Vježba hodanja

Ispod kemije sjajnog laka parketa škripe hrastove šume, a u dobroti ruku što pružaju kolače žitna se polja rastapaju. Iz tek postavljenog asfalta još izbija smeđa topla zemlja. I tako nas svakodnevno redom dodiruju nijanse s kojima se miješaju boje našeg razmišljanja. Po njima lutaju naša čula kao po kakvim nestvarnim maglama i upućuju na tragove, kako bismo mogli razlistati svaki sloj doživljaja. Bezbrojne slike dolaze i nestaju istog trenutka, a mi ih kroz trans pamtimo onakve kakve jesu i hodamo po rasutom spektru zvukova, mirisa i boja. To su fotografije koje u našim mislima stvaraju obrise i s kojima se lelujaju naši pokreti.

[img:9f1489222a]http://cdn-vps.osijek031.com/slike/novosti/2006_10_29_zalkopp_setnica.JPG[/img:9f1489222a]

U takvom se bunilu još možemo snalaziti, jer su bezbrojne informacije našoj svijesti dostupne uglavnom za jednokratni bljesak. Ponekad ih se ne moramo odmah riješiti ako ne želimo. I dok se neumjesno lijepe po našim osjetilima, ustrajavamo sa svojom istinom i s njima se nadmećemo. Takva je gužva sadašnjeg vrijeme da nas jedno obično čekanje tramvaja pretvara u skupljače svega i svačega, svakakvih sporednih utisaka zbog kojih pokatkad to isto čekanje postaje zamorno. Umjesto mirisa lipe prisiljeni smo upijati pare benzina, umjesto zelenila u našim očima zastaju skupi automobili. Kraj semafora nam je mjesto uvijek zauzeto, ali ipak se guramo naprijed ne bismo li djelić sekunde bili u prednosti. Nad kim ili čim!?

Prolazeći pokraj kioska čitamo redove novina, a ne novine. Kad smo među policama knjiga ne odbacujemo uličnu prezasićenost, već učimo dodavanja potrebna za život, a otisci naših prstiju samo dokazuju koliko smo dobro uvježbani. I što ima loše u tome ako se nekada usred dana sretnemo sa zvijezdama ili se u noći sjetimo sunca što se duboko uvuklo pod našu kožu? To je svakodnevna vježba s kojom lakše hodamo. Potrebna vježba hodanja koja otkriva razloge zbog kojih ne trebamo uvijek izbjegavati gluhe mračne hodnike u kojima se naša samoća najlakše sapleće. Imamo pravo zastati i promatrati, a isto tako dopustiti sebi da budemo ono što jesmo. Za svakoga od nas iste slike nisu od istog materijala. Njihovi se mirisi različito šire u svakome, a boje drugačije raspoređuju. Jučer na istom raskrižju bili smo usamljeni, a danas s nekim dijelimo osmjeh. Češće smo u prilici nego u neprilici, jer da je drugačije odavno bi se ljepota u nama izgubila.

Tekst: Zal Kopp

Fotografija: Kristijan Vujić