Ne želim razglabati ni kopirati nikakve tekstove sa googla, ni za ni protiv, samo se mogu sjetiti nekakvih iskustava iz prve ruke, kada su moji prijatelji i rodbina kojii žive vani, u sređenim državama ulazili u EU. Prvo, sjećam se, standard im se skoro prepolovio preko noći. Od dana kada je uveden EU, npr. u Njemačkoj, cijene nisu preračunate iz valute u valutu, nego ono što je koštalo 1 DM, postalo je preko noći 1 EUR, umjesto, npr. otprilike 0,6 eur. U Italiji je standard također drastično opao. Sjećam se da je EU poljoprivrednicima uvodila nekakve mjere, protiv kojih su se seljaci jako bunili, izlazili na trgove i dolazili u gradove. EU ih nije doživljavala. Sjećam se kada se negdje u Uniji pojavila svinjska kuga, oni su morali poubijati sve svoje svinje, koliko god ih ima, bio je to masovni pomor, iako je kuga bila poprilično daleko od te regije. Seljaci su tjerali svinje po ulicama, dijelili prolazicima i prosvjedovali, i nikom ništa. U Francuskoj, koja se tako diči demokracijom, prosvjednici su tako dobivali po p...., izgledalo je gore nego na neredima poslije nogometne utakmice. I u drugim zemljama se to događalo. Represije, nametanje njihovih odredbi, bez obzira na stanje na terenu. A tek azilanti i emigranti, preplavili su države, i mi bi kao članica bili obavezni primati ih i zbrinjavati, jer oni više ne znaju kako da ih se riješe. U Uniju nisu sve nove članice odmah mogle doći raditi, na tzv. slobodno tržište rada, neke su koliko znam imale dobru odgodu. Ali, njih su već dobro sredili rumunji, bugari, i sl. koji su toliko srušili cijenu rada, da je domaće stanovništvo prisiljeno raditi za manje dnevnice. I kod njih se događaju otkazi, preseljavanje proizvodnje po razim kontitentima, ljudi ostaju bez posla. Njima stranci i došljaci samo otimaju radna mjesta, i državni novac kojim su ih dužni zbrinuti i sl., i naravno da nisu omiljeni ni dobrodošli. Tako neće ni naši radnici koji se nadaju da će u uniji dobiti posla. Oni će sebi uzeti viskokokvalificiranu radnu snagu, a "bagra" im ne treba, emigranti im već rade budzašto.
A što je najveći problem, pregovore su vodili naši političari, koji se nisu mogli naguziti više, i potpisali bi sve što se od njih traži, jer bi Brisel mnogima bio kruna karijere, i način da se zbrinu do kraja života, a što ćemo mi ostali, koji nismo imali sreću roditi se povlašteni, i koji moramo raditi da bi preživjeli, to se njih ne tiče, kao što ih se nije ticalo ni onih prijašnjih dvadeset godina. Da imamo ljude koji znaju pregovarati i uvjetovati, zastupati Hrvatske interese, možda bih još i razmislila da bi Hrvatskoj u Uniji možda bilo bolje, ali ne vjerujem. Možda bi neke stvari, ali koje? mogle biti uređene, ali što bi se sve za to moralo žrtvovati, toga se bojim.
|