Gubitak drage osobe

Kako se pomiriti sa činjenicom da je vama dragoj osobi ostalo par mjeseci života?
Kako joj dati nadu da će možda biti bolje i dati joj do znanja da se treba boriti,a ne odustati?
Kako ju gledati svaki dan u bolovima znajući da joj ne možete nikako pomoći i da vam umire pred nosom?
Kako prepoznati osobu kojoj bez imalo srama,boli i sažaljenja možete reći sve što vas muči u vezi toga?
Kako pričati s drugim ljudima o tome a ne pustiti prokletu suzu?
Kako?
Zato pitam Vas,drage forumaše,da mi kažete kako da ja to izdržim?
Kako,kad ga prokleto volim i ne bi mogla zamisliti život bez njega?
Kako,da gledam u oči dragoj mi osobi kada znam da za par mjeseci neće biti,tu kraj mene,a bio je u ovih mojih 20 godina života?
Kako da povjerujem u to?Ne mogu to držati više u sebi,mrzim ovaj jebeni život,dala bi svoj ako treba za njegov....
Malo se glupo osjećam što to pišem ovdje,lakše se iživiti na jadnoj tipkovnici ali nemam snage reći to ljudima...
Kako da nastavim živjeti ovaj jebeni život kad znam da za par mjeseci,možda tjedana,a možda dana neće biti osobe zbog koje sam dospijela u ovaj svijet?

Legice jel ti to ozbiljno?!
Sad si me zbedirala...
Pa o čemu se radi?!

Poppy

Legice jel ti to ozbiljno?!
Sad si me zbedirala...
Pa o čemu se radi?!

sve sam rekla....nemam šta više ....

Ja sam to nedavno prosla i mogu ti reci da nema nacina da ti bude lakse i bolje.To je situacija u kojoj si u pat poziciji,nema izlaza i rjesenja.Moj savjet ti je da napravis sto i ja,sve svoje slobodno vrijeme sam provodila sa njim,brijala ga,masirala i jaaako puno pricala,zabavljala pricama sa posla i iz grada.Nocima sam bila sa njim budna i nije mi bilo tesko,sada sam sretna zbog toga jer sam njegove zadnje mjesece provela sa njim najkvalitetnije koliko je to bolest dopustala.Razumijem kako ti je jer dok sam citala tvoj post prepoznala sam sebe. Budi hrabra!

Ne znam kako je to.
Nikada nismo dovoljno stari da se oprostimo od osoba koje su nas stvorile.
Ali mislim da si borac. Suze nisu znak slabosti.
Teško je reći bilo što pametno jer ne možemo biti u tvojoj koži.

možda i djelomično znam kako je to...
zato sam tu,00.00-24.00 ili iza ugla kad god imam bar rame za plakanje i dva dobra uha...
Pusa!

....teško je kad znaš da ceš nekoga izgubiti.....pogotovo nekoga tko ti je takoreci sve na svijetu....posebnu težinu svemu tome dodaje cinjenica da toj osobi ne možeš pomoci....u smislu njenog oporavka.....znam da ceš sad pomisliti da je lako meni sad tu nešto napisati....al da si ti ipak ta koja mora to proživljavati....al vjerujem da trebaš skupiti toliko snage da se barem pokušaš ponašati u stilu kao da ne dolazi nikakav kraj.....jer i toj tvojoj osobi u svakom slucaju ne treba tvoj tužan izraz lica......

tu situaciju sam i ja imala nedavno. jednostavno neopisivo.

trebaš biti hrabar kad vidiš osobu, a najradije bi plakala. još i sad su mi pred očima njegove plave oči kako me gledaju gdje izlazim iz sobe. nije ni trepnuo, cijelo vrijeme. pogledom me pratio, a riječi nije mogao izogovoriti da se oprostimo.

ne mogu si oprostiti što nisam imala snage išta reći, što sam mislila da ću i sutra doći, što....

znao je da ga volim. sad dok pišem ovaj komentar grlo me steže.....

nema dana kad ne pomislim na njega. ali što je bilo bilo je. dao mi je ne zaboravne trenutke.....

ne znam

dozivio sam to sa tri drage mi osobe ,i bio prisutan do zadnjeg minuta ,bez suza ali sa bolom u srcu ,jer oni ipak imaju neku nadu u dnu duse ,a mi znamo da im nema pomoci i da je pitanje momenta ,,,,,tesko je jako tesko ,ali ipak to je deo zivota i treba imati hrabrosti i snage prihvatiti bolnu realnost ,takav je nas ljudski zivot

Teško je išta utješno sad reći/napisati...u ljudskoj je psihi da se teško miri sa činjenicama i događajima koje nam nisu pozitivne... ali to je nažalost život,ona mračnija strana ...neka te kroz sve to sad vode misli i sjećanja na tih 20 divnih godina jedinstva i sklada kompletne obitelji ...znam da nije neka utjeha,ali zamisli si da si jedna od "sretnica" koja je imala priliku upoznati osobu koja te stvorila,koja je sve te godine i fizički i psihički bila uz tebe...
I nemoj se glupo osjećati što to sad pišeš i ne možeš izgovoriti .. shvaćamo te i uz tebe smo legice...

Gledaj.... necu ti nista pisati posto sam ti vec sve rekao... potpisujem sve komentare.... drzi se, uz tebe smo....

Ima nas mnogo koji svoje nismo niti upoznali.
Ima nas i koji svoje nismo upoznali, iako smo sjedili za stolom dnevno.

Ako si imala 20 godina budi zahvalna...
Ako imas jos 2 mjeseca, slavi ih...

Znam da je teško, ali shvati da barem imaš priliku da se oprostiš. Neki ni to nisu imali.

mont

dozivio sam to sa tri drage mi osobe

Mont, jel' gore ako ta (uvjetno rečeno) agonija traje ili kad se dogodi naprasno, odjednom...?

Razmišljao sam o ovome, pa mi se čini... Ovako se bar možeš oprostiti, to je prilika za izmiriti se...

8

mont

dozivio sam to sa tri drage mi osobe

Mont, jel' gore ako ta (uvjetno rečeno) agonija traje ili kad se dogodi naprasno, odjednom...?

Razmišljao sam o ovome, pa mi se čini... Ovako se bar možeš oprostiti, to je prilika za izmiriti se...

ma nevalja nikako

legice_os ,sve sam to prošla i sad sam to ponovo prošla dok sam čitala tvoj post i jedino što it utješno mogu reći jest da te razumijem.
Nažalost ne postoji univerzalan način kako se najbolje nositi s tim gubitkom,ono što je najvažnije je da ti budeš svjesna da si dala sve od sebe,da si bila uz nju/njega na način na koji je on/ona to htijela jer to će ti pomoći da nađeš utjehu u onim danima poslje!
Znam da se ne znamo,ali jako dobro znam šta proživljavaš i moje su misli uz tebe!
Drži se!

mont

8

mont

dozivio sam to sa tri drage mi osobe

Mont, jel' gore ako ta (uvjetno rečeno) agonija traje ili kad se dogodi naprasno, odjednom...?

Razmišljao sam o ovome, pa mi se čini... Ovako se bar možeš oprostiti, to je prilika za izmiriti se...

ma nevalja nikako

imaš pravo, ne valja niti jedno, bol koja para srce ostaje, praznina u sobi, za stolom, suze koje teku..samoća....

ali kod naprasnog odlaska voljene osobe je strašan šok, znaš ono kad urlaš NE!!!!!!!!!!!!!!

a kod dugotrajne agonije, si tup do besvjesti i misliš samo hvla Bogu riješilo/la se boli, patnje, pogotovo ako traje godinama - ali i onaj sebični moment se javlja - a i ja sam se riješila napetosti, nervoze, straha, suza...

ali i onaj sebični moment se javlja - a i ja sam se riješila napetosti, nervoze, straha, suza...


Ono najgore dolazi kasnije,praznina koju je ta osoba ostavila za sobom i koju ,nažalost,ništa ne može ispuniti.
Kada su mi rekli da vrijeme ne liječi rane i da ti ta osoba uvijek jednako nedostaje,nisam mogal ,niti htjela vjerovati jer ne možeš zamisliti da će ta bol biti konstanta u tvom životu.
Ali stvarno je tako,vrijeme prolazi,bol i praznina ostaju-jedina svjetla strana je to što se naučiš nositi i živjeti s tim !

e, tako...
praznina.....
to je ono kad prostireš stol za sve...a njega/nje nema više...
kad digneš slušalicu samo da čuješ glas, kažeš vijest ili trač a ono..tut..tut..tut
kad se osjećaš, jadno samo i napušteno...

u početku...
plačeš ko kiša, poslije nađeš neki supstitut kojm se zavaraš...
ali praznina...svaki odlazak otkida komadić srca tvoga...

Kužim te u potpunosti ,u početku si omamljen i umoran od svega i svima ponavljaš istu priču 100puta za redom ,a onda se počinješ vračati u kolotečinu svakodnevnog života i budeš prvo ljut na samog sebe i na sve uokolo jer kako to da svijet nije stao sad kad njega/nje nema.
I shvatiš da moraš ići dalje,a ne znaš kako je to ići dalje bez podrške,savijeta te osobe i zavaravaš se da ti to možeš i ide neko vrijeme ,a onada BUM! Kao kamen u glavu dođe ti spoznaja da je to stvarno to ,da nema više povratka ,da nikad više neće biti isto i da je dio tebe također zamro tog dana.

a prvi smijeh od srca...nakon tragedije
ubilo me grizodušje, kako se mogu smijati...kako mogu nastaviti živjeti...normalno
al otporne smo mi životinje...
ono što te ne slomi, ojača te

znam o čem se radi i razumijem te, u nekakvoj sličnoj sam situaciji, pričale smo...jednostavno treba prihvatiti tu činjenicu života i smrti, malo teško i ja to prihvaćam kad je netko blizak u pitanju ali tako je...budi hrabra, znam da je teško ali moraš zbog sebe, ako trebaš nekog za razgovor, tu sam...drži se...

8

mont

dozivio sam to sa tri drage mi osobe

Mont, jel' gore ako ta (uvjetno rečeno) agonija traje ili kad se dogodi naprasno, odjednom...?

Razmišljao sam o ovome, pa mi se čini... Ovako se bar možeš oprostiti, to je prilika za izmiriti se...

po meni gore iznenada(doživjela i jedni i drugo)za mene je veći šok bio kad su mi javili da ni se draga osoba srušila na poslu i da je više nema...
ovo sa agonijom je gore po onoga tko je u agoniji ali bližnjima nekakva recimo priprema...
svakako praznina koja ostaje je ista...

Ja ne mogu izdržati više..
nemam snage..
suze same idu..
a ne želim to..
ne želim da me ljudi vide takvu..
trpim..
pretvaram se i lažem da mi nije ništa..
čuvam sve u sebi..
a mogla bi vrištati..
smijem se,a unutra gorim..
želim umrijeti..

nemoj samo ciniti gluposti.... izjadaj se nekoj osobi kojoj najvise vjerujes ili ilo kome, biti ce ti lakse... nije sramota plakati, tugovati, izjadati se nekome.... nemoj trpiti, biti ce ti jos gore.... ja ne znam kako je to, ali sam tu ako me zatrebas.... imas moj broj, javi se kada god zatrebas.... drzi se, isplaci se, izjadaj se, vristi, lupaj sakom o stol.... cini sve sto ce ti pomoci da ti bude lakse.... ali nemoj trpiti i sve cuvati u sebi....

Sale car

nemoj samo ciniti gluposti.... izjadaj se nekoj osobi kojoj najvise vjerujes ili ilo kome, biti ce ti lakse... nije sramota plakati, tugovati, izjadati se nekome.... nemoj trpiti, biti ce ti jos gore.... ja ne znam kako je to, ali sam tu ako me zatrebas.... imas moj broj, javi se kada god zatrebas.... drzi se, isplaci se, izjadaj se, vristi, lupaj sakom o stol.... cini sve sto ce ti pomoci da ti bude lakse.... ali nemoj trpiti i sve cuvati u sebi....

u pravu je ,nađi si neki ispušni ventil,neko uporište koje će te držati kad se sve raspada.ja sam imala par osoba izvan obitelji koji su mi pomogli-slušali kad sam imala potrebu pričati,a ne pitali kad sam htjela zaboraviti

A joj legice... Stvarno tužno... Vjeruj, svi s tobom suosjecamo... meni se srce stegne kad god otvorim ovaj topik...

Znam da ti ne možemo puno pomoć, al nadam se da i naša mala podrška nešto znači...

Poppy

A joj legice... Stvarno tužno... Vjeruj, svi s tobom suosjecamo... meni se srce stegne kad god otvorim ovaj topik...

Znam da ti ne možemo puno pomoć, al nadam se da i naša mala podrška nešto znači...

hvala svima....

sve je o.k. dok ne dođe onaj trenutak kad shvatiš da više niakd nećeš vidjeti tu osobu.....

i onda te cijeli život "progoni" 1 tren ili 1 riječ

poison girl

sve je o.k. dok ne dođe onaj trenutak kad shvatiš da više niakd nećeš vidjeti tu osobu.....

i onda te cijeli život "progoni" 1 tren ili 1 riječ

E baš to... Ili još gore - nešto što nisi rekla ili napravila...

o tome sam pisala.....

na trenutke me ne prepoznaje......
bojim se da dolazi
ono najgore...
kažu
zadnji sati su najteži
ne želim to

izdrži

legica_os

na trenutke me ne prepoznaje......
bojim se da dolazi
ono najgore...
kažu
zadnji sati su najteži
ne želim to

napisala sam ti sve....
najgore je što moraš to gledati, osjetiti, imati knedlu u grlu, suze u kutovima očiju, a ne plakati, jer moraš,moraš, moraš biti jaka
idi brate dijete negdje pošteno se isplači, urlaj...
drži se, ako trebaš tu sam

Meni je ova godina bila najgora u životu. Na stranu otkazi, prekid sa dečkom, smrt ljubimca i više šteta na automobilu, ali nakon tri godine bolesti mi je umro tata. To što sam jedinica mi je samo otežalo stvar jer sam morala sve sama sa majkom. Nekako sam i bila jaka dok ga nisam vidjela u mrtvačnici. Onda mi je bilo preteško. Opći jad je isplivao na površinu. Prošlo je već pola godine, ali meni se čini kao da je negdje i da će se vratiti.

moja sućut, otprilike znam kak je, no ja sam bio mali kad mi se nešt slično dogodilo, ničim izazvano, bez bolesti i bilo kakvog znaka, nisam ni znao šta je smrt, jedino što su mi ostale su lijepe uspomene i slike koje je slikao... ne očajavaj što se nadaš, to je normalno, bila bi luda da to ne osjećaš jer kad ti netko puno znači uvijek češ nešto tak osjećat...
ja sam odmah nakon škole našao posao, izvukao majku iz dugova, bratu novčano osigurao faks i znam da ćemo nas troje uvijek bit tu jedno za drugo...
šmrc...

meni je ova godina bila i vše nego grozna....sutra,tj.na silvestrovo...godina je dana kako sam sahranila oca...a kao da je jučer bilo...nije mi do ničega....

ne mogu si zamisliti kako je to kada izgubiš roditelja, ali znam kako je kada umre netko koga voliš...
prošlo je više od 9 godina i oni koji kažu da vrijeme liječi sve rane ili ne znaju ili bezočno lažu...
jedino što s vremenom više toliko ne razmišljaš, naučiš živjeti s tim i ići dalje...ali ništa manje na boli....

legice, drži se!
samo ti znaš kako ti je i, nažalost, samo ti sama možeš to prevladati...nitko ti ne može pomoći...

ali, nađi snage i idi dalje!
jer (ovo će sad biti najveći klišej od svih) , ali on bi to sigurno htio i živjet će dok god živi u tebi ...

pazi na sebe, bejbe!

legica_os

meni je ova godina bila i vše nego grozna....sutra,tj.na silvestrovo...godina je dana kako sam sahranila oca...a kao da je jučer bilo...nije mi do ničega....

Ni ja ne mogu doći k sebi da je prošlo već 6 mjeseci kako je tata umro. Još uvijek je nepojmljivo.
Nekako shvaćam da je izgubiti roditelja donekle prirodna stvar, ali kad igubiš voljenu osobu, ne znam kako ću podnijeti ako se to dogodi. Vidim kako mama reagira na tatinu smrt. 40 godina biti sa nekim i izgubiti ga, strašno.

još k tome i prekid sa dečkom......nakon što me nokautirao.... i kao šlag na kraju ..prevario..... užas........ baš mi ništa ne ide od ruke... samo posao....... ništa drugo ne valja....

1step2far

... 40 godina biti sa nekim i izgubiti ga, strašno.

a ne nama mladima nakon par mjeseci ili godina...

Ma držte se svi, ne znam šta da napišem, kad god čitam ovdje tužno mi sve....
ja sam uz vas i otprilike shvaćam kako je...
just smile

Cure moje!Ja sam u jednoj godini izgubio OCA,MAT I BRATA.2003/2004 god.neču nikad zaboravit to razdoblje mi je dosad bilo najteže i najgore u mom životu.I dan danas su mi u mislima svo troje svaki božji dan i dok sam živ oni će uvijek biti samnom.Da nisam imao podršku svoje supruge i sina i naravno prijatelja neznam kako bih to podnio.Meni je glazba i samo glazba najbolji lijek,KAD TI JE NAJTEŽE ZAPJEVAJ toga se vi držite i bit če sve OK.

Prođe duga godina dana otkad te nema.........

Mikro

Cure moje!Ja sam u jednoj godini izgubio OCA,MAT I BRATA.2003/2004 god.neču nikad zaboravit to razdoblje mi je dosad bilo najteže i najgore u mom životu.I dan danas su mi u mislima svo troje svaki božji dan i dok sam živ oni će uvijek biti samnom.Da nisam imao podršku svoje supruge i sina i naravno prijatelja neznam kako bih to podnio.Meni je glazba i samo glazba najbolji lijek,KAD TI JE NAJTEŽE ZAPJEVAJ toga se vi držite i bit če sve OK.

Hvala ti! Žao mi je što si izgubio toliko dragih i bliskih osoba. Neka nam vječno budu u srcima i da ih se sjetimo sa osmjehom na usnama.