Ne vjerujem u slučajnosti, ali ne vjerujem ni u nekakvu 100%tnu određenost.
Osim možda kada je nekome suđeno umrijeti ili nešto tako "veliko", ali čak i tada vjerujem da se, u nekim slučajevima, i to može promijeniti, ako čovjek ima jaku volju za životom.
Vjerujem da imamo slobodnu volju i da puno toga možemo promijeniti svojim djelovanjem,Kad ne bi bilo tako, kada bi apsolutno sve bilo određeno, ne vidim koji bi bio smisao ljudskog života.
Ali, apsolutno vjerujem da se, ako ne sve, ali većina stvari događa s nekim, nama tada nevidljivim razlogom, kao što vjerujem i da se sve što učinimo vraća nazad, bilo dobro ili zlo.I to ne saili od iste strane.
Međutim, ono u što ja, kao netko tko nikada nije proučavao nekakve, nazovimo ih, nadnaravne sile ili pojave, vjerujem je nešto što ja zovem znakovi.Znakovi za koje ZNAM da su znakovi, ali ih ne znam baš uvijek protumačiti.
Znakovi meni ne znače da će nešto zaista biti, ali da može biti.
Usporedila bih život sa cestom.Cesta se više puta račva, ima različita skretanja, krivuda, ide uzbrdo, nizbrdo...svaki puta kada odlučimo skrenuti, promijenili smo nekakav tijek u svom živtu, svaki puta kada stanemo ili nastavimo istim putem, isto tako.Uz cestu se nalaze različiti znakovi, različitih značenja i različite jačine u različito vrijeme.
Npr.vozimo cestom i sa strane je znak za benzinsku.Nekada ga ne vidimo, nekada nam previdimo.Ako nam je rezervoar pun, nije nam bitna informacija, ako nam skoro prazan, puno nam je bitnija.Ako smo zdravi, znak da je u blizini bolnica, neće nam puno značiti, ali, ako nam se na putu razboli dijete, taj znak može biti od životne važnosti...
No, što se tiče ljudi, mislim da nam svaki čovjek u životu na put dolazi s određenim razlogom, i svatko ima svoju ulogu, pomaže nam da nešto naučimo.Ako ne naučimo, idemo ponovo i ponovo...
Previše toga mi se dogodilo, preplelo, u velikim vremenskim razdobljima, a da bih vjerovala u slučajnosti.