HNK: "Liliom", drama Ferenca Molnara

U Hrvatskom narodnom kazalištu u Osijeku u ponedjeljak 9. lipnja 2008. na repertoaru je drama "Liliom" autora Ferenca Molnara, koju je režirala česta gošća osječkog HNK-a Nina Kleflin Torre.

Početak je u 19 sati.

O predstavi...

"Liliom" - legenda iz predgrađa u sedam slika s prologom - drama

Redatelj: Nina Kleflin
Scenograf: Osman Arslanagić
Kostimograf: Amela Vilić
Rasvjeta: Saša Mondecar
Izbor glazbe: Rober Torre

Kome još treba priča o Liliomu, lumpen-proleteru gubitniku, koji je još k tome socijalno i obiteljski disfunkcionalan alkoholičar-nasilnik? Naime, Liliom zakazuje u na svim životnim ravnima, a na kraju i skončava kao bezobzirni suicidalni psihopata, koji pri pokušaju orobljavanja kako bi izbjegao uhićenje počinja samoubojstvo, ostavivši pri tome za sobom nezbrinutu trudnu suprugu.

Liliom je nezrela, sebična i konfliktna osoba nedorasla životu, niske tolerancije frustrativnih situacija, preosjetljiva na izvanjske kritike, sklona infantilnoj hvalisavosti uz pratnju grandomanskih sanjarija.

Pred sobom i bližnjima samo hini egzistencijalnu ozbiljnost kroz fasadu lažne zrelosti koja ostaje bez pokrića i svodi se na površnu i neodgovornu društvenost. Tuđi osjećaji ga ne prošivaju, tako da nije kadar ozbiljnije se vezati za drugu osobu, a kamoli uzvratiti osjećaje. Na životne frustracije reagira povlačenjem i bijegom, a kad je od života satjeran u kut i otvorenom agresijom.

No koliko god Liliom nerijetko zauzima goropadan i hvastav stav, on je ipak temeljno jedan poprilično jadan i napaćen čovjek koji svoju nesavršenost intenzivno osjeća u svakom životnom potezu.

Bespomoćno je bijesan na život koji ga primorava činiti stvari u kojima se ne prepoznaje a koje svjedoče činjenicu da kao čovjek propada, dok mu se način na koji je podlegao okolnostima s pravom čini više nego bijednim.

E, pa zašto bi se onda suvremeni gledatelj poistovjetio s takvom osobom i što bi od nje mogao naučiti?

Zato što je isti taj Liliom u dnu duše dobar, čestit i duševan čovjek, kojeg splet životnih okolnosti definira u radikalno nepovoljnom smjeru. K tome, on ima sreću da je okružen osobama koje ga više vole i bolje vide, nego što on sam sebe voli i vidi. Nažalost, tu prigodu unutarnjeg rasta kroz ljubav koja mu je pružena, za života niti prepoznaje niti koristi (uviđa je tek posthumno).

Do tragičnog trenutka dizanja ruke na sebe Liliom živi u jednoj lažnoj svijesti kojom se zavarava da još uvijek nije sve izgubljeno: da će mu život dati novu priliku, a da će se on svijetu i svojim bližnjima pokazati u novom svijetlu kojim će se iskupiti za sve.

Liliom nije loš čovjek i ne želi da ga se takvim smatra. Iskreno mu je žao što u krajnjoj posljedici ispada da svojim postupcima samo uvećava količinu bijede i nesreće oko sebe.

Ali opet s druge strane, ne može odustati od tlapnji kojima se samozavarava, jer bi se u protivnom srušio sav krpež stvari u koje vjeruje, i obreo bi se nezaštićen i gol pred sobom u ružnoj slici koju ne bi mogao izdržati.

Doživljava se žrtvom nesretnog složaja okolnosti, pravda se i vadi na njih, a tek posthumno u nadgrobnom životu preuzima odgovornost za sve loše što je napravio i za sve dobro što je za života propustio napraviti.

Doduše, Liliom čak i posthumno zadržava patetičnu tvrdoglavost i razorni ponos gubitnika, pa mu čak i na Nebu treba ciglih šesnaest godina da grijehe svog života napokon preuzme na sebe, i da ih iskupi kroz jednodnevni posjet supruzi Juliji i kćerki Louisi.

I zato nakon šesnaest godina čekanja, od nebeskog isljednika Odjela za samoubojice, dobiva priliku da jedan dan provede na zemlji i iskupi dugovanja svog života prema najdražim mu osobama: supruzi i kćerki. On tek tada, po prvi puta u svom životu, postaje dubok, i to upravo dubok po svojoj nesreći (a nesretan je na najdublje pomisliv način, jer napokon očajava za svojim pravim sobom).

Posthumno, u tjeskobi samoće i smrti, Liliom prolazi bolnu dramu individuacije, te kroz grižnju i unutarnji glas savjesti preuzima krivicu za svoj život na sebe. Na nebu je Liliom očajniji nego na zemlji, jer shvaća da je tijekom zemaljskog života bio toliko očajan da toga nije bio ni svjestan.

A sada on više nema mira ni u smrti, već zapada u još dublji očaj, koji ga vodi ka kajanju, koje ga vodi ka žudnji za pokorom, iskupljenjem i konačnim oprostom za sve učinjeno i neučinjeno tijekom zemaljskog života. Tek kroz iskreno pokajanje i iskupljenje, Liliomu prilazi pročišćenje i prigoda da barem sada u smrti razduži život i dosegne mir.