Literarno Kreativni forumasi

Evo bilo bi lijepo da netko tko se bavi pisanjem ili necim slicnim ovdje navede ponekada neki svoj tekst...

Evo, ja cu prvi poceti, inace se bavim glazbom i poezijom, a ovdje cu napisati tekst od jedne pjesme moga benda...Jedna malo emotivnija pjesma, inace nam to nije glavna tematika u pjesmama ali ovo mi je nekako najdraza od sviju sto sam napisao, a da ih sviramo.

Pjesma se zove Mjeseceva Sonata, ponajvise zato sto je njen uvod istoimena kompozicija od Ludwiga Van Beethoweena, naravno u izvedbi naseg maestra na gitari...

Kraj,
jesi li svjesna sto ta rijec sada znaci,
previse suza ti je ispralo cistu viziju.
Probudi se jedne jutro sretna,
barem pokusaj,
i ako ne uspijes, znat ces da si probala.

Dno,
Mislis da se tamo sada nalazis,
Prestala si se smijati, uvjerena da ne postojis,
Prebroji korake, vidjet ces da nista ne fali,
Koliko ti se puta mora ponoviti.

REF:
Jesi li napokon shvatila,
Život se ne gubi sa smrti,
Nego svaki dan, propuštenim prilikama
Jesi li danas odlucila,
okrenuti novu stranicu,
i prestati plakati za uspomenama.

Nekad,
I ti si znala strasno voljeti,
Ali ponekad je potrebno,
Znati i oprostiti,
Nekad su tu prepreke,
Treba ih preskočiti,
A ne samo stati i unaprijed očajavati.

Dno,
Mislis da se tamo sada nalazis,
Prestala si se smijati, uvjerena da ne postojis,
Prebroji korake, vidjet ces da nista ne fali,
Koliko ti se puta mora ponoviti.

REF:
Jesi li napokon shvatila,
Život se ne gubi sa smrti,
Nego svaki dan, propuštenim prilikama
Jesi li danas odlucila,
okrenuti novu stranicu,
i prestati plakati za uspomenama.

BRIDGE :
Znas li da se i ja gubim,
Da lagano za tobom lebdim,
Ne daj da se to dogodi,
Spasi mene i sebe ces spasiti,
Reci kraj,ja idem dalje,
Spasi mene i sebe ces spasiti,
Reci kraj ja idem dalje,
Spasi mene i sebe ces spasiti...

REF:
Jesi li napokon shvatila,
Život se ne gubi sa smrti,
Nego svaki dan, propuštenim prilikama
Jesi li danas odlucila,
okrenuti novu stranicu,
i prestati plakati za uspomenama.

Pohvala, svaka čast, objavi ti slobodno i druge pjesme.

evo malo poezije od mene...

Idealan par

Mogli smo biti idealan par, ti i ja, samo da si me ikad voljela.
Mogli smo ležati zagrljeni na travi, ti i ja, samo da si me ikad voljela.
Mogli smo šetati s klinicima uz Dravu, ti i ja, samo da si me ikad voljela.
Mogli smo biti dva starčića na klupi u parku, ti i ja, samo da si me ikad voljela.
Mogli smo biti idealan par... ma neka...

Neka te On zove svojom, kad nikad nisi ni bila moja.
Neka te On prvi puta poljubi uz tvoju najdražu pjesmu,
Neka te On stavlja na spavanje kao da vraća kap rose na vrh lista,
Neka te On voli barem upola koliko sam te ja volio,
Neka te On zove svojom... a ja...

Ja ću i dalje biti ja, samo bez tebe.
Ja ću te gledati kako hodaš,
Ja ću te slušati kako se smiješ,
Ja ću te osjećati kako me grliš,
Ja ću i dalje biti ja... bez tebe? Ne.


Odlazim

Odlazim... Ne okrećem se.
Znam da tamo iza stojiš Ti!
Odlazim, bez pogleda, bez riječi.
Do nekog boljeg vremena za Nas!
Odlazim.
Zauvijek.

Znam da si zbunjena time
Što ti neumorni vjetar
Vraća neizgovorene riječi
Nije to pošast spleta straha
I nade
Samoća ne dolazi
Zato što smo sami.
Ni riječ nisi prozborila
A trebala si reći:
«prema neprijatelju prijateljski,
prema prijatelju bratski,
prema bratu božanski...»
Beskrajna borba
Za nedovršenom mišlju
Pomaže mi da spojim
Nespojivo
Izreknem
Neizrecivo
I priznam ti
Ono što osjećam
Trebao sam reći
«prema neprijatelju prijateljski,
prema prijatelju bratski,
prema bratu božanski...»






Kao prosjak
Kojega ništa ne nadahnjuje
Koji ne vjeruje u Boga
Koji ne vjeruje u Dušu
Lutam kroz grad
I mislim na tebe
Kao prosjak
Ničiji sluga i tvoj vječno
Okružen praznim ulicama,
Grobnom tišinom,
I tvoj vječno,
Okružen spomenicima samoće,
Mjestima gdje ljubio sam te,
Gospodarim napuštenim svijetom.
Slijedim tvoje tragove,
Stope moje smrti...



Opet je sjećanje iskočilo
Iz naizgled mekanog kreveta
Orošeno hladnim znojem užasa
Otvoreno se nebo zamračilo
Umoran sam bez tebe
Moj put prekrivaju raspadajuće hrpe
Sjećanja
Usamljeni marginalac putuje prošlošću
Otkida dijelove sjenki sjećanja
Užarene tračnice vraćaju sjećanja,
Svako vrijeme ima svoje genije,
osvajače, pjesnike, izdajice, pacifiste,
manijake, psihopate, hipohondre,
filozofe, slikare, ubojice,
znanstvenike...
Pokušavam od sebe sakriti užas
Vremena provedenog bez tebe.

Bemti Gaap, nikad ne bih rekao za tebe da bi napisao nesto emotivno... Mislio sam da imas dara koliko sam te preko foruma i u petak uspio upoznati, no mislio sam na malo drugu stranu...Ne onu Danijelovu Drugu stranu u smislu tematike...

KAP PO KAP

Proticanjem prve litre na pod moje sobe,
Kroz glavu mi je prolazila slika tvoga lica,
Dok druga litra lagano je isticala,
Sjetio sam se toplog zagrljaja, osmjeha, pogleda
Brojio sam svaku kap, kao sto sam brojao dane,
Sa svakom novom kapi, bol sam osjecao sve manje,
Sklapale su mi se oci, lebdio sam iznad sebe,
No iz glave nisam mogao izbiti sliku tebe,
Dok krv je moja postajala samo tekucina na podu,
Oci su mi se sklopile, ali vodio sam ljubav s tobom,
No i to je izlazilo iz misli, umiralo je sa mojom sjenom,
Zadnje kapi su istekle, osjecas li se voljenom?

03101985

Kozmička polovica, pojam koji dopire...

Kapi kiše koje padaju po licu i griju ga nekom cudnom toplinom...

Sreca, jedna rijec dovoljna za prekriti cijeli odlomak...

Dani kada nema raspolozenja, ali neka iskrica zasvijetli u tamnom kutu...

Pretpostavka da nije sve tako izgubljeno niti kada je slijepa ulica u pustinji na putu...

Sekunde koje prolaze u iščekivanju, susreta, ili samo pogleda...

San kojega se ujutro ne sjecas, ali nesto te grije oko srca...

Nekoliko recenica pobacanih bez ikakvog reda i znacenja...

Nije bitno, ona ce shvatiti...

TATINOJ KURVI

Stoje u redu pred ulazom u tvoj lunapark.
Nema ploče s natpisom, ali oni znaju:
Triput pucaj za par eura
I možda osvojiš lutku.

Upijaš spremno sve njihove laži
Kojima jedina ti vjeruješ
I, sebično ih čuvajući,
Odnosiš ih u svoj kupleraj,
U svoje crvenom svjetlošću obasjane komore.

Padaju na tvoja kočijaška usta
I tvoje prazne oči tupoga pogleda.
Izgledaš ofucano, kurvo.
Čujem da ti se ne isplati.

Je li već sagorio do pepela
Čitav tvoj cirkus koji si godinama podizala
Na temeljima primitivnog razvrata?
Onaj gutač vatre kojega si krala
Odslužio je svoje u zatvoru tvojih ruku.

evo nesto sto sam nasao na svome starome blogu...staro je 2 godine...


Nije bilo struje pa tako da ni dizalo nije radilo. Odlučio sam poći stepeništem, no to nije baš bilo lagano. 7 katova za pješačenje kroz mrkli mrak, pola 3 ujutro, a još pod priličnim utjecajem alkohola. Ne sječam se koliko sam popio, prestao sam brojati oko šestog piva, a nakon toga bilo je još. Ipak nije svaki dan kao ovaj. Ovakve feštice se ne viđaju svaki dan. Alkohol "leti" na sve strane, okolo su ljudi koje voliš, svi sretni pjevaju i vesele se, dolaze do tebe, pričaju s tobom i sve slično. Istina alkohol je uzrok da ni ne razumiješ što prićaju, no da li je to ikome važno?
I tako razmišljajući o svemu što sam prošao nastavio sam ići tim stepeništem. Moram priznati nije mi bilo svejedno. U ovakvom mraku se svašta može desiti a posebno u ovakvom stanju i u ovakvoj prilici, kada nema ni trunka električne energije. No svejedno sam nastavio. Nisam si mogao ni mobitel osvjetliti put, jer kada ti nešto krene krivo, onda to povlači čitav lanac sličnih stvari, tako da mi se i baterija ispraznila. Hodao sam polagano, svakim korakom sam vijao stepenicu dok ne dobijem čvrsti oslonac noge, a rukama sam se držao za rukohvat. Najviše mi je smetala da smrtna tišina oko mene, kao da je zgrada potpuno prazna, da su sve duše izlapile i pustile me da sam idem prema odredištu. Nisam došao ni do prvoga kata kada sam pao na koljena. Osjetio sam neku nevjerojatnu mučninu, kao da mi želudac želi iskočiti iz utrobe. Došlo mi je da viknem upomoć, no nisam imao snage, sve mi se bilo blokiralo, i cijelo tijelo mi je bilo usmjereno jedino na taj želudac. Poćeo sam se grčiti u tome mrklom mraku, a rukama sam se još nekako uspio pridržavati da se ne skotrljam sve do dolje. Lagano sam se vukao, pokušavao ustati, ali nije išlo. Nešto me je vuklo dolje, nešto je htjelo izići iz mene. Osjetio sam ga u grlu, odnosno osjetio sam nešto kao plamen, grlo mi je gorilo i tjeralo ga je van. Nisam pomislio da je to alkohol što želi izaći iz mene, ovo je bilo nešto puno gore, ja nisam mogao izaći na kraj s time.
Glava mi se užarila, sve dlake na tijelu su mi se naježile, no nisam se htio predati. Vjerovao sam da sam jaka osoba, a mozak mi je još uvijek normalno funkcionirao. Još sam mogao razlučiti što valja a što ne valjda učiniti i još sam imao snagu volje da se trebam boriti. No sve sam bio umorniji. Snaga mi je hlapila kao kapi kiše na lišću hrastova izlaskom sunca, kao mjerurići u ustajalom pivu od iste ove večeri. Prsti su lagano otpuštali no vukao sam se. Vukao sam se prema gore, imao sam osječaj kao da samo trebam nešto uhvatiti. Počelo mi se na kraju stepeništa priviđavati neko drugo stepenište. Imao sam osjećaj da čujem kako me netko doziva. Vjerovao sam da to dolazi odozgora i to mi je opet vratilo nadu. Potegao sam sve iz petnih žila, pustio ono zadnje što sam imao od sebe i povukao se prema gore.
Rukama sam već bio na prvom katu i trebalo mi je još samo malo da potpuno budem gore. No sila koje je nešto tjerala van iz mene je još uvijek bila pristuna. Nisam je mogao kontrolirati, no to sam pokušavao staviti u drugi plan. Gore sam vidio spas i samo mi je to bilo na umu. Nekako sam se dovukao i odjednom su se upalila svijetla. U daljini sam ćuo kako se pali agregat od dizala, no ja se još uvijek nisam mogao podići, niti mi se glas još nije vratio. No odjednom se preda mnom stvorila jedna osoba. Lagano me podigla na noge i baš u trenutku kada sam mislio da sam spašen samo sam osjetio ispuštanje, udarac nogom u leđa i let prema stepeništu. Odjednom sam se počeo kotrljati prema dolje, dok mi se pred očima vrtio cijeli dosadašnji život.
Pao sam dolje i nisam više ništa osjetio. Jedino što sam vidio pred sobom bila je lokva krvi, nisam mogao razaznati da li je to moja krv ili neka druga, no u tome trenutku to nije bilo važno. Oči su mi se lagano sklapale, gubio sam svu snagu i lagano sam tonuo u san. Vidio sam se pred sobom samo neke slike koje se okreću na zidovima nekog tunela kroz koji sam letio. Na kraju tog puta stigao sam do jednih vrata koja su imala samo ručku za pokucati. Lagano sam se ustao, a tijelo mi se činilo kao da ga niti nema. Uhvatio sam ručku i odlučio pokucati s njome o vrata. No onda sam se odjednom pregnuo, ustao u onom hodniku zgrade gdje sam ostao ležati, otresao prašinu sa ramena i došao do zaključka da sa ovakvim prićama ljudima samo punim glavu glupostima i doneo odluku da od danas pišem samo o lijepim stvarima.

Ne znam kako mi je promaknuo ovaj topic!?

Odlične stvari, svaka čast!

obećanje ludom radovanje a još luđem zen hara-kiri

mali mrav i mala roda
ona leti dok on hoda
poljubi mrav rodu
i poželi da se pretvori ova
u prometnu nezgodu


nosite se u kurac biljojedi

noćas je na moj dlan
pala kap kiše
u kapi skriven svijet
zrcali se svijetlost
mjesec siv se smješka
vjetar puhne
dlan se njiše
kap sa njega skrene
mjesecu se loše piše


IMAŠ KUNU, TREA MI ZA PIVO
(posvećeno mars volti i ostalim pretencioznim sranjima)

u tmini ratificirana falinga
prema stenodaktilografskim menorejama
demokršćani demistificiraju rallentando turikefalije
inspicijenti korigencijom žderu imaginarne devizualizirane hapakslegomenone
turniket kaplje sa otijatrovog uha
povraća retrobulbarane taksonomijske skripte
zbilja se provlači kroz kozmolitičke pore
noktambulična fistula im biva viskozna
kroz trijanonske palače natopljene kolodijem
azbestne biotipologije mrače im um
revidiraju proces toksipatične decizive
defenstracijom im kradu proskinezni smisao

Jeff Murdock

Ne znam kako mi je promaknuo ovaj topic!?

Odlične stvari, svaka čast!

počni sada i ti tu pisati pa da imamo sve na jednom mjestu

S tobom,

otići negdje,daleko od svega.

Primi me za ruku,

vodi me,

na neki žal,

na napušten put.


Nebitno,

u svim sferama,

moje svjesti,

bitno je,

samo to,

da je to ruka,

nekoga,

kao što si ti.

Evil Poodingh

E ova je puno bolja od prethodne...

jedino sto ne razumijem zasto za svaku novi topic, a ne baciti u literalno reativne forumase, pa da je sve na jednom mjestu, da se uvijek moze procitati sve odjednom i to od svih forumasa koji pisu...

Opet sam fulao, automatski sam stisnio "New topic". Od sada ide ovdje, obećajem!

ela

S tobom,

otići negdje,daleko od svega.

Primi me za ruku,

vodi me,

na neki žal,

na napušten put.


Nebitno,

u svim sferama,

moje svjesti,

bitno je,

samo to,

da je to ruka,

nekoga,

kao što si ti.

Chapeau!

Evo jedan Sonet iz moje kućne radinosti...

STATUA

Ja sam statua kraj kamenog zida,
Svakoga dana prolaznike gledam,
Davno dane sam brojati prestao,
Odlukom da se agoniji predam.

U meni srce od mramora hladnog,
Melodija koju čujem samo ja,
Možda si pored mene prošla i ti,
No naravno da si zaboravila.

Preko moga lica suza je pala,
Ili to vjetar nosi kapi kiše,
I šapče mi nježno da to nije trik.

Možda me vjetar pozna, možda vidi
Možda i zna da je statua samo,
Blaži izraz za nadgrobni spomenik.

svaka čast,zaprepastio si me!Kapa dolje!

Evo još jedne meni drage.
Pisana je u jednome dahu ovo prolječe u Šibeniku i to na mobitel oko 3 ujutro

SJENA U ZRCALU

Kao na staklu,
tako lagano protiće krv po licu.
Izdajica,
tako su me zvali,
dok sam još bio iskren
...
Prodao sam te,
kada sam ti rekao da sam običan,
da nisam ono čime se pretstavljam,
da sam bezličan,
a ti si vidjela drugo
...
Drugo lice,
drugu dušu,
imaginarnu sliku skromnog odraza u ogledalu što uvečeva
...
Svi smo mi odrazi,
ožiljci se tada ne vide,
jer ogledalo ne prikazuje dušu
...
Duša,
što je ustvari ona,
postoji li?
Mislim da da,
jer kako onda objasniti onaj osječaj,
kada te nešto bode iznutra,
a vanjska je slika tako savršena,
tako sretna,
ne vidiš da sije strah,
strah od sebe,
od te duše koja kao ne postoji
...
Ok,
možda ne postoji,
ali idemo ju izmislili,
jer vrijeme je da uhvatimo korak sa svojom sjenom,
ona ne laze,
i nikada ne kasni.

i moram za kraj još jednu...Isto pisana u Šibeniku, no u malo boljim uvjetima, a ne pod utjecajem alkohola u tri ujutro na mobitel

PROLAZNICI

Kradem tuđe snove slučajnim izborom.
s druge strane prljavog zida,
obuzet bezrazložnim strahom,
kradem note tuđih sudbina
...
Kročim kroz valove,
hodam po algama,
preskačem one koje bodu,
šaljem na njih druge žrtve,
ubijam optimizam hrabrome vodu
...
Dodirom lakim,
dlanom preko mekog lica,
pogledom grubim oči u oči,
sretnu su pogledi na pola puta,
ali kao prolaznici na gustoj ulici,
sada svaki pogled ponovno luta
...
Obuci se u plahtu sunca,
skoci,
samo jednom,
da barem sekundu letiš,
zaboravi tko si,
na kojem vjetru ploviš,
i ako u jednom trenutku mene se sjetiš,
zadrži misao da ti mahnuti stignem,
i onda ponovno sklopi oči,
da uspomena stoji,
vidmo se na istome mjestu i iduče noći.

Evil, svaka čast! Prolaznici su mi najbolje sjeli, no i ostale su odlične.

P.S. I moje stvari znaju nastati na mobitelu u sitne sate.

evo i malo proze...

Vlak kojeg nisam trebao uhvatiti

Dan joj je proletio. Kao što to inače biva kad moraš obaviti mnoštvo stvari prije puta. Pokupovala što je trebala, poplaćala račune, spakirala stvari, obišla neke prijatelje i rođake... Ipak ih neko vrijeme neće vidjeti! Bila je tužna zbog toga, ali i sretna zbog svega ostalog. Upis na fakultet, selidba u drugi grad, nova sredina, nova poznanstva. Sve ju je to i malo plašilo, ali je ipak bila presretna. Vlak je bio gotovo prazan. Nekoliko starijih ljudi u odijelima, grupica vojnika i jedna tročlana obitelj s malim djetetom. I ona. Sjela je do prozora u prazan odjeljak, zadubljena u svoje misli. Jedva je i primjećivala ljude na kolodvoru, kako užurbano hodaju amo-tamo. Osjetila je lagan trzaj i vlak je krenuo. Pogledala je pješački most ispod kojeg je upravo prošla, koji se nadvijao nad prugom, a s kojeg je nekad znala gledati vlakove i razmišljati što bi bilo da je u nekom od tih vlakova koje je gledala. Premjestila se na sjedalo nasuprot, da još neko vrijeme može gledati taj most. Tada je na mostu primjetila i jednog mladića u kratkom kaputu koji je stajao rukama podbočen na ogradu i gledao vlak kako prolazi ispod njega. Svidio joj se na prvi pogled. Djelovao je zadubljen u svoje misli, ne tužno, više nekako sjetno. Šteta što ga nije ranije srela, proletilo joj je kroz glavu. Da je slučajno zakasnila na vlak, možda bi ga upoznala. Tko zna, možda bi to bila ljubav njenog života! Utonula je u sanjarenje...

Istog je tog dana jedna druga djevojka zakasnila na autobus. Zašto se to uvijek njoj događa, pomislila je. Baš nema sreće! Toliko se danas naradila, kao da je taj butik u kojem radi jedini u gradu, a sad neće stići ni na omiljenu sapunicu! Ne isplati joj se čekati drugi autobus, a ako krene pješice, prečicom, možda propusti samo prvih 5 minuta. Brzo je prošla kroz park, ne primjećujući zaljubljene parove na klupama, starca kako hrani golubove, ženu s djetetom... Nije ništa primjećivala ni u ulici u koju je skrenula nakon parka. A jesen si je baš dala truda i krošnje stabala koja su se protezala s obje strane te duge ulice zavila u nevjerojatne boje! Lagano je već padao i mrak, pa je i nebo poprimalo neobičnu crvenkastu nijansu. Miris pečenog kestenja i nadolazeće zime širio se gradom. Nije ni to primjećivala. Samo pokoji izlog, onako u prolazu. A i to više da bi popravila frizuru u odrazu. Stigla je do željezničkog koloodvora. Opet mora preko tog starog mosta! Kakve je sreće, još će uganuti nogu na tim istrošenim i klimavim stepenicama! Nešto opreznijim korakom, ali gotovo istom brzinom prelazila je i most. Jedan je vlak baš kretao. Pri sredini mosta stajao je neki momak u kratkom kaputu, podbočen rukama na ogradu i gledao negdje u daljinu, prema zalazećem suncu. Kad mu se već gotovo skroz približila, iz misli ga je trgnuo bat njenih koraka. Pomalo je iznenađeno okrenuo glavu u njenom smjeru i pogledi su im se ukrstili. Nehotice je ustuknula pod težinom tog pogleda, ali je to trajalo samo trenutak, neprimjetan trenutak, a onda je skrenula pogled i istom brzinom nastavila hodati. Dok je s druge strane mosta oprezno silazila stepenicama, brzo joj je kroz svijest proletio taj neobičan pogled, sjetan, a opet tako prodoran. Ni dečko nije loš, sviđa joj se, podsjeća ju na nekog... Da, na onog iz sapunice! Misli su joj automatski skrenule na jučerašnju epizodu. Mora požuriti, danas bi moglo biti napeto! Što bi voljela da se i njoj dogodi neka takva romansa! Ali, nije ona te sreće...

Dan se bližio kraju. Stajao je na pješačkom mostu iznad željezničkih tračnica i gledao vlak koji je još prolazio ispod njega kako odlazi prema velikom crvenom suncu koje se polako spuštalo prema zenitu. Nije znao kamo je išao. Ali nije ni bitno. Išao je nekamo. Nikad se nije pitao što bi se dogodilo da sad nije iznad tog vlaka, nego u njemu. Nije vjerovao u vlakove koje je propustio, kao ni u one na koje nije trebao stići. Vjerovao je u poglede! Još je razmišljao o jednom pogledu kojeg je maloprije uspio na trenutak uhvatiti. Pogled neke djevojke čiji su ga koraci bili prenuli iz zamišljenosti, a kad je okrenuo glavu, vidio je samo njene predivne krupne smeđe oči kako gledaju ravno u njegove! Bio je to jedan od onih trenutaka kojih se sjetimo i nakon puno godina. Trenutak izvan zaborava i prolaznosti vremena. A onda je prošao. Jer takvi trenuci nikad ne traju dugo. Prije nego je prošla iza njega uspio je vidjeti da je zgodna i lijepa. Okrenuo je glavu na drugu stranu i gledao za njom kako sigurnim koracima dolazi do stepenica i odlazi, a ispod njega je odlazio i vlak...

Priznaj da si naslov, makar podsvjesno, izvukao iz Pulpove pjesme?

Pulp - Like a Friend

[...prvi dio izostavljen...]

You are that last drink I never should have drunk
You are the body hidden in the trunk
You are the habit I can't seem to kick
You are my secrets on the front page every week
You are the car I never should have bought
You are the train I never should have caught
You are the cut that makes me hide my face
You are the party that makes me feel my age

You're like a car crash I can see but I just can't avoid
You're like a plane I've been told I never should board
You're like a film that's so bad, but I've just got to stay 'til the end

Let me tell you now - that it's lucky for you that we're friends

steam

Priznaj da si naslov, makar podsvjesno, izvukao iz Pulpove pjesme?

kad sam to pisao, nisam znao da pulp uopće postoji.

Teško je danas izreći i jednu rečenicu koju već netko nije rekao. Tako da se za sve može naći ovakav primjer.
BTW, Don

Tajming
Što još trebam učiniti da me primijetiš
Koliko puta ti prići da shvatiš da sam tu
Možda ne izgledam kao James Bond
I nisam bogat poput Bill Gatesa
Al' nudim si srce na dlanu
I ljubav koja nije tako česta

Zvao sam te svakoga dana
A još me nijednom nisi čula
Donosio ti ruže, pisao pjesme;
Uzalud bacao bisere pred svinje
Kad ni Helij ni Sol ne mogu otopiti
Na tvome srcu nakupljeno inje

Kad konačno shvatiš da
Su najbolje stvari one oko tebe
Kad prestaneš čekati svoga princa
Jer oni ni u bajke više ne dolaze
Vidjet ćeš da više nisam tu
Odnijele su me godine, godine što sada prolaze

Malo zujah po starome blogu i nadjoh nesto sto sam napisao u 10 mjesecu 2004.

Budi Tu

Budi tu kada hladni dani dođu
budi tu da mi ubiješ samoću.
Kada krenem krivim smjerom,
putokaz mi budi
Kad se ogrješim o tebe,
pošteno mi sudi.
Budi tu, kada vani grmi, sjeva
budi tu u obliku vedra neba.
Kada kažem da smo iluzija
vjeru meni vrati ,
kad pomislim da ne mogu,
snagu češ mi dati
I na kraju molim, poslušaj me kratko,
ovaj život dijelimo na gorko i na slatko,
Na kraju će netko reći,
da problem je u meni,
što sam ovu pjesmu,
posvetio svojoj sjeni...

Osječam
Još uvjek tvoje ruke
Tvoje usne,čujem tvoj glas...

Kažeš odlaziš,
Nema za tebe nade,
Nema nas.

Stojim,
Osječam suze,
Naviru,
Izdaju.

„Pronađi novu ljubav.“
Otrcana fraza za kraj.

Inat se budi,
Ne plačem za tobom,
Plačem jer ovo je još jedan moj kraj.

Ne želim kvariti zabavu, ali nisu literalno nego literarno kreativni forumaši.

Anastazija

Ne želim kvariti zabavu, ali nisu literalno nego literarno kreativni forumaši.

a namčora!
zanimljivo to nitko od nas nije primjetio!!!

Znala sam, uvijek pokvarim zabavu.

Anastazija

Znala sam, uvijek pokvarim zabavu.

ma nooo!
neko mora paziti na te stvari,zato imamo tebe!

Samo vi nastavite dalje, ne dajte se smetati.

evo jedna koju sam napisala prije hmm 5godina,kad sam još bila mala.........

Maleni čovječe..
Noćas
po tko zna koji put
puštam tu
prokletu suzu izdajicu
na spomen tvoga
imena
zaboli me
nešto u grudima
neka rana
neizlječena
neka bol
neodređena
mojim tijelom prolazi
zastaje na tren
ali ne odlazi
...
Zašto
zašto me mučiš
ti maleni čovječe
što rane mi zadaješ
otiđi
ne vraćaj se
dopusti mi da živim
ne čini mi to
maleni čovječe
ne bodi mi
taj mač
u srce
živim bez tebe
ali u meni
živi
ona stara rana
i
ona lažna povezanost
s tobom
prokleti
maleni
čovječe...

Ugledah ružu pognute glave
i osjetih
neku povezanost
između nas
Pogledah kako očekuje
nečiji dodir i
blag pogled
ali
nikoga nema
Približih joj se
polako i nježno
prstima dodirnuh
njene lati
a ona zaplače
Odmaknem se
polako
i ona pogne
svoju glavu i nestane
kao i ona
povezanost
između nas
..

All around me shadows of death and fear
Feel it in my body, it's coming, it's here.
The last train for tonight
I'm loosing it, it's out of my sight.

Closed my eyes, can't stand it anymore
Is this what I'm living for.
He was angry, I heard his voice
Come with me, you have no choice.

This has got to end
You've come to far my friend.
No more pleasure, only sorrow and pain
Tears are falling, falling like rain.

And I can almost see the sign
End of the road, now is the time.
Gotta go back, back where I belong
It's been so long, but I think I used call it home.

Legici

Kad oči zaklopiš
dal nekad na me pomisliš
bar na tren...
Bili smo nekada
samo tuđa lutkica
za ples...
a sada sklopi okice
i pripremi usnice
da ljubim te
da grlim te
i ne puštam nikada...
jer kada na te pomislim
ja sve zaboravim
bar na tren...
E, moja ljubavi
Neću se kajati
ako i ne voliš kao ja...
Jer znam da dosta je
sve što ostaje iza nas...
tada ću ljubiti
i tebe gubiti
u snovima...
a ti ćeš voljeti
njemu se predati
zauvijek...




Da se i ja priključim jer vidim da niste loši...

I evo vam dragi moji sugrađani, jer ja sam ipak na "prisilnom" radu, iliti studiranju u Zgb, čitaj metropola; pa vjerujte mi na riječ, živite u najljepšem gradu na svijetu, i ja jedva čekam da se vratim u smiraj ravnice...
a ova je za jednu djevu, od prije davnih vremena...

Dunavskom prema Sjenjaku...

Nešto me vuče
Da ti dođem na prag
I kažem još jednom
Oprosti
vjerujem
Možda i luđak sam ja,
Da ćeš ti suze propustiti
I poći za mene tad…
Jer svaki put kada
odlazim daleko
Prođem ulicom sjećanja
I pomislim na nas…
Možda vara taj osjećaj
Što obuzima sad,
Dvije tri ruže u ruci
Možda poprave dojam
I ti se nasmiješiš
I Kao nekada
I pročitam ti u očima
Sve naše proživljene pustolovine
Zajednička druženja
Poljupce, svađe, razgovore…
Zar previše tražim
Zaboravljen, ostavljen i nesretan
Dok kročim Dunavskom prema Sjenjaku
Vrteći film iz dvije i četvrte
Ili je bila dvije i peta
Više me sjećanje ne služi
I možda bolje odustati
Pred pragom naše ljubavi
Nego osramoćen biti
Kada hladno otvoriš vrata
I pitaš tko sam i kome cvijeće nosim
Tvojoj majci?
A iza tebe klinci tvoji se igraju
Tamo gdje smo mi
Sretno ležali…
i razbijali barijere
rušili vlasti
i hrlili na barikade…
o ljubavi moja bivša
što ćeš reći
kada vrata budeš otvarala
Jedne zime
Kada budeš kroz plač šaptala mi ime…

...I like this one...

Odlična!!!

Jeff excellent!

širokog i toplog zagrljaja očekuje te tvoj grad

...pre-dob-ro...i piši nam ovako lijepo i o Parizu...

bit ću tako slobodna, pa ću i ja jedan pjesmuljak ubaciti...

ČUJEŠ LI.
ČUJEŠ LI. URLIK PTICE U KAVEZU.
VRISAK ZA POMOĆ.
CRNE MISLI. CRNI OKLOP.
IZ KOJEG NE MOGU IZAĆI.
ALI TI NE ČUJEŠ.
NEGDJE SI U SJENI ZADOVOLJNOG. ISPRAZNOG.
POSLJEDNJE RIJEČI UMIRUĆEG ČOVJEKA NIKOG NE ZANIMAJU.

jeff murdock, ti si super nadaren! nice...

insomnia

jeff murdock, ti si super nadaren! nice...

Thx

Pričice

Evo, da ne pejstam svaku posebno... Priče.
: )

insomnia

Nedostaješ mi.
Tisuće riječi to ne mogu opisati.
Tisuće tebe hodaju u mojoj glavi.
Tisuće mogućih nas.

I tisuće zašto si otišao
I kada ćeš se vratiti tisuće
Neodgovorenih.
Tisuće neodgovorenih kada.

I tisuće zagrljaja koje kao
Luđak
Dajem imaginarnom tebi
Dok razgovaramo u mojoj praznoj kuhinji.
Tisuće riječi upućenih tebi,
Rečenih tisućama beznačajnih ljudi.

Dodira na tisuće bačenih u vjetar.
Trepavice spuštene na usamljene oči,
Na tisuće usamljenih trepavica.
Imamo li ih uopće tisuću?

I tisuće glupih želja,
I tisuće potreba
Koje samo ti možeš ispuniti i zadovoljiti.
Ti jedan jedini,
Tisućama svojih pogleda.

I tisuću za ovo

joj hvala... ops:">

Zaboravljena
Zaboravila sam sebe kao sretnu
Zubi grizu usnu drhtavu i sjetnu.

Zaboravila sam ljubavi dodir
Ovaj život nije bio moj odabir.

Zaboravila sam misliti bezbrižne misli
Crni oblaci sjaj jutra mog su potisli.

Zaboravila sam svega ovog smisao
Negdje ga je bio um moj zapisao.
Negdje u pijesku, svjetlucavom i mekom
Gdje val ga je, poput sveg ostalog, izbrisao.

Zaboravila sam, potpuno zaboravila
Kada sam to s tugom paktirala
Kada me to nesreća prvi puta posjetila
Zar nisam već dovoljno okajala?

Zaboravila sam pravu sebe,
Zapamtila samo crnu trulu sebe.

Zaboravila sam zaboraviti
Sve čega sam se oduvijek borila ne bojati.

Zaboravila sam i plakati,
Hoće li me život ikad zaboraviti na to podsjetiti?

Hoće li me itko više ikad poljubiti,
Hoće li me itko više ikad zagrliti,
Zaboravljenu me svijetu ponovno otkriti?

Neće, zaboravili su i zaboravit će.
Kao što sam i ja zaboravila.

www.blog.hr
uvijek nešto zanimljivo se nađe.

insomnia

Više nas

Ima dva oka i dva srca.
Skriva se od pogleda.
Jedne uši što ne čuju.
Nekoliko ruku što nikad ne grle.
Jednu crnu misao,
i nekoliko crnjih što nikom ne govori.
Usta što šute zatvorena
I druga štp smiju se besmisleno
Ridaju tugaljivo.
Nekoliko nogu što kroče
rastrgane između nekoliko puteva
stupaju ponosno,
i kleče pred usamljenošću moleći.
Zarobljene u tijelu bolesnika.
Jedna ja.
I druga ja.

odlična!!!!!!!!!!!!!!

Š u t nj a

tišina mi raspara vene.
plava krv mog anđela
teče slapovima beskraja.
u bezdanu punom tuge
i slika uspomenu budi,
ostavlja sjećanje, bol i agoniju.
vremena koja su bila, iza su sad
vremena koja će biti, nesigurna su.
hodamo pognutih glava,
zaboravljeni i izgubljeni,
u očaju šutnje…

insomnia i jeff, skinula bih kapu da ju imam. naježili ste me, svaka čast...

CatCloe

insomnia i jeff, skinula bih kapu da ju imam. naježili ste me, svaka čast...

thx

aethur

Š u t nj a

tišina mi raspara vene.
plava krv mog anđela
teče slapovima beskraja.
u bezdanu punom tuge
i slika uspomenu budi,
ostavlja sjećanje, bol i agoniju.
vremena koja su bila, iza su sad
vremena koja će biti, nesigurna su.
hodamo pognutih glava,
zaboravljeni i izgubljeni,
u očaju šutnje…

Odlično!
Premda ja obožavam šutnju...

@ Jeff Murdock...
pa hvala... ovo je starija moja pjesma... nastala u naletu osjećaja i recentnih događaja...

evo jedne iz moje anamneze

oda skeli

ti, skelo mila, gdje si dosad bila?
dok noćima sam te snila
i nesretna bila
sada daješ mi krila

dok sa tebe visim i po tebi se penjem
ispunjavaš me pozitivnim trenjem
čak i kada pritom stenjem
zbog tebe moja krv je pred vrenjem

bila s daskama ili naga
svakako si mi draga
od naprijed i odostraga
od kad prenesoh te preko kućnog praga

oj skelo, ti zrcalu poremećenosti moje
tvoje su tajne skrivene.

CatCloe

evo jedne iz moje anamneze

oda skeli

ti, skelo mila, gdje si dosad bila?
dok noćima sam te snila
i nesretna bila
sada daješ mi krila

dok sa tebe visim i po tebi se penjem
ispunjavaš me pozitivnim trenjem
čak i kada pritom stenjem
zbog tebe moja krv je pred vrenjem

bila s daskama ili naga
svakako si mi draga
od naprijed i odostraga
od kad prenesoh te preko kućnog praga

oj skelo, ti zrcalu poremećenosti moje
tvoje su tajne skrivene.

odlična..

jedno prozno djelo moje nenormalne sestre, nastalo na nekom od predavanja na faxu...

očaj. glad. umor. čemer.
crne misli. depresija. klijenut.
egzoftalmus. menga.
krv. krv. krv. žeđ.
nikotinska kriza.
kofeinska kriza.
rancavi jezik.
ružni predavač.
kršenje ljudskih prava.
manjak kisika.
manjak svjetla.
manjak volje.
smrt. smrt. haiku.
loši zoohigijenski uvjeti.
nezanimljiva tema.
prazan želudac.
grč crijeva. neudobna stolica.
mokre prepone.
puno ljudi u malom prostoru.
zgnječena trtica.
utrnuta prdekana.
pupčani otvor ribe.
psi u autu.
zli zli ljudi.
novi marof.
smrt. gnoj.

Evil Poodingh

Evo bilo bi lijepo da netko tko se bavi pisanjem ili necim slicnim ovdje navede ponekada neki svoj tekst...

Misliš - literaRno ili lAteralno?

zlusch

Evil Poodingh

Evo bilo bi lijepo da netko tko se bavi pisanjem ili necim slicnim ovdje navede ponekada neki svoj tekst...

Misliš - literaRno ili lAteralno?

a daaaj, možda je bio samo tipfeler ops:">

OligofreniDikobrazoid

zlusch

Misliš - literaRno ili lAteralno?

a daaaj, možda je bio samo tipfeler ops:">

A tko zna...

Za sve nas koji se volimo buditi....


Probudi me osmjehom
U svitanju
Gdje bili smo
Dvoje sretnika
U zagrljaju stoljeća
Što prošlo je bez nas...
i prije sam te želio
još više sam te ljubio
Uzalud...
I zato sad oprosti mi
Što želeći te voljeti
ja ponekad i pretjeram...
Oprosti mi jer bojim se
Da svakim novim treptajem
netko ne ugasi moj san...

Nema razumijevanja za ljubavnike noći..
gorko istinito..bravo Jeff

Kad poletim
Vidiš li mi oči dok smijem se kroz suze?
Nisu li tužne,
nisu li ružne,
Dok onako bezvoljno izruguju se nesreći.
Hoće li zgasnuti kad dotuče me realnost?
Kad nasmijem se smrti u lice
I poletim.
Poletim! Poletim!
I nasmijem se.

................X X X..................

Ovo su riječi koje nešto znače
I dok ih čitaš, put do tvoga srca traže.
Život je moj bio u totalnoj komi,
Jer mi se srce na kraju uvijek slomi.
One noći kad sam ugledao tebe,
Osjetio sam da srce više me ne zebe.
Nisam znao što reći ti tad,
Al mislim da to ne´znam ni sad.
Čim ugledah te zelene oči tvoje,
Moje su oči zasjale kao dugine boje.
Konačno se i meni osmjehnula sreća,
Jer ti si kao ruža, kraljica cvijeća.
Tvoje srce nije hladno kao led,
Poljubac tvoj sladak je ko med.
Usne su tvoje ko proljetna rosa,
Očarala me ta tvoja predivna kosa.
Uz tebe vrijeme na trenutak stane,
I u mome srcu neka čudna vatra plane.
Srce svoje dat ću tebi na dar,
Samo da budem sretan trenutak jedan bar,
Hoću ti reći da vječno želim biti tvoj,
Al to znaš i sama: Anđele moj ! ! !
................................................................
eto jedna autobiografska

Evo... ja sam nova ovdje... ali da i ja napišem jednu pjesmu =D

OLUJNO NEBO

Ispod plavog neba crni oblak se zavuk'o
kao da je nebo crnu suknju navuk'o.
Kroz ulice puste hodam sama,
a ispod drveća i kuća zavukla se tama.

Sve biva tužno i pusto,
a meni se u srcu nakupila sreća gusto.
Te predivne munje što naokolo bljeskaju
protežu se crninom u ogromnom beskraju.

Kiša zadržava svoj jaki plač.
I ona se divi kako nebom sječe srebrni mač.
Napokon i taj gromoglasni muk
prekine snažne rike zvuk.

Uplašeni oblak pusti suzu jednu,
a sve druge u moj dlan sjednu.
Više ne vlada tamni i tihi mir
nego bučni, svijetli i kišni nebeski vir.

((I što kažete...?))

P.S. Sviđaju mi se vaše objavljene pjesme i tekstovi.

Uplašeni oblak pusti suzu jednu,
a sve druge u moj dlan sjednu.
Više ne vlada tamni i tihi mir
nego bučni, svijetli i kišni nebeski vir.

sviđa mi se ovo baš!

Wind of change
Zaogrnut plaštem,
lutao je ulicama
i plakao.
Svaki putokaz pokazivao je drugačije.
Nije znao dal' lijevo il' desno
kojim putem krenuti
kome i čemu se vratiti
Dal' bolje i ostati,
na tom raskrižju, i pričekati
Nekoga?
Razmišljao je kako je išta
bolje od ničeg.
I kako je itko bolji od nikoga.
Bio je čovjek otvorenoga srca,
nije se bojao, susreta.
Ta čekao je godinama na njega,
molio se, tamo pred tim nekim kipom, kom nije znao ime
Ipak pružao mu je utjehu.
Oštrina vjetra rastuživala ga je više nego inače
u toj pustoši, koja ga je okruživala.
Pustoš, puna praznih pogleda, podignutih obrva, posprdnih osmjeha
Osjećao se sam, i zato je plakao.
Noge su mu sad već bile krvave od hoda
Stopala puna trnja, nije imao cipela.
Odlučio je nastaviti hodati
Bez obzira što svaki mu je putokaz pokazivao drugačije
Kada si izgubljen,
Može li se biti više izgubljen
ili si jednostavno izgubljen?
Ima li izgubljenost svoje nijanse?
Ima li svaki put svoje odredište,
ili je ponekad stvar upravo u tom putovanju
Je li ponekad bitno upravo putovati,
pa čak nikad ni ne stigao?
Umoran od misli, blijed
Sjeo je pored ceste, ipak odlučivši pričekati
Nekoga, da naiđe.
Zaklopio je oči, usnuo.
Dugo nije ništa jeo, a vjetar je i dalje oštro puhao
Bilo mu je hladno
Odbacio je plašt, i prepustio se
Milovanjima čekanja.

došao je i taj dan, ja sam opet sam
a ti si pored drugog sretna znam.
I opet se pitam, gdje mi je sreća,
jer ti si ko ruža,kraljica cvijeća.
Misli su moje s tobom daleko
u zemlji gdje teče med i mlijeko.
Tko zna do kada će tako to biti,
al' znam da zbog tebe neću suze liti.

Jednom ću i ja doći na svoje,
i u očima druge gledat dugine boje.
Toga dana pjevat će ptice
i blijedno više neće biti moje lice.
Drugoj ću tada dati srce na dar
i biti sretan trenutak jedan bar.....
.............................................................
ovu sam pjesmu napisao prije više od 5 godina i posvećena je jednoj Kristini............

Tra-la-la xD

Evo... ja sam nova ovdje... ali da i ja napišem jednu pjesmu =D

OLUJNO NEBO

Ispod plavog neba crni oblak se zavuk'o
kao da je nebo crnu suknju navuk'o.
Kroz ulice puste hodam sama,
a ispod drveća i kuća zavukla se tama.

Sve biva tužno i pusto,
a meni se u srcu nakupila sreća gusto.
Te predivne munje što naokolo bljeskaju
protežu se crninom u ogromnom beskraju.

Kiša zadržava svoj jaki plač.
I ona se divi kako nebom sječe srebrni mač.
Napokon i taj gromoglasni muk
prekine snažne rike zvuk.

Uplašeni oblak pusti suzu jednu,
a sve druge u moj dlan sjednu.
Više ne vlada tamni i tihi mir
nego bučni, svijetli i kišni nebeski vir.

((I što kažete...?))

P.S. Sviđaju mi se vaše objavljene pjesme i tekstovi.

Predivno, aj lajk it veri mač.

evo jedna ovako ..

Svjetlo u tami

Na prozoru jednom na kraju moje ulice,
često u noći petrolejka gori,
nikada ne vidjeh to zamišljeno lice,
ni ruke stare, što ih sklopi kad moli.

Kažu da u kući njenoj uvijek gori svijeća,
i slika kraj nje uvijek da stoji,
al` ne spomenuše nikad da uz nju ima cvijeća.
Samo kalendar mali, na kojem dane broji.

Pismo je stiglo još prije godina par,
da sina joj nema, i naći ga neće,
ne pamti svijet ni koliko je bio star,
al` sjećaju se kad je rekao da u rat kreće.

Na prozoru jednom na kraju moje ulice,
često u noći petrolejka gori,
uz sliku i svijeću, zamišljeno lice,
nada se ona, sjedi i moli.

i jedna ovako ...

Glasna tišina

Što se to vani čuje?
Grmljavina neka ... ili lom?
Pucanje dal` je to?
Huči sve, kao nevrijeme kad se sprema...

To je samo jesenji vjetar,
koji je preduhitrio kišu.
Samo vjetar koji prolazi kroz pustu ulicu.

Što se to u meni čuje?
Grmljavina neka ... ili lom?
Pucanje dal` je to?
Huči sve, kao nevrijeme kad se sprema...

To je samo dašak tuge,
koji je preduhitrio suzu u oku.
Samo tuga koji prolazi kroz pusto srce.

a i ne bi bilo fer da ne stavim jednu navijačke tematike ...

1-9-8-8, četiri su čarobna broja,
te godine, nastala je ljubav moja.

Pojavila se sasvim tiho
U žamoru Drave što teče
A ni slutio nije ni`ko
Da ljubavi nam nema veće..

Gradski vrt postao je hram
Molilo se za naš klub
Nije tada bilo sram
„Osijek!“ glasno da odjekne svud.

Ubrzo stigla i devedes`prva,
Pa krenuše momci iz KOHORTE-garde,
Da obrane Osijek, dom, al tad´
Zadnje su riječi sa usana pale – ne daj se, Nepokoreni grade!

Iz krvi na suhoj zemlji slavonskoj,
Kao cvijet iz puste zemlje kad klije,
Na mjestu presušenog mora panonskog
Nova generacija rođena bje.

Udružiše snagu osječki „oci“
Da ljubav pravu u srca usade
Iz dječaka malog kad izraste momak
U srcu KOHORTU da nositi znade.

Rađala se potiho ta ljubav u nama
Pojavila se sasvim tiho
U žamoru Drave što teče
A ni slutio nije niko, da ljubavi nam nema veće.

Došao je tren koji mnogi su čekali,
Njemu oduvijek svi se nadali,
U njega zauvijek svi su vjerovali,
Zajedno ga napokon – ostvarili.

Nakon 20 godina, rame uz rame, napokon,
Na istoku stoje stariji i mladi,
Gledaju jedni druge zahvalno,
Jedni puno su primili – drugi puno su dali.

Nakon 20 godina, sad pale se reflektori,
Sjaje nekim posebnim sjajem,
Pjevamo složno vjerni i neumorni,
Gledaju nas s neba oni koji za to život su dali.

Nakon 20 godina, baklja se pali,
Kao simbol vječne časti, vjernosti, ljubavi
Neka vječno u srcima vatra gori
Da ljubav ta nikad s ne zaboravi.


Nakon 20 godina,još gunđaju neki:
„sve su to same propalice, vandali“,
A ne znaju oni za naš zakon sveti,
Da mi za njih i život bi dali.

Nakon 20 godina, ako mogu neka mrze
Ono jedino što u životu smisao ima,
Al` nek pregrizu svoje jezike brze
Kad pričaju loše o ljubavi što sveta nam je svima.


Nakon 20 godina, grla pjevaju neke pjesme nove
Ali melodija zauvijek u srcu je ista,
KOHORTA i OSIJEK ljubavi su ove,
Bez njih ne možemo – ko ni slikar bez kista.

Nakon 20 godina, krv na istoku zavrije,
A u očima - zabljesne sjaj,
Kad OSIJEK za nas, gol zabije,
Iz sjećanja ne blijedi trenutak taj.

Nakon 20 godina, ma više ništa nam ne mogu,
Najteže je sada iza nas,
Ponosito, s bijelo-plavim barakom, nogu pred nogu,
Zajednički koračamo – jedni smo drugima spas.


Čast, ponos, hrabrost, zajedništvo,
Imamo sve to,
Teško će tko drugi shvatiti,
KOHORTA – ime sveto, ime je znamenito.

Nakon 20 godina, u srcima još je ta ljubav tvrda kao čelik,
I nje se nikada odreći nećemo,
Makar postala olovni teret velik,
Tu ljubav u srcu – do groba nosit ćemo.

Prije samo 20 godina,
Pojavila se sasvim tiho,
U žamoru Drave što teče
Da ni slutio nije ni`ko ...

A vidite nas sad.

POVIJEST JEDNOG NARODA

U desnoj ruci pištolj na vodu,
mali dječak ide u rat za slobodu
kako odagnati urlike bijesne,
takve poruke nose njemu najdraze pjesme.

Kroz maglu slike iz djetinjstva,
prst uperen u prvog susjeda,
kreštava melodija zavija,
svi smo tad bili dio podzemlja.
Ono što smo donedavno dijelili,
svi počeli su si prisvajati,
Krenulo je ispiranje mozgova,
Sa obje strane, izigrana nacija.

Govor glavešina, u glave ulazi kao melodija,
koju su svirali, svi oni ratnici,
dok su zbog višeg cilja živote gubili.
Poneki su se kajali, pa bili krišom odmjeravani,
jer krv će se sa ruku isprati,
kada ih operemo u svetoj vodici.

Povijest jednog naroda,
sajam krvi, aukcija mozgova.
mi protiv njih, sve u slavu
ljubavi, domovine i boga.
Kupovale su se granice,
Tri kralja, sve se dogovore,
Prvo na ploči sve poslože,
nakon toga bi vukli poteze.

Slavila se pobjeda, klicalo "Slava palima",
postavljani su šerifi, da bi ulice oživjeli
Neki su se naglo obogatili, i glave obrijali,
Odjekuje iz njihovih mercedesa, glazba nastala,
sa druge strane dunava.

Povijest jednog naroda,
sajam krvi, aukcija mozgova.
mi protiv njih, sve u slavu
ljubavi, domovine i boga.
Kupovale su se granice,
Tri kralja, sve se dogovore,
Prvo na ploči sve poslože,
nakon toga bi vukli poteze.

uplakana žena jeca na grobu,
njen sin je bio u ratu za slobodu,
čujem njene urlike bijesne,
urlike bijesne, urlike bijesne...

Evil Poodingh

POVIJEST JEDNOG NARODA

jako mi se sviđa ... moje pohvale.

031maja...jako lijepe pjesme...!!
Osobito mi se sviđa Svijetlo u tami =D

Evil Poodingh-snažno...sviđa mi se xD

Evo jedna od mene:

TEŠKA TAJNA

U dubini mračne noći
teška tajna suzama se moći.
Polako pada kroz gnjevan san
te već dugo čeka dan.

Sve dublje u tugu pada
te se gubi svaka nada.
Ponoć već godinama traje
i ljutnji svoj osmijeh daje.

Na stolu, na ugašenoj svijeći
iskra sve suze liječi.
Mračna noć više ne biva,
al' se još dio nje duboko u srcu skriva.
Polako sviće dan pun nade
gdje se novi osmijesi grade.

Teška tajna problijedi;
sve suze izblijedi.
Nova sreća raste
i u srcu ponovno sraste.

tu sam napisala još u 2004.g. (znači imala sam 14-15g

PERFEKTNI PERFEKT
Da mi se je vratiti....
Da mi se vratiti u djetinjstvo i miris jedne jeseni, samo jednom oćutiti, miris paljenog ugljena, miris studenog, uhvatiti u nozdrvama....da mi se vratiti da oćutim ruku majke
na glavici svojoj dječačkoj, da još jednom proniknem lude dječačke sanje, a zbilji da okrenem leđa.....od futura da pobjegnem, perfektnom perfektu da se vratim..jer, evo testament sam napravio....
da mi se vratiti u djetinjstvo pa da sa lastama drugujem, da se životu bezbrižno izrugujem..
da mi se vratiti i da stazom drugom kročim jer evo... testament sam napravio...
da mi se vratiti, da mi se vratiti, no put moj bez povratka je...samo malo, makar da oćutim..

A.N.G. prosinac 2006

Bahatim se u posljednje
vrijeme. Vičem!
Već jaglaci se naziru u Novigradskom voćnjaku...
Ljudi, stolice, jogurt


frendica mi to napisala za valentinovo, predobro!

Evo i nekakvo moje nebuloziranje( za potpun doživljaj potrebna je velika sposobnost vizualizacije)..slijedi..
Obavijeni besmislom lutamo kroz život spotičući se i na najmanje kamenčiće, tražimo ali ne znamo što, nadamo se da će to što tražimo naći nas...
vrištimo zbog budućnosti, vrištimo jer ćemo zaboraviti a bojimo se da možda nećemo, nema dobrog puta, kako god bude neće biti dobro.. oči, kao prozori kroz koje gledamo iz zatvora, često suze, od boli.
Talent, to je najbitnije, najvažnije ako želiš postati dvorska luda..
Kupi me..htjela bi da me netko kupi, i da radi sa mnom što god hoće, ionako ja postojim samo u mojim mislima pa je važno da me netko posjeduje i upravlja menom..
Lutam.. već dugo ne znam gdje sam, ne znam kamo idem, ali znam od kuda sam! Ja sam došla sa livade zelene, lagano omotane maglom, obasjene suncem...na drvetu živim, u visokoj zelenoj krošnji gdje pod prstima osjetim pomicanje mravi a kraj uha zujanje pčele, ptice pjevaju.. ZAUSTAVI TRENUTAK!
Okrećem se.. mrak je, već dugo ne znam gdje sam, ne znam kamo idem..nađi me ! vrištim!potrudi se jače! nemoj odustati!


Šutim..spavam? na spavam.
snivam i snujem, planove za prošlost!
kako je bilo, kako bi trebalo biti, kako bi htjela da je bilo, kako bi bilo smješno!
I ta stvar postaje tako bitna.
Skoro radim nepromišljene poteze, ali odustajem zbog danas.

de se samo nemojte smijat

Nema se tu šta smijati, odlično mi je to.
Najbolja poezija je ona koja je razumljiva samo autoru

ajd thx. .

ZVONIMIR LUSCH

Žana

Zapazio sam je na chatu svog omiljenog web portala prvi dan nakon nekoliko godina apstinencije i ignoriranja bilo kojeg oblika takvog vida komunikacije. No, bilo mi je drago da sam ponovo počeo upražnjavati ovaj kvalitetni način za gubljenje vremena i naprezanje vratnih kralježaka jer sam odmah naletio na osobu suprotnog spola s kojom se moglo suvislo raspravljati na bilo koju zadanu temu. Žana (tako se barem predstavljala na chatu) je bila žensko biće sa čvrsto formiranim stavom, rečenice su joj bile kratke ali sadržajne, a njezin britak, inteligentan i fino odmjereni humor oraspoložio bi čak i Napoleona poslije bitke kod Waterlooa. Ma ono, čovjeku čisto dođe da takvu ženu tresne nekim prethistorijskim buzdovanom po glavi i odvuče je u svoju pećinu.

Nije mi trebalo dugo da Žanu nagovorim da napusti poslovično nezanimljivi ostatak virtualne populacije i da je odvučem na privatni chat. Tako sam mogao na miru i otvoreno pričati o svemu što mi padne na pamet, bez upadica napornih i asocijalnih pubertetlija, te joj prodavati prastare i ofucane viceve koje su već svi živi zaboravili da postoje.

- I dobro... čime sam zaslužila ovu čast?
- Pa sad... recimo da si mi zapela za oko i da bi te bilo šteta prepustiti nekom drugom.
- He he, evo, recimo da si djelomično uspio u svom naumu. Čime se inače baviš?

Pitanje nije moglo biti bolje. Dvoumio sam se da li joj ispričam neku suvremenu bajku o mladom i neodoljivom biznismenu koji se upravo vratio s Kanarskih otoka na kojima je spajao posao i užitak, ima na raspolaganju dugonogu i, khm, izdašnu tajnicu koja mu je na raspolaganju 24/7 i da mu na parkingu ispred kuće stoji opaka germanska jurilica sa ergelom ispod haube kakve se ne bi postidio niti jedan arapski šeik ili.... da je ipak razvalim teškim maljem realnosti i nabacim spiku o potplaćenom full time šljakeru u privatnoj firmi, o tropskoj vrućini u kancelariji bez klima uređaja i Vlahovićki, uobraženoj mlađahnoj kolegici koja me upravo posprdno gleda preko svog monitora i s kojom, za ovu godinu dana kako radimo skupa, nisam privatno uspio prozboriti niti deset normalnih ljudskih rečenica.

Na kraju, odabrao sam ipak ono treće...

- Skupljam značke i salvete, obožavam Ricky Martina i Britney Spears, volim sve što vole mladi i želio bih se dopisivati s vršnjacima širom zemlje i svijeta...
- Lud si, totalno luuud... znaš to?
- Ma znam, takav sam ti ja po cijelom tijelu

Ćakulanje uz obilatu zezanciju nastavilo se do sitnih sati, a prije nego što smo se pozdravili, razmijenili smo brojeve mobitela i ICQ-a te e-mail adrese. Od tada jednostavno nije mogao proći niti jedan sat da sa Žanom ne odigram neki ping-pong sa šaljivim sličicama i vicevima putem e-maila ili blebećem o najnemogućijim temama dok smo oboje bili online na ICQ-u. Jedino mi je bilo problematično prakticirati dotične aktivnosti za vrijeme radnog vremena jer se nikako nisam mogao skoncentrirati istovremeno na nju, na posao koji mi se počeo gomilati na radnom stolu, nervoznu šeficu koja mi je mogla upasti svaki trenutak u kancelariju i ovu samodopadnu Vlahovićku koja me je već pomalo skužila kako se u zadnje vrijeme stalno nešto cerekam dok netremice piljim u monitor.

Upravo zbog toga, jedva sam čekao kraj radnog vremena da na putu doma Žani nažvrljam još nekoliko desetaka SMS poruka, prije nego opet navečer sjednemo za ICQ i nastavimo čavrljati do kasno u noć. Skrušeno priznajem da sam se u pisanju poruka na mobitel već toliko bio izvještio da bih se komotno mogao honorarno zaposliti kao sudski zapisničar.

Morao sam sam sebi priznati da mi se ta žena podvukla pod kožu kao rijetko koja do tada. Mrežicom za muhe tamanio sam Kupidone koji su mi se konstantno motali oko glave, kao da nisam mogao povjerovati da mi se događa upravo ovo što mi se događa. Iz dana u dan i iz noći u noć, naši su razgovori postali sve otvoreniji i zadirali u teme koje još jučerašnji dan nismo imali hrabrosti pokrenuti. Jedino nikako nismo jedno drugome otkrivali svoja prava imena, nismo se čuli telefonom i nismo razmijenili slike putem e-maila, možda iz nekog iracionalnog straha da bi se ova naša čarolija mogla za tren rasplinuti kao dječji balon od sapunice.

Moja horoskopska radoznalost nije mi dala mira i Žani sam, nakon dugog premišljanja, ipak predložio da se konačno upoznamo in vivo. Da budem iskren, očekivao sam da će me pustiti neko vrijeme da se pržim na laganoj vatri, s jabukom u ustima, ali na moju veliku radost, njezin ekspresni SMS odagnao je sve moje strahove:

- NARAVNO MALENI, TREBALI SMO TO UCINITI JOS ODAVNO

Da sam imao tog trena šampanjac u hladnjaku, otvorio bih ga i nazdravio samom sebi na uspjehu. Isto tako, da sam imao pištolj, ispalio bih par slavljeničkih plotuna kroz prozor. Dogovorili smo se naći sutradan prijepodne na pola puta između naših firmi, na pauzi za doručak, točno u 10 sati na trgu ispod sata.

Već me u pola devet počela hvatati nervoza. Ustao sam od računala, kroz zube kratko procijedio onoj frigidnoj frajli da idem van i zalupio vrata za sobom. Usput sam stao u obližnju cvjećarnicu i objasnio teti iza pulta da nisam kod nje došao uštediti. Petnaestak minuta prije dogovorenog susreta počeo sam cupkati s noge na nogu, dok mi se hladan znoj cijedio niz kralježnicu, a svakih desetak sekundi sam pogledavao gore na sat i poželio kazaljke prstima pomaknuti u odgovarajuću kombinaciju. Točno minutu prije 10, iza leđa mi se podmuklo došuljala poluglasna i mrtvački ozbiljna rečenica:

- Kolega Lusch, a ko... koga vi to čekate ovdje?
_____ . _____

Kolegica Vlahović i ja od toga dana više ne sjedimo zajedno u istoj kancelariji. Ne bi imalo smisla...



(objavljeno u časopisu Moj Moby, srpanj/kolovoz 2006)

......

.......

zlusch

ZVONIMIR LUSCH

Žana

OligofreniDikobrazoid

zlusch

ZVONIMIR LUSCH
Žana

Uff, ovo ti nije trebalo... sad kad krenem silovati ovaj veleuvaženi topic svojim proznim uzletima

zlusch

OligofreniDikobrazoid

zlusch

ZVONIMIR LUSCH
Žana

Uff, ovo ti nije trebalo... sad kad krenem silovati ovaj veleuvaženi topic svojim proznim uzletima

Ako su kao Žana - siluj brate... Obožavam ovaj vrst proze svakodnevnog realizma ;-)

i meni se sviđa! pretpostavio sam kraj, ali je svejedno dobra priča i zanimljivo ispričana.

evo jedna moja ( prva u nizu od 3) , uglazbljena, posvećena osobi koju sam voljela zadnje 2 godine...možda je patetična, ali i ljubav je učestalo patetična...sorry


POD NOGAMA


“Kako je teško voljeti nekog,
kad tragovi u pijesku ne vode
stopama tvojim...”
to su
stihovi iz djetinjstva kojih se sjećam,
riječi iz magle kojih se bojim.

Jer

tako je teško voljeti nekog
kad kamene staze režu ti meso
i njegove oči nisu
ogledalo tvojih,
kad čuješ samo odjek
koraka svojih.

ref.
Kao
pijesak u ustima,
kao
krv pod prstima,
kao
sirup od višanja

lijepiš se...


kao
cipela puna kamenja,
kao
prašina u očima,
kao
tijesna haljina


žuljaš me...



Tako je teško voljeti tebe
kad
za mene osjećaja nemaš
(čak ni mržnju)
kad nemam snage okrenuti ti leđa,
pustiti
osjećaje neka umru.




Da

Tako je teško voljeti tebe
kad osmijehom svojim kradeš mi dušu
i s njom uzimaš mi vjeru

ref.

Kao
čavli pod bosim
stopalima,
kao
voda
u ušima,
kao
trnje pod noktima

boliš me...


Kao
mačka
pregažena,
kao
ptica vrata
slomljena,
kao
čeljust smrskana

moje srce pod tvojim

nogama...

odlična je draga...

hvala, draga...nadam se da ne kažeš to samo zato što smo si dobre

MacaPapucharica

hvala, draga...nadam se da ne kažeš to samo zato što smo si dobre

ja tebe pohvalim,a ti meni tako...
ne valja pjesma ništa,a ni ti...eto ti sad!

pa i ne valja

hehe, pa nisam ni rekla da valja!
volim vas, oboje...ipak sam ja EMO

MacaPapucharica

evo jedna moja ( prva u nizu od 3) , uglazbljena, posvećena osobi koju sam voljela zadnje 2 godine...

A di je MP3? Inače, baš je dobra... sjedi, pet!

zlusch

MacaPapucharica

evo jedna moja ( prva u nizu od 3) , uglazbljena, posvećena osobi koju sam voljela zadnje 2 godine...

A di je MP3? Inače, baš je dobra... sjedi, pet!

kod njega...al tražit ću nazad, nije zaslužio

inače...hvala ops:">

ZVONIMIR LUSCH

Dan D

Bio je to još jedan običan radni dan, protkan svim onim jako bitnim i onim potpuno nebitnim životnim stvarima. Još jedan dan čijim sam se istekom sve više i više približavao onom ključnom i kobnom danu kada moja muška sloboda naprasno nestaje poput kapljice znoja na naglom i nenadanom proljetnom pljusku. Nakon što sam mojoj budućoj zakonitoj prošaptao par nježnih riječi, zaželio joj laku noć i potom spustio slušalicu, odlučih ubiti još koji sat surfajući po dosadnim i bezveznim web stranicama te družeći se sa ICQ ekipom koja, baš kao i ja, nema pametnija posla u ovo gluho doba. Kad mi je bilo dosta ispraznih blebetanja i već sam se htio odjaviti te poći na spavanje, u donjem desnom kutu monitora zatreperio mi je žuti papirić najavljujući dolaznu poruku od korisnice kodnog imena Maria:

- Bok, imaš li malo vremena da mi nešto pokažeš ako znaš?

- Oho – pomislih – još ću glumiti i kavalira, ovako sa očima na pola koplja i dušom u carstvu snova.

- Nema zime za Eskime... kako mogu pomoći dami u nevolji?

Dok me davila s podešavanjem novog e-mail računa te namještanjem točnog vremena na linijskom DVD snimaču, onakav pospan, stekao sam dojam da će me piliti s problemima upravo onoliko koliko će joj trebati da riješi ono što nije znala sama napraviti, a onda mi se više nikada neće javiti. Kad smo završili s tehnikalijama već sam se potpuno bio razbudio, a ona, umjesto da me pozdravi i nestane glavom bez obzira, počela me ispitivati čime se bavim, imam li djevojku i što radim u slobodno vrijeme. Nisam imao razloga muljati jer je moja sudbina bila na najboljem putu da bude uskoro trajno zapečaćena pa sam joj ispričao gotovo do tančina cijeli moj život u posljednjih desetak godina. Dotaknuo sam se u toj storiji i svoje zaručnice, kako sam je također upoznao online te kako me privukla na prvu loptu svojom iskrenošću, a potom i nebesko plavim očima začinjenim bujnom plavom kovrčavom kosom.

Od te male noćne spike nije prošao niti jedan cijeli dan da si nismo ostavili neku poruku na ICQ-u. Znao sam joj opisati neku potpunu bezvezariju iz firme ili što sam finog ručao toga dana. Ona mi je znala pisati o svojim bivšim dečkima i o preostalim ispitima na fakultetu. Najviše sam se oduševio kada sam shvatio da dijelimo identičnu strast prema Hladnom Pivu, hladnom pivu i dobrim automobilima. Drugim riječima, za ovo kratko vrijeme opako smo se prikačili jedno za drugo i samo je bilo pitanje vremena kada će netko od nas napraviti prvi korak te započeti sa otkrivanjem svog pravog identiteta. Svojoj dragoj sam u vlastitim mislima posvećivao sve manje i manje vremena, a novopečena online frendica motala mi se po glavi apsolutno svakog slobodnog trenutka. Čak sam znao sam sebe uhvatiti kako lažem da sam premoren, a onda žurim doma da odem online i da sate do odlaska u krevet provedem ćakulajući o svemu i svačemu.

Kako se moj Dan D sve više i više približavao, istim sam se tempom udaljavao od cure kojoj sam još ne tako davno jednim komadićem zlata prisegnuo na vjernost. U glavi mi se svakim danom sve jasnije stvarala slika zloglasne bračne luke prepune zahrđalih brodova, odbačenih kamionskih guma i dječjih bicikala. Sve sam teže znao kontrolirati situaciju pri pomisli da za nekoliko dana prestaje moj život kakvog sam ga teškom mukom stvarao godinama te da više nema pijančevanja u jeftinim birtijama sa ekipom do sitnih sati i inih mladalačkih zadovoljstava. Kao melem na ljutu ranu stigla mi je poruka od Nje čim sam se te večeri logirao na ICQ:

- Znaš, mislim da je krajnje vrijeme da se mi konačno sretnemo licem u lice, a onda tko zna...

U prvi mah nisam mogao povjerovati ovoj hrpetini slova koja su tvorila tu čarobnu rečenicu, krv mi je buknula u lice i počeo sam vrtjeti dugometražne filmove u glavi. Kad mi je srce prestalo lupetati kao Boris Leiner u najboljim danima, odlučih malo stati na loptu i pustiti je da se kiseli još neko vrijeme. Tako treba sa ženama - ako im pokažeš da te mogu imati kada im se sprdne, onda ne smatraju da si ozbiljno zainteresiran i hlade se brže od pijanog turista koji frkne preko brodske ograde ravno u Sjeverno more. No, pomisao da bih mogao odraditi jednu finalnu rundu sa strane nije me ostavljala ravnodušnim i zato sam joj prije ičega odlučio prodati par kubika magle:

- Ne znam bi li to bilo jako pametno obzirom da se za koji dan ženim odabranicom srca svoga.

Njezin odgovor bio je ravan guranju bakrene žice mokrim rukama u utičnicu pod visokim naponom:

- Čestitam frajeru, znao sam da ne moram sumnjati u tebe i tvoju vjernost prema mojoj sestri. Ovdje Mario, tvoj šogi...

Osjećao sam se kao da mi je Bruce Willis, u svojoj prljavoj bijeloj potkošulji i luđačkim sjajem u očima, plasirao jedan .38 ravno među rogove.

- Eh da, hvala ti i što si mi onomad pomogao da konfiguriram Gmail i naštelam onaj DVD rekorder!

Nije bilo svrhe da u ledenim kapima znoja koje su mi se slijevale niz kralježnicu tražim nekakvo skriveno značenje.

- Nema frke, šogi... i drugi put!

(objavljeno u časopisu Moj Moby, srpanj/kolovoz 2007)

Pa neću valjda sam masirati srce i upuhivati zrak ovom topicu... sunce vam vaše!

ZVONIMIR LUSCH

San ljetnog dana

Čvrsto sam bio odlučio da ću prvim pogledom na beskrajnu plavetnu baruštinu i prvim udisajem oporog morskog zraka zaboraviti sve one negativne emocije koje su me nemilice opsjedale i kružile mi nad glavom poput gladnih lešinara... sve cirkuse iz firme, sve propale ljubavne i one druge veze, te sve one prijatelje koji su me iz milijun više ili manje objašnjivih razloga počeli izbjegavati prelazeći na drugu stranu ulice čim me ugledaju. Strmim stepenicama sam se nekako dokotrljao do te sunčane i šljunčane bračke plaže, svukao sav višak sa sebe, klonuo truplom na prostrti ručnik, te na uši nabio slušalice svog MP3 playera. Prepustio sam se Jaggeru i njegovom društvu neuništivih muzejskih eksponata da mi zagospodare srcem i dušom, dok mi se tijelo neumitno cvrljilo, izloženo na milost i nemilost svih ozonskih rupa ovog svijeta.

Što se mene tiče, mogao sam ovako čitavo stoljeće. Ali... idila nije trajala onoliko koliko sam očekivao. Iz sna ljetnog dana probudio me jedan čaroban osmjeh, a otvaranjem očiju imao sam priliku upoznati i njegovu ponosnu vlasnicu. Istog trena kao da mi malj aterirao na glavu. Na samo nekoliko metara od mene stajala je prekrasna, visoka i dugonoga djevojka zamamnih atributa i par mokrih komadića tkanine pripijenih tik uz kožu, cijedeći svoje plavkaste uvojke po užarenom kamenju. Kao odgovor na sve moje nabrzinu sklepane molitve uslijedilo je pitanje upućeno od strane njezine, očito vrlo friške, prijateljice:

- Marlena, hajde mi izdiktiraj broj svoga mobitela!

Fenomenalno! Da li je moglo biti jednostavnije? Trenutak kasnije njezin broj se nalazio duboko u raljama mog Erica, a ja sam poput nekog nadrogiranog i opsjednutog manijaka palcem šarao po brojkama i tipkao moju prvu poruku Njoj:

KAZU DA SE BADICI U CRVENOJ BOJI DUZE SUSE OD ONIH OSTALIH. MOZDA I LAZU, TKO ZNA...

Lagani smješak kojim je otvarala novopristiglu poruku nadopunila je znatiželjnim pogledom oko sebe kada ju je pročitala do kraja. Licem kao od kamena, debelim sunčanim naočalama i vješto skrivenim mobitelom nisam joj dao niti najmanju priliku da otkrije svog tajnog obožavatelja. A onda me je krenulo:

MISLIO SAM DA JE U TIJEKU SNIMANJE REKLAME ZA ULJE ZA SUNCANJE, ALI NIGDJE NISAM SKUZIO KAMERE I REFLEKTORE.

Postala je nemirna i nervozno je provlačila prste kroz kosu pogledavajući svud oko sebe u potrazi za odgovarajućom njuškom koja bi mogla biti pisac dotičnih redaka. A ja sam nastavio u istom, revijalnom tonu:

EH MARLENA, GDJE LI SI SE SAMO SKRIVALA SVIH TIH GODINA OVOG MOG DOSADNOG ZIVOTA? A TRAZIO SAM TE KAO SUMANUT.

Htjela je eksplodirati od znatiželje, ništa manje od svih njezinih prijateljica koje su je već počele zadirkivati. Isprva se malo dvoumila, a onda sam je vidio kako sjeda na ručnik i počinje tipkati. Sreća da sam mobitel prebacio na vibru. Pustio sam da prođe nekoliko minuta, a onda krajičkom oka pročitao poruku:

ZNAMO LI SE MI UOPCE ILI SI TI SAMO NEKI JUNAK IZ SJENE JAK ISKLJUČIVO NA RIJECIMA? KAKO ME IMAS SRCA DRZATI TAKO U NEIZVJESNOSTI?

Očekivala je da će isprovocirati moju reakciju i da će me otkriti na prepad. Bio sam hladan kao špricer. Opet sam pričekao neko vrijeme da se situacija primiri, a zatim uzvratio istom mjerom:

ZNAMO SE SIGURNO IZ NEKIH PRETHODNIH ZIVOTA. A SRCE... MOJE SRCE JE JOS IZ TOG VREMENA U TVOM TRAJNOM VLASNISTVU I IZGUBIO SAM SVAKU NADU DA CU GA DOBITI NATRAG.

Bila je to kap koja je prelila čašu. I moju i njezinu. Više nisam mogao glumiti. Mom licu se polako vraćala boja i gipkost, a ona je svoj smiješak razvukla od uha do uha. Opet sam je vidio kako tipka i za nekoliko trenutaka pročitao njezin SMS:

CEMU TOLIKA TAJANSTVENOST? ZAR IZGLEDAM TOLIKO NEPRISTUPACNA DA MI NE MOZES JEDNOSTAVNO PRICI I RECI – JA SAM TAJ!?

Uhvatila me u nebranom grožđu. Sada kad su svi putovi do nje bili otvoreni i kad sam mogao sve obaviti u jednom potezu, osjetio sam onu klasičnu dječačku nesigurnost. I posustao. I odustao. Iako sam se slijedećih nekoliko sati častio najgorim frazama i psovkama iz moje pozamašne arhive, noge kao da su mi bile od olova. Ali ipak... kad sam je vidio da pakira stvari i sprema se otići, nešto se u meni prelomilo. Sada ili nikada – promrmljah si u bradu i dok su mi u glavi još harale revolucije i padale vlade, za tren sam pokupio svoje stvari i potrčao za njom. Sustigao sam je prije stepenica, nježno uhvatio za nadlakticu i poluglasno izustio:

- Ja sam taj!

Prvo me je pogledala kao da sam netom pristigao s druge planete, a onda prasnula u onaj svoj tako savršeni smijeh i zviznula mi verbalnu šamarčinu:

- Pederu jedan bezobrazni, koliko sam dugo morala čekati na ovo?

Danas, otprilike godinu dana poslije, Marlena mi je postavila identično pitanje kada sam baš na ovoj istoj plaži kleknuo i zaprosio je s malom tamnoplavom sedefnom kutijicom u rukama. Napola otvorenom.


(objavljeno u časopisu Moj Moby, srpanj/kolovoz 2003)

Povijesni medij

Meni se ne da prepisivati, pa si vi čitajte, ako vam se da.

Kolega literarrni umjetniče Zlusch, svaka vam čast na priči.

The Breath of Life


Moj dah, i tvoj dah, poljubiše se..
Dok usne govorile su šuteći, samo dodirujući se.
Kroz omaglicu tražili su se, u staklastim zrncima svakog novog jutra, u tom bisernom sjaju.
Mirišući na svježe jagode,
Slatkasti i čeznutljivi, da upiju jedno drugom život
Da piju s izvora zajedničkog ''ah'', u onim trenutcima,
Kad strašću i znojem okupani zajedno se valjaju kroz zrak,
U onom malenom prostoru između naših usana.
Progutala sam ga grozničavo, pohlepno,
Taj prasak života kojim odišeš,
Kojim kročiš kroz zidove; za tebe prozirne, za mene neprobojne.
Prošao je kroz mene, ispunio me svjetlošću i milovanjem
I okusom mirisnih jagoda, toliko slatkih da od njih bole zubi.
Dah slatkog, živog, mojeg.. tebe u mojim plućima.
Dišem, oživljena.


Evo stavljam jednu pjesmu, zadnju koju sam objavila na blogu.. Btw, @1step, kako si stavila cijelu blog stranicu?

@Zlusch, odlična priča..! Sehr romantisch ops:">

1step2far

Kolega literarrni umjetniče Zlusch, svaka vam čast na priči.

insomnia

@Zlusch, odlična priča..! Sehr romantisch ops:">

Fala curke moje.... da konačno na neki način pokažem da duboko ispod one grube vanjštine ipak čuči jedan nepatvoreni šonjo i mekušac

zlusch

1step2far

Kolega literarrni umjetniče Zlusch, svaka vam čast na priči.

insomnia

@Zlusch, odlična priča..! Sehr romantisch ops:">

Fala curke moje.... da konačno na neki način pokažem da duboko ispod one grube vanjštine ipak čuči jedan nepatvoreni šonjo i mekušac

To ti je ono, znaš kako kažu... Iza svakog uspješnog muškarca stoji žena koja koluta očima

O ljubavi prema geniju i nekim pticama

Raspršilo se na večernjem nebu jato neobičnih ptica
kao milijun crnih zvijezda padalica
obasjavajući uplakana lica
ostavljenih žena i razočaranih djevojčica.
Nisam među uplakanim ženama
mene nećete uhvatiti tim bezvrijednim mrežama
idem u inat svima vama i vašim silama i težama
nisam ni carica ni kraljica a ni dama.
Nisam ponosna što sam kurva jeftina
ali bar nisam vještica lica umilna
uzbuđuje me tvoje inteligencije žestina
borba do krvi a ipak ostajem nepokorena.
Ako me pogledaš svojim pogledom genija
biti ću od tih crnih zvijezda najsjajnija
samo svoja ili ničija
ali samo za tebe vječno kazalište komedije ironija.
Vraćaju se crne ptice svojim domovima
žene i djevojčice o sretnoj budućnosti ispraznim snovima
a ja ću krenuti po znanosti putevima
uživajući što mi jedna strast tijelo kao oklopom obima.

J.S.

Evo nakon dugo vremena jedna moja...

Upravo napisana, može se reći iz jednog daha...

Beskonačna kompozicija

Dosta daleko je prešao ovaj vlak,
A još uvijek se osjeća kao na početku,
Ima želju otputovati što dalje,
Puno je iznenađenja na ovome svijetu.

9 vagona on vuče iza sebe,
A tako lako klizi tračnicama svojim,
Svakim novim vagonom ide mu sve lakše,
Želim što dulje uz vjetar da ih brojim.

Na svakoj stanici, putnika je sve više,
Prevladavaju pogledi, osmjesi i dodiri,
Na ponekoj stanici i koja suza zaluta,
Ali ju tihi šapat nježni vrlo brzo otpiri.

I putovati će on sve dok poljupci ga prate,
Njima barem uvijek besplatne su karte,
I bilo koja ruta, njemu bit će prava,
Sve dok moja draga, na ramenu mi spava.

Evil Poodingh

Evo nakon dugo vremena jedna moja...

Burazere... gitaru u ruke, počni iz nekog dura te domisli refren - imamo hit na vidiku!

ZVONIMIR LUSCH

Mjesec od papira

Sjedio sam tako zavaljen u omiljenoj fotelji u polutmini svog oronulog i zapuštenog ureda. Kako su mi zbog neplaćanja računa još pred nekoliko mjeseci isključili struju, jedini izvor svjetlosti bila je treperava neonska reklama čija je svjetlost tromo dopirala kroz prozor i iscrtavala uvijek drugačije konture, ovisno o tome koliko sam kubika nikotinskog dima toga dana protjerao kroz pluća i postotku krvi u Mirogojcu koji je cirkulirao na sistemskoj razini mog krvožilnog sustava. Iz istog razloga su mi zlikovci isključili i telefon, što u konačnici i nije bilo tako loše. S jedne strane, nije me nitko mogao nazvati i zatražiti moje detektivske usluge, a s druge... imao sam mir koji mi je te večeri tako očajnički trebao, a kojeg su bezobzirno narušavali napušeni adolescenti u festivalskom zanosu te škripa točkova ponekog zalutalog noćnog tramvaja u daljini.

Teška su vremena došla, pogotovo za olujom nasukane olupine poput mene. Posla nije bilo već duže vremena, a zalihe šuštavih papirića su se prebrzo istopile, uostalom, kao i svaki puta do sada. Prvo imaš love na bacanje, nakon početnog potrošačkog zanosa shvatiš da ti ono što imaš neće dugo trajati, a na kraju opet životariš i čekaš da ti netko uđe u ured i na stol, poput bujice, istrese sve probleme koje je vremenom akumulirao.

Baš kad sam u dubinu prostora lansirao posljednji plavičasti prsten posljednje raspoložive cigarete, iz misli me prenuo zvuk cviljenja umirućeg miša kakvog su proizvodila vrata mog ureda pri otvaranju. Prsti su mi automatski posegnuli za desnom gornjom ladicom i napipali hladan čelik dugo nekorištenog revolvera. U tom trenutku neonka izvana obasjala je prostoriju i otkrila identitet mog neočekivanog kasnovečernjeg posjetitelja.

Ana Banely bila je moja stara znanica, još iz studentskih dana. Nisam je bio vidio još iz vremena kada me odlučila naprasno zamijeniti dečkom koji joj je po godinama mogao biti otac, a za kojeg se ubrzo zatim i udala. Izgledala je kao dva milijuna plastičnih boca kada je lebdeći poput vile prilazila mom stolu, a njezin slatkasti parfem počeo se uvlačiti preduboko u moje sinuse.

- Bok – tiho je prozborila, gotovo jecajući – očajno trebam tvoju pomoć.

Ispričala mi je kako joj je žao što se naša priča baš onako završila, kako je uvjerena da je muž već duže vrijeme vara i da više ne zna što bi sama sa sobom te da želi konačno istinu istjerati na čistac. Isprva nisam bio siguran da li je pametno prihvaćati taj posao, ali me svežanj novčanica, koji se odjednom preselio iz njezine torbice na stol ravno ispred mene, uspješno uvjerio kako posao i emocije nikada nisu išli zajedno. Dok sam je ispraćao iz ureda, tješio sam je da će sve biti u najboljem redu. Ovlaš se usnama očešala o moju višednevnu bradu, a zatim nestala u dubini neosvijetljenog hodnika.

Predujam sam iskoristio da platim račune i tehnološki se ponovo vratim u ovo tisućljeće. Dogovor je bio da starog Banelyja pratim kao sjena, da fotografiram svaki potencijalni inkriminirajući trenutak njegovog života te da fotke šaljem MMS-om na njezin mobitel. Ispostavilo se da matori ima običaj tri puta tjedno nalaziti se sa izvjesnom mlađahnom damom i s njom provoditi po nekoliko sati u malom provincijskom hotelu nedaleko metropole. Snimao sam ih zagrljene nakon izlaska iz hotela, kako guguću u autu kao zaljubljeni golubovi na grani te kako se strastveno ljube na rastanku. Sve sam to uredno slao gospođi Banely i nakon nekoliko tjedana poslao joj poruku da se nađemo ponovo kod mene i da zaključimo posao. Činio sam to u pravilnim vremenskim razmacima u sljedećih par mjeseci, ali od nje kao odgovor nisam dobio niti riječ.

Dok sam ispijao bljutavu prezašećerenu jutarnju kavu u policijskoj postaji, viši inspektor zadužen za taj slučaj objašnjavao mi je kako su upravo s mog mobitela poslane MMS poruke kojima je gospođa Banely ucjenjivala muža, a koji je svoje privatno vrijeme provodio s tajnicom svog poslovnog partnera. Prijetila mu je da će u obje firme, inače vezane višemilijunskim ugovorima, saznati kakvim se slobodnim aktivnostima bavi njihov ključni čovjek. Ni upravni odbor neće imati baš previše razumijevanja kada sazna da su se vrlo povjerljive poslovne tajne otkrivale na putu od jastuka do pokrivača, u stankama između privatnih instrukcija iz tjelesnog odgoja.

Anu Banely više nitko nikada nije vidio niti čuo. Navodno je zadnji put zamijećena u kockarnici jednog luksuznog hotela na jugu Francuske, a od tada joj se gubi svaki trag. Gospodin Banely šutnju je svoje odbjegle žene, kao i šutnju svih involviranih strana, platio pozamašnim brojem nula lijevo od decimalnog zareza i tako sačuvao stabilnost svojeg poljuljanog poslovnog carstva.

Ja sam se vratio svojim starim životnim navikama, provodeći glavninu svog vremena u uredu ispunjenom svjetlošću velike neonske reklame i u društvu papirnatog mjeseca koji se lijeno kotrljao između pjenastih oblaka.

Idemo dalje. Sutra je novi dan.


(objavljeno u časopisu Moj Moby, srpanj/kolovoz 2007)

Zlusch, dobra dobra dobra priča.

A ovo je moj zadnji uradak:

Ogledala za Mariju K.

Pazi čiji te odraz gleda u bezazlenom ogledalu
jer taj isti odraz pravo je zlopamtilo
mislima privlačiš opasnu mračnu silu
pazi da se štogod loše ne dogodilo.
Odrazi naših blijedih lica
nisu ono što se na prvi pogled čini
tamo iza stakla i srebra učena je varalica
što baca na nas nevidljive čini.
Pazi da te ne dotakne njihova krivudava oštrica
otkinuta nehajnim ustrašenim mislima
zamisli sva ona filmska unakažena lica
što su nas noćima držala budnima.
Ogledala sišu duše naše
ostavljaju samo sivi prah nalik pepelu
upijaju sve što se unutarnjim zlom zvaše
i čine zlo našem jednokratno posuđenom tijelu.
Ne razbijaj uzalud ogledala jer se odraza vlastitog bojiš
zatomi svoju bol duboko u sebi
i ne pokaži im da se bojiš
jer bi zaista mogli doći i previše blizu TEBI.

zlusch

ZVONIMIR LUSCH

Mjesec od papira

klasična detektivska šund priča. sviđa mi se!
odlično mi je ono "kao dva milijuna plastičnih boca".

ZVONIMIR LUSCH

Irena

Irena je već dugo vremena jedina žena u mom životu. Imitaciji života, da budem precizniji...

Kako drugačije nazvati ovo rutinirano i periodično ponavljanje naučenih radnji koje čovjek obavlja snagom neke paralelne svijesti? Svakog jutra u kupaonici susrećem istog sredovječnog gospodina s kojim dijelim zajedničku sudbinu. Količinu sivila oko ušiju već dugo vremena ne može nazvati šarmantnom, oblikom nedefinirana masa na mjestu gdje je nekada obitavao želudac odavala je sportaša iz fotelje, a debeli podočnjaci uredno projicirali sklonost kroničnoj socijalizaciji isključivo s virtualnim osobama sa one strane TV ekrana.

Dan kao i svaki drugi. Uredno sam odrobijao svojih osam činovničkih sati, odvezao drugu, poslijepodnevu etapu utrke gradskog kupa i konačno se dočepao slatkog doma. Očešavši se o frižider pri prolasku kroz kuhinju, zavalio sam se u svoju omiljeni dvosjed i zgrabio daljinski upravljač. Tek što sam počeo popravljati krvnu sliku i počeo čistiti pluća nikotinskom terapijom, u stan je uz glasno otključavanje kao furija uletjela Irena:

-Bok tata, već si stigao? Jesi li podgrijao ono što sam ti sinoć ostavila?

Otrčala je u kupaonicu ne dočekavši moj eventualni odgovor. U zadnjih mjesec dana, poslije fakulteta samo dođe kući, otušira se i presvuče, te odmah odjuri na posao, kako sam shvatio, u nekoj turističkoj agenciji kao ispomoć.

Prije nego je zalupila vratima, stigla je ispaliti jedan "bok", a ja sam nastavio drobiti vrijeme šumaherski šaltajući po daljinskom, kreirajući impresionističke skulpture od duhanskog dima i listajući današnje novine: Vlada odlučila ovo, onaj opljačkao ono, reklame, oglasi... Oglasi. Nekim čudom pažnju mi je privukao kratki uokvireni tekst na dnu stranice: PRUŽAMO USLUGE MASAŽE - DISKRECIJA ZAJAMČENA! Iako je taj naglasak na diskreciju govorio sam o sebi, bilo mi je savršeno jasno kako neke aktivnosti nisam upražnjavao otkad mi se žena, Irenina majka, razbolila i otišla. Nisam dugo razmišljao...

Grabio sam posljednje stepenice prije dolaska pred vrata koja bi mogla skrivati potencijani dokaz da sam klinički još uvijek na životu. Povukao sam zadnji kubik hrabrosti u pluća, frknuo cigaretu u obližnju saksiju, popravio kravatu, namjestio najbolji kvazišvalerski osmjeh kojeg sam našao na lageru i pozvonio.

Nakon par sekundi vrata su se odškrinula, a iza njih je stajala mlada i dobro izgledajuća dama, poluraskopčane i poluprozirne haljine koja je odvlačila moj pogled na otkriveni i vrlo izdašni dekolte. No, drugi, pažljiviji pogled na to čeljade bio je poput udara groma - razrogačio sam oči i razjapio usta, noge kao da mi je odrezao cirkular, a ona je drhtavim glasom jedva uspjela izustiti:

-Tata, što ti radiš ovdje?


(objavljeno u knjizi 'Ekran priče', svibanj 2003)

Haha... Dobar kraj... To sam već negdje jednom pročitao...

Grimizna vučica

Cijeloga sam života u panici bježala
srnećim koracima od života samoga
strastima se nisam nikada iskreno predala
bile su za mene sjeme na svijetu svega zloga.
I kako baš prokleto sada
da mi izraste krzno grimiznog vuka
izbavi me od suza i svakodnevnog smrada
oslobodi me bezličnosti tankih muka.
I dok vučica nezasitno lijepe žrtve traži
janje u njemu uživa kao bogati lihvar stari
neprestano očekujući nove nedoživljene draži
za posljedice bezdušni gazda nimalo ne mari.
Život je samo jedan i tu prestaju sve tužne lutrije
dok grimizni vuk zavija na mjesec vabeći ga ljepotom
valjalo bi se riješiti nemira prije ili kasnije
ispuniti se krvlju žrtava i njihovim životom.
I dok me grizu zubi moćnoga crnoga vuka
sve bjesnija ću biti ja
potmula će biti naše krvoločne borbe buka
čija li će rana biti smrtonosno odlučujuća.
Dok naša umorna ranjena tijela
budu ležala jedno kraj drugoga u studenoj noći
znat ćemo da baš to je sudbina htjela
i da svatko svojim će putem poći.
Da, borba je bila suštinska strast
nepodobna i od drugih unaprijed osuđena
no moje je janje okusilo grijeha slast
a moja je grimizna vučica ostala sluđena.
Nastavili smo sretno živjeti
u ovoj kući laži
i naučili preživjeti
kad se baš ništa dobro više ne važi.

friško, ispod čekića, neprepravljano...
upravo se tako sada osjećam


ZNAM DA NEĆEŠ

Ne spavaj, djevojko!
Ustani, podne je već davno prošlo.
Pođi ka ogledalu.
Vidiš one dvije-tri okomite crte između obrva i iznad korijena nosa?
To su bore.
I nisu nastale jer si se previše smijala.
( A lijepo ti je mama govorila da se ne mrštiš. )

Probudi se, djevojko,
Već si odavno trebala prestati sanjati.
A još si uvijek dovoljno glupa da vjeruješ u snove
I naivna da misliš kako će se snovi ostvariti.
De, dobro, djevojko, do kada misliš tako?
Kada ćeš shvatiti da je jedini način da opstaneš
Da odustaneš od svojih ideala.
( Postoji razlog zašto se upravo tako zovu )

A ti i dalje udaraš glavom o zid…

A vrata su tu, samo nekoliko centimetara sa strane.
I prekidač za svjetlo je tamo. Samo ga trebaš pritisnuti.
Iluzije su ti davno razbili, ali ti se i dalje grčevito držiš za snove.
Ogluši! Onijemi! Oslijepi!
Otupi!!!
Zaboravi!
Samo tako ćeš preživjeti.

Trgni se, djevojko!
Nisi više dijete.
Žena si.
I to te užasava.
Godine prolaze.
Mada ti to negiraš.
Jedini užas veći od toga je usamljenost.
A od nje ne možeš pobjeći.

Odrasti već jednom, djevojko!
Ubij ono dijete u sebi, ono te čini nesretnom.
Zgazi ga!
Mlatni papučom hladno, kao što si mrknula onog pauka u kuhinji jučer.
Ne treba ti više. Ono je samo uteg što vuče natrag.
Sve dok čuješ njegov glasić, nikada se nećeš maknuti s mjesta.
Hajde, uguši ga, možeš ti to!


Otvori oči, djevojko!
Pogledaj oko sebe.
Ne gledaj u jučer, jer jučer je prošlost.
Ne gledaj u sutra, jer sutra ne postoji.
Ma, ne gledaj ni u danas, danas živi!
Ne dopusti da danas prođe pored tebe,
A da si ti samo promatrač vlastitog života.

Odbaci sebe!
Odreci se svoga ja!
Postani samo jedna u nizu.
Pogazi svoje snove, zaboravi svoje osjećaje,
Ljubav nije dovoljna.
Postani prazna.
I sve će biti bolje.

To je najbolji savjet koji ti mogu dati.

Ali znam da nećeš poslušati.

a za umotvorine kolege Zluscha ne mogu naći dovoljne riječi pohvale

MacaPapucharica

a za umotvorine kolege Zluscha ne mogu naći dovoljne riječi pohvale

ops:">

Ecstasy ekstaza

Baš je otrovno ljubičasta današnja noć
srce mi odveć divlje kroz tijelo pumpa umjetno stvorenu moć
moja mala unutarnja griješnica pršti od ludila
na prstima zaobilazi bijeli krevet da anđela mog ne bi probudila.
U noćnom je klubu deveti krug pakla
opija me tvoja vrela ruka što me s lošom namjerom takla
gledaš me sa nemoralnom ponudom
gledam te sa nemorala iznudom.
I dok plešem divlje u moru nepoznatih tijela
privlači me da ti radim ono što ne bih zapravo smjela
znoj mi se slijeva niz ogoljeni pupak
da me odvedeš kući sad je idealno loš trenutak.
Potrgaj ovu oskudnu odjeću u ekstazi muške požude sa mene
što ne nose je dobre, čedne i poštene žene
i uzmi mi u vihoru posljednji atom snage
dok sa strane gledaju nas tvoje druge žene nage.
Napokon ... oblačim se i zovem taksi službu
da vlastitih misli ne bih slušala tešku optužbu
kako sićušna ta sa smajlićem tabletica
izbrisala je dosadašnji život moj što ga provedoh kao svetica.

1step2far

Ecstasy ekstaza

Hmmm.... definitivno pokreće misli u glavi

P.S. Mali savjet - drugi puta broji slogove!

Jeff, tebi pod hitno treba objaviti neku zbirku poezije!
pod hitno!

insomnia

Zaboravljena
Zaboravila sam sebe kao sretnu
Zubi grizu usnu drhtavu i sjetnu.

Zaboravila sam ljubavi dodir
Ovaj život nije bio moj odabir.

Zaboravila sam misliti bezbrižne misli
Crni oblaci sjaj jutra mog su potisli.

Zaboravila sam svega ovog smisao
Negdje ga je bio um moj zapisao.
Negdje u pijesku, svjetlucavom i mekom
Gdje val ga je, poput sveg ostalog, izbrisao.

Zaboravila sam, potpuno zaboravila
Kada sam to s tugom paktirala
Kada me to nesreća prvi puta posjetila
Zar nisam već dovoljno okajala?

Zaboravila sam pravu sebe,
Zapamtila samo crnu trulu sebe.

Zaboravila sam zaboraviti
Sve čega sam se oduvijek borila ne bojati.

Zaboravila sam i plakati,
Hoće li me život ikad zaboraviti na to podsjetiti?

Hoće li me itko više ikad poljubiti,
Hoće li me itko više ikad zagrliti,
Zaboravljenu me svijetu ponovno otkriti?

Neće, zaboravili su i zaboravit će.
Kao što sam i ja zaboravila.

aplauz za ovo curo..samo tako nastavi

zlusch

OligofreniDikobrazoid

zlusch

ZVONIMIR LUSCH
Žana

Uff, ovo ti nije trebalo... sad kad krenem silovati ovaj veleuvaženi topic svojim proznim uzletima

bogme bi ti na zapletu pozavidjela i agata kristi..

Ovo mi je jedan od najdražih posljednjih uradaka:

Fakin

Poljubi me za rastanak dragi ljubavniče
na daskama tvoje svilene pozornice
da budem kao i sve ostale plesačice
s kojima si završavao sve svoje kazališne priče.
Odaje te svaki pokret da imaš posebnu esenciju
i sebe mi daješ kao injekciju adrenalina
izvrsno glumeći nestašnog fakina
ostavljajući za sobom sveopću dekadenciju.
Poljubi mi usne dok ne gledaju ljudi
udahni mi kapi životne metamorfoze
i smrt mi je mila od prekomjerne tvoje doze
stegni me na svoje muževne grudi.
Glumi još večeras nestašnog fakina
na ljetnoj pozornici mojeg života
neka te savlada moja nevina ljepota
i griješna linija mog tijela što neodoljivo je fina.
Poljubi me za rastanak dragi ljubavniče
na daskama tvoje svilene pozornice
vješto sakrij iza šešira i šminke svoje pravo lice
i zapamti zauvijek svaki trenutak ove naše tajne priče.

Moja voda

Gužvam se s ljudima u redu pod srpanjskim suncem.

Vrhunac Trećeg ljeta se bliži i dani su sve topliji. Oni koji su mogli iselili su se mjesecima prije, kada je bilo Prvo ljeto, a još ih je više otišlo u onih par paklenih tjedana Drugog. Ne znam zašto sam ostao. Nije samo pitanje novca. Nostalgija možda? Mnogi koji odu ne vraćaju se, a ova isušena pustinja nekadašnjeg grada... prirasla mi je srcu.

Polako, pomičem se naprijed. Osjećam tanku kap znoja kako mi klizi niz čelo, preko sljepoočnice do obraza. Automatski dižem ruku prema kapljici i razmazujem je poput krvi dosadnog komarca po obrazu. Malo svježine uvijek dobro dođe.

Tišina.

Ljudi ne pričaju međusobno. Nema vozila. Nema vjetra koji bi zašuštao i polomio usahle niti grana breza. Nema čak ni komaraca više. U odrazu na staklu vidim vlastite izbrazdane crte lica kako se šire u osmijeh. Nekada su komarci bili najveći razlog za žalopojke stanovnika ovog grada. Pored onih birokratskih, koji danas vladaju. Nedostatak novca, posla. Hrane. Malo toga raste u ovakvoj klimi u kojoj je sedam od dvanaest mjeseci suša. Zastrašujuće dugotrajno ljeto razbijeno u tri dijela, da bi se barem mogli praviti da imamo četiri godišnja doba.

Sustav vodoopskrbe je odavno izvan upotrebe. Zato sada stojim u redu.

S druge strane stakla nekadašnjeg kioska na glavnom gradskom trgu dočekaju me sive oči neke dobre dušice koja za teške pare prodaje zagađenu vodu u bocama. Vjerojatno je prije ove suše prodavala povrće na tržnici uzgojeno uz gradsku obilaznicu.

„Tri, molim vas.“ Kada mi je glas postao tako hrapav?

Pogled i zloban osmjeh. „Samo dvije po osobi.“

Mrštim se. Zar opet?

„U redu, dvije.“ Pružam joj akvakarticu koju provlači kroz stroj, skidajući mi s već ionako tankog računa novce. Dakako da se automatski zabilježi datum. Danas više nigdje ne mogu kupiti kap vode ni da mi život ovisi o tome.

Dodaje mi dvije litarske boce mutnjikave vode i karticu. Nešto tamno se sleglo na dno. Čini se da su im filteri opet pokvareni. Ne da su ikada radili kako spada.

Grčevito stisnutu bocu prinesem ispucaloj površinu usnama. Žena bulji u mene. Slegnem ramenima i bez pozdrava se okrenem.

Uskim prolazom između zgrada brzo dolazim do stare obale. Mislim da je ona jedan od razloga zašto ne mogu otići – ima nešto u gubljenju poslijepodneva zureći u sporu, lijenu vodu. Kao da gledaš u beskonačnost.

Nema više vode u koritu, da se razumijemo. Boljih dana muljevito se dno svjetluca od vlage, ali to je to. S one strane obale samo krpe zemlje smeđe i žute boje. Ono što je nekada bio šumarak danas je zgarište. Jedna od prvih žrtava požara onih godina kada su suše tek počele. To i gradski parkovi, kao i naselja uz njih.

Ali most je ostao.

Prljavobijel, zabada se u crnilo na sjevernoj obali. Izvija se ponosno, odbijajući se pokoriti kandžama vremena. Beskoristan. Napukao na nekim dijelovima. Većine teških metalnih kabela koji su ga pridržavali davno ukradenih i prodanih u staro željezo.

Često se sjetim onog starog vica, koji ama baš nikome nije bio smiješan. Iako danas ja umirem od smijeha uvijek kada vidim ovaj prizor.

Koja rijeka teče ispod Dravskog mosta?

Pitanje natopljeno cinizmom. Više nema ničega što bi tuda teklo.

Čak i danas, smijuljim se... sve dok mi pred očima zavodnički ne zaplešu iskrice. U isto vrijeme kada mi zatiljak eksplodira u boli.

* * *

Kapci, tako teški.

Tupa pulsirajuća bol negdje ispod kose na glavi. Kao u vodi, polako rukom taknem kožu. Mokro. Još sporije dovlačim prste prema licu. Crveno.

Prepuštam se tami koja majčinski pruža ruke prema meni.

* * *

Noć.

Drugo buđenje nije ništa ugodnije od prvog. Naprotiv. Ležim na nečemu. Zrnatom. Pijesak?

Svjetluca, obasjan Mjesecom koji mi visi nad glavom.

Svijest mi se vraća u naletima isprekidanim osjećajem slabosti. Sjedam, podižem pogled prema nečemu tamnom što se izdiže pred mojim pogledom. Brdo?

Ne.

Nasip. Korito. Okrećem glavu u lijevo i vidim sjenku mosta.

Jedva se nekako ustajem. Osjećam se... lako. Isprva mislim da je to samo od udarca i zabrinuto pružam prste prema hrapavoj, suhoj masi slijepljene kose i pijeska. Vjerojatno bih trebao otići u neki od priručnih med-centara da mi to očiste. Ili to ili žrtvovati jednu od...

Boce.

Osvrćem se oko sebe. Nemoguće. Ne.

Voda je jedan od dva razloga zašto bi netko napao mene. Ne moram ni provjeravati džepove da znam da akvakartice također nema.

Stojim na mjestu, a onda mi se tlo ruši pod nogama i padam na koljena. Bez akvakartice, ne mogu do vode... A da bih nabavio drugu nemam novaca a ni vremena za višemjesečnu borbu s čudovištem papirologije kojeg je potrebno poraziti ukoliko netko želi dobiti karticu.

Očaj.

Slabost. Vrti mi se i imam želju za povraćanjem. Potiskujem je samo snagom volje. Skupljam i širim zvjezdastu sjenu koju stvaraju moji mršavi prsti, ostavljajući tragove u suhom, oštrom pijesku. Grebe me nešto, vjerojatno komadić drveta ili kamen naplavljen godinama ranije. Usporeno, kao u snu mi do svijesti dolazi taj podatak.

Tamni kružić pojavi se u pijesku obasjanom mjesečinom. Zatim još jedan. I još jedan.

Treba mi trenutak da shvatim da to izlazi iz mene. Da mi je lice iscrtano putevima i da svi vode do očiju.

A onda se zagrcnem. Počnem se smijati, sve jače i jače, dok se ne prevrnem na bok, tresući se od smijeha i jecaja koji se bore za prevlast.

Koja rijeka teče ispod Dravskog mosta?

Nova, slana Drava koja izvire iz mene. Samo moja Drava.


(ovo je tekst koji nisam napisala ja vec moja sestra, ali kako ona nije clan foruma - a ja skromno smatram da je uradak posebno zanimljiv osjecanima - uz njenu dozvolu postam tekst ovdje)

Dobar vam dan. Zovem se Ivan Prgomet Selak.
Rodjen sam 15.3.1984 u kliničkoj bolnici u slavonskom gradu Osijeku koji se u to vrijeme nalazio u republici Jugoslaviji.
Dragi otac i majka zovu mi se iVANKA I iVAN.
16.3.1976 mi je rodjena voljena sestra Ines. Ines ima dvoje djece Bornu i Leonu i muža Danijela. Što se toga tiće ja trenutno nemam niti djevojku. Trenutno je poćetak dvije tisuće i devete godine.
Krajem ljeta dvije tisuće i sedme godine dogodila mi se teška prometna nesreća zbog koje sam još uvijek nepokretan te se krećem u invalidskim kolicima. Inaće studiram na fakultetu ekonomije u Osijeku. Od poćetka dvije gisuće i devete godine nalazim se u bolnici dr. Martin Horvat u Rovinju na rehabilitaciji, oporavak još uvijek traje i još uvijek sam nepokretan.Najviše me muće kalsifikati na oba koljena i na oba kuka. Njih ću najvjerojatnije morati operirati za par mjeseci. Pa se nadam da ću onda moći bar na štakama hodati. Ali sutra se vraćam kući u Osijek gdje ću nastaviti raditi sa privatnim fizioterapeutom Petrom. Sa Petrom radim tri puta tjedno po dva i po sata. Svaki puta po sto i pedeset trbušnjaka. I u ortozama hodam po kući. Hodam tako što me Petar drži za lijevu ruku a prijatelj Hrvoje za desnu ruku. Svaki puta uspijem sve više koraka napraviti. Otac mi je nažalost isto teško bolestan. On je prije tri mjeseca operirao perikarditis.Hobiji su mi sviranje bas gitare i ponekad sam i disk đokej. Prije sam organizirao svoje tulume zvali su se "disko igranke"tamo sam puštao plesnu glazbu sedamsesetih i osamdesetih godina prošlog stoljeća.Što se tiče društva jako sam sretan zato jer imam gomilu prijatelja u Osijeku i Zagrebu.Upravo sam se vratio sa šetnje u svoju bolničku sobu broj dvadeset i jedan.Taman prije nego što poćne većera.Poslije većere ću gledati televiziju. Većernji dnevnik i poslije toga možda i neki film. Šetnja me razveselila, jer je vani prilićno ugodno iako je uskoro moguća i kiša.Nazvao sam dragu sestrićnu Anu kad sam bio na bolnićkoj terasi koja je ogromna oko sto kvadrata. Na njoj samo nas dvoje i dva stola za ping pong. U Rovinju su ljeta sigurno impozantna. Sigurno zato što je Rovinj turistićki gradić. Iako mi se danas sve ćini nešto depresivno- sigurmo bit će da je uobičajena zimska nedjelja. Danas je osmi mart.Majka je u kafiću dobila žute jaglace u teglici na poklon. Blistala je od sreče.Vani nam je bilo jako lijepo. Popili smo dvije kave.A poslije njih majka je popila prošek a ja malo pivo. Ugodno sam se osječao nakon piva. Nakon toga sam nazvao sve cure iz adresara mog mobitela i ćestitao im dan žena. Sad će većera pa poslije nje idem gledati televiziju. Gledat ću dnevnik pa nogometnu utakmicu između klubova Osijek i Dinamo. Ja sam iz Osijeka pa je jasno za koga ću navijati. Dinamo je razbio 2-0 ali nema veze ipak su nekoliko puta bolji. Pripremam se za subotu i slavlje dvadeset i petog rođendana.U subotu slavim s prijateljima a u nedjelju sa rodbinom.

Žena koja je zalutala; zovite me Traviata, molim Vas

Čini li se meni ili stvarno idem kontra ostalih,
dobrotom jedinstvenom protiv onih zlih,
perom guščjim protiv gvozdenih mačeva,
lijekom prirodnim protiv teških otrova.
I kao da sam zarobljena u sivim zonama,
dok guram zidove što me stišću nejakim prstima,
netko me zlobno ubada bodežima u leđa,
netko me po jekama života bez prekida vrijeđa.
Možda sam žena što samo je zalutala,
po prostranstvima misli zbrkanih odlutala,
žena što traži od ljudi jasne odgovore,
što plete samo sličnim gubitinicima lovore.
Idem li stvarno krivom stranom glavne ulice,
dok prate me u stopu samo gladni psi lutalice,
ima li ikome smisla što je moja Traviata,
tebi nezahvalni stvore zalupila zauvijek svoja vrata?
Ne tražim ništa više osim bijele latice mira,
da moje kvake ljubav lažna više nikada ne dira,
i da jednom, samo jednom budem voljena,
strastno ljubljena.

bravo, @1step!

.......

padobranac

Jeff, tebi pod hitno treba objaviti neku zbirku poezije!
pod hitno!

Tek sam sada ovo skontao... Hvala ;-)


Gubim se u magli jesenje noći
Nestajem
U dubokom plavetnilu tvojih beskrajnih očiju
Krilima usnulog labuda letim prema zvijezdama
Poput suhog lišća, venem u blatu svoga bića

Budim se, ili tonem u san

Iz podrumske tamnice čujem tvoje krikove i vapaje
Vidim zlu sjenu gospodara kako se nadvija nad tvoje djevičansko lice
Osjećam kako tlo podrhtava
Ćutim podivljale udarce tvog uplašenog srca
Ali, zavaljan u blato, ne dolazim ti pomoći
Dešifriraj me
Dozovi vjetar mojim imenom

Budim se, ili tonem u san

Iz daleke sobe čujem tvoje osmijehe i uzdahe
Vidim anđela kako se spušta do božanskog nektara tvojih usana
Osjećam kako tlo podrhtava
Ćutim podivljale udarce tvog ushićenog srca
Ali, zavaljan u blato, neću te ometati
Zataji me
Pošalji kišu neizgovorenim riječima

Budim se, ili tonem u san

Nalazim te u rosi jesenjeg jutra
Nestajem
U dubokom plavetnilu tvojih beskrajnih očiju
Krilima razigranog pegaza letimo prema nebu
Poput mlade ruže, cvateš na poljima moje ljubavi

...pa, dobro Jeff - di si ti dosad???

anakonda

...pa, dobro Jeff - di si ti dosad???

Uh, ne pitaj...
Uglavnom, tu sam sada
Ti?

Jeff Murdock

anakonda

...pa, dobro Jeff - di si ti dosad???

Uh, ne pitaj...
Uglavnom, tu sam sada
Ti?

...eo i ja kod kuće već neko vrijeme.... ...veri najs tu si ju agen hijr....očekujem puno kreativnih rečenica od tebe sa svih tih putovanja ....

anakonda

Jeff Murdock

anakonda

...pa, dobro Jeff - di si ti dosad???

Uh, ne pitaj...
Uglavnom, tu sam sada
Ti?

...eo i ja kod kuće već neko vrijeme.... ...veri najs tu si ju agen hijr....očekujem puno kreativnih rečenica od tebe sa svih tih putovanja ....

Ma nisu putovanja toliko. Bio sam tu, ali nisam bio "tu". Duga priča...
BTW, da ne bude off-topic

Kada jutro više ne bi svanulo
Sve bi ostalo u noći
Neizrečeno
Kao one večeri kraj Drave
Uz mirise ljeta i odsjaj mjeseca u rijeci
U harmoniji zvukova neizgovorenih riječi
Tamo negdje, između luke i kina
Tek nešto poslije Picassovih skalina

Kada jutro više ne bi svanulo
Da li bih ti uspio reći
Neizrecivo
O sjaju u tvojim očima
Svjetlucavim nebeskim ogledalima
Pomalo sivkastima kada je tmurno
I tako nježno plavima za vremena vedra
Jedinome vjetru u moja jedra

Kada jutro više ne bi svanulo
Da li bih se sjećao
Nezaboravnog
Kao mekog dodira tvojih usana
Kao čarolije tvojih osmijeha
Svaki je bio bajka za sebe
Blistav poput kapljica rose
I zlatnoga klasja tvoje kose

Kada jutro više ne bi svanulo
Za tebe, za mene
Nedosanjano
Pouput ljubavne priče
Koja se nikada neće pričati
Jer jutro neće nikada svitati
Za nas…

...eh, baš mi je drago da si opet tu i vrijedan....oduševljena sam kao i uvijek....

Tajanstveno mirisna

Mmmm... Osjećaš li dragi, taj miris vanilije,
na mekim grudima svoje najmilije,
osjećaš li samteni dodir badema,
na obroncima mojih bedrenih bedema?
I taj til oko mene što šušti kad ga dah tvoj okrzne,
poljubac tvoj što svijet na tren zamrzne,
sve to me čini samo tvojom,
zalivenom purpurnom ljubavnom čarolijom.
Prostorija je ispunjena afrodizijacima naših tijela,
uživam da ti radim sve što možda ne bih smjela,
ali ti si savršena zvijezda o kojoj sam sanjala,
za tebe bih i posljednji otkucaj srca dala; vragu dušu prodala.
Dok se miješaju orijentalni mirisi u nekoliko kvadrata naše male sobe,
dopusti da te moja bedra cijelog zarobe,
i da nam ove sekunde traju vječnost cijelu,
osjeti me mladu, uzdrhtalu, vrelu.

Ukoliko vas zanima možete posjetiti portal Poezija Online i objaviti svoju poeziju:

http://www.poezijaonline.info/

GODINA MAKOVA

Zastala sam samo na tren u vlastitom dahu,
poskliznuvši se možda na nečijem tuđem strahu,
bojajući svakodnevicu ...
u Crveno.
Dani su prolazili tihi i magloviti,
naši srazovi bijahu siloviti,
bojajući bijele zidove ...
u Crveno.
Puhnuo me netko rastreseno poput maslačka,
sa usana se oteše ciganska stara vračka,
bojajući moj mladi život ...
u Crveno.
No, ta godina makova,
lopova i starih vlakova,
dočekala me bez najave i obojila baš danas ...
u Crveno.
Ne stoji mi loše ta boja.
Uopće.

1step2far

GODINA MAKOVA

Zastala sam samo na tren u vlastitom dahu,
poskliznuvši se možda na nečijem tuđem strahu,
bojajući svakodnevicu ...
u Crveno.
Dani su prolazili tihi i magloviti,
naši srazovi bijahu siloviti,
bojajući bijele zidove ...
u Crveno.
Puhnuo me netko rastreseno poput maslačka,
sa usana se oteše ciganska stara vračka,
bojajući moj mladi život ...
u Crveno.
No, ta godina makova,
lopova i starih vlakova,
dočekala me bez najave i obojila baš danas ...
u Crveno.
Ne stoji mi loše ta boja.
Uopće.

Mašala! Moj naklon..

Viđena - izgubljena

Dahom i pogledom mu grijem vrat,
nesanicom razdražena,
... prošlošću poražena.
U zanosu tamno lila boje,
spavaćicu skidam jer me steže,
... djeca grijeha u meni reže.

Viđena pogledom tvojim,
kao da tetoviraju mrežu na očima,
bacajući me golu strvinarima.

Izgubljena od davnina,
u bajkama bez sretnih krajeva,
... zatočena u špilji zmajeva.
No, i dalje te kožom grijem,
tijelo mi tobom gori,
... đavolja gripa se u meni bori.

I zato grizem taj tvoj topli vrat,
kao da znam da si znao,
da prikriveni sam posrnuli anđeo.

Sanjam
Kako napuštam neizdržive okove svoga tijela
Slobodan
Lebdim beskrajnim prostranstvima vječnosti
Gdje nema tebe i nema mene
Mene, kakav sam nekada bio
Mene, kakav nikada neću postati
Cijepljen protiv svih osjećaja
Uspravno koračam dolinom suza
Ne osvrćem se
Ne zastajkujem
Suze me ne dotiču
Više mi ništa ne mogu...

Nema više nade
Nada je zatvorena u kutiji
Zajedno s onim što je od mene ostalo
Zakopano duboko pod zemljom
Na hladnom i tamnom mjestu
Gdje ćeš me uzaludno tražiti
I postavljati pitanja...

Nema ni razočarenja
Ne postojim
Kao što nikada nisam postojao
U onome dijelu tvoga srca
U kojem za mene nije bilo mjesta
A izvan njega
Postojati više nisam umio...

I tek sada
Slobodan
Ni tužan, ni sretan
Ni voljen, ni zaljubljen
Cijepljen protiv osjećaja
Izliječen od sjećanja
Lebdim beskrajnim prostranstvima vječnosti
I ne sanjam
Više niti ne sanjam...

Jeff, odlično, svaka čast!


Da, gospodaru


I nije mi strano ispunjavati želje
mračnije od vlastitog uma,
i neće mi biti loše u životu
sve dok budem govorila: Da, gospodaru ...

Od sunca mi ukradi osmjehe namijenjene mjesecu...
Da, gospodaru!
I ždrijepčeva krv mi se večeras pije ...
Da, gospodaru!
Pogledaj me sluškinjo; pripadaš li meni i samo meni?
Da, gospodaru!

Ljepotica si mlada i vrela,
no, samo dok si netaknuta voljet ću te ja,
nitko te ne smije imati,
jer neću ni ja.

Možeš li mi se zavjetovati na vječitu nevinost?
Da, gospodaru!

Mrzak je svima,
ali samo ja imam ključeve njegovih odaja,
grijehova i mračnih spoznaja,
ja, obična sluškinja.
Moj je gospodar,
moj križ,
i služit ću mu odano.

Sve dok me ne gleda!

1step2far

Da, gospodaru

Tek sam sad ovo vidio...

P.S. Malo samoreklame

Ovaj topic je vrlo ugodno iznenađenje. Došla sam do pola i samo mogu reći-svaka čast!

Osijek uvijek u mislima
(najdražem gradu na svijetu)

Do škole sam nekad išla mirnim ulicama
kaldrme je bilo više, nešto makadama.
Hodala sam stazama širokim i prašnim
dizala se prašina za konjima snažnim.

Pored mnogih tvornica put me je vodio,
a već oko dva popodne grad bi jako oživio.
Kućama se vraćali svi umorni radnici
s obitelji da ručaju, posvete se dječici.

Susjedi i prijatelji često su se družili
kavu pili, roštiljali il' fiševe kuhali.
Crven tramvaj vozio nas, zvoneći baš veselo,
kad smo išli na plesnjake ili na gradski korzo.

Poslije podne zaljubljeni u parku bi sjedili
šaptali, gugutali, ljubeći se čisti zrak smo udisali.
Dravu čistu pili smo i u čiklu veslali
svi jednake crne kute do mature nosili.

Kazališne predstave rado smo gledali,
a za kino-karte u dugim redovima čekali.
Kompom smo se vozili u Zoološki subotom
u Radničkom i u Želji plesali smo nedjeljom.

Dinamiti u Radnjaku dobar su rock svirali,
ali rano, prije noći, kući smo se vraćali.
Nema više starog Broke da iz Drave pijesak vadi,
nema mnogih dragih stvari, ni mi više nismo mladi.

Niti korza više nema, mladi noću sad izlaze,
tramvaj nije više crven, niti prašne stare staze.
Čingi-lingi!? Bijela lađa!? Svak' je za njih znao
sada su tek ruševine, od srca nam je zbilja žao.

Rasla sam polako, nešto brže rodni grad,
širio se na sve strane kao pravi velegrad.
Asfalt svud je zavladao pa kaldrme nema više,
al' nestaše i tvornice, da l' nam se to crno piše.

Danas moj je Osijek dragi baš veliko gradilište,
tu se ruši, kopa, zida, kao da naftu pronaći će.
Jako mi se promijenio, uglancao, narastao,
tko tu dugo nije bio, ne bi ga ni prepoznao.

Dok na zapad svi gledaju, te napretku mnogi kliču,
umjesto drvoreda kestena i lipa neki neboderi niču.
Imam dvije unučice, o prošlosti pričam njima,
o ljubavi prema gradu i njegovim žiteljima.

Dok u meni srce kuca napustiti ga neću
u Osijeku sam rođena, u Osijeku i umrijet ću.

prekrasno...točka.

Fijakerom bez voznog reda

Sjedim u Tvrđi ispred kafića
lutaju misli, prošlost mi priča.
Kužni pil na trgu stoji
već tri stoljeća Tvrđi broji.

Prošlost Murse u muzeju me prati
maštu trebam u pomoć zvati.
Fontana kamena ugođaj daje
svjetiljke starinske ponovo sjaje.

Pandur se šeće, svud' zagleda
fijaker vozi bez voznog reda.
Odjednom netko: Izvolite, reče
iz mašte me vrati u 21. stoljeće.

Konobar pita što želim piti,
a ja se htjedoh u prošlost vratiti.
Esspreso kava sada me sjeća
kako brzo prolaze stoljeća.

@ zaljubljena: Odlično! Lijepo je voljeti tako svoj grad!


Dostojna bola

Dok zbrajam modrice tvoje takozvane ljubavi,
i lažem ljudima kako su tome krivi samo uglovi stola,
pokušavam i u svojoj sreći lažnoj biti dostojna bola.
Dok vežem plamteću pašminu oko svoga vrata,
i govoreći kako sam samo malo prehlađena,
skrivajući od svih da sam tvojom rukom povrijeđena.
Dok gledam zaslijepljena bolom u tvoje sunce,
smijem se usiljeno u tvojem pravcu mada bih radije plakala,
pitam se; Bože, hoću li ikad prestati biti njegova mala.
Dok govorim strancima o našim planovima,
u mislima razdirem dječja imena što smo ih smišljali,
i uništavam zidove čije smo boje zajedno birali.
Dok zbrajam bezbrojen sitne ožiljke na duši,
i lažem sebi kako vječna ljubav mojim venama kola,
pokušavam postati konačno dostojna bola.
I dok me glasovi neke dobre prošlosti guše,
smišljam kako hrabro prepoloviti sve naše na pola,
jer tek tada ću, ja, tvoja mala, postati dostojna bola.

Osječka proljeća

Kad proljeće stizalo bi u naš Osijek mili
u Zoološki išli smo il' u Čingi-lingi.

Žirafe su lišće iz ruku nam jele,
a lavovi lijeno spavali u hladu,
majmuni skakutali jedući banane,
na terasi restorana djeca pila limunadu.

Danju, kraj Čingoša, ribe smo pecali,
a navečer u kavani cigane slušali.

Od Čingoša sada ni temelja nema,
kraj Zoološkog novi hotel grade,
žirafe i slon za rata su nestali,
još se uvijek majmuni bananama slade.

Nečastiva Godiva

Nemam hrabrosti projahati sasvim gola gradom,
ni dovoljno kose da pokrijem puteno tijelo,
ali, biti poput mene smatram čudesnom nagradom,
jer zapravo sam Nečastivog umjetničko djelo.
Dok se razlijevam rijekama svojih ljubavnika,
bivam kamenovana rukom gradskih djevica,
da njihove kćeri ne budu moja slika i prilika,
njihovih čednosti da ne budem ubojica.
Tijelo od vanilije intrigira i prosjake i sinove,
kao opijum ih u vihoru spušta i podiže,
čini mokrim njhove oputošene snove,
kakav sam ja otrov za njihova polja riže.
Nečastivom Godivom me vi puritanci zovete,
jer vas vrijeđam svojom crvenom kosom,
moj grijeh ni svetom vodom ne možete da operete,
ni pravu istinu da vas ispunjavam zanosom.

Zapravo volite sve moje grijehe,
volite moje lažne osmjehe,
činim od vas karikature,
željne avanture.

1step2far

Nečastiva Godiva

Nemam hrabrosti projahati sasvim gola gradom,
ni dovoljno kose da pokrijem puteno tijelo,
ali, biti poput mene smatram čudesnom nagradom,
jer zapravo sam Nečastivog umjetničko djelo.
Dok se razlijevam rijekama svojih ljubavnika,
bivam kamenovana rukom gradskih djevica,
da njihove kćeri ne budu moja slika i prilika,
njihovih čednosti da ne budem ubojica.
Tijelo od vanilije intrigira i prosjake i sinove,
kao opijum ih u vihoru spušta i podiže,
čini mokrim njhove oputošene snove,
kakav sam ja otrov za njihova polja riže.
Nečastivom Godivom me vi puritanci zovete,
jer vas vrijeđam svojom crvenom kosom,
moj grijeh ni svetom vodom ne možete da operete,
ni pravu istinu da vas ispunjavam zanosom.

Zapravo volite sve moje grijehe,
volite moje lažne osmjehe,
činim od vas karikature,
željne avanture.

BRAVOOO ( i za pjesmu i za temu ) !!!

Dvije lijeve

Još godina jedna prođe
starija sam, znam tu priču,
al' sve češće se osjećam
kao curetak u vrtiću.

Radosno mi srce igra
plesati bi htjela tada
zaboravljam na godine
jer duša je tako mlada.

Znate li vi neki lokal
u kom plesna glazba svira?
Nogice već pocupkuju,
nervi drhte, nemam mira.

Briga mi je plesač samo,
jer muž „dvije lijeve“ ima?!
Zar ću opet, kao dosad,
plesati tek u snovima?

Evo neke moje pjesme. Voljela bih čuti vaše komentare -loše ili dobre. Stvarno me zanima.

STRANKINJA

Zašto plačeš strankinjo
Na prozoru svake noći...
slušam kako mi vjetar zvižduče.
I zašto sama u tišini sobe
u daljinu pogled pružaš...
čujem kišu kako mi šapuće.

Reci mi, vjetre,
miluješ li još ove noći
topli obraz moga dragoga?
A ti, kišo, vidiš li plamen života
u tamnim njegovim očima?

Tiho iz daljine čujem vjetar...
Milujem mu obraze,
ali hladne poput mramora.
Kiša mi vraća...
Vidim njegove oči,
ali u njima žeravica.

Eto, zato plače ova strankinja
na prozoru svake noći
za dušom koja negdje umire,
i sama u tišini sobe
u daljinu pogled pruža
tražeći onoga koji neče doći.

KOLAJNA

Objesih ti oko vrata-
dušo moja,
kolajnu, satkanu od zlata
i zrna ljubavi.

Krašenu biserjem
i pjesmama mojim-
milo moje,
oko vrata, kolajnu, stavih ti.

Suzama mojim
oblivena je -
zlato moje,
kolajna, što o vratu stoji ti.

Phoenix-winged

Evo neke moje pjesme. Voljela bih čuti vaše komentare -loše ili dobre. Stvarno me zanima.

STRANKINJA

Zašto plačeš strankinjo
Na prozoru svake noći...
slušam kako mi vjetar zvižduče.
I zašto sama u tišini sobe
u daljinu pogled pružaš...
čujem kišu kako mi šapuće.

Reci mi, vjetre,
miluješ li još ove noći
topli obraz moga dragoga?
A ti, kišo, vidiš li plamen života
u tamnim njegovim očima?

Tiho iz daljine čujem vjetar...
Milujem mu obraze,
ali hladne poput mramora.
Kiša mi vraća...
Vidim njegove oči,
ali u njima žeravica.

Eto, zato plače ova strankinja
na prozoru svake noći
za dušom koja negdje umire,
i sama u tišini sobe
u daljinu pogled pruža
tražeći onoga koji neče doći.

KOLAJNA

Objesih ti oko vrata-
dušo moja,
kolajnu, satkanu od zlata
i zrna ljubavi.

Krašenu biserjem
i pjesmama mojim-
milo moje,
oko vrata, kolajnu, stavih ti.

Suzama mojim
oblivena je -
zlato moje,
kolajna, što o vratu stoji ti.

Totalno drukčije od mojeg načina pisanja, ali pjesme su lijepe. Ne znam koliko pišeš, ali, ja sam užasno kritična prema sama sebi i kad danas čitam pjesme koje sam pisala prije nekoliko godina ili mjeseci me čudi šta sam to radila, he he. Samo dalje piši, čitat ćemo te.

Evo jedna nova sarkastična od mene...


Jane Doe država

Slobodumno zauzdavam sve tuđe naredbe,
stvarajući od istih jeftine priredbe,
za slijepe ovce,
za puk.
I solim vodu žednim siromasima,
mačke gađam zelenim orasima,
iz puke obijesti,
iz pakosti.
Lomim štikle notornim damama,
spavam u blatnim jamama,
prilično pijana,
sama.

Ali, ponosno nosim svoj broš ponosa,
dok posrćem preko svog nosa,
lažući teatru bludnika,
Hugovih Jadnika.
Ludo se zabavljam sa podanicima,
nezvanim suvišnim uzvanicima,
što ljutiti će s predstave otići,
istinu po stoti put zaobići.
Osjećam se kao premijerka,
države samo po meni nazvane,
ali kako nazvati čudnu državu,
čije su vlasti same i pijane ...

Povratak u Osijek

Između bijelih linija
pod kotačima
pjevaju kilometri,
a u daljini roj krijesnica
navješćuje moj grad.
Grade mili, voljeni
u srce si urezan mi;
veselo pjevušim
jer dolazim ti u zagrljaj.
Prošetat ću tvojom
divnom promenadom,
pogled utapati u Dravi,
u misli dozvati snove
sjetne djevojačke
i neke zaboravljene ljubavi.
Mnoge radosti si mi pružao
i često mislim na njih;
suze sam odavno oprostila
jer ti si moj najnježniji stih.
U tebi najljepše sanjam
u tebi najlakše dišem
ti nudiš mi sigurnost
ti pružaš mi radost i mir
a ja ti ponavljam stalno:
volim te srcem svim.

Pisem na engleskom

I want everything to be gone
In violent green infernal sky
That shall wipe clean all life
And bring the dark, eternal night

AKROMATSKA DIVA

U mojem svijetu nisu sve radosti sive,
jer koračam asfaltom u maniru prave dive,
šepurim se kašmirskim haljinama,
kokošanelovskim kič šeširima.
U mojem edenskom vrtu nisu sve kale bijele,
već se na boje mog raspoloženja dijele,
izgubljene među plavim ružama,
zgrbljenih vratova na samo njima poznatim mukama.
U mojoj glavi nisu sve misli crne,
mada ponekad sve u meni utrne,
crna filozofija,
bijela filozofija,
pomirbu svojih svijetova nađem u nijansi sive.
Znam što ću reći vražjim toplim bojama,
zgazit ću vas sve u mojim tamnim odajama,
ako se usudite obojati moj akromatski svijet,
neka vam oprez ne bude naodmet.
U mojem svijetu nisu svi poeti isti,
svatko sam neka sa svojim misli rasčisti,
ja sam jedna mala akromatska diva,
ako vam se sviđa,: zovite me SIVA ...

Došao sam jutros odlučno u grad,da podjelim

mudrost starih svetih knjiga ljudima što žive u tmini

neznanja i svakog˝dana pate u oceanu briga.

Po ulicama srećem ponosne žene što poliesterska

odjela na sebi nose;otmjene dame s najlonskim

čarapama i plastičnim ukrasima što im vire iz kose.

Besposleni klinci tumaraju gradom;drogirani punkeri

i djeca cvijeća.Prodavač novina na uglu glasno viče:

"Pronađena beba u kanti od smeća!"

Prostitutke tragaju za svojim kupcima,kraljice noći što

neumorno pecaju.Na pločnicima obespravljeni prosjaci,

bogalji i sirotinja od gladi jecaju.

Grad je pun smoga,i jedva se diše.Iz tvorničkih dimnjaka

crni dim se puši.Na periferiji sudar.Troje je ranjenih.

Sirena prve pomoći zaglušuje mi uši.

Korumpirana policija suzbija nemire.Gnjevni studenti

bore se skupa.Novine pišu:"Umrli turisti od raka kože-

za to im je kriva ozonska rupa".

"Bit će sutra bolje!",političari lažu,al˝na papiru je još uvijek samo

mrtvo slovo.Jedan ljuti radnik na Trgu Slobode,

"Mater im njihovu...!",od muke je psov˝o.

Televizor pokazuje novosti u nekom cafeu;

uglavnom sve loše,da spomenem par:

"Srušio se avion s dvjesto deset ljudi.

Na motoru aviona desio se kvar."

"Pronađeni leševi nestalih djevojaka;

neki su im zlotvori prerezali vratove."

"Političari mnogih afričkih zemalja

čak i malu djecu guraju u ratove."

"Brazilski moćnici pohlepni za novcem;

i dalje se krče stare tropske šume."

"Bogati Amerikanac kupio park prirode

i u njemu gradi tvornicu za preradu gume."

"Razarajuči potres u južnom Iranu;

velika katastrofa potresla je svijet."

"U Čileu poznati borac za ljudska prava,

umro od kalibra četrdeset pet."

"Šesto ljudi u kritičnom stanju zbog nekog ljeka

i njegovog popratnog efekta."...

Neka žena me gurne i trgne iz misli,

pa sa gnjevom reče:"Dečko,vi ste sekta!"

Baš dobro što je došla ta cinična gospa,

da ne gubim vrijeme gledajući vijesti.

U ovome svijetu ionako nema ničeg novog;

vode ga budale degradirane svijesti.

Ljudi jedu leševe zaklanih životinja.

Sjede u restoranima,dok im iz usta curi mast.

Po kioscima magazini s paradom golotinja.

Sve je samo pohlepa,neznanje i strast.

Profiteri nam stavljaju otrove u ljekove i hranu;

pesticidi,konzervansi,umjetna gnojiva i ostala kemija.

Doživjet˝ pedesetu bez kroničnih bolesti,

u današnje vrijeme postala je premija.

Posteri i reklame ispiraju mozak.

Promocija robe pred napuštenom crkvom.

"Ovaj je proizvod upravo neophodan za vas!",

pa svi ljudi trče k˝o magarci za mrkvom.

U izlozima je gomila beskorisnih stvari;

glupe knjige,suveniri,razne sprave,mikrovalne peći...

Ljudi se klanjaju tehnologiji k˝o Bogu,

al˝ na kraju ipak vode život gori nego pseći.

Sve oko nas su samo rođenje,bolesti,starost i smrt;

zatim kriminal,nepravda,nesreća i strah.

Svatko misli da je materijalno tijelo

što će se na kraju samo rastočiti u prah.

Hodam dalje gradom i prodajem knjige,kad odjednom;

neki bjesni tip ispred mene skoči.

"Vi Hare Krišne ste luđaci bez mozga,

ne želite pogledati istini u oči!"

Ništa nisam rek˝o.Produžio sam dalje,

misleći u sebi:"Tko je ovdje lud?"

Al˝ doći će vrijeme kad će mase cijeniti

milost Šrila Prabhupada i sav njegov trud.

Dani spazma (www.1step2far.blog.hr)

Ima dana kojem volim zvati danima grča,
danima spazma ...

Ranjavaju me tada razni podražaji,
tuđi ljudi i njihovi parfemi,
tad se nekako zgrči sve u meni,
moja zvijezda prestane da sjaji,
čak su i stari košmari u novoj dilemi,
moji problemi postali su traženi.
Aha, razumijem da SVI znate SVE,
prokletstvo maloga grada,
gdje svi su tako čisti i nevini,
ali mene ne možete znati; o ne,
žena sam s dušom muškog gada,
gledajte me VI uskogrudni i naivni.
Gazit ću vaše maćuhice bez straha,
grepsti noktima vaše užarene obraze,
prezreti i pljunuti sve što prošlo je,
dok vam zavist ne da ni do daha,
čak me se i vaši psi paze,
dobro meni, loše vama, eto to je.
No, kada grč polako ali sigurno popusti,
postajem kao i svaka prosječna ženica,
što popis za plac pravi,
što opet i ponovo ljudima dopusti,
da je ranjavaju nasmijana lica,
koju siva svakodnevica omčom davi.

Ima dana koje zovem danima grča,
danima spazma ...

Tada zadovoljno shvatim kako jedva čekam da im se vratim!!!

Predblagdanska razmišljanja

Dok sam sinoć za stolom listala novine,
začuh prasak petardi negdje iz daljine.
Opet djeca gruvaju! Ta kud će ranije?
Daleko su blagdani, vrijeme im još nije.

Na kalendar pogled svrnem,
vjerujte mi – sva protrnem.
Kalendaru, zadnja strana,
eto Božića za nekoliko dana.

Kad se bliži Božić i Godina nova
sjetimo se dobrih djela, ali i grijehova.
Jesam li koga uvrijedila, rekavši što nisam smjela?
Je li koja psovka iz usta mi izletjela?

Nisam bila zavidna, nikom štetu učinila,
žalosne sam prijatelje često utješila,
pomogla sam kad sam mogla kome,
a nisam ni tražila zahvalnost na tome.

Sve u svemu, kad se zbroji,nisam tako loša bila,
za Božić sam, zato mislim, i ja poklon zaslužila.
Ne trebaju mi moderne niti skupe stvari,
već jedino očekujem da budemo zdravi.

Želim da uz kćerku našu, unuke i zeta,
dočekamo zdravi mnoga Nova ljeta.
Zato Boga molim, nek' nas uvijek štiti,
a ja ću se truditi i još bolja biti.

DRAGAN GORTAN

O VINU I LJUDIMA

Vino i ljudi pomalo si sliče
(geografsko porijeklo rado se ističe)

i vino i ljudi strašno se nerviraju
kad nisu onakvi kakve ih etiketiraju

kao vino i ljudi sve bi dali u zalog
da mogu svoje nevolje taložiti u talog

i vino i ljudi polako stareći zriju
a vole da ih kušaju prije neg' ih piju

i vinu i ljudima podjednako paše
kad spoje im se usne na rubovima čaše

u čovjeku i vinu nalazi se duša
dok ljudsku ćuti srce, vinsku nepce kuša.

Bol...
Ona je tu...dolje..
Elem, elem, što me tišti
Kada boli...
Sudbo kleta, što mi činiš..
Pusti me da stisnem jače..
Jer moje oko sada plače..
Hermač raste, bubri, peče...
A govance moje naglo poteče..
Sada boli još i više..
Suze teku, teče sraćka
'tiščem jako, elem, elem..
Da na kraju guzu operem.

Ulica (Na Jugu 2)

Arijadna, Arijadna, gdje li si?
Pomozi meni smrtnici!
U Bračkoj tražim jedan broj
i za to mi treba konop tvoj.
Da'l krenem desno ili lijevo
svud Bračka je kao kakvo crijevo.
Slijepo završavaju kratki sokaci
lutanje Bračkom u bed me baci.
Planiram odustati od te potrage
jer moje su noge ipak mi drage.
Na um mi pada ideja jedna;
ne košta puno, ali je vrijedna.
Da labirintom ne lutam bez veze
pozvat ću taksi nek' me odveze.

Početak i kraj

Na lijepu planetu naseli Bog razne ljude;
napuni njima Zemlju da tu im dobro bude.
Dao im je bilje, životinje, vodu i zrak,
kako bi u slozi i ljubavi uživao svak.
Neko su vrijeme svi lijepo živjeli,
a onda se jedan od njih polakomi.
Htjede uzeti što nije bilo njegovo
imati još više – baš mu se osladilo.
Započe tako oštra tuča i kavga
i lijepa planeta polako ode do vraga.

zaljubljena u Osijek

Ulica (Na Jugu 2)

Arijadna, Arijadna, gdje li si?
Pomozi meni smrtnici!
U Bračkoj tražim jedan broj
i za to mi treba konop tvoj.
Da'l krenem desno ili lijevo
svud Bračka je kao kakvo crijevo.
Slijepo završavaju kratki sokaci
lutanje Bračkom u bed me baci.
Planiram odustati od te potrage
jer moje su noge ipak mi drage.
Na um mi pada ideja jedna;
ne košta puno, ali je vrijedna.
Da labirintom ne lutam bez veze
pozvat ću taksi nek' me odveze.

Odlična je, nasmijah se od srca!
I mi smo imali istu situaciju u Bračkoj- i nismo našli.

"> "> "> ...ovo tek sad pročitah....@zaljubljena - fantastično !!!!!!

Šiza

U mislima tračam sve svoje ličnosti,
maštam kojim ću ih kopljem
i koju ću prvo
jednu po jednu probosti.
Umorna sam od svojih silnih gospođica,
te Divna, te Depresivna,
te ona najgora; gđica Stotinu lica.
Bipolarna, višestruka šiza,
borim se sama protiv sebe,
hvata me gadna emocionalna kriza,
koža me steže, koža me grebe.
Umorna od zadovoljavanja svih,
povlačim se u mrak jedne od soba,
bježeći od lica novih
praveći od sebe modernog roba.
Koja je danas gospođica aktualna,
gđica Premorena ili gđica Opičena,
moja predstava je sve samo ne stalna,
vajna gospođa Jelena je očigledno neshvaćena.

Vrijeme je za odmor,
lutkice,
pođite spavati!

Zaboravljena...



jeknu gluhi vrisak kroz studeno polje
leži ona tamo
miruje i vrišti
vrisnu ona opet

ima krvavu majicu, poderane crne hlače
i izgubljene patike
vrisnu ona opet

svaki dan mraz ju malo više obgrli
sve manje se kreće
vrisnu ona opet

i tako ona leži i vrišti dan za danom
bez pomaka njenih paraliziranih udova

no ugleda ona,
na rubu vidnog kruga
pravu, živu i kretajuću osobu
nešto traži
vrisnu ona opet

bez trzaja nestade misteriozna silueta
na kraju krajeva vrištanje je uzaludno
kad nemaš grlo

više ona ne vrišti...