#1: Površina tvoga lica Autor: Zal Kopp,
Postano: 01.04.2007. 21:54
 Mjesec se rađa na izvoru tvog šaputanja i moja je misao u tim trenucima u stanju pratiti takav tijek zbivanja između neba i tebe. Zapravo, nastojim biti prisutan cijelo vrijeme u vašem ugodnom društvu, jer u stvari okrenuti jedan prema drugome zahvaljujemo se za sve dodire koje smo razmijenili po poljima beskonačnog plavetnila. Primijetio sam kako u odrazu neba vrlo često zalutaju i tvoje ulice, a tvoji parkovi umjesto oblaka zagonetno ostavljaju oblike melankolije. Osjećam da noć poštuje pravilo Drave. Kad se spušta na tvoje perivoje ne ulazi poprijeko, već tiho žubori uzduž tvojih leđa neprestano grleći tvoj vrat i drhtavim prstima mjesečine pleše po glatkim srebrnastim plohama tvojih ramena.
Svaka noć tako započinje u zvjezdanoj ravnoteži tvoga lica, a pored tamnih boja neba u tvojim se očima još ljeskaju i valovi mjesečine. Često me puta iznenade njihovi raznovrsni odsjaji kad neumorno skakuću po prozorima ili bježe pred lavežom preplašenih pasa. Razmišljam, što li se samo na tvojim obrazima sve odigrava dok svjetlucavi zrikavci blago zauzimaju svaku poru. Ponekad poput krede bijeli, klize površinom tvojih krovova i tada se tvoj pogled u apsolutnoj boji noći razlijeva kao svjetlost u mojim očima. Mjesečina nije više hladno prozirna, već poprimi široki spektar tvoga osmjeha. Katkada na trenutak, u neko gluho doba noći, samo proviri kroz krošnje oblaka i tada se kao iskonska tišina, šutljivo i jedva primjetno zavuče u kutak tvojih obrva.
Privučen sjajem čeličnih tračnica u sivom asfaltu i rijetkim jablanovima, istovremeno promatram mostove kako izvijaju svoje linije horizontalnim crtama tvoga lica. Kad u predvečerje okomicom moga pogleda zatrepere tvoji balkoni složim njihove vitke niti po rubovima svojih zjenica, i ptice pristigle iz svih daljina zasjednem u tvoju kosu. Zašutim u neopisivoj mirnoći tvoga lišća i ti se ravnomjerno rasporediš u meni. Koliko sam samo puta bio u stanju, moj lega, jednim jedinim uzdahom tako započeti noć s tobom. Svaki moj prijeđeni metar postaje zelen u travi što se dovikuje preko rubova nogostupa. Kada svjetlost mjesečine konačno zamiriši na tvojim usnama i svaki moj korak osjeti tvoju prisutnost, ćutim tvoje disanje kako se stalno miješa sa zemljom i betonom. Prepuštam se tvojim širokim ulicama, a u svakom milimetru mojih koraka zadrhti rastopljena nebeska nježnost tvoga lica.
Tekst: Zal Kopp
Fotografija: Marko Berta
|