Kad god razmišljam o geopolitičkim i gospodarskim prilikama uvijek zaključim da je sve s debelim razlogom tako kako jest.
Još 1993., ekonomija je super funkcionirala s obzirom na ratno stanje i Hrvatska je po tadašnjim makroekonomskim pokazateljima bila 2. tranzicijska zemlja poslije Slovenije.
Iako se rana politika HDZa temeljila na radničkoj privatizaciji, njegovim poltronima bilo je prihvatljivije rastrgati sve među sobom, a ostalo učiniti plijenom multinacionalnih tvrtka.
Sada imamo to što imamo, sve više manje privatizirano. Ljudi ostali bez posla, a mnoge perspektivne organizacije građene desetljećima nestale preko noći.
Tekstilna industrija temeljena na planskoj ekonomiji sigurno nije mogla konkurirati u tržišnim uvjetima, ali metaloprerađivačka i motorna industrija... hej...
Žilina. Grad u Slovačkoj, više manje kao Osijek. Citroen-Peugeot otvorio 700 mil € vrijednu tvornicu. U SR koja nije imala autoindustriju prije raspada ČSFR, s današnjim danom u njoj uposleno 93.000 radnika. Sad Francuzi, otprije Korejci (Kia i Hyundai) te Volkswagen.
U ČR, koja je imala jednu tvornicu Škoda, sada ista tvrtka proizvodi na tri lokacije, Citroen-Peugeot je u Kolinu, Vokswagen (ne mogu se sjetiti grada)...
Svaka kuća u kraju ima nekoga tko je uz određenu obuku mogao raditi u takvoj industriji i kod nas, ali je dobio pedalu...
Neki dan je u Cavtatu održan europski kongres investitora. Poruka glasi otprilike ovako: nećemo uložiti ni eurocenta dok pravosuđe ne profunkcionira i ne uđete u EU.