sina, da nas vodi iz bijede sve do pobjede - e, moj narode!, dok politički komentatori poljudski spektakl ocjenjuju dokazom uzleta ekstremne desnice i najavom parlamentarnih izbora.

Što se to, do vraga, u međuvremenu dogodilo?

Znam da je Marko Perković rečeni Thompson vrlo brzo nakon povijesne pijanke u Stefanelu postao zvijezdom lokalnih, ratnih radiostanica, koji će u svega nekoliko tjedana, s kazetofona na kazetofon, osvojiti sva hrvatska ratišta, a njegove Čavoglave - fakat, jebiga - usprkos bojkotu državne televizije i medija postati hitom rata '92, te pomesti humpa-cumpa koračnice i operetne budnice Đuke Čajića i Dražena Žanka.

Kako je završio rat, blijedila je i slava Marka Perkovića Thompsona, i uskoro je postao samo još jedno grlo u torovima hrvatske estrade, kojega su mediji manje spominjali po hitićima poput Zmija me za srce ugrizla, a više po tajanstvenom i nikad javno obznanjenom braku s Danijelom Martinović, pjevačicom Magazina. Pa ipak, karizma bojovnika iz Čavoglava preživjela je u vatrogasnim domovima Dalmatinske zagore, te po diskotekama, hrvatskim klubovima i katoličkim misijama Austrije, Švicarske, Njemačke i Australije, gdje je prizemni buzuki-suzuki-hitić Grkinjo, znaj, svemu je kraj vrlo brzo postao kultnom Srbijo, znaj, svemu je kraj.

S tim nasljeđem M. P. Thompson - sada ništa više od groteskne zvjezdice dinarskog rocka, dalekog i pomalo retardiranog rođaka Bregovićeva pastirskog rocka iz sedamdesetih - dočekao je siječanjske izbore 2000. godine i odlazak HDZ-a. Paradoksalno, izborni poraz njegove publike donio mu je novih pet minuta slave: imbecilnim programskim pjesmuljcima kao što je Ljutu travu na ljutu ranu, te nastupima na mitinzima ekstremnih nacionalista i izjavama poput one "Jebem mater Račanu i svakome tko je glasao za njega!", upravo na jednom takvom skupu u Rogoznici, Thompson je postao njihov glasnogovornik i - hm, molim da me se ne shvati krivo, objasnit ću već u sljedećem pasusu - nešto poput Johnnyja Štulića ljute desnice. Onda je izašao konceptualni album E, moj narode i stvari su izmakle kontroli.

Jedan veliki pjesnik Nije meni, naime, svetogrda usporedba s Johnnyjem tek tako pala na pamet, da ne kažem sišla na um: nema tome mjesec dana kako je jedan novi hrvatski tabloid, najavljujući spektakl na Poljudu, objavio da Thompson nakon koncerta napušta Hrvatsku i seli u - ni manje ni više, ni dalje ni bliže - Australiju! Tamo će, otkrili su novinari, bojovnik iz Čavoglava pisati svoje životno djelo: povijest Hrvata u pjesmi i stihu na peterostrukom albumu! Thompson je kasnije demantirao vijest, ali priznajte - nije li i vama odmah pao na pamet Branimir Štulić rečeni Johnny, koji je onomad pobjegao u Nizozemsku, da u miru dovrši svoje životno djelo, prepjev Homerove Ilijade?

Meni barem jest: dok sam te nedjelje na Radio Splitu slušao izravni prijenos Thompsonovog koncerta i razmišljao kako je svijet kratak, a život mali, od one me je davne napušene noći još boljela glava.

Bila je osamdeset druga, čini mi se, i jedna od onih večeri između domaće trave i domaćeg zadatka iz nacrtne geometrije. Toliko pak ljudi na Starom placu, pod plinarom, nije bilo još otkako je dvije godine ranije Hajduk tu odigrao zadnju utakmicu. A tamo gore, na bini, raširenih ruku, onako kako se u Splitu do tada smio ukazivati samo Mišo Kovač Bog, pred deset tisuća upaljača stajao je guru - Branimir Štulić Johnny.

Onda je s razglasa poteklo, znate već, …lutke od krvi bez trunke ideje, ubice na cesti, loša noć, bježim iz grada, oni dolaze… - kurvini sinovi!

"Johnny, vodi nas!", skandirali su iz prvih redova, na što je Branimir Štulić odgovarao: "A di da vas vodim, u pizdu materinu?!", pri čemu do dana današnjeg ne znam je li to on samo opsovao, ili poput proroka - u što smo voljeli vjerovati - označio jedino mjesto kuda nas proroci vode.

Dvadeset godina kasnije, na novom Hajdukovom stadionu nekim novim klincima umjesto Johnnyja pjeva Thompson - "Thompsone, povedi nas!" - a umjesto "kurvinih sinova", eto, dolaze "antikristi i masoni, komunisti, ovi-oni, šire sotonske fraze da nas poraze, e moj narode!".

E, moj narode! - oteo mi je Thompson riječ iz usta.

Još jedna loša noć Koncert je završio zborom 40.000 ljudi, Evo zore, evo dana, nakon čega sam popio voltaren protiv glavobolje, ugasio radio, zatvorio oči i zamislio da sam u New Yorku, u Folk Cityju ili Joe's Pubu, te u CD-player nježno spustio jedinog Thompsona u mom životu kojega je vrijedilo slušati i poslušati, onoga koji je Thompson po ocu, Škotu koji je volio swing, a ne po teškom puškomitraljezu. A Richard Thompson - tako se, naime, zove moj Thompson - u The End of the Rainbow danas, tridesetak godina kasnije, zvuči uvjerljivije nego ikad. Možda kasno, ali sad mi je jasno: There's nothing to grow up anymore. E, moj Thompsone!

Sad, recimo, kad razmislim, možda sam ipak te večeri trebao otići na Poljud, popeti se na binu, pred četrdeset tisuća ljudi, zamoliti za malo tišine i lijepo im objasniti: "Ljudi, koji vam je kurac, pa Predrag i ja smo se one večeri samo zajebavali!"

@justice


samo jedno pitanje. šta ti kao antifašistA radiš na temi posvećenoj ustaši? općenito, šta ljudi koji ne slušaju thompsonove pjesme rade na temi najave njegova koncerta. otvori si lijepo temu"ja sam antifašistA i mrzim thompsona, iako ni sam neznam zašto" pa tamo iznesi sve svoje misli.

jbt za dilated peoples u zg karta 90 kuna, a puno poznatiji i bolji bend od tomsona.

PsychoSoldier je napisao/la: › jbt za dilated peoples u zg karta 90 kuna, a puno poznatiji i bolji bend od tomsona.

aiiisss,dilated peoples u zg a kod nas tupson,kužim da će Babu i ekipa rasturiti Aquarius...