U svakom slučaju, prema tonu i "tematici" nije teško zaključiti je li vas netko htio uvrijediti ili je naprosto "psovač"
Tematika psovanja je različita od jezika do jezika, kulture kojoj određeni narod pripada. Neka obična riječ u jednom jeziku može imati izrazito prosto značenje u drugom.
Psovka je riječ, sintagma ili rečenica koja nije prihvaćena u općim načelima bontona te se smatra nepristojnom i neprikladnom
Hrvatska riječ psovka dolazi od prasl. pьsovati koja je srodna riječi pas (prasl. i stsl. pьsъ, od ie. pis- = šaren), odnosno psovati je značilo "govoriti kome kao prema psu".
http://hr.wikipedia.org/wiki/Psovka
Evo dvije zanimljive stranice na temu:
Psovka - po Wikipediji
Psovka – folklor, govor pakla ili stilska figura:
(napomena: tekst je odulji ali zanimljiv)
Skriveni sadržaj
Mnogi je smatraju indikatorom ljudske nekulture, jezičnim uobličenjem nedostatka komunikacijske pristojnosti, no činjenica jest da bi se teško pronašao netko tko je baš nikada nije izgovorio. Drugim riječima, koliko je god odbojnom smatrali, psovka je kulturološka pojava i fenomen star koliko i njezin tvorac i korisnik - čovjek
Sjetite se samo situacija nestajanja struje u trenutku kada je vaš pismeni uradak od 10 kartica taman nazreo svoj kraj, ili kad vam je telefonski razgovor odvratio pažnju s mesa u pećnici, ili kada vam pred nosom šmugne tramvaj dok bezglavo jurite na intervju za posao...
Sve su to scenariji kojima takozvane ružne riječi, kako su nas roditelji u najranijem djetinjstvu naučili, pristaju k'o budali šamar. Jednostavno, složili bi se mnogi, ne postoji bolji način za izražavanje bijesa i dubinskog razočaranja, od dobro, kreativno i 'masno' sročene psovke.
Ružnim se riječima, ili stručnije rečeno, vulgarizmima, koristio još i nenadmašni Shakespeare i to, ni manje ni više, nego u svom legendarnom 'Halmetu'. Tako se, pokušavajući smjestiti svoju plemićku glavu u Ofelijino krilo, njegov danski kraljević prepušta kontemplaciji o njezinim međunožnim krasotama.
Moglo bi se reći da psovka, nakon mračnog i osuđujućeg srednjeg vijeka, kao i sve ostalo, doživljava svoj veliki come back upravo u razdoblju humanizma, kada se nanovo počinju slaviti i opjevavati sve ovozemaljske niske strasti.
Uzlaznom putanjom putuje sve do romantizma, kada doživljava apsolutni procvat, a njezino se kompleksno raslojavanje odvija sve do danas, kada je zauzela počasno mjesto unutar onog znanstvenicima osobito dragog jezičnog korpusa.
Ozbiljnošću i ekspresivnim karakteristikama vulgarnog aspekta govora i jezika bave se danas gotovo svi ozbiljni jezikoslovci, ispitujući pritom njegove sociolingvističke i psiholingvističke karakteristike.
Britanski su si znanstvenici osobito dali truda, te su proveli klasifikaciju ružnih riječi (taboo words) po stupnju njihove ozbiljnosti i uvredljivosti, otkrivši da bi top 10, počevši od najgore, izgledao otprilike ovako: cunt, motherfucker, fuck, wanker, nigger, bastard, prick, bollocks, asshole i paki. (Prijevod je moguće pronaći u svakom opremljenijem rječniku engleskog jezika).
Rezultati ovakvih istraživanja svjedoče i o posebnim psovačkim navikama različitih jezika, tj. njihovih govornika pa dok se, na primjer, Nijemci od njih maksimalno suzdržavaju, engleske su psovke mahom seksualnog opredjeljenja.
Također je interesantna pojava da psovke iz jednog jezika, na drugom zvuče kao regularne riječi koje nemaju vulgarno značenje. Tako, na primjer, engleska psovka fuck zvuči vrlo slično francuskim riječima phoque (foka), a interesantna je zvučna (kao i vizualna) podudarnost između hrvatskog žargonizma fakat i engelskog izraza fuck at.
U možda najmanjoj zastupljenosti psovke u jeziku svakako prednjače u svemu suzdržani Japanci, no i takvo je mišljenje donekle posljedica nepoznavanja druge kulture. Japanci će tako različitim kombinacijama pojmova dobiti svoje taboo words.
Za njihov su pisani izričaj karakteristični znakovi kojima upućuju na nepristojnost riječi, pa će tako riječi koje imaju pogrdno značenje ili su se našle u takvom kontekstu sadržavati poseban znak maru 〇, ekvivalentan točkicama i zvjezdicama koje se koriste u Europi i Americi (f**k!).
U Europi je situacija malo drugačija. Psovke su se prilagodile svim životnim prilikama i situacijama pa kod njih do izražaja dolazi kreativnost. Tako primjerice Mađari, kao i mnogi slavenski narodi, kombiniraju uobičajene proste riječi s onim svetima, ali i svakodnevnima. Nije rijetkost da se Isus negdje nađe na grani zajedno s nečijom majkom u kontekstu koji ne želimo spominjati.
Portugalci, s druge strane, imaju zavidan popis izraza i sinonima za uobičajene psovke dok Talijani na primjer, zahvaljujući velikom broju različitih dijalekata, imaju nekoliko stotina vulgarnih i uvredljivih riječi.
Što južnije, to... temperamentnije.
Indikativno je, međutim, to što je za gotovo sve jezike karakteristično psovanje upravo onoga što je za određeni narod najsvetije, što je politički najproblematičnije, te samim tim, najuvredljivije.
Ne iznenađuje, stoga, što se omalovažavajući pojam paki našao na listi najeksploatiranijih britanskih psovki, uzmemo li u obzir političko pitanje boravka brojne pakistanske manjine u Engleskoj. Iz istog razloga, naglašeno omalovažavajući prizvuk ima i riječ nigger, čija rasistički obojana uvredljivost na tlu neke druge zemlje nikada ne bi bila izražena toliko koliko na onom američkom.
Ni situacija u Lijepoj Našoj nije iznimka u usporedbi s prethodno spomenutim. Tako će naši ljudi svoj bijes, ljutnju, čuđenje, pa čak i ravnodušnost najradije izraziti 'zazivanjem' sunca, neba, leda, širokog životinjskog dijapazona (Zagrepčanima se osobito zamjerio čovjekov četveronožni prijatelj) i sličnih neutralnih kategorija, dok će, ako doista iskreno žele nekoga povrijediti, Hrvati rado posegnuti u ono na što su najponosniji – religiju.
Tako će oni najvještiji katolici u samo jedan psovački niz (neposredno nakon masovno posjećene nedjeljne mise) smjestiti i Isusa i Gospu (međugorsku) i sveca koji im prvi padne na pamet. Zastupljenost kompletnog Svetog trojstva također će izazvati opće divljenje, a nije na odmet spomenuti ni one svjetovnije svetinje, kao što su najbliži članovi obitelji - prije svega majka.
U posljednjem su desetljeću britanski paki i američki nigger u hrvatskom jeziku dobili svoje politički obojane ekvivalente. Često se tako mogu čuti uvrede upućene svima čiji je patriotizam iole diskutabilan i koji onda, po mišljenju mnogih, zaslužuju da ih se uvredljivo naziva pripadnicima drugih naroda – uglavnom onih iz susjednih nam zemalja.
Činjenica jest, međutim, da se ova vrsta uvreda (uključujući i britanske i američke verzije) smatra krajnje nesimpatičnom, jer promiče nigdje poželjni govor mržnje.
Ovakvoj su (zlo)uporabi jezika skloni svi, počev od najmanjih (sjetite se samo kako se lica roditelja ozare kad njihov trogodišnji mališan nekoga tepajući pošalje u p.m.), preko razuzdanih tinejdžera, koji drugi vokabular teško da i koriste, automehaničara i studentarije, pa sve do prosjaka i akademika.
Psovka je našla svoje počasno mjesto i u suvremenom literarnom izričaju, pa je tako, posve ogoljeno i bez ikakvih cenzorskih intervencija, koriste gotovo sva važnija imena kako domaće, tako i strane književne scene. Ugledali se na Shakespearea, rekli bi oni...
Sv. Jeronim nazvao ju je paklenim govorom, strašnijim od ijednog drugog grijeha, Jean-Jacques Rousseau argumentima onih koji nisu u pravu, lingvisti legitimnim dijelom jezičnog izričaja, a etnolozi činjenicom ljudskog folklora. Kako god psovku doživljavali, odbijali ili s guštom primjenjivali, činjenica jest da ona živi, razvija se i nadopunjuje poput živog organizma. Baš kao i kultura, čiji je ona, u svoj svojoj nekulturi, neodvojivi dio.
Izvor: T-portal
Skontah da bi me jedino u engleskom govornom području mogli krivo shvatiti ako kažem naš žargon fakat.
Dakle, psujete li?
Ako ne, smetaju li vas ili iritiraju psovke u svakodnevnom govoru, filmovima, kazališnim predstavama, kada djeca psuju.....ili već što vam padne na pamet
Inače, ne smeta me, čakmeštoviše smeta kad u stranim filmova naši moralisti psovke prevode u sasvim pristojne izjave..... Malo još previše živimo na ostavštini i u vremenu Glembayevih, bar što se ovijeh stvari tiče. Isto tako tek u novijim hrvatskim filmovima netko sočno opsuje (bez cenzure pače), a šteta je. Imamo tako dražesnih psovki u našem govoru da ih ne bi koristili, a kao što je primjer i na forumu, neki od zagovornika čistog neiskvarenog i nadasve pobožnog života vrlo često potegnu za ovakvim načinom izražavanja 
ja bi im svima sapunom usta oprala..