Danas, ponovno šetam donjogradskim Korzom, a u ustima mi odjekuje okus Amruševih sladoleda i grenadine u Lipovom hladu. Prekoputa Dome gledam park kojim sam godinama prolazio, putem između osnovne škole i igrališta u Šećerani. Đački dani stoje uz rame sa mnom kao i izazivanje prilika u kojima sam morao dokazivati kako sam frajer kojem nitko ništa ne može.
Iako su mnogi moji prijatelji odselili, danas su sa mnom u mom sjećanju. Navratili smo Donjiku, a oni koje je grad zauvijek zagrlio, njihovi glasovi odzvanjaju krošnjama uzbudljivog i opipljivog djetinjstva, osječkog djetinjstva. Toliko sličnog, a opet različitog od djetinjstva u susjedstvu.
Kako je djetinjstvo prolazilo, tako nas je Osijek primao u sebe kao svoju nevinost, iskreno i tiho. Najranija »kešanja« na tramvaju, pravljenje snješka od obilja snijega, trčanje po krovovima vagona, pokoja čvrka ili modrica od škljize, kestenje umotano u pakpapir ili paljenje karabita, sve su to Donjograđani i Retfalčani, Jugovci i Bikaraši prošli. Svi na svom mjestu u jednom gradu. U nas su kasnije ušli Plavi cvijet, Top u Tvrđi, korzo u Gornjem gradu i bašta u Centralu. U nama su zauvijek prvi koraci djetinjstva gradom kojem smo lege i koji je nama lega još iz djetinjstva. Naše grad, Osijek.
Tekst: Zal Kopp
Ilustracija: Jovan Gojković
Poželimo dobrodošlicu novom kolumnistu portala Osijek031.com - Zal Koppu, kao što je i on nama poželio ovim dirljivim tekstom.
Uredništvo
..a Gojkovića su tada zvali " čika JO ", pa LEON nije znao da li je Josip ili nedajbože Jovan.. 
