Osječke ulice... po kome dobiše imena?

Bartul Kašić, rođen u Pagu u Hrvatskoj 15.VIII.1575., umro u Rimu 28. XII. 1650. Teolog i pisac koji je sastavio prvu hrvatsku gramatiku i hrvatsko talijanski rječnik. Preveo je na hrvatski Bibliju i Rimski obrednik. Ispovjednik u Bazilici Sv. Petra i gorljivi apostolski misionar.

Kišpatić, Mijo (Mišo), prof., dr.sc., mineralog, popularizator prirodoslovlja (Osijek, 21.IX.1851 - Zagreb, 17.V.1926)

Isidor Kršnjavi (Našice, 22. travnja 1845. - Zagreb, 3. veljače 1927.), hrvatski slikar, povjesničar umjetnosti i političar.

Prvu likovnu poduku dobija u Osijeku, a potom u Beču studira povijest i povijest umjetnosti. Već u vrijeme studija piše u hrvatskim časopisima filozofsko-estetičke članke. Kao stipendist studirao je slikarstvo na akademiji u Münchenu, a potom od 1872. do 1877. boravi u Italiji studirajući i kopirajući stare majstore.

Posredovanjem Strossmayera postaje profesor povijesti umjetnosti i arheologije na zagrebačkom Sveučilištu. Već slijedeće godine daje poticaj za osnivanje Društva umjetnosti kojemu je niz godina tajnik i ideolog, a bio je prvi ravnatelj Strossmayerove galerije slika. Pod upravom Društva, u suradnji s Bolleom, osniva Obrtnu školu i Obrtni muzej (Muzej za umjetnost i obrt). Zaslužan je i za hrvatsku izložbu u Budimpešti. Postavio je i Strossmayerovu zbirku u palači Akademije znanosti i umjetnosti te je postao ravnatelj galerije.

Franjo Ksaver Kuhač (Osijek, 20. studeni 1834. - Zagreb, 18. lipnja 1911.), etnomuzikolog i glazbeni povjesničar

Diplomirao je u Pešti, a glazbeno znanje proširivao je u Leipzigu, Weimaru i Beču. Nakon povratka u Osijek djelovao je kao klavirski pedagog i zborovođa, a 12 godina je putovao po Hrvatskoj i drugim zemljama skupljajući narodno blago. Na području folkloristike najvažnija je zbirka "Južno-slavenske narodne popevke" s 1600 napjeva uz klavirsku pratnju, njegov je pionirski rad na stvaranju hrvatske glazbene terminologije. Pozornost je izazvao otkrićem hrvatskih napjeva u dijelima Haydna i Beethovena. Okušao se i kao skladatelj kraćih klavirskih i vokalnih djela. Njegovo djelo Ilirski glazbenici je dragocjen dokument o preporodnim skladateljima.

Franjevac Marijan Lanosović (1742-1814) autor je nekoliko hrvatsko-inojezičnih rječnika koji su ostali u rukopisu i latinske gramatike protumačene hrvatskim jezikom Uvod u latinsko riči slaganje (Osijek 1766). Njegovo znanstvenoj javnosti najpoznatije djelo jest gramatika Neue Einleitung zur Slavonischen Sprache u kojem je hrvatsku gramatiku protumačio njemačkim jezikom, a u trećem proširenom i dopunjenom izdanju objavljenom 1795. pod naslovom Anleitung zur Slavonischen Sprache i mađarskim jezikom.

Ferdo Livadić (Celje, 30. svibnja 1799. - Samobor, 8. siječnja 1879), hrvatski skladatelj

Prvi moderni hrvatski skladatelj, začetnik narodnog stila u hrvatskoj glazbi, te jedan od vođa Ilirskoga pokreta, odnosno Hrvatskog narodnog preporoda. Rodio se 30. svibnja 1799. godine u Celju (danas Republika Slovenija). Otac mu je bio sudski pristav. Godine 1809. Ferdo je od tetke naslijedio imanje u Samoboru te se obitelj preselila na samoborsko imanje. U Samoboru je Livadić završio osnovnu školu, a gimnaziju je pohađao u Zagrebu. Prvo glazbeno obrazovanje stekao je u samoborskoj školi, gdje mu je učitelj bio Josip Herović, osnivač samoborske puhačke glazbe (1807.). U Zagrebu je nastavio obrazovanje učeći pjevanje i violinu.
Livadić je proučavao i skupljao narodno glazbeno blago i koristio ga u svojim skladbama.
On je u svome domu jedne zimske večeri 1833. godine skladao glazbu za prvu i najslavniju hrvatsku budnicu Još Hrvatska ni propala na tekst svoga prijatelja i vođe Ilirskoga pokreta Ljudevita Gaja.

1803. (22. siječnja) opat Cristian Monsperger izrazio je želju da svoj imetak ostavi za gradnju osječkoga sirotišta. Ukamaćena ostavština Kohlhofer-Hutler-Monsperger osigurala je izgradnju gornjogradskoga sirotišta i donjogradske Sveopće zakladne bolnice.

1775. (25. listopada) Ivan Martin Divald dobio od carice Marije Terezije privilegij o dozvoli otvaranja tiskare u Osijeku.

Početkom dvadesetih i u tijeku tridesetih godina u Osijeku djeluje mnoštvo slikara, jer im je tada velika potpora bila organizacija izložaba i otkup slika. To su: Josip Leović...
nažalost o njemu nema ništa više osim da je bio osječki slikar

Ivan Česmički (Janus Panonius) (1434-1472) je latinski pjesnik. Ranije se mislilo da podrijetlo vuče od plemićke obitelji iz Česmice blizu Čazme (odakle i naziv Česmički), ali rodio se, godine 1434., čini se na drugom kraju Slavonije, jer u svojim stihovima navodi kako se mjesto njegova rođenja nalazi blizu utoka Drave u Dunav.

Česmički se obrazovao u Italiji. Vršio je razne vjerske dužnosti u Hrvatskoj. Bio je pečuhski biskup 1459. Dvorjanin je ugarskog kralja Matijaša Korvina, kojeg je pratio u njegovim borbama sa Osmanlijama. Kasnije se našao među zavjerenicima protiv M. Korvina, pa je morao pobjeći iz Ugarske. U bjekstvu se razbolio i umro.

Ivan Česmički je poznati humanista svoga vremena. Pisac je latinskih pjesama (Elegiae, Poemete) i poznat je po prijevodima odlomaka Homerove Ilijade sa grčkog jezika.

Ante Paradžik (10. veljače 1943. - Zagreb, 21. rujna 1991.), Hrvatski političar, predsjednik Saveza studenata Hrvatske u vrijeme Hrvatskog proljeća 1971. godine, žrtva montiranih političkih procesa i politički zatvorenik savjesti beogradskog režima socijalističke Jugoslavije, pravaš i suobnovitelj 1990. obnovljene Hrvatske stranke prava i njen dopredsjednik, načelnik Ratnog stožera oružanih Hrvatskih obrambenih snaga (HOS) u vrijeme Domovinskog rata 1991. godine, diplomirani pravnik, vrsni retoričar, publicist, zagovornik i promicatelj hrvatskog prirodnog i povijesnog državnog prava. Protivnik velikosrpske ideologije, borac protiv komunizma i jugoslavenske države. Oponent i kritičar hrvatskih komunista. Zagovornik demokracije, ljudskih prava i borac za nezavisnost i slobodu hrvatskog naroda. Žrtva političkog atentata u Zagrebu.

Dobavljeno iz "http://hr.wikipedia.org/wiki/Ante_Parad%C5%BEik"

Trpimir
Izvor: Wikipedija
Kneza Mislava naslijedio je oko god. 845. knez Trpimir. Iako je knez Trpimir priznavao vrhovnu vlast franačkog kralja Lotara, to ga nije ni najmanje smetalo da vlada kao samostalan i jak vladar. U svom kneževskom dvoru imao je dvorske svećenike, dvorske komornike, te stalnu pratnju u kojoj su pored ostalih bili uključeni i najugledniji župani, koji su bili Trpimirovi savjetnici i suradnici.

Napade Arapa, koji su oslabili Bizant i Veneciju, knez Trpimir je mudro iskoristio. Prema svjedočanstvu benediktinca Gottschalka, Trpimir je između 846. i 848. uspješno ratovao protiv Bizanta i Venecije na moru i na kopnu. Kad su Neretvani napali i sam mletački grad Caorle, Trpimir je razbio bizantskog namjesnika koji je tada stolovao u Zadru.

Između 854. i 860. Bugari su napali Hrvatsku, koju je Trpimir s lakoćom obranio, a konačan udarac zadao im je u sjeveroistočnoj Bosni, gdje su tada graničile Hrvatska i Bugarska. Sve te pobjede dokazuju kako je Trpimir bio moćan vladar i pravi ratnik, koji je u ono doba znatno podigao ugled hrvatskoj državi u Europi.

Trpimir, koji je stolovao u Klisu, nazivao se "pomoću Božjom knez Hrvata" ("dux Croatorum iuvatus munere divino") odnosno "Trpimir, knez Hrvata" ("Trpimirus, dux Croatorum), što je prvi spomen hrvatskog imena u povijesnim spomenicima. Svoju državu nazivao je "kraljevstvo ili država Hrvatska" ("regnum Croatorum").

Osobito je znamenita Trpimirova isprava na latinskom jeziku od 4. ožujka 852., kojom je splitskoj nadbiskupiji potvrdio darovnicu svoga prethodnika Mislava, te joj je još darovao crkvu sv. Jurja u Putalju i neke posjede s pripadajućim kmetovima. Tu najstariju sačuvanu ispravu hrvatskih vladara napisao je jedan svećenik u svojstvu kneževog kancelara, a u njoj su i navedeni svjedoci: pet župana, knežev upravitelj dvora, dva svećenika i pet ostalih uglednika.

Knez Trpimir bio je veoma pobožan i za svoje vrijeme naobražen čovjek. Tako je u Rižinicama kod Klisa dao sagraditi samostan i crkvu sv. Petra, te je pozvao nekoliko benediktinaca-redovnika poznatog benediktinskog središta Montecassino (između Rima i Napulja) s Apeninskog poluotoka. Benediktinci koji su se nastanili u samostanu odigrali su značajnu ulogu u vjerskom i prosvjetnom životu, te širenju pismenosti. Knez Trpimir i njegov najstariji sin Petar hodočastili su u talijanski grad Cividale (16 km. istočno od grada Udine), a dokaz tome su zabilježena imena u poznatom Evanđelju sv. Marka.

Na njegovom dvoru boravio je i jedan od najučenijih ljudi tadašnjeg doba, benediktinac Gottschalk, kojeg su prognali iz Franačke. Iz njegovih spisa "Tractatus de trina Deitate" saznaju se vrlo zanimljivi i značajni podaci o tome kako mu je Trpimir 846. godine pružio zaštitu.

Potkraj Trpimirova vladanja, god. 863., došlo je i do prvog rascjepa između rimskoga pape i carigradskog patrijarha.

Nakon Trpimira, na prijestolje dolazi oko god. 864. knez Domagoj.

Franjo Krežma (Osijek, 2. rujna 1862. - Frankfurt na Majni, 15. lipnja 1881.), hrvatski violinist i skladatelj

Zarana je zavolio violinu, instrument koji mu je donio svjetsku slavu. Glazbu je učio najprije u Zagrebu kod Đure Eisenhuta, a poslije u Beču kod profesora Heizlera. Zatim su zaredale turneje po Europi, za kojih ga je pratila njegova sestra Ana, vrsna pijanistica. Umro je na turneji u Njemačkoj.

evo toliko od mene zasad

DanicaV je napisao/la (Pogledaj post): › "Milost ne tražim, niti bih vam je dao."

Kreten. Inače, priče je 50 godina išla tako, crno bijelo - ali prava je istina da se spremala razmjena.
Nekog važnog Nijemca zarobili partizani u Lici, ali dok su oni otkrili da ga mogu mijenjati za Radu - osta Rade bez glave.

Inače, što se ulica tiče - volim ulice čije ime je motivirano prirodom. Recimo, u Vodena uličica, Strma, Klanac, Usorska...
Ove s narodnim herojima i ostalim kad tad postanu nekompatibilne s politikom pa samo moramo mijenjati table i dokumente.
Kad bi se ulice davale Draženu Petroviću, Krešimiru Ćosiću ili umjetnicima, onda bih pristao na ljude.