čega se najviše bojite?
još kao klinka sam imala neki neobjašnjivi prezir prema tom osjećaju, pa sam se tjerala da radim baš ono čega me strah, sve dok ne prestane... i djeluje
samo s 2 stvari to nije bilo moguće - najviše me je strah da će mi jednog dana dani biti identični jedan drugom... posao, kuća, (birtija), muž, klinci.... AAAAAAAAAAAAAAAAAAAAAAAAAAAAAAAAAAAAAAAAAAAAAAA..... strah me jebene rutine i predvidivosti... ubojica strasti i života.
i strah me da ću jednom (nakon što sam s nekim već jaaaaako dugo) prestat s njim pričati i voditi samo glupe razgovore iz lifta tipa vrijeme/posao/što je na tv-u i slično..... e, toga me je strah.
vas?
Strah i brige su vrlo slicni osjecaji... Bojis/brines se ovog ili onog cijeli zivot a na kraju ispadne da ono sto te bas gadno pukne izmedju ociju je ono sto si najmanje ocekivao.
Zivim danas... za sutra nemam pojma a tko zna hoce li doci, prema tome svi problemi/brige se rijesavaju danas u principu:
Pitam se sto najgore sto se moglo dogoditi...
Pripremam se da prihvatim to najgore...
Pokusavam da na neki nacin poboljsam situaciju...
Pravila su iz "How To Stop Worrying and Start Living", Dale Carnegie.
pješačkih prijelaza bez zebre...
pokretnih stepenica...
lol, evo ga još jedan....inače me ljudi jaaaako čudno gledaju kad kažem da me strah pokretnih stepenica
uhvati me panika kad shvatim da u nekim situacijama reagiram kao moja mama a to se uglavnom odnosi na njezine reakcije koje mrzim, baš mrzim...
nešto mi je upravo palo napamet, možda su oni koji se toliko jako boje rutine već ušli u nju...iako osobno mislim da nema ništa loše u onoj ugodnoj monotoniji...s vremena na vrijeme
Brinem se da će me biti strah maknuti se iz ove sredine jednom kada dođe vrijeme za to. Strah me života u hobitskoj rupi!
Brinem se o strahu od avanture, izazova i novoga. Strah me umrijeti, a kao da nisam ni živio. Strah me osjećaja panike koji počne hvatati ljude kada si zamisle što su dosad napravili u životu, zaključe da nisu ništa i počnu mahnito praviti djecu.
Pomalo me strah egotripa na kojem sam već neko vrijeme. Emocionalno odvajanje od obitelji otvorilo je bojazan za njih.
Strah me suočiti se sa sobom!
pješačkih prijelaza bez zebre...
pokretnih stepenica...
lol, evo ga još jedan....inače me ljudi jaaaako čudno gledaju kad kažem da me strah pokretnih stepenica
mene je strah svih takvih naprava koje se pokreću, ne zato što se pokreću, nego zato jer me frka da ne riknu usred upotrebe... kao i ringišpili i sve one vrteće i bacajuće stvari u lunaparku..
malo me strah i da će propasti balkon u kinu kad je pun ...ali to se kod nas i onako događa 2 puta godišnje (mislim, to da je pun)
evo jedne prigodne:
"neću se bojati. strah je ubojica uma. strah je mala smrt koja donosi potpuno uništenje. suočit ću se sa svojim strahom i dopustiti mu da prijeđe preko mene i kroz mene. kada prođe strah, neće ostati ništa, samo ja.
litanija protiv straha - red sestara bene gesserit"
dina - pješčana planeta, frank herbert
"neću se bojati. strah je ubojica uma. strah je mala smrt koja donosi potpuno uništenje. suočit ću se sa svojim strahom i dopustiti mu da prijeđe preko mene i kroz mene. kada prođe strah, neće ostati ništa, samo ja.
litanija protiv straha - red sestara bene gesserit"
dina - pješčana planeta, frank herbert
Puno puta pročitane knjige i još više puta ponovljena mantra!
Kad smo već kod toga, mogao bih potražiti ono 190 min. SE DVD izdanje Lynchovog filma...
Strah me da ću do kraja radnoga vijeka morati ostati na istom, nekreativnom, radnom mjestu.. i da ću se 30 godina penjati istim stepenicama, u isti ured, sjedati na istu stolicu, pred isti kompjuter.. brr..
strah me da me posao koji sad radim ne pretvori u neku dosadnjakušu.
strah me tipičnosti, i da ću sa 40 imati trajnu i biti onak neka totalno ''obična'' žena bez ikakvih interesa..
strah me da ću kao baba od 60 god biti neko gunđalo, a ne super baka u martama i s ljubičastom kosom, kakvom se zamišljam
strah me da neću biti dovoljno jaka da u budućnosti ostvarim sve ono što sam si zacrtala, jer će me biti prpa.
strah me da su svi dobri frajeri na svijetu gay ili oženjeni, i da na kraju života ne ostanem sama i jadna
Strah me da ću ostarit sam, da neću nać srodnu dušu i da ću il bit sam, il u vezi/braku s nekim čisto reda radi, toga se užasavam, da će život bit niz glupavih prepirki i bezpotrebnih svađica koje će mi odgrizati komad po komad duše, već je 25 kuka na grbi a pomaka ka boljem nema
Strah me je da ću jednog dana shvatiti i pomiriti se s tim da u životu ipak nema ono "nešto više " čemu težim i zbog čega odbijam prihvatiti ustaljene norme društva i da nije svrha života udat se, rodit djecu i otplaćivati kredite, strah me da ću jednog dana shvatiti da je ovo što živimo zapravo, zaista to...
"neću se bojati. strah je ubojica uma. strah je mala smrt koja donosi potpuno uništenje. suočit ću se sa svojim strahom i dopustiti mu da prijeđe preko mene i kroz mene. kada prođe strah, neće ostati ništa, samo ja.
litanija protiv straha - red sestara bene gesserit"
dina - pješčana planeta, frank herbert
Puno puta pročitane knjige i još više puta ponovljena mantra!
pričaj mi.. ja dinu uzimam intravenozno, šmrčem i gutam...
isto kao i Cloe, strah me rutine i predvidljivosti. strah me dosade... sama pomisao na to me prestravljuje. a onda me je istovremeno strah i svega onog sto moja okolina ima za reci na takav moj izbor "stalnog čupanja iz rutine".
i onda, isto me je strah onoga sto i fairy veli - onoga da mozda nakon cjelokupnog fantaziranja o odbijanju nekih očekivanih životnih i/ili društvenih tokova ne svatim da zapravo tu ni nema ništa drugo...i da zapravo previse ocekujem.
i strah me visina (nevjerojatno jako), malih zatvorenih prostora (malo manje), i brzine. u avionu sam recimo, fenomenalna - a living panic attack.
zmijurine, zmijuretine, znam da je moj odgovor na razini petogodišnjeg djeteta ali jednostavno sam zadovoljan sa svojim životom trenutno i emocionalnih strahova nemam, sve nekako ide pravim tokom, i nećemo kvarit. ajd bojim se naravno bolesti i smrti kako mojih bližnjih tako i mene
ja se bojim poznatoga...
bojim se da ću jednog dana zaboraviti, da ću se probudit i jednostavno zaboravit što sam bila, što jesam i što sam željela postati, a posebno da se neću sjećati ljudi do kojih mi je stalo.....
bojim se da ću jednog dana zaboraviti, da ću se probudit i jednostavno zaboravit što sam bila, što jesam i što sam željela postati, a posebno da se neću sjećati ljudi do kojih mi je stalo.....
drugim riječima, bojiš se da ćeš postati senilna
ja sam se sad sjetil čeg se još bojim.. bojim se zatvorenog prostora, tj. prostora u kojima nema prozora! brrrrrrrr
bojim se da ću jednog dana zaboraviti, da ću se probudit i jednostavno zaboravit što sam bila, što jesam i što sam željela postati, a posebno da se neću sjećati ljudi do kojih mi je stalo.....
drugim riječima, bojiš se da ćeš postati senilna
pa zapravo ne, kod dijela da se neću sjećati ljudi do kojih mi je stalo, mislim na senilnost, al ono ostalo je nešto drugo...ne očekujem da ćeš razumjeti...
pa zapravo ne, kod dijela da se neću sjećati ljudi do kojih mi je stalo, mislim na senilnost, al ono ostalo je nešto drugo...ne očekujem da ćeš razumjeti...
hehehehehe, dobro staro gundjalo........ Uvijek me mora odati široj javnosti
Pozdrav tebi ! Nemoj da te bude strah stvari koje mozes sam mjenjati i na njih utjecati! Potrebno je samo promjeniti posao ili se rjesiti nakota, jer ne zaboravi - Važno je zvati se "***čević" No ti si moćna zvjerka i tvoja bodlja seže do zvijezda..... hmm, ili se do tamo osjeti - no nije važno. Rock on Oligofreni!
Strah me je biti psihički bolesnik pred kraj svojeg života ili ranije i biti na teretu svojoj djeci i bližnjima.
Strah me je da netko koga volim oboli od nečeg neizlječivog.
Strah me je postati obična žena.
Od kukaca ne volim stršljene jer sam bila izbodena, i smrdljive martine te hrušteve jer se ježim zvuka njihovih hitinskih oklopa dok lete.
A ljetos sam premrla u moru jer me nešto počelo jesti a ono jato malih ribica jelo moje ranice na stopalima i gležnjevima (od grebena naravno), na kraju sam im bila zahvalna jer nije ostao niti jedan ožiljak. Prave kozmetičarke...
Strah me je straha jer sa strahom ne vrijedi živjeti.
Od neobjašnjivih strahova imam napadaje panike i gušenja u skučenim prostorima, vjerojatno je to klaustrofobija. Od životnih strahova, strah me je da se jednog dana ne pokaže da je sve u životu za što se borim bio čisti promašaj, da sam zakazala. Isto tako, ne bih voljela da mi se dogodi neka nesreća, i da ostatak života proživim kao biljka. Ono od čega stalno bježim je sputanost.
Strah me je biti psihički bolesnik pred kraj svojeg života ili ranije i biti na teretu svojoj djeci i bližnjima.
Strah me je da netko koga volim oboli od nečeg neizlječivog.
Strah me je postati obična žena.
Uh, da, slažem se...
Ali još više me strah nekih boleština tipa Alzheimera ili onih kod koji ti je um sačuvan i iz dana u dan gledaš kako propadaš,a nemoćan si
pa nekakve multiple i slično...
Ona je došla i jednostavno me upitala :» Jesi spreman?»...Glas joj je ravan, bez akcenta u isto vrijeme smirujući i jezovit. Izgleda skromno, ali dostojanstveno, sive poluduge kose. Ruke, neobične, izuzetno dugih i koščatih prstiju, odjevena je u crno, haljina...
U prvi mah htio sam lamentirati sa njom, ali sam zašutio...nisam znao što da joj odgovorim...
Tek, promucao sam....daj....,još malo....
Snoviđenje ili java?...nagovještaj....čini mi se da sam je već jednom sreo...
Ona je došla i jednostavno me upitala :» Jesi spreman?»...Glas joj je ravan, bez akcenta u isto vrijeme smirujući i jezovit. Izgleda skromno, ali dostojanstveno, sive poluduge kose. Ruke, neobične, izuzetno dugih i koščatih prstiju, odjevena je u crno, haljina...
U prvi mah htio sam lamentirati sa njom, ali sam zašutio...nisam znao što da joj odgovorim...
Tek, promucao sam....daj....,još malo....
Snoviđenje ili java?...nagovještaj....čini mi se da sam je već jednom sreo...
Ja se bojim da Aethura ne pregazi auto ili neko drugo prijevozno sredstvo na neobilježenom pješačkom prijelazu.
Pa da! Evo danas prelazim raskrižje Ulice Republike i Županijske i ne rade semafori. I šta sada... moram preći na drugu stranu nekako. Stao sam pred zebru i kada je netko naišo i krenuo prelaziti cestu, samo sam mu se prikrpio.
I da, bojim se i onih pokretnih stepenica. Strah me da će me progutati. Ili tako nešto.
Nerazumni strahovi svakako, no to su moje fobije, koje se mogu sada činiti smiješne, ali ipak su istinite (dakle, ne zajebavam se).
Ja sam se strahovito bojala pokretnih stepenica prema podzemoj željeznici u Londonu.. Užasan osjećaj.. masa ljudi, gužva, a stepenice piče takvom brzinom da je katastrofa.. i još su dugačke za popizditi i stravično strme.. brr..
A u Budimpešti, isto su tako jako strme i brze, ali još i neki propuh se skroz osjeti, jačine bure na Jadranu, imala sam osjećaj da će me otpiriti. Grčevito sam se držala za onaj rukohvat. Dok su u Pragu iste te stepenice sasvim ok i nezastrašujuće..
Tako da te, Aethure, razumijem u potpunosti..
ja se bojim visine.Pri tom mislim na bilo koju visinu iznad 1m.Kao mala sam se obožavala nositi "kike-robe", da netko to sad pokuša, mislim da bih od muke pala u nesvijest...
istina je to za pokretne stepenice, ne znam više gdje je bilo, a 3 nivoa, a sve strme i visoke...kad idem gore još nekako, al dolje...uh...
He he strah ,,,jednostasvno nemam straha od ničega jednom kad odete do pakla i vratite se nazad više se nebojite ničega ,jednom kad doživite da vam je život mračniji i od smrti same i to preživite postante otporni na metke , a tipa priče joj bojim se da ću ostat sama jer me neki lik nevoli to neću komentirat mislim teen generacija bez briga i obaveza pa se počima filozofirat,izmišljat i udarat nogom u bulju od objesti . Idem ciku dosta sam radio i srao za danas ...
Mene je jedino strah da ću se za 50, 60, 100 ili koliko već godina, znači u starosti, jelte okrenuti, pogledati svoj život požaliti za nečime što nisam učinila i shvatiti da ga nisam dovoljno dobro iskoristila, život jelte
Mene je jedino strah da ću se za 50, 60, 100 ili koliko već godina, znači u starosti, jelte okrenuti, pogledati svoj život požaliti za nečime što nisam učinila i shvatiti da ga nisam dovoljno dobro iskoristila, život jelte
ovo me podsjeti na predstavu teatra Exit gdje cura na nekoj obljetnici mature veli: Žao mi je što se nisam u mladosti više jebala.
ako vas već pucaju takvi strahovi i svjesni ste ih onda napravite sve da se to ne dogodi,da sa žaljenjem gledate svoj život.
strah me da do duboke starosti neću znati što želim od svog života,a da će onda bit prekasno..i strah me da nikad neću naći životnog druga ili on mene..
bojim se,ne užasavam se zmija.odvratne životinje.ničem ne služe.sam gmižu i sikču.jab sve što gmiže maknila..bojim se i bolesti,samoće,neuspjeha,razočaranosti u svijet i u bliske ljude
Mene je najviše strah teške bolesti ili smrti, ali ne toliko svoje nego bliskih osoba i svojih pasa. Moji ostali "manji" strahovi su velike bube i parcovi.
Mene strah isto tih stepenica pokretnih sto se micu dolje, gore, vise dolje nego gore.
Imam strahova koje opet obozovam i koji me pucaju adrenalinom, kontradiktorno ali i zabavno, mada imam nocne more poslije.
strah me da se ne pretvorim u svoju majku (valjda se zato ni u čemu ne možemo složiti), strah me da ću u starosti biti na nečijoj grbi i da ću morati nositi pelene i da će me drugi morati kupati, hraniti i da se neću nikoga sjećati niti svoje prošlosti, strah me da mi je zadnjih 10 godina prošlo uzalud, strah me da neću ostaviti traga na Zemlji i da me se nitko neće sjećati nakon moje smrti...
svi su ovi strahovi iracionalni tako da ne razmišljam o njima zapravo
ovdje ne mislim na strah od bolesti, rata, gladi, neimaštine... toga se svi bojimo!
mislim na "manje" stvari.
ja se panično bojim zmija! toliko da nikad neću otić na dravu na kupanje, na more isključivo u neki grad (nemojte mi govorit da ih i tamo može bit), nikada nisam kampirala zbog toga, kad se ide na neki izlet u prirodu ili vinograd ja samo o jeb... zmijama razmišljam i upropastim si izlet. moja prijateljica se boji morskih pasa, u moru najdalje ode 10 m od obale, po njenom postoji mogućnost da je dalje sve puno morskih pasa.
i božemeprosti bojim se ciganki, kad prose pa nemam sitnog da im dam odmah pomislim na čarambaram gluposti, znam da je glupo al odmah mi to padne na pamet
Ja sam se jednom kupala u Dravi, davno još, i okrenem se a ono zmije oko mene, tada i više nikada... Nekako se najviše bojim štakora i miševa, jer naravno imala sam sitoaciju kad sam bila mala da sam imala bliski susret s njima.... Kao dijete volila sam oblačiti mamine stvari, pa sam jednom obula mamine čizmice koje su bile na tavanu, mali miš mi se popeo kroz hlaće iz čizmice do vrata... i sad kad se sjetim toga, pozelenim! Odvratno!
Bojim se brze voznje, kad netko pocne divljati sa autom ja dozivim zivcani slom, pocnem sva drhtati, srce mi kuca sto na sat,znoje mi se dlanovi opcenito cijela se preznojim i sva se paraliziram.
Najvise sebi vjerujem i izbjegavam se voziti sa bilo kime.
Robota, malih prostora, prelazaka ceste na divlje, malih pasa, vađenja krvi, klauna, skakavaca... HM, sigurna sam da ima toga još ali se sad ne mogu ničega sjetiti...
vas?
ops:">
"> 
...ali to se kod nas i onako događa 2 puta godišnje 
