nubiru je napisao/la (
Pogledaj post): ›
Sve što dotaknem s vremenom se pretvori u pepeo, iscuri iz ruku pa tako i ljubav naša.Sada bi volio da ja nisam ja , nema svjetla na kraju ni sunca na nebu, nema tebe više.Dio po dio polako venem, raspadam se, polako mijenjam, a iznutra prijetnja samom sebi, zatvorenik svoga pakla. Nema oslobođenja, nema izlaza, sve što sad pokušavam je disati. Rođen sam, umrijet ću sam,sada bez ičega da ispunim prazninu između, od svih stvari koje mi uzimaš najviše mi nedostaješ ti. Pitam se nisi li ovo oduvijek željela? Ni smrt me neće ako se nemogu osloboditi ljubavi za tebe. Bez obzira šta misliš o meni, bez obzira šta govoriš dao sam ti sebe, a ti si me bacila. Izgubio sam život, izgubio tebe, zaključaj me negdje i baci ključ, još uvijek mi srce tuče, ne želim razmišljati o tome tko sam, šta sam mogao učiniti, a šta nisam. Kako dalje, kako promijeniti nešto što je već gotovo, kako se vratiti na početak? Žao mi je što sam postao ovakav, žao mi je za sve što sam učinio i sve što nisam. Možeš li mi oprostiti ako ti kažem da mi je stalo?