Vjerojatno je i tada bila kultura proskribirana, a i oni koju su ju donosili i njegovali koristili su je i da se razlikuju od krležijanskog kumeka Šestinčanina, ruralnog, blatnjavog...
Raspadom monarhije i revolucijom (koju uvijek prati antikulturna revolucija; i nakon 1. sr, i nakong 2. s.r. pa i nakon D.r.) dolazi do udara na kulturnu jezgru onih sredina koje su bile isturena bečka odijeljenja (rušenje zida oko Tvrđe, banalan primjer).
Nakon drugog svjetskog klanja, imaš egzodus Nijemaca i kolonizaciju doseljenika s Dinarida, Banovine, Korduna koji ne haju previše za kulturu i baštinu onih na odlasku.
Da nije bilo partije i diktata, svijetlih primjera kao što su Andrić, Krleža, Selimović i drugi - ne bi bilo ni Jugoslavenske kulture.
Osijek je bio posebno izložen, jer je kulturni nukleus praktički nestao, a industrijalizacija, složene političke dileme, povijesna "da, ne, jok, možda" (Rusi u Mađaroniji) dodatno otežavaju napore da se kultura uvede u sve pore društva.
Raspadom SFRJ, kad je dovršen proces nastranog "ponarođivanja" kulture (a i znanosti, obrazovanja, odlučivanja) u prividno urbanim sredinama (dakle, ruralna raja što je donosila svoju kulturu) dobili smo megazvijezde na kavanskim stolovima (spoj seljačkog i glamuroznog) i rug za sve koji vole, rade i uživaju u nečemu "nenarodnom".
Žensko
