#6:
Autor:
ulix
Postano:
30.07.2006. 2:37
Istina, točan scenarij. ALI.
...
Da ne lupam bez veze: pogledajte primjere Mađarske, Slovačke i Češke.
|
Je, jako lijep scenarij po kom se dođe do dna i onda krene u potpuno suprotnom smijeru. ALI. Ne zaboravimo kako smo i koliko bili ispred nabrojanih zemalja prije rata koji je uostalom i poslužio samo za sirovu pljačku. Kad je taj cilj postignut, nestala je svaka pomisao na neki razuman razvoj ovog kraja. Nema te sile koja će pokrenuti stvaranje dobara ovdje (inače bi se već pokazala, proteklo je previše vode Dravom, za stvaranje platežno sposobnog stanovništva treba vremena).
Strani kapital će isisati vampirski i zadnju kap krvi i okrenut se dalje gdje još može nešto zgrabiti. Neku perspektivu treba i jedino može stvoriti dobro uređena država čiji vodeći ljudi misle i djeluju za dobrobit nacije. Vidi li se to kod nas? Ne. Jam-jam skorojevićko ponašanje je postalo uobičajeno.
Kog je briga za ono što dolazi? Žalosno je vidjeti sve pločnike prekrivene konzervama koje hrđaju, na njih pada siva sjena fasada koje uredno nose zapis o svakoj granati i mini iz Domovinskog. I nosit će još dugo dok se ne sruše.
Sjećam se doba lijepog Osijeka, vremena kada je osvajao Zelene vrpce. O drugom ne želim pričati, previše je pojedinosti. Neće strani kapital pokretati proizvodnju bolju od robovskog rada, zašo bi? Ima dovoljno ljudi na svijetu koji će raditi za golu hranu, za šaku riže. Tako gledaju i na nas.
Znao sam to, ali nisam vjerovao kada sam bio u ZNG i kasnije, do trena kad je P. Galbright svečano stisnuo dugme i sirene otegnuto zasvirale prestanak opće opasnosti, a ja spakirao uniformu u crnu plastičnu vreću.
Znao sam, kažem. Pa zaboga cijeli svijet nam je bio predstavljen kao gomila neprijatelja, a provjereni prijatelji koji će nas uvesti u blagostanje su bili plavokrvci Von Habsburg, Eltz, potom novinar svjetskog glasa K. Gustav S. i ostalo odabrano društvance. Znao sam također kako iza rata nema blagostanja, poslije krvi slijede suze. Potom znoj.
Eh, koliko znam, većinu dragih mi sugrađana oblijeva hladan znoj kada pomisle koliko su dužni stranim lihvarima.
I još uvijek slušamo mantranje o blaženoj EU u kojoj i veliki gazde grcaju u prezaduženosti i nezaposlenosti, a novoprimljenim provincijama (kolonijama, što li?) ostaju jaki resursi: rad bez perspektive do groba ili prodaja organa i sve te lijepe stvari, mogu naći krasan posao u konc. logorima, ne samo u trenutno spominjanim talijanskim, ima ih bezbroj.
"Ja imam bijeli Cadillac i jedan velik silan grad, u njemu vrata Zapada.."
|