Koliko je 700 milijardi dolara?

Koliko je 700 milijardi dolara? Dvanaest Billova Gatesa, 381 'Titanic'!
Autor Marko Fančović

Iznos novčane injekcije kojom će američka vlada uskočiti da bi izvukla posrnule financijske institucije toliko je velika da ju je samu po sebi teško shvatiti. Mnogo je lakše ako se objasni u nekoliko shvatljivih primjera:
Marshallov plan, kojim je SAD financirao oporavak zapadne Europe nakon Drugog svjetskog rata, bio je "težak" tadašnjih 13 milijardi dolara; uračunamo li inflaciju, to bi danas bilo oko 100 milijardi dolara, a u usporedbi s postotkom američkog bruto nacionalnog proizvoda koji je Marshallov plan "odgrizao", danas bi to iznosilo oko 740 milijardi.

Iznos državne pomoći jednak je bruto državnom proizvodu Floride, a malo manji od bruto nacionalnog proizvoda Nizozemske (768,7 milijardi dolara 2007.). Godišnji proračun Republike Hrvatske za tekuću godinu iznosi otprilike 119,4 milijarde kuna (24,6 milijardi dolara), što znači da bi od iznosa američke državne pomoći posrnulim financijskim divovima Hrvatska mogla živjeti i poslovati nekih 28 godina i tri mjeseca.

Dobije li US Treasury odobrenje od Kongresa da posudi 700 milijardi dolara za pomoć financijskim institucijama, nacionalni dug SAD-a porast će 7 posto (sada iznosi 9,6 trilijuna dolara). Američko stanovništvo broji oko 300 milijuna odraslih i djece, a to znači da je cijena spašavanja Wall Streeta oko 2300 dolara po glavi stanovnika – otprilike onoliko koliko su Amerikanci po glavi platili za plin i benzin 2006. (2227 dolara) ili malo manje od prosječnog iznosa poreza koji svaki američki državljanin mora platiti godišnje (2432 dolara).




Iračka vojna avantura trebala je američke građane stajati između 60 i 100 milijardi dolara – tu procjenu je Bushova administracija iznijela Kongresu 2003. Dosadašnji trošak vojnog angažmana u Iraku je oko 600 milijardi dolara – malo manje od iznosa državne pomoći posrnulim financijskim institucijama.

Bill Gates, najbogatiji čovjek svijeta, "težak" je toliko da bi dvanaestorica takvih mogli iz svog džepa financirati državnu pomoć financijskim institucijama, a kako drugi bogataši na Forbesovoj ljestvici nisu isto toliko bogati, naime, ukupna "težina" Forbesovih 400 najbogatijih iznosi oko 1,57 trilijuna, što znači da bi za privatnu pomoć posrnulim institucijama bila potrebna barem polovica najbogatijih ljudi svijeta.

Najunosniji film na svijetu bio je "Titanic" koji je u kinima i na videu zaradio oko 1,8 milijardi dolara. James Cameron morao bi, da odradi iznos državne pomoći, snimiti oko 381 "Titanic".

Prema podacima Sternova izvještaja (procjene britanskog ekonomista sira Nicholasa Sterna), ukupna šteta od globalnih klimatskih promjena, ne poduzmu li se u sljedećih deset godina drastične mjere za njihovo sprečavanje, mogla bi iznositi 9 trilijuna dolara, što je 12,86 državnih pomoći.

Ne promijene li Amerikanci svoj sustav finaciranja socijalnog osiguranja, novčane rezerve bit će potrošene do kraja 2014. Za 75 godina nastali manjak iznosio bi 4,3 trilijuna dolara – oko šest državnih pomoći. Zabrinjavajuće za Amerikance, ali okolnosti vladina "vađenja" Wall Streeta iz blata u koje su ga uvalili financijski tajkuni trebale bi zabrinuti cijeli svijet, ne samo Amerikance.



Evo kako je to formulirao sjajni škotski pisac znanstvene fantastike Ken McLeod, jedan iz nove generacije pisaca koja u 21. stoljeću promišljeno i argumentima potkovano u svojim romanima i esejima razmatra kakva bi nam mogla biti budućnost:
- Ovako: američka vlada daje 700 milijardi dolara pomoći bankama, ali sama nema taj novac. Dakle, najvjerojatnije će ga posuditi od Narodne banke Kine, koja će taj novac namaknuti tako što će još jače pritisnuti sve militantniju radničku klasu u Kini, koja je odrastala u takvim povijesnim uvjetima da je doživljaj koji ih je najviše formirao bila Kulturna revolucija. Zbilja, što bi tu moglo poći po zlu?

A McLeodov kolega, prijatelj i takmac za najboljeg vizionara budućnosti danas, Charles Stross, primijetio je na svom blogu da će državna pomoć koristiti samo financijskim institucijama, jer će oni ljudi čija je nemogućnost otplate kredita i izazvala krizu opet ostati bez krova nad glavom (umjesto da se novac namijenjen pomoći financijskim institucijama usmjeri izravno njima kao pomoć, nakon čega oni mogu otplatiti kredite i banke ipak ne propadnu).

Tako ćemo dobiti i velik broj razvlaštenih i bijesnih Amerikanaca koji nemaju što izgubiti i to iz onih slojeva društva koji su povijesno dokazano najbrži na obaraču.

U filmu "Pokojni" Martina Scorsesea detektiv Queenan (Martin Sheen), pokušavajući spriječiti gangstera Costella (Jack Nicholson) da preda ukradene mikročipove Kinezima, kaže:
- Je*o te, ratovat ćemo s Kinezima za 15 ili 20 godina, a ovaj ovdje im isporučuje najnoviju vojnu tehnologiju...
Samo riječi u filmskom dijalogu, ili...?

Svi ćemo mi skupo platiti cijenu krize Piše: Branka Stipić
ZAGREB - Cijeli svijet ovaj vikend gleda izravno u američki Kongres, odakle bi trebao doći spas ili kataklizma za ekonomski poredak kakav poznajemo. “Osjećam se kao da je još 15 minuta do kraja svijeta”, prenosi utjecajni Financial Times riječi jednoga britanskog bankara.

Američko se financijsko stanje već prelijeva i na Stari kontinent. Za sada je stiglo do otoka: Britanci su pred odlukom o nacionalizaciji banke Bradford & Bingley, teške 40 milijardi funta. Spominju se tri banke koje bi se mogle pokazati kao njeni spasitelji, ali su svi prenervozni i očajnički čuvaju novac.

Stvorena je atmosfera u kojoj svi misle da bi odbacivanje plana o spašavanju financijskog sektora sa 700 milijardi dolara moglo dovesti do katastrofe.

- Banke su na dolarskom tržištu novca gotovo prestale posuđivati jedna drugoj u očekivanju donošenja plana. Tako je kolektivna psihopatologija postala puno važnija od ekonomije. Svi žele plan, ma kakav on bio. No, njegovo donošenje imat će kratkoročne smirujuće učinke - kaže naš poznati makroekonomist Velimir Šonje.

Podsjeća da je premalo podataka iz kojih bi se moglo zaključiti je li plan dobar ili loš. Zakonski prijedlog od tri stranice teksta daje goleme ovlasti ministru financija za plasman 700 milijardi dolara, a upravo je nedostatak informacija glavni razlog zašto je dio kongresmena protiv plana.

Danas su hrvatski analitičari očekivali da povijesnu odluku o spašavanju vlastitoga i svjetskoga gospodarstva Amerikanci donesu u nedjelju jer im je, nakon ožujskog spašavanja banke Bear Stearn postala svojevrsna tradicija da najvažnije odluke donose baš nedjeljom.

Premda se čini jako dalekom, američka kriza već se osjeća u Hrvatskoj.

Slikovito: ako SAD padne u recesiju, njeni građani kupovat će manje robe iz cijelog svijeta, pa i iz Europe. Ako će kupovati manje Mercedesa, Volkswagena ili talijanskih cipela, u Mercedesu, VW-u ili talijanskoj tvornici cipela počinje padati prihod pa se počinju rezati plaće i otpuštati radnike. Ti radnici drastično smanjuju vlastitu potrošnju i više ne mogu planirati godišnji odmor bilo gdje, pa ni u Hrvatskoj, znatno manje kupuju pa pada i prodaja robe u europskim trgovinama. Europa počinje manje uvoziti, a kako je ona najveći kupac hrvatske robe, hrvatske tvrtke manje izvoze, pa i one počinju kresati plaće i broj zaposlenih. U sve težoj ekonomskoj situaciji mnogi razmišljaju o prodaji nekretnina, prije svega onih koje imaju na moru.

Hrvatski građani počinju drastično štedjeti te slabi promet i u hrvatskim trgovinama, a domaćim proizvođačima padaju prodaja i profiti. O većim investicijama više ne mogu razmišljati pa prvi na udar dolaze građevinari koji nemaju više za koga graditi nove stanove, čak i ako snize cijene.

Pada potražnja za građevnim materijalom, parketima, pločicama, sanitarijama i uslugama onih koji to sve rade i postavljaju. Kad je kriza, manje se kupuje novih automobila pa ni dileri automobilima više ne zarađuju, manje se kupuje namještaja, bijele tehnike, odjeće, obuće, kozmetike, knjiga... Domino-efekt doseže svaki segment života i zato je i Hrvatima nevjerojatno važno što će ovog vikenda odlučiti američki Kongres.

Hrvatski je gospodarski rast u drugom ovogodišnjem tromjesečju usporen na 3,4 posto u odnosu na isto vrijeme lani, kad je iznosio 6,6 posto. Po sektorima, najviše su pogođeni trgovina te hoteli i restorani. Analitičari su pri tome pesimistični pa očekuju i dalje skroman rast osobne potrošnje.

Građani, naravno, nisu čekali službene statističke podatke. Oni već neko vrijeme osjećaju ekonomsku krizu te podaci o potrošnji govore da se drastično smanjuje kupnja, primjerice, higijenskih proizvoda, u malim dućanima se uzima hrana na dug, a ankete pokazuju pesimizam. Rast pesimizma pokazuje i istgraživanje GfK. Samo se 17 posto kućanstava nada da će im financijska situacija biti bolja, dok je takvih početkom 2007. godine bilo 29 posto.

Plan spasa američkog financijskog tržišta čija je namjera bila ponovna uspostava povjerenja u američki financijski sustav nije usvojen. Nakon što je američka Kuća glasanjem 228 protiv naprema 205 za odbila usvojiti zakon koji će omogućiti najveću intervenciju američke Vlade u financijska tržišta od razdoblja Velike depresije, američko dioničko tržište doslovno je potopljeno.

“Republikanci su ubili plan”, izjavio je Barney Frank, demokrat i čelnik Financial Services Committee. S druge strane, republikanci okrivljuju predstavnicu demokrata i glasnogovornicu američke Kuće Nancy Pelosi. Demokrati su glasovali 140 naprema 95 u korist usvajanja legislative, dok je samo 65 republikanaca podržalo usvajanje legislative, a 133 kandidata tom usvajanju su se suprotstavila.

Legislativa je trebala omogućiti američkom ministru financija Henry Paulsonu široke ovlasti da kupuje nelikvidnu imovinu poduzeća u financijskom sektoru kako bi pomogao oporavku slomljenog američkog kreditnog tržišta potaknutog padom cijena na tržištu kućama.

Predsjednik George W. Bush izjavio je da je “vrlo razočaran” neuspjehom usvajanja njegovog 700 milijardi američkih dolara vrijednog plana spasa američkog financijskog sustava. “Naša je strategija nastaviti se boriti sa trenutnom gospodarskom situacijom”, izjavio je predsjednik George W. Bush.

Nakon što je američka kuća odbila usvojiti legislativu, ministar financija Henry Paulson izjavio je da će iskoristiti “sva sredstva koja ima na raspolaganju kako bi zaštitio financijska tržišta”. Pritom će se konzultirati sa čelnikom američke središnje banke Ben S. Bernankeom.

“Za američku javnost i za financijska tržišta važno je ostati smiren jer sa ovakvom legislativom u Kongresu nikada nije lako. Bit će dosta pokušaja, uspona i padova, prije nego Kongres usvoji konačnu verziju plana sanacije američkih financijskih institucija”, izjavio je predsjednički kandidat demokrata Barrack Obama.

NEW YORK/WASHINGTON - Dionice na Wall Streetu u ponedjeljak su zabilježile rekordni pad, uz najveći bodovni pad indeksa Dow Jones u povijesti s gotovo 778 bodova, nakon što je Predstavnički dom Kongresa odbacio vladin plan za sanaciju ugroženog financijskog sektora sa 700 milijardi dolara.

Prema preliminarnim izračunima, indeks Dow Jones pao je za 777,68 bodova, ili 6,98 posto, na 10365,45 bodova. Time je nadmašen pad od 684,81 bodova zabilježen 17. rujna 2001., prvog dana trgovanja nakon terorističkih napada na SAD 11. rujna.

Širi indeks Standard & Poor's 500 pao je za 106,85 bodova, ili 8,81 posto, na 1106,42 bodova. Tehnološki indeks Nasdaq pao je za 199,61 bodova, ili 9,14 posto, na 1983,73 boda.

Vrijednost američkih dionica ukupno je pala za 1,2 tisuće milijardi dolara.
Na newyorškoj burzi prodaja dionica bilo je toliko intenzivna da su samo 162 dionice zabilježile rast vrijednosti, a 3.073 pad.

"Burza dionica je definitivno zatečena. Ako ste pratili vijesti tijekom vikenda, izgledalo je kao da je sporazum riješen. No novac je postao taocem političkog procesa", ocijenio je Drew Kanaly, predsjednik uprave investicijske tvrtke Kanaly Trust Company.

"To je veliko izneneđenje", rekao je za CNNMOney Jack Ablin, glavni broker banke Harris Private.

Dionice na Wall Streetu padale su od otvaranja ujutro, zbog neizvjesnosti oko kongresnog glasovanja o programu sanacije financijskog sektora, a kada je izviješteno da prijedlog zakona nije prihvaćen, Dow Jones je potonuo za nekoliko stotina bodova u roku od desetak minuta.

Iako će se nadopunjene verzija plana vjerojatno ponovo naći pred zastupnicima u Kongresu, ulagači strahuju da će učinci plana biti upitni, a cijeli proces razvučen, navodi u izvješću CNNMoney. (Hina)

Uz potres koji je stigao s američkih burzi, Zagrebačku burzu jutros je dočekalo još jedno neugodno iznenađenje – dojava o postavljenoj bombi.

Kako se neslužbeno doznaje burza je informaciju o postavljenoj bombi primila telefonskim putem.

Početak trgovanja na Zagrebačkoj burzi, zbog odbijanja plana sanacije i pada na američkim burzama, većinu dionica odveo je u minus, a Crobex je pao 4,83 posto. Ubrzo nakon toga indeks se počeo opravljati i trenutačno se vrti oko -3 posto.

Velikih padova kakvi su se očekivali nakon kraha u SAD-u, nije bilo ni u Europi ni u Aziji. Očito je da je Europa odlučila da više ne nasjeda na cirkus koji na svjetskim burzama izaziva SAD.

Londonska burza, tradicionalno najpovezanija s Wall Streetom, otvorila je dan padom od 2,84% u prvih nekoliko minuta trgovanja, no trebalo je samo sat i pol da se vrati u zeleno. Pariz i Frankfurt također nisu previše impresionirani događanjima u Kongresu.

U Aziji su padovi također bili manji od očekivanih, dapače, hongkonška je burza porasla više od pola posto. Uvezanija tržišta, poput irskog koje je palo 13% i brazilskog s gotovo 9,5% plaćaju danak ovisnosti o dolaru. (njd)

Iako su zagovornici apsolutne moći slobodnog tržišta još prošlog tjedna oštro upozoravali na nedopustivo miješanje države u ekonomiju, iako je cijena od 700 milijardi dolara poreznih obveznika nezamislovo visoka za spašavanje mahom privatnih financijskih institucija, jučer je malo tko osim najzagriženijih pobornika tržišta američko državno iskupljivanje bankarskog sustava smatrao pogrešnim potezom.

Stara devizna štednja

Plan iskupljenja koji je izašao iz ureda američkog ministra financija Henryja Paulsona progutat će približno 6 posto američkog BDP-a. U usporedbi sa 16 posto BDP-a, koliko obično proždiru bankarske krize, to je cijena koju je razumno platiti. Doda li se tome procjena da će, u slučaju pada ekonomije u ozbiljnu depresiju, stopa nezaposlenih u SAD-u eksplodirati sa 6 na 20 posto, teško da se ikakva državna intervencija može smatrati neopravdanom.

Kada je Hrvatska sredinom 90-ih spašavala svoj bankarski sustav i vraćala “staru deviznu štednju” novcem poreznih obveznika, tome je također uz ekonomsku kumovala i politička logika. Urušavanje bankarskog sustava donijelo bi tada daleko veću štetu od njegova spašavanja. Povrat “starih deviza” građanima možda i jest bio isključivo politička odluka, ali kao i u današnjem američkom slučaju prevagnula je ravnoteža između mogućih (prije svega socijalnih) gubitaka i potencijalne dobiti.

Novac dijele bespovratno

Ono po čemu se, osim po značaju i veličini ekonomija koji su u globalnim razmjerima neusporedivi, najviše razlikuju hrvatski i američki planovi iskupljenja sustava detalj je koji se ne može zanemariti: i kroz sanaciju banaka i kroz vraćanje “starih deviza” hrvatska je država novac poreznih obveznika podijelila bespovratno. Američko ministarstvo financija kupovat će udjele posrnulih institucija na dražbama. Uspije li plan, porast će i cijena udjela. Sanacijski trošak može se pretvoriti u investiciju koja će, u ne tako dugom razdoblju, donijeti profit američkom proračunu.

Američki Senat odobrio je 700 milijardi američkih dolara vrijedan plan spasa globalnog financijskog tržišta kojim će se financirati najveća intervencija američke Vlade od razdoblja Velike depresije. Paket je proslijeđen donjem domu američkog parlamenta koji je nedavno odbio raniju verziju predloženih mjera, piše Bloomberg News.

Nastojanje da se obnovi povjerenje u bankarski sustav prevladalo je u američkom Senatu koji je glasovao 74 naprema 25 sa 40 demokrata, 33 republikanca i nezavisnim zastupnikom Joe Liebermanom iz Connecticuta koji su glasovali za usvajanje plana spasa. Usvajanje plana predviđa davanje ovlasti američkoj Vladi da od financijskih institucija otkupljuje loše zajmove povezane sa hipotekama.

U pisanoj izjavi predsjednik George W. Bush priopćio je da “račun koji je Senat odobrio predstavlja temelj financijske sigurnosti svakog Amerikanca”. Američkom Kongresu sugerirao je da slijedi Senat i odobri prijedlog plana spasa, a republikancima u Kongresu koji su glasovali protiv usvajanja plana spasa napomenuo je da bi reakcija tržišta kapitala trebala biti dovoljna ih nagna da se predomisle. Legislativa povezuje plan spasa s privremenim povećavanjem razine osiguranih depozita sa 100 na 250 tisuća američkih dolara.

“Ovo nije samo kriza Wall Streeta, ovo je američka kriza”, tijekom debate izjavio je predsjednički kandidat demokrata Barrack Obama.

BANKE ISPRED LJUDI

Autor: Ivo Škorić, New York
Američki kapitalizam je komunizam za bogate, a robovlasništvo za siromašne. Profiti bogatih su njihovi privatni, a njihovi gubici su socijalizirani zakonima. Nakon Senata i Kongres je popustio. Banke su tako spašene. Ne i ljudi. Ljudi i dalje gube kuće i zaposlenja (159 tisuća u rujnu) i postaju beskućnici bez zdravstvene pomoći. To je Amerika danas.

Nakon Velike depresije tridesetih američki Kongres je donio Glass-Steagallov zakon, da spriječi kaos financijskog sistema koji je doveo do Velike depresije. Prije dvadesetak godina, pod vodstvom danas McCainovog glavnog ekonomskog savjetnika, senatora Phila Gramma, taj zakon je ukinut i bankama je ponovno dozvoljeno trgovati visoko-rizičnim financijskim derivativima. Za vikend 11. rujna 2008. krah burze iz tridesetih se ponovio. Tko ne uči od povijesti, njemu se povijest ponavlja.

Izvori ove krize niti su tako složeni, niti su bili tako nepredividi kao što nas prodavači magle sa Wall Streeta žele uvjeriti. Na dnu piramide nalazi se potreba svakog stanovnika SAD-a da ostvari američki san i sustavna nemogućnost 90 posto stanovnika da u tome sudjeluje zbog već tri desetljeća stagnantnih plaća. U tom hijatusu su prodavači magle vidjeli svoju šansu: Ajmo sirotinji ponuditi da kupe kuće, onda kad su kuće skupe. Dat ćemo im zajmove po vrlo niskim kamatama prvih par godina i od njih ćemo tražiti da plaćaju samo kamate. Nakon pet godina, svi će pokupovat kuće, pa će biti manja potražnja, i cijene kuća će padati, a kamate na zajmove za kupnju kuća će rasti. E, onda će nastupiti promjena termina zajmova koje smo dali sirotinji: morat će plaćati tržišnu kamatu, plus glavnicu. Prodavačima magle je možda palo na pamet da bi ljudi mogli i prestati plaćati, jer neće imati otkuda, ali o tome nisu pričali. Agresivno su prodavali te zajmove (pay option adjustable rate mortgages) manjinama, imigrantima i ljudima niskih prihoda, davajući bonuse agentima s vezama i utjecajem u tim zajednicama, da prodaju to smeće od produkta.

U Renu tisuće ljudi žive u šatorima

U sredini piramide nalazi se skupo obrazovana elokvencija prodavača magle: dug sirotinje oni su zapakirali u produkte s nazivima koje nitko zapravo ne razumije s namjerom da ga prodaju kao dionice. Banke, koje su izdale zajmove, tako su oslobođene direktnog rizika ako ljudi prestanu otplaćivati svoje kuće. Taj rizik su preuzeli kupci složenih financijskih derivativa. Na temelju projekcija budućeg prihoda (kad kamate porastu i kad ljudi budu morali početi otplaćivati glavnicu) vrijednost tih derivativa je rasla. Velike financijske institucije koristile su ih kao pokriće za vlastita ulaganja u privredu. U jednom trenutku, kamate su zaista porasle, i ljudi su morali početi otplaćivati glavnicu: u nekim slučajevima njihova mjesečna otplata je porasla pet puta, i nisu mogli otplaćivati, i prestali su plaćati, i banke su ostale u vlasništvu njihovih, danas manje vrijednih, kuća. Vrijednosni papiri koji su o njihovom urednom otplaćivanju ovisili, izgubili su na vrijednosti, a ulaganja koja su ih koristila kao pokriće, postala su bezvrijedna.

Na vrhu piramide nalazi se pohlepa jedne manjine prvosvećenika kapitalizma. Njihova primanja su vezana za kratkoročne uspjehe na tržištu: sustav nagrađivanja daje prednost onima koji u najkraće vrijeme ostvare najveći profit, bez ikakve brige za budućnost. Oni danas ne zahtjevaju da se sirotinji otplate kuće – što bi indirektno povratilo vrijednost papira, a ljudi bi zadržali kuće. Oni zahtjevaju da država otkupi vrijednosne papire po cijeni većoj od realne, kako bi se njihov gubitak umanjio. U suprotnom, ucjenjuju državu, oni neće moći uopće više davati zajmove, a bez zajmova privreda će stati. A gdje su otišli novci u zadnjih pet godina kad su banke godinu za godinom objavljivale rekordne profite, dok su ljudi otplaćivali svoje zajmove? Wall Street je svojim pulenima podijelio 62 milijarde dolara u bonusima. Što se od njih ne traži da taj novac vrate? Neka ovi koji su profitirali u zadnjih pet godina prodaju svoje dvorce, jahte, avione, konje, Rembrandte, dijamante i što su si sve jamili, namrli i nahrdali, pa time pokriju gubitke. Washington Mutual banka je izgubila 90 posto svoje vrijednosti prije nego je prodana JP Morgan Chase banci, koja će progutati njihovih 30 milijardi dolara gubitka. Wa-Mu je bio šampion u davanju zajmova svakome. Na sam dan bankrotstva dobio sam ponudu za još jednu njihovu kreditnu karticu (već ih imam dvije). Ideja je da se ljude navuče na dug i živi od kamata. Pretpostavka je da će ljudi plaćat iz straha. Pretpostavka je kriva. Zašto bi ja plaćao dok bogati kradu? U međuvremenu direktor Wa-Mu dobit će 11 milijuna dolara otpremnine, povrh 7,5 milijuna bonusa što je potpisao prije tri tjedna da hoće postati šef iste banke. 18 milijuna dolara za tri tjedna. Pa što je on tako korisno za čovječanstvo napravio da je zavrijedio nadnicu od MILIJUN DOLARA DNEVNO? Odakle taj novac dolazi?



Američki kapitalizam je komunizam za bogate, a robovlasništvo za siromašne. Profiti bogatih su njihovi privatni, a njihovi gubici su socijalizirani zakonima. Gornjih jedan posto populacije zarađuje jednako kao donjih 90 posto. Veliki direktori zarađuju 344 više od prosječnog građanina, a neki od financijskih mađioničara Wall Streeta zaradili su i do 19 tisuća puta više od prosjeka. Financijski sektor je moćna manjina koja je držala 30 posto američke ekonomije u svojim rukama i godinama se protivila svakoj regulaciji nad svojim mutnim igrama s tuđim novcem. Sebi su sredili porezne olakšice koje koštaju nas sve ostale 20 milijardi dolara godišnje, kako bi se oni mogli bogatiti na gubljenju našeg novca.

Najznačajnija rupa u poreznom zakoniku je da korporacije plate svoje direktore tako da im daju pravo da u budućnosti kupe velik broj dionica po unaprijed fiksiranoj cijeni – u biti da kupe dionice s popustom, ako cijena poraste (ako cijena padne, ne moraju ništa kupiti) – to motivira direktore da se kockaju s novcem korporacije da bi ostvarili što veći rast dionica u što kraćem razdoblju kako bi povukli što više novca od razlike između stvarne cijene dionica i cijene po kojoj ih je upravni odbor njima unaprijed prodao. Kao da to nije dovoljan lopovluk, zakon dozvoljava korporacijama dvostruki standard u računovodstvu: u svojim knjigama (na temelju kojih se dobivaju zajmovi) tretiraju te dionice kao trošak po cijeni koju njihove dionice imaju na dan kada su ih svom direktoru odobrili, a za porez prikazuju taj trošak po (obično znatno višoj) cijeni na dan kada ih je direktor preuzeo - čista prevara, a to je zakon.

U zadnjih davnaest mjeseci banke se ruše kao kule od karata. Tj. od 30 posto američke ekonomije postale su 15 posto. Prvo je UBS registrirao gubitke uslijed vrijednosnih papira baziranih na lošim zajmovima. Zatim su isti doveli do propasti Bear Sternsa – jedne od pet golemih Wall Street investicijskih banaka – koji se morao prodati JP Morgan Chaseu za jedva 10 posto svoje vrijednosti. Chase i Citigroup su registrirali gubitke u milijardama. Indy Bank u Kaliforniji je bankrotirala preko noći. Washington Mutual banku kupio je Chase, također, a oko Wachovia banke se u tijeku pisanja ovog teksta otimaju Citigroup i Wels Fargo banka. Druga investicijska banka Merryl Lynch je propala i otkupljena je od najveće američke banke Bank of America. Treća, Lehman Brothers je ostavljena da bankrotira nakon 158 godina postojanja i s količinom kapitala pod kontrolom ekvivalentnom bruto-nacionalnom proizvodu Indije. Paradržavni giganti koji otkupljuju zajmove za kuće od banaka, Freddie Mac i Fannie Mae izgubili su 98 posto od svoje vrijednosti i morali su biti nacionalizirani. Država je odriješila kesu za sto milijardi. Busheva administracija, veliki protivnik regulacije privatnog sektora, morala je tako pribjeći socijalizmu i nacionalizirati najveće američko osiguravajuće drustvo AIG, koje je izgubilo 82 posto vrijednosti, sa 85 milijardi dolara postavši vlasnik 80 posto dionica društva. Bush je morao priznati da slobodno tržište ne funkcionira i određeni tipovi trgovanja su zabranjeni. Dvije preostale investicione banke Goldman Sachs I Morgan Stanley su se odrekle svog statusa I postale su normalne banke podložne većoj regulaciji.

Parcijalna spašavanja pojedinih banaka nisu međutim spasila ekonomiju, te je administracija došla na ideju da jednostavno otkupi bezvrijedne papire za otprilike 700 milijardi dolara - 2300 dolara po stanovniku. Te novce međutim nitko nema, pa niti Federal Reserve banka (koja je iskrcala 185 milijardi za AIG i Freddie i Fannie), pa su sekretar financija Paulson (bivši direktor Goldman Sachsa) i šef Federal Reserve Bernanke morali ići tražiti odobrenje od Kongresa. Sad kad ljudi ne mogu platiti zajmove, na temelju kojih su banke posuđivale novac i prodavale kompleksne financijske derivative, kojima su ti zajmovi bili jamstvo, država ne kani pomoći ljudima otplatiti zajmove, nego bankama pokriti gubitke nastale bankrotstvima malih kućevlasnika. To je nemoralno i zato nije nikako moglo proći u Kongresu usred sezone izbora. Paulson je čak kleknuo pred Nancy Pelosi, vođom demokrata u Kongresu, ne bi li mu dala lovu na lijepe oči: zakonska mjera, naime, predviđa da će on u svojoj providnosti – bez nadzora – dalje pravilno i pravedno rasporediti taj novac. No, na kraju nisu demokrati, nego republikanci, pripadnici Busheve stranke, pokopali nepopularnu zakonsku mjeru u Kongresu. Nakon što je 2/3 republikanaca glasalo protiv, a 2/3 demokrata za, vođe Republikanske stranke su spremno optužile demokrate za neodgovorno poigravanje sa sudbinom zemlje, u stilu one basne o vuku i kozi na potoku, gdje vuk stoji uzvodno od koze, a tvrdi da ona njemu muti vodu. Wall Street je izgubio 1200 milijardi dolara u istom danu. Dva dana nakon toga Senat je poslušno odobrio mjeru, iako ima senatora koji su itekako svjesni suštinske nepravde na kojoj je ista bazirana.

Posebno zanimljivo je da je mjera odobrena tek kad su u nju uključene razne druge, nevezane, mjere, povećavajući njeno koštanje u završetku za 150 milijardi dolara. I dalje nitko nije rekao kako i odakle će ti novci doći: to se ostavlja budućoj administraciji da riješi, de facto podižući i tako visoki američki inozemni dug i tržišni deficit, te opterećenje istoga na buduće generacije Amerikanaca. Drugim riječima – zbog Busheve poltike i politika budućeg predsjednika će patiti, opterećena dugom i u nemogućnosti da provede svoje programe, a SAD će i dalje ostati jedina razvijena zapadna demokracija bez zdravstvenog osiguranja za sve svoje građane, ovisna o uvoznoj nafti, uslijed nemogućnosti da uloži u razvoj i inovaciju. Nekad je Amerika bila zemlja inovacije, a New York, sa svojim mostovima, neboderima i podzemnom - prije osamdeset godina – bio je simbol te inovacije: danas jedino inovativno što iz New Yorka dolazi su novi načini da se ljudima na prijevaru uzme novac.

Predsjednički kandidati pristupili su problemu oprezno. Nekoliko dana su se motali kao mačak oko vruče kaše oko svojih baza, pokušavajući opipati puls. S jedne strane nisu mogli biti za, jer je većina naroda protiv, a nisu smjeli biti niti protiv, jer je rizik odgovornosti za uništenje ekonomije jednostavno prevelik. Tako da ih je tijekom debate u Mississipiju voditelj Jim Lehrer morao nekoliko puta pitati isto pitanje: da li ste za ili protiv. McCain, koji je tek nedavno pristao shvatiti da je ekonomija sustinški u krizi, je, na kraju, rekao da je za, a Obama, koji već dvije godine to tvrdi, je uspješno izbjegao jasan odgovor, ali je glasao za uz predugačko obrazloženje . Njegov potpredsjednički kandidat, Biden, također je glasao za, a Sarah Palin, budući da nije senator, mogla si je dozvoliti populistički napad na grabljive lihvare Wall Streeta tijekom jedine potpredsjedničke debate.

Nakon Senata i Kongres je popustio. Banke su tako spašene. Ne i ljudi. Ljudi i dalje gube kuće i zaposlenja (159 tisuća u rujnu) i postaju beskućnici bez zdravstvene pomoći. To je Amerika danas.

Kraj postkomunizma?

Autor: Žarko Puhovski, b92
Riječ je, konačno, pala – i to riječ prvoga građanina globalne zajednice, faktičkoga predsjednika novoga (postkomunističkog) svijeta. G. W. Bush je, naime, izrekao (začuđujuće jasnu) dijagnozu: The market is not functioning properly, piše Žarko Puhovski
Riječ je, konačno, pala – i to riječ prvoga građanina globalne zajednice, faktičkoga predsjednika novoga (postkomunističkog) svijeta. G. W. Bush je, naime, izrekao (začuđujuće jasnu) dijagnozu: The market is not functioning properly.

Tržište, dakle, ne funkcionira kako treba, a Bush (i njegovi tekstopisci) točno znaju što tvrde; tržište im ne pruža ono što od njega očekuju. Stoga moraju (državno) intervenirati protiv svojih prirodnih poriva.

Time je na najvišoj razini autoriteta obnarodovan kraj desetljeće i pol recikliranoga Fukuyamina naprasnog ideologiziranja kraja ideologija posljetkom poopćenja Zapadne liberalne demokracije. Jer, prirodni je poriv toga poretka stvari – kako je poznato – fundamentalno protivan državnoj (vladinoj) intervenciji (a naročito na razini od 700 000 000 000 dolara).

Jasno je, politički trenutak odlučno utječe na Bushovo postupanje – mogućnost sloma financijskoga tržišta u trenucima izjednačene trke predsjedničkih kandidata šest tjedana prije izbora svakako zahtijeva odlučno djelovanje. No, riječ je, uz to, i o svjetonazorski dalekosežnim pomacima – čak i ako se uzme u obzir Bushova notorna nepreciznost zbog koje njegove riječi (za razliku od djela) intelektualci često olako podcjenjuju kao programatske natuknice.

Nije pritom bitno djelatno demantiranje Fukuyame i njegovih epigona (dostatno je, primjerice, sjetiti se hrvatskih medija – pa i ovih novina – početkom devedesetih). Uostalom, Fukuyamine su teze o kraju povijesti posljednjih godina nedvojbeno bile sve manje interpretacijski atraktivne.

Nasuprot popularnim binarnim pristupima, valja upozoriti na to da ni druga strana nije puno bolje prošla. Hardt-Negrijeva opreka Fukuyami živjela je – površna kakva već jest – od dovezne teze o pravu na ponovno prisvajanje (iza čega ostaje tek loša poezija u prozi, u stilu Paola Coehla, o komunizmu, suradnji i revoluciji…u ljubavi, jednostavnosti i nevinosti ).

Nije Bushu, naravno, ni do kakva ponovnoga prisvajanja, nego do spašavanja poretka (a valjda ni revolucionarima nevinost više nije ideal). No, spas je sada moguć tek nosivim načelima (globalno-liberalnoga) ustroja nasuprot. Utoliko je stari, posve prozaični Karl Marx bio – neovisno o proteku vremena – bliži istini; radi se o krizi koja nastaje pokušajem da se iz krize iziđe bez promjene sustava.

Promjene sustava pak zasigurno neće biti (neovisno o nadama i strepnjama), ali njegova izvedba i – još više – svjetonazorsko opravdanje (legitimacija) jasno se mijenjaju. SAD su doživjele da vodeći (tj. ne-alternativni) ekonomisti suho konstatiraju: našoj je privredi potrebno upravo onakvo ponašanje kakvo zahtijevamo od zemalja u razvoju (medice, cura te ipsum). Socijalna osnova, kapitalizam, prema sve sudeći nije u pitanju (pa kriza najvjerojatnije ostaje permanentnom) – politička organizacija zajednice, liberalizam, mogla bi međutim biti.

To i jest dugoročni problem – cijene nafte i hrane, neodgovorna cyber-egzistencija na svjetskim burzama i druge sastavine svjetske krize svakako daju povoda za brigu svima. Onima pak koji su (posebice nakon 1989./90.) tek pod protestom prihvatili svjetski kapitalizam kao nametnuto epohalno rješenje budućnost (bez revolucije) izgleda još težom – kapitalizam bez liberalizma doista bi mogao značiti globalnu moru; državno nadgledanu reprodukciju profita bez jamstava zaštite ljudskih prava.

Island: Život u bankrotiranoj zemlji
Pišu: Tanja Rudež, Nikolina Šajn

Premijer upozorava da će mnogi izgubiti novac, a banka poručuje štedišama da ne dolaze po svoj novac. Dobro došli u Island, malu zemlju u vrtlogu velike krize

Imalo se novca, mnogo se trošilo i dobro živjelo - jednostavno je rekao David Kalendarić-Babić (24), mladi kompjutorski stručnjak iz Reykjavika. Rođen u Zagrebu, David od svoje 14. godine živi na Islandu, fascinantnoj “zemlji leda i vulkana”. Sve donedavno Island je bio simbol izvanredno prosperitetne zemlje čijih je 300.000 stanovnika, što je populacija zagrebačke Dubrave, uživalo u životnom standardu koji je među najboljima na svijetu. A onda se ta bogata zemlja praktički našla pred bankrotom i u kratkom su roku nacionalizirane tri najveće islandske banke, među kojima i druga po veličini Landsbanki, u kojoj je radio i David Kalendarić-Babić.

- Radio sam do 1. rujna, a onda mi nisu produljili ugovor jer se već slutila kriza. Večeras sam pričao s kolegama iz Landsbanki pa su mi rekli da je 500 zaposlenika banke u jednom danu
Svaki Islanđanin se od 2003. u prosjeku obogatio za 45 posto
dobilo otkaz. Svi dečki s kojima sam radio dobili su otkaz - ispričao je David u telefonskom razgovoru.

Iluzija bogatstva
Upravo su s bankama i počele islandske nevolje. Kada je premijer David Oddsson, danas guverner središnje banke, 90-ih počeo provoditi tržišne reforme i privatizirati državna poduzeća, financijski je sektor liberaliziran. Banke su počele naočigled rasti.

Budući da je novac tada globalno bio jeftin, posuđivale su po cijelome svijetu, a potom bez mnogo razmišljanja taj isti novac posuđivale tvrtkama i poduzetnicima. Nova generacija ambicioznih mladih poslovnih ljudi, od kojih su mnogi ekonomiju studirali na američkim sveučilištima, agresivno je krenula u šoping po inozemstvu. Kupovali su udjele u poznatim tvrtkama u Britaniji, gdje su samo 2004. uložili gotovo 900 milijuna funti. Masovno su kupovali i poduzeća po Danskoj i u SAD-u, a u jednom trenutku islandski Actavis trudio se (neuspješno) kupiti i hrvatsku Plivu.

Zlatna je groznica u Islandu stvorila iluziju bogastva. - Mnogo ljudi moglo je lako dobiti stopostotni kredit za auto ili stan. Primjerice, nije bila rijetkost da dvadesetogodišnjaci voze vrlo skupe aute koje su u potpunosti kupili na kredit - rekao je David.


Vrijeme bezbrižnog uživanja u Plavoj laguni čini se da je prošlo, no možda je pravo vrijeme za turiste: drastično je pala vrijednost krune, pa je sve jeftinije

Bogatstvo prosječnih građana od 2003. poraslo je za 45 posto, a ulagali su uglavnom upravo u kuće i automobile. Kredit za skupi terenac mogao se preko interneta dogovoriti doslovce u 10 minuta i to bez ikakvog pologa.

U početku golemi zajmovi koje su banke uzimale da bi mogle davati kredite nisu bili problem - uvijek su mogle uzeti novi zajam da bi otplatile vlastite dugove. No, prošle su zime stručnjaci počeli upozoravati da je počela kreditna kriza.

Do ovog ljeta situacija se toliko pogoršala da više nitko nije htio posuđivati novac nikome, a najmanje islandskim bankama, koje su postale toliko goleme da je bilo jasno da, ako bude potrebe, mali Island sa svojih dvije milijardi eura deviznih rezervi i 14,7 milijardi eura BDP-a, ne može pokriti imovinu svojih banaka - velik dio u nenaplaćenim kreditima - koja je dosegla 100 milijardi eura. Tri su najveće banke - Kaupthing, Landsbanki i Glitnir istodobno imale višestruko više klijenata nego što je cijela država imala stanovnika.

Neizbježan pad standarda
Budući da su bez mogućnosti novog zaduživanja banke došle na rub kolapsa, ovog je tjedna islandska vlada bila prisiljena uvesti novi zakon prema kojem je sebi dala praktički neograničene ovlasti kada su u pitanju financije. Privatizirane su sve tri najveće banke u zemlji, praktički cijeli bankarski sektor. Vlada je objavila da garantira uloge svojim građanima
Bezbrižni i bogati? Islanđani su do jučer bili bezbrižni i bogati, a danas su na rubu bankrota i u panici
u islandskim bankama.

Već ranije su, u strahu da bi Island mogao početi tiskati novac, investitori počeli zaobilaziti islandsku krunu, pa je tečaj počeo padati. U odnosu na prošlo ljeto kruna je izgubila polovicu vrijednosti, a još 30 posto samo u ponedjeljak. Kako se na Islandu uvozi gotovo sve osim ribe, porasle su i cijene automobila, namještaja, hrane. Inflacija je nedavno dosegla 14 posto. Od ovog tjedna mediji pišu kako su mnogi stanovnici počeli kupovati zalihe brašna, šećera i tjestenine, iako drugi tvrde da pretjeruju. Rastu i rate kredita jer su vezane uglavnom na yen i švicarski franak i jer su kamate na stambene kredite dosegle 15 posto. Tisuće ljudi kredit više jednostavno ne može otplaćivati. Premijer Geir Haarde upozorio je građane da će se dogoditi “neizbježan pad životnog standarda”.

Nitko to nije ni zamišljao
David Kalnedarić-Babić posljednjih je dana u Reykjaviku bio svjedokom goleme panike koja je zavladala. - Kriza je Islanđane zatekla nespremnima; još prije šest mjeseci nitko nije

Zagrepčanin David na Islandu je radio u banci koja je u jednom danu otpustila 500 ljudi ‘Imalo se novaca, dobro se živjelo. A onda se sve srušilo’
mogao ni zamisliti da će se ovo dogoditi. Ljudi koji imaju novce u fondovima u Landsbanki pokušali su povući svoje novce van, no nisu mogli. Mnogo je ljudi iz inozemstva, posebice iz Velike Britanije, imalo novac u Landsbanki. Svi su oni sada strašno ogorčeni što su vjerovali Björgólfuru Gudmundssonu, bivšem vlasniku Landsbanki - ispričao je David. Islandska se kriza širi i izvan granica tog otoka. Oko 300.000 britanskih štediša u online banci Icesave, filijali Landsbanki, već tjedan dana ne mogu do svog novca, baš kao ni 120.000 nizozemskih klijenata. Vlada u Reykjaviku ni u jednom trenutku nije najavila da bi mogla garantirati i njihove uloge.

Sada se očekuje da će Island krenuti s velikom rasprodajom udjela u stranim tvrtkama - vlada ih se želi riješiti što je prije moguće kako bi novac upotrijebila za sprečavanje nacionalnog bankrota. Raspravlja se i o prodaji 40 posto strane imovine mirovinskih fondova, koji vrijede 11 milijardi funti, kako bi se došlo do konvertibilnih valuta i spriječilo daljnje slabljenje krune.

Samo stari pamte loše dane
Brojni novinari iz inozemstva napeto u Reykjaviku prate dramatični razvoj krize. - Novinari ispituju ljude sjećaju li se takvih kriza ranije na Islandu. No, treba imati na umu da Islanđani nikad nisu bili ovako bogati da bi se suočili s ovakvom krizom. Islanđani su do prije nekoliko desetljeća bili jedna od najsiromašnijih europskih nacija i živjeli su uglavnom od ribarstva. U međuvremenu, financijski je sektor na Islandu postao jedan od glavnih gospodarskih grana - rekao je David Kalendarić-Babić.
Tri su banke imale više klijenata nego Island stanovnika. Sad su sve tri u krizi.

Stariji Islanđani njegovu generaciju zovu “Krutt-kynslotin” - generacija za tetošenje - koja je oduvijek živjela dobro i ne sjeća se loših dana, kada su Islanđani dobru ribu slali u izvoz, a jeli ostatke. Nova je generacija urbana, živi dobro, zalazi u barove s organskom kavom, sluša Björk. No, iako su sada uspaničeni i uplašeni za svoju egizstenciju, još su optimistični i nadaju se rješenju krize.

- Cijela je zemlja u iščekivanju, Island je zatražio pomoć od Rusije, a raspravlja se i o mogućnosti ulaska u EU - ispričao je David Kalendarić-Babić koji sada traži posao i živi od pomoći za nezaposlene. - Javio sam se na natječaj u maloj kompjutorskoj tvrtki, no taj je natječaj u međuvremenu povučen jer su shvatili da ne mogu zapošljavati nove ljude. Nezaposlenost sada raste svakodnevno - rekao je.

Od najsiromašnijih Europljana postali su jedni od najbogatijih
Kada su se 874. godine norveški Vikinzi iskrcali na otoku Island (ledena zemlja), podigli su naselje u zaljevu gdje je obilje izvora vruće vode stvaralo dim. Tako je rođen Reykjavik, što bi u prijevodu s islandskog jezika značilo zadimljeni zaljev. Naseljavanje Islanda odvijalo se između 870. i 930. godine: muški doseljenici bili su uglavnom iz Norveške, a žene uglavnom Keltkinje s britanskih otoka koje su Vikinzi otimali na putu za Island. Već 930. osnovan je parlament Althing, najstariji u Europi. Oko 300 godina Island je bio neovisan, da bi zatim pao pod vlast prvo Norveške, pa Danske. Neovisna država Island je postao 1944., a od 1949. godine članica je NATO-a.

Izolirani i osamljeni, Islanđani su se u prošlosti nekoliko puta suočili s katastrofama koje su odnijele živote velikog broja stanovnika. Tijekom epidemije kuge od 1402. do 1404. godine nestala je polovica Islanđana, a epidemija velikih boginja 1708. godine usmrtila je trećinu pučanstva. Glad, koja je bila posljedica erupcije vulkana Laki 1783. godine, usmrtila je četvrtinu tadašnjeg stanovništva. Dok su na početku 20. stoljeća bili među najsiromašnijim narodima u Europi, početak 21. stoljeća Islanđani su, ponajprije zahvaljujući bankarstvu, dočekali kao jedna od najprosperitetnijih nacija na svijetu. Iako ribarska industrija čini 70 posto izvoznog gospodarstva zemlje, u tom je sektoru zaposleno svega šest posto stanovnika. Islanđani su jedna od najdugovječnijih nacija na svijetu. (T. Rudež)

Ishodište problema

Desetak godina nakon njegove smrti, 1983. godine, šefica odjela globalnih kreditnih derivata JP Morgana, Blythe Masters, došla je na ideju da kreira još jedan u nizu financijskih derivata kojima bi se moglo trgovati. Radilo se o tzv. „credit default swaps“, zapravo ugovoru između dvije strane kojim se omogućuje trgovanje kreditnim rizikom barem jedne treće osobe.

Pojednostavljeno, kladite se da netko neće moći vratiti svoj kredit, u ovom slučaju drugu hipoteku koju ste podigli na svoju kuću, a niste baš pretjerano kreditno sposobni.

Nakon što je derivat stigao na tržište, Warren Buffet se užasnuo i prorekao da će upravo takav vrijednosni papir srušiti svjetsko gospodarstvo. JP Morgan Mafia, kako su nazivali grupaciju menadžera oko Blythe Masters, proglasila ga je senilnim starcem i nastavila promicati najnoviji izum za igranje tuđim novcem i problemima.

PR je odradio svoje i veliki igrači ukrcali su se na ono što su mislili da je vožnja života. Najaktivniji i najagresivniji ulagač bio je glavni menadžer Lehman Brothersa Dick Fuld. Unatoč upozorenjima, Fuld je veliku većinu sredstava banke ubacio na tržište koje je u međuvremenu naraslo na veličinu tri njujorške burze po obujmu prometa, i to bez ikakve regulacije od strane države.

Ostalo je već povijest. Lehman Brothers više ne postoji, Dick Fuld je u džep spremio 300 milijuna dolara plaće i bonusa u zadnjih osam godina. Investicijske banke u SAD su, prodajom Merrill Lyncha, prestale postojati nakon 80 godina uspješne povijesti. Kula od karata se urušila.

No, svjetsko gospodarstvo bazira se upravo na konceptu dioničarstva, virtualne trgovine virtualnim novcem i klađenju na ishode koji nemaju veze s egzaktnim pokazateljima. Npr., kupujete berbu krumpira u Idahu 2012. godine. Obično su veliki, okrugli i ima ih puno, ali moguće je da će baš te godine biti nezapamćena suša, pa će vaš novac otići u vjetar. Moguć je i potpuno obrnut scenarij.

MMF procjenjuje da će porezni obveznici SAD-a potrošiti otprilike 1.400 milijardi dolara na sanaciju financijskog sustava.

I bez obzira na to što je novac koji vi trošite vama stvaran, kada ga dignete na bankomatu, u banci ili pošti i spremite u novčanik, sve dok nije u vašem džepu i on je u tom virtualnom svijetu. Stavite ga na knjižicu, i on je opet tamo, na milost i nemilost Blythe Masters i sličnih "likova" s Cambridgea, Harvarda, Stanforda, Whartona i ostalih prestižnih sveučilišta.

S druge strane, plaćate i porez. Ako ste građanin neke od razvijenih zemalja, trenutno se vaš uplaćen porez troši na sanaciju banaka koje su upropastili manageri u Lamborghinijima, Aston Martinima i Ferrarijima koji primaju plaće od par desetaka milijuna nečeg vrlo konvertibilnog godišnje.

U srijedu su svjetske vlade smanjile kamatne stope: koordiniranom akcijom Feda, kineske središnje banke, ECB.-a, Bank of England, kanadske, švedske i švicarske centralne banke, stope su srušene. Osim toga, sve veći broj zemalja podiže garantirane iznose štednje. Irci su bili prvi, a slijede ih SAD, Grčka, Velika Britanija, Madžarska, Rumunjska i još cijeli niz zemalja. Austrija, dapače, garantira sve uloge bez obzira na njihovu visinu.

U vjerojatno najironičnijem obratu sudbine, Island je sa svojih 300 tisuća stanovnika došao na rub kolapsa gospodarstva nakon što se ustanovilo da su sve islandske banke u vrlo teškom stanju zbog krize, tj. i njihovi su se menadžeri i brokeri zaigrali u krivom pješčaniku. Rješenje je nađeno za 24 sata, nacionalizacijom banaka i posudbom 4 milijarde dolara od .... Rusije!!?

Kako dalje?

MMF procjenjuje da će porezni obveznici SAD potrošiti otprilike 1.400 milijardi dolara na sanaciju financijskog sustava, bez ikakve garancije da će državna blagajna ikad vidjeti taj novac. Do sada su centralne banke svijeta ubacile oko 500 milijardi dolara po najnižoj mogućoj kamatnoj stopi u financijske tokove svjetskog gospodarstva kako bi osigurale likvidnost i potaknule novi ciklus kreditiranja.

Ma kako se kula od karata činila nestvarnom, zbog nje ljudi gube vrlo materijalne stvari – kuće, stanove, automobile, ušteđevinu, mirovinu ... Hrvatske se banke (u stranom vlasništvu) kunu da niti one niti njihovi vlasnici nisu izloženi kreditnoj krizi, ali kako Hrvati tradicionalno ne vjeruju previše bankama, dionice im padaju kao jesensko lišće. Naravno, i ostatak burze, bez obzira na kvalitetu i fundamente koje analitičari vole spominjati.

Tako su svjetski čelnici, zauzeti ratovanjima i prepucavanjima, prisiljeni sjesti na pod u krug i zajednički ponovno napraviti novu kulu od karata. Nadajmo se da će ovoga puta temelji biti kvalitetniji nego prošli put, jer u pitanju je naš novac i budućnost.

Smanjenje kamatnih stopa:

SAD: s 2% na 1,5%; Kanada: s 3% na 2,5%; ECB: s 5% na 4,5%; V. Britanija: s 5% na 4,5%; Švicarska: s 2,75% na 2,25%; Švedska: s 5% na 4,25%; Kina: s 7,24% na 6,93%; Hong Kong: s 3,5% na 2,5%: Japan: ostale na 0.5%

Građani duguju 120 milijardi kn
Piše: Jadranka Šević

Prema posljednjim podacima HNB-a, građani su krajem kolovoza u bankama držali ukupno 135,61 milijardu kuna. Od toga je na žiro i tekućim računima bilo 16,56 milijardi kuna, neoročeni štedni depoziti iznosili su 19,87 milijardi kuna, a oročeni 99,18 milijardi kuna. U odnosu na kraj prošle godine novac građana u bankama povećan je oko deset posto, odnosno za 3,84 milijardi kuna i to gotovo isključivo kroz oročenu štednju.

Iako nema podataka o tome koliko je doista štediša u bankama, sigurno je da svaki od 1,3 milijuna zaposlenih i još milijun umirovljenika ima barem neki otvoreni račun u banci.

Povećanje osiguranja

Sigurno je i da maksimalni iznos oročene štednje ni na najdebljem bankovnom računu ne prelazi dosad zagarantiranih 100.000 kuna.

Britanija objavila plan spašavanja banaka
Za 50 tisuća eura štednje jamči država
Europski čelnici dogovorili plan za izlazak iz krize

Za sada se ne zna hoće li se novo povećanje osiguranja odnositi i na fizičke osobe i male poduzetnike, kako je to i bilo predloženo novim zakonom o osiguranju depozita krajem prošlog mjeseca. Osiguranje depozita odnosi se pored banaka i na stambene štedionice te štedne banke od kojih trenutno odobrenje za rad ima samo jedna, Obrtnička štedna banka.

16,56 milijardi kuna - tekući i žiro računi
19,87 milijardi kuna - neoročeni štedni depoziti
99,18 milijardi kuna- oročeni štedni depoziti

U stambenim štedionicama građani su po posljednjim podacima imali 6,41 milijardu kuna depozita. Što se tiče mirovinskih fondova u koje su građani uložili 23,36 milijardi kuna, poznato je da država od njihova osnutka za obvezne fondove jamči do visine zajamčenog prinosa.

Tehničke pričuve
Osiguranja, u koje su građani uložili oko 9 milijardi kuna krajem prošle godine, a tijekom ove je uplaćeno 6,67 milijardi kuna premija, cijeli iznos uspješno pokrivaju tehničkim pričuvama koje su i predviđene za isplatu šteta i za rizike poslovanja. Osiguranja su, naime, krajem prošle godine raspolagala sa 16,2 milijarde kuna tehničkih pričuva i 4,83 milijarde kuna kapitala i pričuva.

Nikakvu sigurnost nemaju jedino ulagači u investicijske fondove, osim u vlastitim vrijednosnim papirima koji su podložni turbulencijama na tržištu. Krajem rujna imovina otvorenih investicijskih fondova smanjena je na 14,87 milijardi kuna, najniži iznos od 2006. godine.

Povijesni medij

Zaduženja građana
Podsjećamo, imovina fondova krajem prošle godine iznosila je dvostruko više, točnije 30,05 milijardi kuna. Kolika je vrijednost dionica kojima trenutačno raspolažu građani teško je
Procjenjuje se da građani imaju više od dvije milijarde udjela u tvrtkama
procjenjivati, ali računa se da je svakako viša od dvije milijarde kuna.

Na koncu, ukupnom bogatstvu kojim raspolažu građani treba dodati i vrijednost stanova i nekretnina. Željko Lovrinčević, ekonomist s Ekonomskog instituta, izašao je s procjenama da je njihova ukupna vrijednost oko 750 milijardi kuna.

Prema podacima Hrvatske narodne banke iz lipnja, građani su zaduženi 120 milijardi kuna. Kad se to stavi u odnos s ukupno 940 miljardi u nekretninama i raznim oblicima štednje, proizlazi da su Hrvati u plusu, i to 820 milijardi kuna.

Zamjerali su mu da se ponaša kao ‘slon u staklani’, govorili su da je krut, nekooperativan i politički neosjetljiv. Ipak, kada je u dva navrata najavio da će otići, i bankari i političari zajednički su ga molili da ostane

Željko Rohatinski prvi je pravi guverner Hrvatske narodne banke. Prvi se od niza guvernera izborio za HNB-ovu neovisnost o politici i prvi je uspješno prebrodio promjenu političkih garnitura na državnom vrhu, a da mu nova vlast nije uspjela pronaći adekvatnu zamjenu. Prvi je guverner kojemu je Sabor potvrdio ulazak u drugi mandat na čelu HNB-a.

Jedini koji je ušao i u drugi mandat
Željko Rohatinski četvrti je po redu guverner Hrvatske narodne banke koji se izborio za njezinu potpunu neovisnost, prebrodio je promjene političkih garnitura i postao prvi guverner kojem je Sabor potvrdio ulazak u drugi mandat

Pravila igre u Hrvatskoj
Rohatinskoga posebnim čini beskompromisan stav da središnja banka mora ispuniti svoju osnovnu ulogu - održati tečaj kune, a s njime i cijene stabilnima te sačuvati bankarski sustav unutar okvira održivosti. Zato što je, podižući bankarima cijenu njihove kreditne ekspanzije, prije svega putem podizanja njihovih obveznih rezervi, zauzdao njihovo nerazumno zaduživanje preko granice, Rohatinski danas može mirno ustvrditi da su domaće banke zasad sigurne od propasti koja stiže sa Zapada.

Kada se pak čvrsto postavio prema Byerosche Landesbank (BL i belgijskoj KBC banci u njihovim pokušajima preuzimanja hrvatskih banaka, Rohatinski je osigurao da se i u Hrvatskoj poštuju pravila igre kao i na Zapadu. BLB je ušao u Hypo i Slavonsku tek nakon što je ispunio sve HNB-ove uvjete koji su se temeljili na prethodnom bijegu Bavaraca iz prethodno ispražnjene Riječke banke.

KBC je izgubio Splitsku jer Nova ljubljanska banka, koja je dijelom u njihovu vlasništvu, ima neriješene račune s hrvatskim klijentima. Pritisci i uporan rad diplomacije u Bruxellesu nisu im pomogli u nastojanjima da preskoče Rohatinskog.

Zašto to sve nije uspijevalo i prijašnjim guvernerima? Prije svega zbog političkog trenutka u kojemu su bili na funkciji. Ante Čičin Šain, koji je prvi nakon osamostaljivanja Hrvatske stao na čelo HNB-a i uspješno izveo državu iz monetarnog sustava bivše Jugoslavije, nesumnjivo je imao sve sastojke potrebne za pravoga guvernera. Imao je, međutim, i šefa u Franji Tuđmanu i unatoč nespornoj kvaliteti i sposobnostima izdržao je na funkciji nepune dvije godine.

Pomoć Ivice Račana
Pero Jurković i Marko Škreb izdržali su po mandat na čelu HNB-a, s time da je Škreb pregrmio i stabilizacijski program vlade Nikice Valentića s pomoću kojega je Hrvatska izašla iz hiperinflacije, dviju ozbiljnih kriza bankarskog sustava i propasti nekoliko banaka. Utočište od pritisaka domaće politike pružile su mu međunarodne financijske institucije, prije svega MMF. No, javnost mu je prilijepila etiketu povijuše - i političke i ememefovske - zbog čega je na kraju morao i otići.



Rohatinskom je u osamostaljivanju HNB-a nesumnjivo pomogao Ivica Račan, pri čemu je vjerojatno uvelike kumovao Račanov poslovični nedostatak interesa za ekonomiju. Kada je u Rohatinskom, koji je iza sebe već imao zavidnu profesionalnu karijeru prepoznao čvjeka u kojeg može imati povjerenja, više mu se nije petljao u posao. HNB je dobio pravoga guvernera. Takvoga kojemu se može vjerovati.

Guvernerov put
• Željko Rohatinski (57) rođen u Zagrebu i četvrti guverner HNB-a
• diplomirao 1974. na Ekonomskom fakultetu
• zaposlio se u Republičkom zavodu za planiranje
• Mato Crkvenac bio mu je šef i mentor za magisterij i doktorat
• 1989. postao je generalni direktor Zavoda
• 2000. preuzima mjesto direktora za makroekonomske analize koncerna Agrokor
• iste godine, 12. srpnja imenovan je guvernerom HNB-a
• predvidio lani zahuktavanje svjetske financijske krize i inflacije
• dobitnik je nagrade udruženja guvernera europskih nacionalnih banaka za najboljega guvernera
• najuglednijim financijskim stručnjakom proglasila ga lani tvrtka Lex

Britanija na pragu Marxovih crnih prognoza
Piše: Dejan Jović

Današnjim danom osigurali ste si mjesto u povijesti, rekao je jučer britanskom ministru financija Alistairu Darlingu novinar koji ga je intervjuirao u najutjecajnijoj radijskoj emisiji na BBC-ju. “Prije nešto više od godinu dana, kad ste postali ministar financija, jeste li mogli zamisliti da ćete biti zapamćeni upravo po nacionalizaciji banaka?”, nastavio je. Ministar je odgovorio: “Nitko od nas to nije mogao zamisliti”.

I doista, sama riječ “nacionalizacija” bila je za britansku, ali i ostale zapadnoeuropske vlade, simbol ideologije i političke prakse koja je u Europi poražena 1989. godine. Pet godina nakon kraja ideološkog hladnog rata, britanski laburisti su izbacili poziv za nacionalizacijom iz svog partijskog programa.

Tim je potezom, 1995. godine, Tony Blair tačerizirao Laburističku stranku, a dvije godine kasnije ju je na tom programu - kao business friendly stranku doveo na vlast. No, izgleda da će dvadesetu godišnjicu (2009.) velike “historijske” pobjede nad socijalizmom u Europi većina zapadnoeuropskih zemalja dočekati u debeloj sjenci Karla Marxa, svakodnevno se podsjećajući na njegovu crnu i pesimističnu prognozu o “neizbježnom kraju kapitalizma”.

Sjena Karla Marxa nadvila se nad zapadnu Europu, iako se malo tko usuđuje spomenuti njegovo ime. Klasne se razlike, međutim, ne mogu sakriti. Glavni direktori pet najvećih britanskih banaka ove su godine “zaradili” 17,2 milijuna funti (oko 154,8 milijuna kuna). Najveću je plaću imao Sir Fred Goodwin, generalni direktor Royal Bank of Scotland, koja je od jučer u 60-postotnom vlasništvu države. Goodwin je ove godine dobio 5,4 milijuna funti, a u mirovinskom je fondu skupio čak 8,4 milijuna funti.

Da živi do devedesete godine, svakoga bi dana mogao trošiti (samo od mirovine) 850 funti (oko 7650 kuna). Taj trend nečuvenog bogaćenja proširio se od vrha prema dnu bankarskog sustava. Prošle su godine ukupne plaće bankara u londonskom Cityju iznosile 64,7 milijuna funti.

Mnogi od tih bankara nisu plaćali porez u Britaniji budući da su imali status nedomicilne osobe, odnosno bili su strani državljani. Britanija je uvijek bila otvorena prema imigraciji, naročito kad se radilo o bogatijim doseljenicima. Njen je financijski sektor to odlično iskoristio - svaki bogatiji Rus, arapski naftni magnat ili kineski novi kapitalist imao je britanski bankovni račun. Za status u društvu britanska je kreditna kartica bila važnija od britanskog pasoša.

Budući da je praktički uništila vlastitu industrijsku proizvodnju, Britanija je jačanje svog financijskog sektora stavila u središte “nacionalnog interesa”. Njegova bi propast bila - napad na srce Britanije kao države. Uz to, zapadnoeuropski politički diskurs “pobjede liberalizma nad egalitarnim socijalizmom” poticao je i obične građane da pokušaju postati bogati, ili da barem stvore iluziju da su bogati.

Tko nije (bio) vlasnik, nije (bio) ništa. Postati vlasnikom, međutim, moglo se samo uzimanjem kredita, među ostalim i zato što su cijene nekretnina višestruko povećane, poput balona koji9 su napuhavale upravo bankovne elite i s njima povezani mediji. Tako su svi postali ovisni o bankama, koje su imale veći uvid u privatnost klijenata, nego što ga je imala država.

Liberalni zapadnoeuropski sistem postao je - posebice nakon 1989. - bankokracija. Političare se moglo kontrolirati, kritizirati, smjenjivati i regulirati, ali banke su bile izvan javne kontrole. One su se osamostalile od države, kojoj je i danas teško zaustaviti njihovu propast. Neke države (recimo, Island) postale su financijski slabije od svojih banaka.

Raspoloženje anonimnog bankara (ili anonimne bankarice) - koji je odlučivao (ili odlučivala) o molbi za kredit, imalo je odlučujuću važnost za životni stil, status i financijsku budućnost svakog građanina u tom sistemu.

Građani su bili sretni zbog iluzije da su - kao vlasnici - “jednaki drugima”. Malo ih je bilo briga što su uvučeni u sistem koji ih je činio ovisnima o volji bankara i neslobodnima u odnosu na šefa na poslu.

Sistem dugoročne (praktički cjeloživotne) ovisnosti o bankama omogućio je svim poslodavcima ucjenjivačku moć nad zaposlenicima. Ostati bez posla značilo je - a i dalje znači - ostati bez doma. Taj je sustav limitirao slobodu građanina, a time je - u krajnjoj liniji - bio antiliberalan.

Bankokracija je bila (i jest) suprotnost liberalnoj demokraciji. Niti je nad vladajućom strukturom - bankovnom i poslovnom elitom - bilo ikakve demokratske kontrole, niti je ona omogućavala individualnu slobodu. U takvom sistemu, tri kultne vrijednosti francuske i istočnoeuropske revolucije (1789. i 1989): “sloboda, bratstvo, jednakost” nisu se mogle ostvariti.

Umjesto slobode, stvoren je autoritarni sustav u privrednim organizacijama u kojima šefovi mogu štogod hoće, jer znaju da zaposlenici moraju biti poslušni u strahu da ne dobiju otkaz.

Umjesto “bratstva” (solidarnosti) vlada(la) (je) pohlepa - koju je takav sistem stvorio i koju održava, kako bi mogao opstati. Umjesto jednakosti, stvorena je ogromna razlika između male manjine bogatih i velikog broja zaduženih. Ne siromašnih - nego zaduženih - onih koji žive u stalnom “crvenom minusu” i koji će cijeli život otplaćivati kredite.

Hoće li takav sistem preživjeti? Vjerojatno hoće, dijelom i zbog toga što je uspio stvoriti situaciju u kojoj jednostavno “nema alternative”. Nitko ne može ni zamisliti neki drugi sistem. Socijalizma više nema da bi mu konkurirao - a i da ga ima, pitanje je bi li bio atraktivan i bi li doista uspio stvoriti više slobode, više bratstva i više jednakosti.

Pokušaj stvaranja tzv. globalne alternative - prilično snažan krajem devedesetih - bio je nekonzistentan i pomalo nasilan. On je brzo zaustavljen, dijelom i zato što su političke elite svu pažnju javnosti (namjerno) usmjerile prema tzv. islamskom fundamentalizmu. A to nije nikakva alternativa.

Kapitalizam će se zato oporaviti, bez obzira na sve njegove katastrofalne učinke i na sve probleme koje je proizveo. Država, koja je (što bi marksisti rekli) “izvršni odbor vladajuće klase”, pomoći će mu da preživi, a kad se oporavi dovoljno da može stati na noge, ponovno će mu dozvoliti da se vrati na staru praksu. I tako ukrug: iz jedne krize u drugu.

U.S. banks getting more than $163 billion from the Treasury Department for new lending are on pace to pay more than half of that sum to their shareholders, with government permission, over the next three years.

The government said it was giving banks more money so they could make more loans. Dollars paid to shareholders don't serve that purpose, but Treasury officials say that suspending quarterly dividend payments would have deterred banks from participating in the voluntary program.

Critics, including economists and members of Congress, question why banks should get government money if they already have enough money to pay dividends -- or conversely, why banks that need government money are still spending so much on dividends.

"The whole purpose of the program is to increase lending and inject capital into Main Street. If the money is used for dividends, it defeats the purpose of the program," said Sen. Charles E. Schumer (D-N.Y.), who has called for the government to require a suspension of dividend payments.

The Treasury plans to invest up to $250 billion in a wide swath of U.S. banks in return for ownership stakes, which the government will relinquish when it is repaid.

Among other restrictions, participating institutions cannot increase dividend payments without government permission. They also are barred from repurchasing stock, which increases the value of outstanding shares.

The 33 banks signed up so far plan to pay shareholders about $7 billion this quarter. Companies generally try to pay consistent dividends and, at the present pace, those dividends will consume 52 percent of the Treasury's investment over the initial three-year term.

"The terms of our capital purchase program were set to encourage participation by a broad array of financial institutions so they strengthen their financial positions," Treasury spokeswoman Michele Davis said.

The Treasury's approach contrasts with decisions by foreign governments, including Britain and Germany, to require banks that accept public investments to suspend dividend payments until the government is repaid. The U.S. government similarly required Chrysler to suspend its dividend payments as a condition of the government's 1979 bailout.

The legislation passed by Congress authorizing the Treasury's current bailout program is silent on the issue.

The first nine participants were major banks, some running short on capital, that were told by Treasury officials earlier this month to sign on to the program for the good of the country. Their major shareholders are primarily institutional investors, such as pension funds and mutual funds, although a few wealthy individuals hold large stakes, such as Warren Buffett in Wells Fargo and Prince Alwaleed bin Talal in Citigroup.

Several banks are on pace to pay more in dividends than they get from the government. The Bank of New York Mellon got $3 billion from the government on Tuesday. It will pay out $275 million to shareholders this quarter, and a projected $3.3 billion over the next three years. A spokesman declined to comment.

At least a few banks have committed to reduce dividend payments at the same time they accepted government investments. SunTrust of Atlanta, which accepted $3.5 billion from the government, cut its quarterly dividend payments to about $188 million each quarter from about $272 million. The company described the cut in a statement as "the responsible thing to do."

Zions Bancorp, which accepted $1.4 billion from the government, reduced its dividends by about 26 percent to $34 million.

"This modification to our dividend will allow us to further strengthen our capital base," said chief executive Harris Simmons.

Other banks participating in the government program said that they will not use the Treasury's money to pay dividends. They said dividends will be paid from other capital, primarily from their new profits in each quarter.

Washington Federal, a Seattle thrift, accepted $200 million from the government. The company will pay its shareholders about $18 million in dividends this quarter, which puts it on pace for $216 million over the next three years.

Chief executive Roy Whitehead said the company pays dividends from its quarterly profits, rather than its capital reserves. He said there was only one exception in the past three decades. Last quarter, he said, the company used $11 million in capital to maintain a consistent dividend payment.

Still, Whitehead said "categorically" that the company would not use the government's investment to make dividend payments.

Some experts questioned the distinction drawn by Whitehead between profits and capital.

"Thinking of them as separate things is kind of a spurious argument. It's all capital," said David Scharfstein, a finance professor at the Harvard Business School who has called for the government to require banks to suspend dividend payments. "Money that goes out the door is money that isn't available to shore up the banks' balance sheet."

Scharfstein and others said that many banks clearly need to buttress their balance sheets. Large losses on mortgage-related investments have drained capital, and investors no longer have much interest in giving more money to banks. But several of the institutions accepting government money have continued to pay dividends in recent quarters even as they post large losses.

Scharfstein said many banks should suspend dividend payments voluntarily. Some industry analysts, however, say that cutting dividends will make it even harder for banks to find new investors.

Capital is basically the money a company keeps in its vaults. A dividend is a distribution of some of that money to shareholders. Companies typically pay dividends four times each year.

The stability of dividend payments is important to investors. Some treat dividends as a source of regular income, others as a barometer of corporate health. As a result, companies generally try to match or raise their dividends each quarter. Some banks entered the current crisis with unblemished dividend histories dating back 30 years and more.

The resistance to dividend cuts in part reflects the reality that the Treasury program is serving at least two purposes. In some cases, the money is going to companies that need help to survive. In other cases, the government is helping healthy companies to expand.

Ed Yingling, chief executive of the American Bankers Association, said he was increasingly hearing from banking executives who feel they should not be forced to accept money with so many strings attached. He said these banks don't need the money, but they are willing to use it to increase lending, so long as they are not punished for doing so.

"The government really needs to make up its mind what this program is," Yingling said

Izvor: WahingtonPost

- Ma, to je više-manje papir koji služi nekakvim europskim ceremonijama. Svi su političari, svatko tko je htio postati značajan, govorili o Lisabonskoj strategiji makar je nikad nisu pročitali. A ona je bezveze, kao nekadašnje jugoslavenske rezolucije. Uz to, strategija je postavljena na pogrešnim idejama. Temelji se na ekonomici ponude i pretpostavlja da tehnološki napredak stvara nova radna mjesta. On stvara bolja radna mjesta, a ne nova radna mjesta.

Uz to, ona se temelji na implicitnoj pretpostavci da će Europa biti društvo znanja i da ćemo to znanje izvoziti Kinezima koji će za nas raditi. No, znanja u Šangaju nema manje nego u Bruxellesu ili Lisabonu. Znanje je, naime, sigurno jednako mobilno kao i kapital, pa je bezveze računati na nemobilnost znanja i na neki monopol koji bi Europljani imali. Ali EU je već zaglibio. Unija je trebala, kada su prve multinacionalne kompanije otišle u Kinu, od njih tražiti da poštuju neke socijalne norme koje vrijede u Europi. Tada bismo imali puno manje problema s konkurencijom robe iz Kine. Naravno, ne može se sada u Kini propisati švedski standard, ali neke minimalne norme, nekakvo socijalno osiguranje, mirovinsko osiguranje, neko radno vrijeme... to bi bile norme koje su u Europi prihvaćene i za koje smo trebali tražiti da ih naše multinacionalke koje idu tamo poštuju. Naravno, ne mogu dati iste plaće. Ali, to se nije tražilo radi profita, mi smo uživali u jeftinim kineskim proizvodima i sada smo više-manje uništili industriju u Europi. Dobro, može se to relativno brzo vratiti, samo to će sada značiti značajno zatvaranje. Smatram da je globalizaiji došao kraj, sada će doći do lokalizacije.

- Da, još sam više u to uvjeren nego što sam ikad bio. Prvo, strana ulaganja uglavnom nisu greenfield investicije, nego preuzimanja domaćih tvrtki. Uz to, strana ulaganja su u jugoistočnoj Europi uglavnom išla u bankarstvo, trgovinu i telekomunikacije. A to znači da uopće nisu donijela one teoretski pozitivne stvari kao što je tehnološki napredak. Bankarstvo nije tako težak posao da ga ne bismo znali sami raditi. Ja, naravno, vjerujem da će tvtka postati efikasnija kad postaje dio multinacionalke. Ali ona je efikasnija za multinacionalku, a ne za nacionalnu privredu jer zbog specijalizacije unutar multinacionalke kida veze s ostalim domaćim gospodarstvom. Prema mojem mišljenju, stvar je vrlo jednostavna: ne prodaj ništa što ne moraš prodati. Ili, ako seljak proda zemlju, što mu preostaje? Postaje nadničar, bezemljaš koji se mora zaposliti. Možda će on bolje zaraditi, ali je ipak ostao bez imovine, o njegovoj sudbini odlučuju drugi.

Strana ulaganja se rade zbog profita. Znači, nakon izvjesnog vremena profit počinje izlaziti iz zemlje. Znate li da su dobici na kapital stranih banaka u istočnoj Europi čak 25 posto? U Mađarskoj, koja je privatizaciju zasnivala na stranim ulaganjima, u prosjeku je posljednjih deset godina šest posto BDP-a odlazilo preko profita u inozemstvo. U istočnoj Europi su zemlje s velikim stranim investicijama sada zbog krize čak u goroj situaciji. One već imaju velike deficite, a najveći dio deficita stvara se upravo na račun izvlačenja profita.

Priljev kapitala je prestao jer više nemaju što prodati, a kako je zagustilo i na drugoj strani, investitori izvlače novac. Nemam ništa protiv stranaca, ali situacija je vrlo jednostavna. Ako ja nešto znam raditi, stranci mi ne trebaju. Pogledajte bankarski sustav u istočnoj Europi, 90 do 99 posto je u stranim rukama. Sad mi recite, što može vaša središnja banka napraviti kad su sve banke u stranom vlasništvu? Jesu one hrvatske pravne osobe, ali postoje veze između banke majke i kćeri. Što rade majke? Izvlače novac da bi spasile svoju kožu.

O ekonomskoj krizi razgovarali smo s poznatim slovenskim ekonomistom, bivšim slovenskim ministrom gospodarstva, potpredsjednikom u prvoj slovenskoj vladi i rektorom ljubljanskog sveučilišta prof. dr. Jožom Mencingerom.

O ekonomskoj krizi razgovarali smo s poznatim slovenskim ekonomistom, bivšim slovenskim ministrom gospodarstva, potpredsjednikom u prvoj slovenskoj vladi i rektorom ljubljanskog sveučilišta prof. dr. Jožom Mencingerom.

Koliko je Slovenija spremno dočekala ovu krizu?

- Slovenija kao i ostatak svijeta nije bila spremna za krizu. Mene su još prije nekoliko mjeseci zbog toga što sam izražavao sumnju u financijsko stvaranje virtualnog bogatstva proglašavali luđakom i fiziokratom. No, Slovenija nije mogla izbjeći krizu. Ona će krizu jako osjetiti, a koliko, ovisit će o tome što će se događati u Europi, pogotovo u Njemačkoj. Naš izvoz čini otprilike 60 posto BDP-a i jako smo vezani uz Njemačku. Jednostavno, ako se dio tog tržišta izgubi, to se ne može nigdje nadoknaditi. Ako radimo neke dijelove za automobile, naravno da ćemo osjetiti pad u proizvodnji automobila. To vrijedi i za proizvode, koji nisu vezani na neku stranu industriju. Na primjer Gorenje. Ljudi jednostavno u ovakvim vremenima ne kupuju hladnjake.

Treći problem je financijski. Mi smo naravno, što se financija tiče, u mnogo boljem položaju od Hrvatske. Ako se uzme vanjski dug prema BDP-u, kod nas je taj neto financijski dug otprilike 22 posto BDP-a. Tu smo bolji, ali nažalost mi smo sav taj financijski dug napravili u posljednje tri godine, kada je privredni rast bio suviše visok. A uz to, došlo je do zaduživanja za kupovanje različitih dionica i papira na Balkanu i po čitavom svijetu. Pošto nije bilo dovoljno domaće štednje, banke su za te kupovine uzimale zajmove na Zapadu. I sad treba vratiti te zajmove. Naša potraživanja su vrijednosni papiri, a oni su malo vrijedni, a imamo kredite koje treba vraćati čak i po visokoj kamatnoj stopi.

Isto tako je više-manje kao i u čitavom svijetu blokiran bankarski sustav. Koliko i kada će se odblokirati, teško je reći. Država za njegovo odblokiranje nudi bankama garancije u visini 12 milijardi eura te neograničene garancije na depozite, no zasad to nije pomoglo. Ono što sad rade pojedina poduzeća, koja skraćuju radno vrijeme i ne otpuštaju radnike, po mom je mišljenju dobro. Treba što manje uništiti poduzeća za vrijeme krize.

Neke slovenske tvrtke već jesu u problemima?

- Da, jesu, već se žale da ne mogu dobiti kredite i da su im jako smanjene narudžbe. Na to se više-manje žale gotovo sve tvrtke.

Što se očekuje da će slovenska vlada napraviti?

- Zasad još ne vidim neki konzistentni plan. Dobro, vlada je počela raditi u ponedjeljak. Ministri pričaju različite stvari. Neki ponavljaju stare parole koje sa situacijom nemaju nikakve veze. Neki najavljuju da će spašavati firme, drugi govore da neće. Ja mislim da bi trebali, jer ako uništiš firmu, kada kriza završi, tu firmu više nemaš. Ono što radi središnja banka je dobro, a ona opet nije naša, nego dio europskog sistema, pa je u djelovanju jako ograničena. Već sam spomenuo državnu garanciju za zaduživanje banaka. Druga je mogućnost da država sama uzme kredit i u banke stavi depozite, uz uvjet da banke kreditiraju privredu. Hoće li to uspjeti ili ne, teško je reći jer, koliko znam, čak ni Njemačka nije sasvim uspjela u tome, nije dobila dovoljno ponuda za to zaduženje.

Prema mojem mišljenju, treba biti jako pragmatičan i podržati svaku tvrtku. Ja sam čak za to da država tvrtke dokapitalizira. Mi još imamo onaj KAD, Kapitalsku družbu, koja je u privatizaciji dobila 10 posto dionica svakog poduzeća, a što je trebalo biti namijenjeno umirovljenicima. KAD vjerojatno može dobiti kredite uz državnu garanciju i dokapitalizirati neka poduzeća koja su u lošem položaju. Kako je on u državnom vlasništvu, indirektno se vraća državno vlasništvo. Ali to sada rade u cijelom svijetu, Amerikanci i drugi, pa nema razloga da mi budemo drugačiji. Jer u neku ruku rješenja koja smo imali u samoupravljanju, po mom mišljenju, sada su prilično relevantna. Tada se nije otpuštalo radnike, ako je ikako bilo moguće zadržavalo ih se, i svijet će sada opet morati ići u tom pravcu.

Je li lakše prebroditi ovu krizu ako ste u eurozoni?

- Budući da imamo euro, mi nemamo tečajni rizik koji imaju druge istočnoeuropske zemlje. Uzmimo da se vaša država hoće zadužiti. Ona ima kunu, a kako ima velik deficit, možda će morati devalvirati valutu . Znači, ako uzimate neki kredit, onda vam je jasno da bi, kad ga budete otplaćivali, to moglo biti puno više kuna nego sada kad uzimate kredit. Mi taj rizik nemamo. Uz to, ako si u eurozoni, smatra se i da si razvijena Europa, pa je kredit možda lakše dobiti.

Možete li objasniti zašto neke države povećavaju javnu potrošnju, a druge je smanjuju?

- Djelomično na to utječe početno stanje. Uzmimo Mađarsku, Bugarsku i baltičke zemlje, koje su sada u najvećim teškoćama, imaju vanjski dug jednak društvenom proizvodu. I ne mogu više ići dalje sa zaduživanjem, dok, da taj dug nemaju, ni unutarnji, ni vanjski, imale bi mogućnost ići u deficit i mogle bi vani posuditi novac da bi zadržale rast. Dakle, djelomično je to zbog stanja u kojem je nekog zatekla kriza. A djelomično ovisi o ekonomskoj doktrini. Znate da neoliberalizam postoji nekih 40 godina i neki moji kolege u Americi vjeruju da država ni sada ne smije intervenirati u ekonomiji. Sada je očito došlo do preokreta, iako je on negdje sporiji. Negdje političari, budući da ništa ne znaju, još ponavljaju neke fraze iz neoliberalističnog razdoblja.

Kao, neću ja spašavati loše nego dobre i slično, što je bezveze. Mislim da je sada vrijeme za vrlo pragmatičnu politiku, da moramo zaboraviti na ekonomske dogme. Ako zagusti, onda jednostavno moramo nešto promijeniti. EU je sasvim promijenila svoj nauk u dva mjeseca. Iako ne eksplicitno, ona je u stvarnosti odustala od Pakta stabilnosti, ne govore više o Lisabonskoj strategiji i društvu znanja. EU koja se toliko bavila problemom konkurencije, sada dozvoljava da se daju subvencije bankarskom sustavu. Da ste vi to napravili prije četiri mjeseca, Europska komisija bi poludjela od bijesa. Sad je sve to dopušteno. Sad i oni predlažu da se ide u veliki fiskalni paket iako EU to ne može napraviti jer ona fiskalnu politiku jednostavno nema s tim proračunom od jednog postotka BDP-a.

A čak i je središnja banka ipak shvatila da je deflacija opasnija od inflacije. I ona sada ubacuje novac u banke, ali još na neodređeno vrijeme, pa bankarski sustav ni ne zna koliko će to trajati, što produžava blokadu bankarskog sustava. Europska Unija se naravno, koristi tipično europskom reakcijom, napuštanjem vlastitih pravila kada to zatreba. Mislim da je to pametno, to drži Europsku Uniju zajedno, jer da se pridržava pravila, već bi se davno raspala. Ako se radi u velikim zemljama, onda EU prilagođava pravila, iznova određuje što ulazi u deficit, a što ne, ili jednostavno progleda kroz prste. Naravno, za male su pravila malo tvrđa.

Pretpostavljam da ste čuli za poteze hrvatske vlade.

- Dobro, ono što sam ja čuo, nije mi zvučalo naročito uvjerljivo. Ali moram reći da mi hrvatska ekonomska politika uvijek bila čudna. Vi ste se trudili oko stabilnosti kune, a mi smo se, za razliku od vas, trudili da naš tolar bude što slabiji, a ne što jači. Ali naravno, treba uzeti u obzir da ste vi krenuli s drugačije pozicije. Mi smo imali mnogo pogodniji položaj, vi ste ipak imali rat. Svjedeno, ekonomsku politiku Hrvatske ja nikad nisam dobro razumio no vjerujem da ono što treba napraviti najbolje znaju domaći ekonomisti.

Znate li da je naš premijer poručio da treba ukinuti božićne domjenke i božićnice? Je li to bila pretjerana reakcija?

- To sam čuo. Osobno mislim da o tome političari ne trebaju mnogo govoriti. Netko može dati božićnice, netko ne može. Ali govoriti to možda i nije bio najsretniji politički potez. Moguće je da se radilo o nekom upozorenju o teškim vremenima, to je u redu, ali inače mislim da to nije pametno govoriti.

U stvari, problem suvremenog svijeta, a pogotovo sadašnje situaicije jest u tome što moramo trošiti da bismo mogli raditi. Cijelo gospodarstvo sada je osmišljeno na taj način. Jedino što svijetu nedostaje je rad, odnosno radna mjesta. To je opet vezano uz tehnološki napredak koji izbacuje ljude iz proizvodnje pa moramo stalno izmišljati nove usluge. Na kraju krajeva, i kad idete na aerodrom pa skinete cipele, čak i to pridonosi društvenom proizvodu jer su tamo kontrolori koji su plaćeni. Ako smo malo cinični, sigurno je da je za stvaranje radnih mjesta u svijetu najzaslužnija al-Qa’ida, koja je posljednjih godina sigurno stvorila više od sto milijuna novih radnih mjesta - bez nje ne bi bilo toliko zaštitara i sličnih radnika. Nije ih stvorila Lisabonska strategija.

Zašto se tako protivite Lisabonskoj strategiji?

- Ma, to je više-manje papir koji služi nekakvim europskim ceremonijama. Svi su političari, svatko tko je htio postati značajan, govorili o Lisabonskoj strategiji makar je nikad nisu pročitali. A ona je bezveze, kao nekadašnje jugoslavenske rezolucije. Uz to, strategija je postavljena na pogrešnim idejama. Temelji se na ekonomici ponude i pretpostavlja da tehnološki napredak stvara nova radna mjesta. On stvara bolja radna mjesta, a ne nova radna mjesta.

Uz to, ona se temelji na implicitnoj pretpostavci da će Europa biti društvo znanja i da ćemo to znanje izvoziti Kinezima koji će za nas raditi. No, znanja u Šangaju nema manje nego u Bruxellesu ili Lisabonu. Znanje je, naime, sigurno jednako mobilno kao i kapital, pa je bezveze računati na nemobilnost znanja i na neki monopol koji bi Europljani imali. Ali EU je već zaglibio. Unija je trebala, kada su prve multinacionalne kompanije otišle u Kinu, od njih tražiti da poštuju neke socijalne norme koje vrijede u Europi. Tada bismo imali puno manje problema s konkurencijom robe iz Kine. Naravno, ne može se sada u Kini propisati švedski standard, ali neke minimalne norme, nekakvo socijalno osiguranje, mirovinsko osiguranje, neko radno vrijeme... to bi bile norme koje su u Europi prihvaćene i za koje smo trebali tražiti da ih naše multinacionalke koje idu tamo poštuju. Naravno, ne mogu dati iste plaće. Ali, to se nije tražilo radi profita, mi smo uživali u jeftinim kineskim proizvodima i sada smo više-manje uništili industriju u Europi. Dobro, može se to relativno brzo vratiti, samo to će sada značiti značajno zatvaranje. Smatram da je globalizaiji došao kraj, sada će doći do lokalizacije.

Kako će to izgledati?

- Poslije rata svatko je kod nas još imao kokoši i poneku svinju. Ne mislim da će doći do toga, ali na nekoj razini doći će do zatvaranja, oslanjanja više na ono što možeš napraviti kod kuće, a ne što uvoziš. Čuo sam već na HTV-u priču o uvoznoj supstituciji, znači: ovo ćemo napraviti kod kuće da ne bismo trebali uvoziti. To je bila priča koju smo nekad imali u Jugoslaviji 60-ih i 70-ih, novine su često pisale o tome da smo opet nešto počeli proizvoditi kod kuće pa ne moramo uvoziti. Mislim da će doći do toga na neki način, iako nitko to neće službeno proglasiti.

Ne mislite da će onda trgovci i kupci reći da ta domaća roba nije jeftina kao ona iz uvoza?

- Da bi mogao kupovati popodne, prijepodne moraš imati posao. Ako nemaš posao, ne možeš kupovati niti jeftinu robu. Sve je to povezano.

Vi ste tvrdili da strana ulaganja nose više štete nego koristi? Razmišljate li još tako?

- Da, još sam više u to uvjeren nego što sam ikad bio. Prvo, strana ulaganja uglavnom nisu greenfield investicije, nego preuzimanja domaćih tvrtki. Uz to, strana ulaganja su u jugoistočnoj Europi uglavnom išla u bankarstvo, trgovinu i telekomunikacije. A to znači da uopće nisu donijela one teoretski pozitivne stvari kao što je tehnološki napredak. Bankarstvo nije tako težak posao da ga ne bismo znali sami raditi. Ja, naravno, vjerujem da će tvtka postati efikasnija kad postaje dio multinacionalke. Ali ona je efikasnija za multinacionalku, a ne za nacionalnu privredu jer zbog specijalizacije unutar multinacionalke kida veze s ostalim domaćim gospodarstvom. Prema mojem mišljenju, stvar je vrlo jednostavna: ne prodaj ništa što ne moraš prodati. Ili, ako seljak proda zemlju, što mu preostaje? Postaje nadničar, bezemljaš koji se mora zaposliti. Možda će on bolje zaraditi, ali je ipak ostao bez imovine, o njegovoj sudbini odlučuju drugi.

Strana ulaganja se rade zbog profita. Znači, nakon izvjesnog vremena profit počinje izlaziti iz zemlje. Znate li da su dobici na kapital stranih banaka u istočnoj Europi čak 25 posto? U Mađarskoj, koja je privatizaciju zasnivala na stranim ulaganjima, u prosjeku je posljednjih deset godina šest posto BDP-a odlazilo preko profita u inozemstvo. U istočnoj Europi su zemlje s velikim stranim investicijama sada zbog krize čak u goroj situaciji. One već imaju velike deficite, a najveći dio deficita stvara se upravo na račun izvlačenja profita.

Priljev kapitala je prestao jer više nemaju što prodati, a kako je zagustilo i na drugoj strani, investitori izvlače novac. Nemam ništa protiv stranaca, ali situacija je vrlo jednostavna. Ako ja nešto znam raditi, stranci mi ne trebaju. Pogledajte bankarski sustav u istočnoj Europi, 90 do 99 posto je u stranim rukama. Sad mi recite, što može vaša središnja banka napraviti kad su sve banke u stranom vlasništvu? Jesu one hrvatske pravne osobe, ali postoje veze između banke majke i kćeri. Što rade majke? Izvlače novac da bi spasile svoju kožu.

Rekli ste da vas inflacija kao takva inače ne zabrinjava?

- O inflaciji se uvijek raspravlja kao o nečem jako negativnom. Ali, inflacija u nekoj mjeri korisna jer zapravo automatski korigira pogreške ili stvara normalnu situaciju. Ako povećavamo nominalne plaće više nego što je realno moguće, inflcija to korigira vraćanjem na pravi realni nivo. Uzmimo na primjer da je cijena nafte jako narasla. Sasvim je jasno da moraš dopustiti da troškovi koji su zbog toga nastali prelaze u ostalu ekonomiju.

Ako to ne dopustiš, onda imaš neke druge probleme, u dijelovima gospodrastva nastaju gubici. Dok imamo tržišnu privredu, imat ćemo i inflaciju, bez inflacije nema tržišne privrede. Mi smo nekako navikli na nisku inflaciju jer je ona posljednjih 20 godina bila takva, ali pogledajte podatke 30 godina, kada je i u Americi i u Europi 10-postotna inflacija bila sasvim prirodna stvar. Naravno, problem inflacije jest u tome što je vrlo asimetrična, posebno ova u kojoj je poskupila hrana.

Ta je inflacija više pogodila siromašne, koji veći dio dohotka potroše na hranu, nego nekog bogatog čovjeka, koji na hranu potroši pet posto dohotka i kojeg se to zapravo i ne tiče. Znači, udar je bio nesimetričan. Inače, ja to uopće ne vidim kao problem. Naravno, ako imate hiperinflaciju, to je nešto potpuno drukčije. Ali inflacija od pet-šest posto nije toliki problem, riječ je o korekcijama.

Kolaps na Islandu: Građani jedino mogu bacati skupa jaja na zgradu parlamenta

Island je bio poznat kao bogato geološko čudo u sjevernom dijele Atlantika, a danas je "tek" prva žrtva globalne gospodarske krize, pa je odličan primjer za druge zemlje diljem svijeta koje bi se bez po muke mogle naći u sličnoj situaciji.

Islandski financijski sustav i nacionalna valuta survali su se tako brzo i neočekivano da su sadašnje gospodarske i socijalne prilike u zemlje više nego nadrealne. Država i društvo su osiromašili do te mjere da više jednostavno nema novca za uobičajenu uvoznu robu (podsjećamo, islandska privreda je izuzetno malo toga proizvodila), gradilišta su napuštena, a građanima dovedenima na prosjački štap ne preostaje ništa drugo nego da skupim jajima ciljaju zgradu parlamenta.

Većina stanovnika tog sjevernog otoka je doživjela psihički šok, jer se njihov svijet praktički srušio preko noći. Po svemu sudeći, neće dobro proći ni oni građani koji su uspjeli zadržati svoja zaposlenja, jer i njih čeka godina puna neizvjesnosti.

Izvor: Index