Vikendom, kada mladi izlaze, otiđi u Tvrđu, obiđi klubove gdje se puštaju sada jako popularni narodnjaci, odnosno turbofolk, i napravi temu o tome kako se mladi zabavljaju... Pitaj nekoga od njih zašto sluša tu glazbu i napravi 'živi' tekst o tome, rezolutno mi je zadatak dala stroga urednica “Magazina”. Gledao sam je pomalo s nevjericom, a zatim pokušao objasniti kako ja nisam najbolji izbor za to, jer ne slušam tu glazbu i ne idem na ta mjesta, no ništa nije pomagalo.
Iako redovito izlazim četvrtkom i subotom, ali u neke druge, više rock-klubove (Tufna, Big Ben, St. Patrick's Pub, Mini teatar), za početak raspitao sam se gdje su središta cajki, koja sam znao samo okvirno, i na koncu od jednog mlađeg kolege s faksa dobio precizne upute.
- “U Tvrđi ti takva ekipa najviše ide u Q club, zatim u Cocktail bar, ali i Bastion i Club 402. Najbolje ti je otići subotom između 1,30 i 4 sata u noći. Tada je špica”, informirao me kolegijalno, a u znak zahvalnosti odustao sam od rasprave o (ne)kvaliteti cajki.
Bubalo voli tamburice
Prije obilaska za komentar sam nazvao osječkog gradonačelnika Krešimira Bubala, koji je nedavno izjavio kako će gradska uprava razmisliti o prenamjeni i drukčijem usmjerenju barokne jezgre. Pitali smo ga kako se cajke i općenito noćni klubovi uklapaju u planiranu buduću sliku Tvrđe.
- “Noćne klubove ne planiramo ukidati niti izbacivati iz Tvrđe, jer bogat noćni život važan je dio zabavne i turističke ponude grada. Također, ne pada mi na pamet da ja kao gradonačelnik nekome nešto branim ili zapovijedam što će puštati i slušati. Nama je samo bitno da se ne remeti javni red i mir. Osobno, ako nekada iziđem navečer, obično idem u Old Bridge Pub. Tamo nisam naišao na ovakvu vrstu glazbe”, kaže.
Iako policija često tvrdi drukčije, gradonačelnik kaže kako gradska uprava nije zamijetila da se opijanja, incidenti i neredi događaju češće upravo u i ispred narodnjačkih klubova. Na upit sluša li on turbofolk, Bubalo - za kojega je poznato kako, recimo, cijeni tamburaše, Hanku Paldum i Halida Bešlića - neodređeno je odgovorio - slušam sve što je dobro.
Pola vino, pola voda
“Idem ja s tobom. Nikada nisam bila i baš me sociološki zanima u čemu je stvar”, kazala mi je kolegica Katarina, i u noći između subote i nedjelje (4. na 5. prosinca) zaronili smo u nama nepoznat svijet. Prva postaja bio je - Cocktail bar. Imali smo sreće i oko 1 sat naletjeli na koncert Mitra Mirića, dugogodišnje zvijezde folk-glazbe, čijega se imena prisjećam još iz djetinjstva, s konca 80-ih godina. Još je živ, još pjeva po klubovima uz matricu i – ljudi još dižu ruke na njegove pjesme. “Doviđenja, društvo staro”, “Nešto me u nemir tera” i “Ne diraj čoveka za stolom”, samo su neki od hitova koji su dodatno zagrijavali već uzavrelu atmosferu među raspjevanom publikom. Prednjačili su mlađi, ali bilo je i nekoliko sredovječnih posjetitelja koji pamte Mirićevo zlatno doba otprije četvrt stoljeća. U stanci između dva dijela nastupa pak DJ je raspalio turbofolk i zaorilo se “Pola vino, pola voda, sve se trese osim poda...”, i – nastala je još veća ludnica.
Bio je to signal da krenemo dalje, prema noćnom klubu Bastion. Tamo nas je dočekalo iznenađenje – techno i rave?! “Otkada su se proljetos promijenili vlasnici, subotom je uglavnom elektronska glazba. U početku uopće nisu puštali narodnjake, ali sada ih vrte petkom, kada nije tako popularan dan za izlazak”, informirao nas je jedan solidno trijezni mladić. Ništa, krećemo dalje u potragu i ubrzo stižemo pred Q club.
Trešte “dugmetare”
On je, barem nama laicima, tvrđanska paradigma svega onoga što čini i prati turbofolk. Već pred zgradom Q cluba, unatoč priličnoj hladnoći, zatekli smo niz prilično obnaženih cura (ni jedna starija od 21-22 godine), uglavnom u minicama i suludo visokim štiklama, s neizbježnim nizom zlatnih detalja na odjeći i napadnom količinom nakita, posebice velikih naušnica i naredanih zveckajućih narukvica. Mnoge od njih, vidjelo se, bile su alkoholizirane, kao i još brojni dečki koji su obigravali oko njih. Iz Q cluba kroz prozore, dio kojih na katu je bio čak i otvoren (!), treštale su harmonike, trube i ostala ćirilica. Nekoliko metara dalje, pokraj Glazbene škole Franje Kuhača, bila je parkirana policijska “marica” s pet ili šest policajaca.
- “Četvrtkom i subotom navečer uglavnom dežuramo tu, a vikendom imamo još nekoliko ophodnji. Ovdje stojimo jer tu ima najviše ljudi, a često i najviše nereda”, šturo nam je objasnio jedan policajac. A unutra – čovjek na čovjeku!
Oko 2,30 sati u Q clubu teško se i probijati kroz gužvu, a kamoli, recimo, zaplesati. Tako je svuda – u prizemlju, na stepenicama, na katu... Užurbani konobari na oba šanka ubijaju se od posla, a razgaljeni posjetitelji neprestano naručuju (skupo) piće za pićem.
Recesija se i ne osjeti, makar je najveći dio posjetitelja, prema našoj procjeni, u dobi od 16 do najviše 23-24 godine. Zamijetili smo i nekoliko tipova starijih od 50 godina koji, uglavnom, stoje sami u kutu.
- “Meni su cajke zakon! Kod kuće uglavnom slušam Shakiru i Beyonce, a od naših Škoru i Magazin... Ali, kada iziđem, na ovo se najviše mogu otkačiti. I idu mi na živce oni kreteni koji nas stalno pljuju. Što je njihova glazba bolja od ove?! Ritam je super, a riječi je lako zapamtiti”, komentira 19-godišnja Ivana.
- “Ja cajke slušam i kod kuće, ali ne kada su mi starci kod kuće... Oni to ne razumiju, jer su zapeli u vremenima Beatlesa i Stonesa. Cijela moja ekipa to voli”, dodaje 18-godišnji Marko. Za to vrijeme do nas dopiru poznati zvuci starih pjesama iz 80-ih i 90-ih godina zamotani u harmoniku, te hitovi inozemnih zvijezda prepjevani u iznimno banalnim stihovima.
Ne razbijaj čaše
“Daj mi vina da se napijem, daj mi čašu da je razbijem...”, ori se sa zvučnika. Glazbu pušta vrlo mladi DJ, a narudžbe prima njegov prijatelj koji, koliko smo vidjeli, glazbene želje ispunjava koliko mu je koja cura zgodna... Izlazimo a za nama, posrćući i kikoćući se, izlazi nekoliko cura, a jednu od njih vodi redar. “Izlazi! Toliko si pijana da ne možeš niti stajati”, grubo je izbacuje. Mi pak produžujemo prema posljednjoj postaji – Clubu 402. Čim smo ušli, zamjećujemo razliku: i dok je u Cocktail baru i Q clubu koliko-toliko šminka, ovdje je potpuni raspašoj. Ugođaj je kao, recimo, pred fajrunt novogodišnje fešte koja se otela kontroli – ruke u zraku, blješte zlatni lanci i narukvice, razdrljene košulje, pjeva se iz petnih žila, pleše po šanku... Po sintesajzeru nabada jedan sredovječni pijanist, a njegov kolega u mikrofon pjeva prastari hit Lepe Brene – “Mile voli disko, disko, a ja kolo šumadijsko...”. U oči nam upada natpis “Ne razbijaj čaše”!
Krunoslav Vukelić, osječki sociolog iz Agencije za istraživanje tržišta Audeo, ističe kako se fenomen popularnosti narodnjačke glazbe može sociološki promatrati i u kontekstu promijenjenog značenja subkultura mladih i mjesta glazbe unutar njih.
- “Mladi su ranije slušanjem određene vrste glazbe i sudjelovanjem u subkulturnim pokretima željeli mijenjati dominantne društvene vrijednosti kroz alternativne životne stilove. Nasuprot ranijoj pobuni i svojevrsnom idealizmu, danas je među mladima, kao i u globalnom društvu, najčešće prisutna vrijednost hedonizma. Mladi se kroz slušanje narodnjačke glazbe u osnovi žele samo dobro zabaviti, a ta im vrsta glazbe i ugođaj koji se vezuje uz nju to očito omogućavaju. U tom smislu i nije čudno da istočnjačku narodnjačku glazbu slušaju mladi različitih svjetonazora, pa čak i oni koji se smatraju hrvatskim nacionalistima. Stoga se čini i da ne stoje česte interpretacije ovoga fenomena, prema kojima su mladima narodnjaci privlačni upravo zato što su javno i medijski poluzabranjeni”, kaže Vukelić.
To potvrđuju, kaže, i neka parcijalna istraživanja provedena na ovu temu u kojima mladi kao najvažnije razloge slušanja narodnjaka navode obilježja same narodnjačke glazbe (ritam), kao i ugođaj koji vlada na mjestima na kojima se sluša ova glazba, a ne njezinu javnu stigmatiziranost ili roditeljsku zabranu.
- “Uz narodnjačku glazbu obično se vežu konzumacija alkohola i nasilničko ponašanje, no tu je vjerojatno prije riječ o simptomima, a ne o uzrocima ovih nepoželjnih fenomena”, dodaje.
Poznati osječki psihijatar dr. Nikola Mandić već godinama, između ostaloga, bavi se praćenjem fenomena turbofolka i iznosi svoje zanimljivo mišljenje.
- “Za prodor turbofolka u Hrvatsku i njegovu popularnost među mladima ne treba uzroke tražiti ni u padu društvenih vrijednosti ni u, recimo, roditeljima tih mladih. Ne, čovjek je slojevita ličnost, a prvi sloj mu je upravo da zadovolji svoje nagonske i emocionalne potrebe, poput seksualnih potreba, ili potrebe za agresijom. Sve to može se ispoljiti i kroz narodnu glazbu”, kaže Mandić.
- "Naime, za slušanje sofisticiranijih vrsta glazbe, poput klasike, potrebno je obrazovanje i više vremena, dok folk-glazba, s prepoznatljivim i zaraznim ritmovima hvata odmah. Dakle, mladi slušaju glazbu u skladu s onim što ih zanima i što vole, što im je blisko. Narodne ritmove prihvaćaju mnogo brže i zato su oni toliko popularni”, ističe, dodajući kako je turbofolk posebice popularan u populaciji od 15 do 25 godina, ali i kod starijih.
Autor: Tomislav Levak/Glas-Slavonije.hr
Foto: Daniel Antunović/foto-arhiv 031
k:">
izgleda mi ta tvoja percepcija ko satiranje od ku***, sodomora i gomora, svaka ta klinka se vrati kuci trudna,silovana,išutana u najmanju ruku....malo smanji dozivljaje,ili da kazem mastu..ne branim nikoga i ništa,ali pretjerujes, ima i takvih " curica" ali tvrdit bas za sve da su takve je malo apsurdno..
"> joj ljudi.. ajd, kako god vam drago..
