Sleepwalker
Uvijek se nekako krećem među ljudima koji vole brzu vožnju.
Ne i ja. Dapače, kad sam u vozilu s nekim tko tako šiba, imam neki neprijatni osjećaj, pa, nazovimo ga strahom.
I onda moram zamoliti ljude da uspore...što nerijetko izazove reakciju: ''ma daj...pa šta ti je'' i smijeh, kad na zadnjem sjedalu potražim pojas 
Ono što me zapravo zanima jest kolika je uopće učestalost toga da netko voli brzu vožnju...jer, eto, ja samo takve srećem. Osim toga, kako ja uopće nisam vozač...možda je stvar i u tome...
Dakle, volite li brzu vožnju? (I koja je to brzina koju smatrate brzom vožnjom?).
I zašto?(malo opisati osjećaj)
Postoji li još neka aktivnost koja u vama izaziva takav osjećaj?
Jel isti osjećaj kad vi vozite, ili kad ste samo 'putnik' ?
Kako se nosite s činjenicom da je veliki broj prometnih, uzrokovano baš velikom brzinom...imate li onaj osjećaj ''neće se to meni dogodit'', ili uopće ne razmišljate o mogućim lošim posljedicama?
S druge strane, kako se općenito ponašate u prometu, npr. ako netko ide ispred vas ( na otvorenom) imate li želju preteći ga? (...jer, eto, šta se tu vuče ispred vas...),
koliko poštujete općenito propise u prometu?(ne radim za policiju xD)
Ponašate li se u vožnji jednako kad ste sami, i s nekim?
I tako svašta bi ja još pitala 
al eto,i ovako sam već pretjerala, zaustavit ću se xD......bila bi zadovoljna i s odgovorom na barem nešto od ovoga 
Zanimljiva tema sa zanimljivim pitanjima
Većinu vremena vozim po propisima. Prvo zato što većina tih propisa nije tamo bez razloga, drugo je što nemam auto za nešto bržu vožnju. Veća fora mi je potjerat auto nešto malo iznad propisa i osjetiti kontrolu nad tom tonom i nešto čelika, plastike i ostalog, osjećati se kao dio tog kompleksnog stroja, to jest, biti onaj organski dio anorganskog,
kontrolirati ga. A ako znaš svoje granice i granice auta (saznaš na način na koji sam npr. saznao ja: odeš na pistu pa eksperimentiraš
), točno znaš koliko daleko možeš ići, iako se možda nikad nećeš približiti ni na 60% do te granice.
Tu i tamo stisnem kad sam sam u autu i kad na cesti nema nikog drugog, čisto za svoj užitak, ali ništa ekstremno. Obilazim ljude koji na otvorenoj cesti voze 60 iako je ograničenje, recimo, 90. Al sad da ću riskirat glavu ulijetanjem u škarice samo kako bi nekog obišao - jok.
Kad je netko sa mnom u autu, vozim kao i inače, možda zbog želje da svi moji putnici budu sigurni umanjim nešto malo doživljaj, i SVI u autu se vezaju pojasem, bez obzira bio ti naprijed ili nazad. Za ove pizdarije što neki idioti izvode u gradu postoji vrijeme i mjesto, a to mjesto nije grad, i vrijeme za to definitivno nije npr. subota navečer kad pijana balavurdija tetura preko pješačkih prijelaza kao zbunjena i izgubljena divljač.
Ne volim biti putnik kada me vozi netko koga ne znam dovoljno ili tko ima neke navike u vožnji koje me iritiraju (kako Monstrum kaže, nedavanje žmigavca, uporna vožnja posred šahtova jer je vozača strah od bankine da se povuče jedno 10 cm udesno, nepoznavanje nekih osnovnih pravila, vozačka nesolidarnost i sl.). Nije mi ugodan osjećaj biti putnik, ali isto tako sam volim vožnju jer me opušta i čini mi zadovoljstvo, pa onda radije ja vozim, ako već mogu.
Sleepwalker, ako se hoćeš kulturno voziti, kod mene uvijek ima mjesta u autu
).
"> 