Citat:
Cestitam generaciji!
Ne mogu vjerovati da smo uspjeli!
Prema onome sto kazu danasnji pravnici i birokrati svake vrste,svi mi koji smo bili djeca u 50-im, 60-im, 70-im i ranim 80-im godinama (sada vec) proslog stoljeca, vjerojatno ne bismo trebali biti zivi.
Nasi djecji kreveti bili su obojeni kricavim bojama na bazi olova. Nismo imali zastitne poklopce na uticnicama i bocicama lijekova, nismo imali brave na vratima i ormaricima, a kad smo se vozili na biciklu, nismo imali kacige. Kao djeca vozili smo se (ako smo se vozili) u automobilima bez pojaseva, sjedalica i zracnih jastuka.
Pili smo vodu iz cijevi u vrtu, ne iz boce.
Uzas!
Jeli smo kruh, kolace i margarin i pili gazirana slatka pica, ali nikad nismo bili debeli, jer smo se stalno igrali vani. Dijelili smo jedno gazirano pice s cetiri prijatelja iz iste boce i nitko od toga nije umro.
Provodili smo sate gradeci male automobile iz raznoraznih otpadaka i onda se spustali nizbrdo da bismo tek tada otkrili da smo zaboravili na kocnice. Nakon sto smo se nekoliko puta zabili u grmlje, naucili smo rijesiti taj problem.
Otisli smo od kuce ujutro i igrali se vani cijeli dan. Vracali smo se kuci kad bi se upalila ulicna svjetla.
Nitko nije mogao s nama razgovarati cijeli dan. Nismo imali mobitel.
Nezamislivo!
Nismo imali Play Station, Nintendo, X-Boxes, video igrice, 99 satelitskih programa na televiziji, filmove na videu, surround sustav, mobilne telefone, kompjutore ili Internet chatove. Imali smo prijatelje! Izasli smo van iz kuce i nasli ih.
Igrali smo granicara i ponekad bi nas udarac loptom zbilja zabolio.
Padali smo s drveca, znali smo se porezati, slomiti kost ili zub i zbog tih nesretnih slucajeva nije bilo nikakvih sudskih tuzbi. To su bili nesretni slucajevi. Nitko nije bio kriv osim nas.
Tukli smo se i udarali jedni druge, dobivali masnice i naucili kako da ih prebolimo.
Izmisljali smo igre sa stapovima i teniskim lopticama i, iako nam je bilo receno da ce se to dogoditi, nikome nismo povrijedili oko.
Vozili smo se na biciklu ili prosetali do prijateljeve kuce, pokucali ili pozvonili na vrata ili samo usli i popricali s njim.
Igrale su se razne igre i nisu svi usli u ekipu. Oni koji nisu, morali su nauciti nositi se s razocaranjem.
Neki ucenici nisu bili pametni kao ostali i nekad su pali razred i morali ga ponavljati.
Uzas!
Testovi se nisu odgadali iz bilo kojeg razloga.
Neki postupci su bili samo nasi.
Posljedice su bile ocekivane.
Sama pomisao da nas roditelji izvade iz nevolje kad smo imali problema u skoli ili sa zakonom, bila je nezamisliva. Oni su zapravo podrzavali skolu i zakon.
Zamislite to! Uzas!
Ova generacija je dala neke od najboljih preuzimatelja rizika. Izmedju nas su izasli najbolji rjesavatelji problema i izumitelji u cijeloj povijesti!
Imali smo slobodu, neuspjeh, uspjeh i odgovornost i naucili smo se s time nositi! I vi ste takvi!
Cestitam!
Molim Vas da posaljete ovo drugima koji su imali srecu da kao djeca odrastu prije nego sto su pravnici, novinari i ostali birokrati poceli regulirati nas zivot.
|