#30: Re: Doniranje organa bližnjih Autor: Stella1989,
Postano: 10.01.2010. 16:00
Vidim da je tema starija, ali sam ju tek nedavno skontala pa da napišem neka svoja razmišljanja.
U posljednje vrijeme, otkad je umro bratov prijatelj iz razreda, nažalost mlad dečko...jako puno razmišljm o smrti i smislu života i tako, i onda sam malo istraživala po Netu o svemu i svačemu vezano uz to i naišla na svakakve teme i o doniranju organa poslije smrti. Osobno sam za (iako sad ne mogu zamisliti da me jednom netko mrcvari i vadi iz mene organe, ali poslije smrti ionako meni neće biti od koristi, pa bolje da pomognem nekom drugom), i s mamom sam razgovarala o tome i ona je za, da se spasi nečiji život umjesto da dragocjeni organi istrunu u zemlji.
A gledam i s one strane kad nekome umre bližnji pa u svoj toj boli i agoniji, kako onda razmišljaju i dal bi onda isto rekli i sl. Onda je vjerojatno teže jer ste pogođeni tom tragedijom i ne možete razumno odlučivati.
I ono što me iznenadilo je to da smo svi potencijalni donori poslije smrti, a ukoliko netko ne želi biti donor, mora za života izričito naglasiti da NE ŽELI biti donor. Zar ljudi ne bi trebali naglasiti ako ŽELE biti donori? Mislim da 99% ljudi uopće nema pojma o tome.
Znači, kad netko umre, (uz pristanak bližnjih - navodno) liječnici smiju uzeti ono što im treba, tako da praktički mogu raditi što hoće jer ljudi nisu upućeni u tu proceduru. A sad, koliko ima liječnika koji poštuju liječničku etiku, a koliko ne...možete uskoro pročitati...
I tako sam tražeći na jednom forumu pročitala zapanjujuć tekst jedne djevojke kojoj je brat umro i što su učinili s njim. Toliko su to tijelo oskvrnuli da je to odvratno i neoprostivo! Priča je stvarno...ne znam da li tužna ili nevjerojatna...pa sami prosudite...
''Moj brat je umro 1993. u jednoj zagrebačkoj bolnici. Bio je pao i umro je od udarca u glavu, dakle: tijelo mlado, neoštećeno. Održavali su ga nešto malo dana na aparatima, budući da se radilo o smrti mozga jednoga su ga dana, uz pristanak majke i mene, isključili.
Majka i ja smo već tih dana bile odlučile da darujemo njegove organe kome trebaju Budući da nam je prijatelj tada bio na dijalizi i već godinama čekao bubreg, htjele smo darovati bratove bubrege tako da prijatelj bude pomaknut na listi čekanja. Kad smo htjele razgovarat s doktorima, svi su nekako izbjegavali taj razgovor, stekle smo dojam da nikom niš ne treba.
I onda dolazi šok: jedna bratova prijateljica je radila u toj bolnici, i ona je vidjela brata prije ukopa: sve su mu bili izvadili, ljudi moji, baš SVE: nije imao organa, ni jednog jedinog, i oči su mu bili izvadili, ma kažem vam SVE, a nas nisu niti obavijestili o tome, i nisu ni namjeravali, mi smo mislile da ga ukopavamo cijelog, jer rekli su da taj ponuđeni deal s bubrezima neće ići.
Prijateljica se malo raspitivala po bolnici, a imale smo i mi svojih veza: ORGANE NISU DOBILI ONI KOJI BI BILI NAJBOLJI PRIMAOCI, NEGO ONI KOJI SU NUDILI NAJDEBLJU KOVERTU. Saznale smo npr. da je srce trebalo ići mladiću koji je bio jak i zdrav, samo srce mu je bilo bolesno, ali ne; otišlo je skroz bolesnom čovjeku, da mu produži život za kratak rok, jer je taj PLATIO.
I ostali su debelo zaradili na mom bratu, svaki djelić je bio debelo naplaćen. Nije da imam nešto protiv bogatih pacjenata, niti protiv siromašnih doktora, samo to bi trebalo drukčije ići.
Ništa nismo poduzele po tom pitanju. Šta da poduzmemo? Tako je to ovdje, da se ne zanašate; evo ovo bi bilo, meni mučno za pisati, ali pravo istinito SVJEDOČANSTVO o doniranju organa.''
|