#1: Mješavina umijeća Autor: Zal Kopp,
Postano: 11.02.2007. 12:45
“…ako se prihvati da se grad doista može čitati,
onda prvu i najveću teškoću predstavlja ne samo preobilje znakova,
no i zagonetnost napisanoga.“
Bogdan Bogdanović
Voda, vatra, zrak i zemlja nisu samo simboli prošlosti, sadašnjosti i budućnosti, već su istovremeno mješavina umijeća prostora i vremena. Na svakom koraku njihov sjaj, miris i okus poput blagog obrisa podsjeća na neprekinutu prisutnost neba. U tom nebu u nama i oko nas sazdana su sva naša poimanja i gledanja, naši dodiri i naša sjećanja. U prošlosti kao i u sadašnjosti neprestano svjedočimo iskušenju nekontroliranog paljenja i potapanja, ali se uporno odupiremo dok nas pokušava izbrisati. Pa ipak, bez obzira što će i u budućnosti pokatkad zaurlati, neće napraviti trajni nered u našim srcima, jer se ne sklanjamo u zavjetrinu kao bespomoćni simbol. Ne mogu s nama raditi što ih je volja. Svatko od nas na svoj način svakome od njih poručuje koliko je navikao na njih. Simboli trajanja s kojima ustajemo i u koje liježemo vječni su, ali sve ono što između njih nastaje, traje koliko je naša dobrota sklona vjerovati u njihove poštene namjere.
Parkovi, kuće, ulice i trgovi mješavina su naših umijeća u tom upornom trajanju i naša zajednička želja da podsjetimo te vječne simbole kako je njihovo povremeno nezadovoljstvo nepotrebno rasipanje snage i vremena. Naporno je ponekad razgovarati s vatrom, obuzdavati njen nemir i objašnjavati koliko je potrebna samo u umjerenim količinama. Izazov je vodu zauzdati, promijeniti njen tok ili smirivati njene valove. Potrebno je praštati vjetru za njegova iznenadna rušenja. Isto tako i zemlju treba uvijek poštivati, jer u svima njima postoji izazov s kojim ćemo se zauvijek susretati. Zato im stalno i nudimo tvoju ljepotu pokazujući koliko razumijemo njihova pravila igre.
Uzajamna spremnost da iz nereda stvorimo red, sposobnost je s kojom znakove prirode oblikujemo uz pomoć svojih želja i pretačemo ih u postojanje. Iščitavajući namjere prethodnih neimara, u njihovim simbolima namećemo vlastitu abecedu sporazumijevanja. Tako kroz prozore vremena ponosno iznosimo sve ono što smo postigli i na taj način uvjeravamo prirodu kako se svaka tvoja kuća, svako tvoje drvo ili tvoj krov moraju baš tu nalaziti. Zbog toga smo u stalnom dogovoru s vremenom i prostorom, jer oni ne smiju zaboraviti tvoju osnovnu zadaću a ona je, služiti nama kao što mi služimo tebi. Svaki dan kad na tvojim ulicama nikne nova kuća ili tvoje žile iscrtaju novu cestu, dokazuješ prirodi strasti u kojima su neki tvoji oblici ipak trajni a ne samo privremeni. Poklanjaš joj istinski zalog svih naših razgovora, jer u njima je umijeće stoljeća na koje se svakako mora priviknuti.
Tekst: Zal Kopp
Fotografija: Marko Berta
|