Barutana 07: Branko Karabatić: Einsteinova najveća pogreška

U prostoru Barutane na lijevoj obali Drave (kod katakombi) od 13. do 28. listopada 2007. održat će se BARUTANA 07 - program sastavljen od niza suvremenih plesnih predstava, performansa, eksperimentalnih filmova i videa, dugometražnih filmova i eksperimentalne glazbe.

Ulaz na sve programe je besplatan.

Nakon predstavljanja Internacionalnog festivala eksperimentalnog filma i videa 25 FPS i prikazivanja izbora iz ovogodišnjeg festivalskog programa, u Barutani će od 25. do 27. listopada 2007. gostovati Split film festival – Međunarodni festival novog filma koji se održavao u rujnu ove godine. Bit će prikazana četiri filma, iz festivalske konkurencije i iz posebnih programa (Yuedong Zhang: "Podnevni lavež", William E. Jones: "v.o.", Sergei Loznitsa: "Blokada", "Mariano Peralta: "Snuff 102"). Predstavljanju Splitskog filmskog festivala prethodit će autorska večer direktora festivala Branka Karabatića, te će 24. listopada 2007. biti prikazan autorov prvi dugometražni, eksperimentalni film "Einsteinova najveća pogreška". O filmu Branka Karabatića i Splitskom filmskom festivalu govorit će Ivan Paić.

24. listopada 2007. (srijeda) u 19.00 sati
Branko Karabatić: "Einsteinova najveća pogreška"

Scenarist, producent, redatelj: Branko Karabatić
Suradnik na scenariju: Ivan Vidić
Kamera: Mirko Pivčević
Montaža: Mia Prkić, Staša Čelan, Branko Karabatić
Glazba: Dalmatinske klape
Glumci: Milivoj Beader, Bruna Bebić Tudor, Marija Škaričić i drugi
Izvršni producent: Jadranka Škaričić
Produkcija: FAB & MAR 2006.
Film je nagrađen (Gold Remi Award) na festivalu 40th WordFest Houston, Texas u travnju 2007.

Sadržaj: Kroz melodramatsku naraciju pokušava se problematizirati pojam vremena i prostora, stvarnog i imaginarnog, doživljenog i izmaštanog, uobičajenog i neočekivanog. Sadržaj filma se najbolje može objasniti terminima teorije kaosa: zaplet izgleda kao slučajnost, iako je model sistema predodređen (determiniran) u smislu da je strogo definiran i ne posjeduje slučajne parametre. Film je podijeljen na tri dijela. U prvom dijelu filma osobno vrijeme Tanje i Andreje protiče od noći prema jutru, dok Zdravkovo ide od jutra ka noći, da bi se, evenualno susreli u jednom trenutku. Drugi dio je kronološki nedefiniran, svaka scena ima svoje vlastito vrijeme koje se može smatrati stvarnim ili imaginarnim. Treći dio na neki način zatvara krug, u kojerm se može iskusiti filmski prostorno vremenski kontinuitet, koji rabi segmente takozvane stvarnosti, s jednim umetnutim flashbackom.

"Snimljeni kadrovi montirani su kao ''arhivski materijal''. Zatvoreni sustav, kakav je film, može se iskusiti samo kao vrijeme ograničeno na prošlost. Kako su fizikalni preduvijeti, “vrijeme” i “prostor”, općeprihvaćeni i uzeti kao datosti, a podrazumjevaju jedinstvo i kontinuitet, oni oblikuju naše psihološko i društveno stanje, akciju i reakciju. U filmu se razmišlja kako pitanja koja se često nameću kao formalno-estetska (način pripovijedanja, diskursi protagonista, elipse), utječu na psihološko, etičko i društveno značenje sadržaja koji se prikazuje, pokušava se otkriti što se zbiva u ljudima i s obiteljima u trenutku kad postaju ili su već postali disfunkcionalni. Zatim, koliko trauma, u ovom slučaju svojevrsni ratni postraumatski stres, oblikuje percepciju kasnijih događaja, onog koji ga je doživio? Ili, koliko ljudi istu stvar, događaj ili pojam proživljavaju drugačije, zavisno od svog vlastitom emotivnog i intelektualnog iskustva? Promatrač se uvijek giba od prošlosti prema budućnosti. Kad je o prostoru riječ, uvijek se može birati smjer kretanja. A s druge strane kako imaginarno vrijeme stoji okomito u odnosu na realno vrijeme, ono se ponaša kao četvrta prostorna dimezija. Upravo u imaginarnom vremenu vrijeme ima oblik. Entropija je mjera ukupnog informacijskog stanja nekog sustava, iz čega slijedi da se informacije vezane uz sve pojave u trodimenzionalnom svijetu mogu uskladiti u njegovom dvodimenzionalnom graničnom području, poput holografske slike. U izvjesnom smislu može se reći da je svijet, zapravo, dvodimenzionalan. Postoji beskonačan broj pozicija kamere, ali pravilo pripisivanja vrijednosti svakom položaju dovodi do toga da se svi, osim jednog, međusobno poništavaju. (Branko Karabatić, "Umjesto redateljskog koncepta")

Branko Karabatić živi i radi u Splitu. Autor je dvadesetak kratkih, uglavnom eksperimentalnih filmova. "Einsteinova najveća pogreška" njegov je prvi dugometražni film.

Program realiziran u suradnji: Split film festival, Split

Program za sve dane manifestacije BARUTANA 07.