Iz šešira: Prazan k’o Brod

Nedavno je u medijskom prostoru poput osrednje petarde odjeknula vijest o “bankrotu” grada Slavonskog Broda. Zbog nemogućnosti da iz redovitih prihoda plati jedan (blago rečeno) neobičan dug grada, ozlojeđeni HSP-ov gradonačelnik Mirko Duspara odlučio se na potez očajnika – obraćanje javnosti, odnosno vapaj za pravicom, uz istovremenu najavu javne dražbe gradske imovine, odnosno zemljišta i nekretnina zbog ovrhe kojom gradu prijete porezni organi. Naravno, prema trenutno važećim zakonima i propisima, ne postoji pravna mogućnost stečaja grada ili druge jedinice lokalne samouprave, tako da grad ne može stvarno propasti, ali očigledno je kako ima gadnih poteškoća u poslovanju i kako trenutni sustav lokalne uprave koji omogućuje nastajanje takvih problema i nije baš najoptimalniji. Sustav u teoriji funkcionira na način da gradovi za svako značajnije zaduživanje moraju dobiti odobrenje Ministarstva financija, čija je procedura navodno složena i rigorozna. No, kada se vidi kako se gradovi u praksi hrpimice zadužuju, ispada da je državna kontrola prilično šuplja i porozna. Za pretpostaviti je da razina poroznosti ima neke veze s time koja je stranka na vlasti u pojedinom gradu.

Navodni dug grada Slavonskog Broda jednom opskurnom građevinskom poduzeću iznosi zapanjujućih pedeset milijuna kuna (neki izvori spominju čak i 150 milijuna!), te je nastao devedesetih godina u vrlo sumnjivim okolnostima. Dug se odnosi na plaćanje nikad dovršenih radova na izgradnji nekakvog restorana u sklopu odmarališta na Korčuli koje je prvo bilo u vlasništvu Grada, pa Ferijalnog saveza, zatim države, da bi ga ova, kao veliku medvjeđu uslugu, opet darivala Gradu, na kojeg na koncu pada teret pokrivanja sitnog izvornog duga i vrtoglavo naraslih kamata. U pitanju je očigledno nekakva gadna mućka s kojom hrvatsko sudstvo ne zna, ne može, ili pak ne želi izaći na kraj. I umjesto da se gradska uprava lijepo bavi normalnim gospodarskim razvojnim projektima, komunalnim pitanjima i poboljšanjem uvjeta života građana, mora se baktati ovakvim glupostima te prisilno prodavati vrijednu gradsku imovinu ispod cijene. Da bi sve bilo još zanimljivije, smješnije, hrvatskije i tužnije, ovrhu zapravo provodi već spominjano Ministarstvo financija, koje tim putem nastoji naplatiti 21 milijun kuna poreznog duga od onog poduzeća kojemu grad navodno duži one silne milijune. I sve to praktički neposredno nakon smjene gradskih vlasti. Zaplet dostojan Kishona.

Slavonski Brod, naravno, nije usamljen slučaj. Gradova koji, zahvaljujući nekompetentnosti, nemaru, pretjeranom i neopravdanom zapošljavanju, debilnim i debelo štetnim projektima, korupciji, rođacima, povlađivanju privatnim interesima i sličnim “poklonima” prethodnih vlasti kubure s financijama, hvala bogu, imamo i više nego dovoljno. Zlatar (netransparentno zaduživanje bivšeg gradonačelnika preko svake mjere – Elektra gradu čak isključila struju zbog neplaćanja), Trogir (dužan tri godišnja proračuna, gasi se gradski nogometni klub), Osijek (ne znam odakle bih počeo), Dubrovnik (preskupa i preloša javna garaža), Split (nesretna, neisplativa i prazna Spaladium Arena, famozni pristup rodilištu), neki su od najskandaloznijih primjera nebrige za javnu imovinu. U razrješavanje nekih od ovih slučajeva uključuju se i uključivati će se policije, državna odvjetništva i uskoci, ali teško da će se išta od protraćenog novca i srozanog standarda i morala građana ikada moći povratiti, a stvarno odgovarati, po starom običaju, neće nitko.

Kolumnist: Oto Wilhelm [blog]