mentalno retardirane osobe

imam sestru (14) koja je rođena s čudnim sindromom koji i dan danas liječnici otkrivaju... nepokretna je, ima epilepsiju, ne zna pričati, mi ju hranimo, na 3 je vrste lijeka 3 puta dnevno...
naravno, ja se nje ne stidim, tko god me pita imam li sestru, odmah kažem za nju, jer mislim da bi bilo strašno da to tajim, volim ju i ipak je ona mene i moju obitelj obilježila na neki način, ne bismo bili isti bez nje,

ne volim kad se ljudi-najviše moji vršnjaci- sprdaju i oponašaju retardirane osobe te onako izokreću ruke i pritom proizvode čudne zvukove..
pa me zanima vaše mišljenje o mentalno retardiranim osobama ( npr. djeca s downovim sindromom), osobama s poteškoćama u razvoju.. da li upirete prstom u njih, čudno ih gledate, smijete im se..

imala sam prilike upoznati nekoliko ljudi s downovim sindromom. oni su najsimpatičnije i najdobroćudnije osobe na svijetu. svi redom su vrlo topli i pristupačni.
sreća je kada se rode u obiteljima koje brinu o njima, jer vjerujem da to nije uvijek slučaj..

ennna

ne volim kad se ljudi-najviše moji vršnjaci- sprdaju i oponašaju retardirane osobe te onako izokreću ruke i pritom proizvode čudne zvukove..

Takvo je naše društvo. Za drukčijega ne želimo znati, a biti "isti", jednak, "normalan" je više nego poželjno.

Inače, odrastao sam sa susjedom koja je imala teška oštećenja, osim nje u ulici je bio još jedan "vršnjak" (iako je on mlađi godinu, a ona je bila starija godinu od mene).

Od malih nogu sam naučio na prisutnost ljudi s posebnim potrebama u okolini i nikad mi se nije palo na pamet rugati.

Klinci koji se s tim sprdaju ne shvaćaju da retardirani imaju mnogo intenzivnije emocije nego pola trolova koji plaze svijetom.

Djevojčica koju sam ja spomenuo zvala se Dijana i jedini način na koji je stavljala do znanja da je s nama, da se druži bilo je škripanje zubima.

ennna

pa me zanima vaše mišljenje o mentalno retardiranim osobama ( npr. djeca s downovim sindromom), osobama s poteškoćama u razvoju.. da li upirete prstom u njih, čudno ih gledate, smijete im se..

Mislim da ne treba zamjerati ljudima koji bi čudno pogledali tvoju seku ili neko drugo dijete sa sličnim poteškoćama. Postoje neke stvari u psihologiji čovjeka koje su prisutne, a većina će ljudi tvrditi da "kod njih nije tako". Naime, većinu ljudi zanima i intrigira bolest, kao i smrt. U skladu s tim, često znam primijetiti one znatiželjne poglede prema invalidima, djecom s poteškoćama bilo kakve vrste, ljudima na kojima je bolest na bilo koji način vidljiva...

Upiranje prstom, ismijavanje i oni glupavi pogledi koji izražavaju nekakvo sažaljenje mi se, blago rečeno, gade.

Jedno sam se vrijeme jako zanimala za to područje, pa sam malo onako neslužbeno "istraživala". Zanimljivo mi je kako će većina ljudi za takvu djecu reći "A jaaadno dijete" ili nešto slično. A da pitamo jedno dijete s , recimo, Downom, ono za sebe sigurno ne bi reklo da je nesretno ili jadno.

Imala sam priliku provoditi puno vremena s djecom kojoj je dijagnosticiran određeni stupanj mentalne retardacije ili zaostatak u razvoju. Ovisno o stupnju, ovoj drugoj grupi djece ponekad stvarno zna biti teško. Naime, oni s vremenom počinju shvaćati da se u nekim stvarima razlikuju od svojih vršnjaka. Oni stariji su znali reći da osjećaju odbacivanje, poglede... I shvaćaju kad im se netko izruguje.

S mentalnom retardacijom je drukčije. Sve ovisi o bolesti i stupnju, naravno, ali ta su djeca obično zatvorena u neki svoj svijet. Osobito djeca s downom... ajme, zezala sam ih da su svi kao Petar Pan (a oni su, naravno, bili ponosni ). Ali stvarno jesu. Bez obzira imaju li 6, 10 ili 20 godina potpuno su neiskvareni, veseli, svakoga bi dodirnuli, uvijek se smiješe... Problem nastaje u određenim sferama ponašanja koje oni nisu u stanju shvatiti dok im se na to ne ukaže. Recimo, što je dobro, a što loše, pristojno i nepristojno... Doduše, kao i kod svakog malog djeteta osim što kod njih taj proces cijelog života traje. Zato je rad s njima jako, jako važan.

Kada neka djeca, popot tvoje seke, ne znaju komunicirati verbalno, stvar je za obitelj, pretpostavljam, puno tužnija i teža. Ali pokazalo se da je njima "hrana" dodir, pažnja i ljubav koju itekako osjete.

Glupi komentari i izrugivanje neka te ne diraju. Razmisli o inteligenciji i odgoju ljudi koji su sposobni tako nešto raditi.

Najgore mi je kad se neke babetine nađu pametovat pa govore kako je to grozno, pa jadno dijete, pa jadni roditelji, pa dijete živi kao biljka.

Uh.. što se toga tiče, na hipoterapiji sam susrela jedno dijete koje također nije znalo pričati i nije moglo hodati, ali je tako dobro reagiralo na konje da sam otišla u štalu i plakala koliko je to bio predivan prizor. A otac... onaj ponos u očima i očita sreća... nitko me ne može uvjeriti da je to bila gluma ili da se taj čovjek osjeća "jaadno" zbog svog djeteta. Nikome nije lako kada mu je dijete bolesno, naravno. No, to ne znači da bi za te ljude bilo bolje da se takvo dijete nije ni rodilo. Vidjela sam vlastitim očima koliko sreće takva djeca mogu unijeti u život roditelja (nekima je možda teško to zamisliti, ali da - baš kao i "normalna" djeca) ali i u život drugih ljudi koji s njima rade.

wendy

Najgore mi je kad se neke babetine nađu pametovat pa govore kako je to grozno, pa jadno dijete, pa jadni roditelji, pa dijete živi kao biljka.

To je rasizam, samo njegovo počelo u čovječjoj naravi.
U ime "normalnoga" i poželjnoga stanja, bit će u redu eutanazirati - samo dok ovi što su sinoć bili na Maksimiru posjedaju u državne, zakonodavne, represivne i akademske institucije.
Zdravlje će biti propisano.

draga enna, nemaš pojma koliko mi je drago što sam pročitala tvoj post. prvo što ti želim reći je bravo! vidim da imaš 17 godina. to su godine u kojima se često stidimo sebe, svoje kuće, obitelji. mislim da je unatoč čudnoj okolini koja često s rezervom komunicira s osobama s posebnim potrebama prekrasno što si spremna govoriti o svojoj seki, odvesti je u šetnju, provoditi vrijeme s njom, pričati joj što ti se taj dan dogodilo... tako treba! od djetinjstva sam često bila u društvu osoba s posebnim potrebama. s vremenom sam se odlučila za studij vezan uz njih i što se više mom studiju bliži kraj, to je moje oduševljenje veće. ljudima koji imaju dijete s posebnim potrebama u svojoj obitelji život je obilježen mnogim naporima, neprestanom, borbom, frustracijama, ali istodobno nečim i više no pozitivnim što je svima ostalima jednostavno nespoznatljivo. djeca s pp oplemenjiju svoje obitelji na jedan sasvim poseban način. trenutno radim kod kuće s jednim malim dečkom koji ima jako težak oblik cerebralne paralize. ima 4,5 god, ne hoda, jedva sjedi, slabo vidi, jede miksanu hranu, ne zove mamu ili tatu... strašno, rekli bi oni koji ne znaju... ali kad moj malac pruži svoje smotane ručice prema meni kad dođem, kad mi nakon 700 pokušaja nagovaranja ipak kaže pa-pa kad odlazim, kad se smije dok se škakljamo, kad uživa u našim pjesmicama i brojalicama... ma ne znam, osjećaj koji me obuzme nemoguće je opisati, a mislim da nema ni potrebe da se trudim. znam da ćeš me ti razumjeti. to je osjećaj za koji se živi, ono što te tjera preko svih teškoća i frustracija - to je osjećaj koji me čini kvalitetnijim čovjekom!!!!!! hvala ti još jednom govoriš o svojoj seki. iako ne govori riječima, ona ti govori i razumije srcem...

... Ti si moj blagoslov,jer ljubav i toplina koju mi pružaš neusporediva je...to je rijetkima poklonjeno,i sretna sam što sam odabrana....

ona je naš anđeo, hehe. tata kaže da se popravio otkad se rodila... mnogi misle da nam je jako teško s njom, ali jako je dobra.. leži, sluša radio, smije se kad joj pričamo, plače kad joj nešto smeta, pa ju onda tata digne pa se smije i sve je onda u redu obje bake uskaču ako ju treba pričuvati, i tako...
sad je u bolnici jer ima neku bakteriju u uhu (opet), i ponovno će na operaciju... uz to, ima napadaje, jer sestre se uopće ne brinu o njoj (bar ja tako mislim), ne daju joj lijekove za epilepsiju i grozno se trese, i puno češće ima napadaje. kad je kod kuće, ništa joj nije(što se epilepsije tiče), i onda čim ode tamo bude još gore. ma...
zahvaljujući njoj, shvaćam sve ljude koje imaju bolesno dijete, brata, sestru... nije lako, ali opet, zbog njih se mijenjaju i budu bolji...
wendy, vidim da si spominjala hipoterapiju... moram priznat da sam se skoro rasplakala, mogla sam si zamislit tu sliku. čula sam da konji stvarno djeluju na djecu, iako ne znam kako... zanima me kako si došla do toga, jel ima kakav tečaj...? da jednog dana probam i ja s tim
paperje, na koji studij ideš?

logopedija...
što se konja tiče, u osijeku ti djeluje udruga za terapijsko jahanje MOGU. moja prijateljica koja ima cerbralnu paralizu pa ne hoda je godinama išla tamo i bila i više nego zadovoljna. i ovaj moj mali klinac isto jaše barem jednom tjedno i roditelji kažu da od toga ne bi odustali nikad

ennna

čula sam da konji stvarno djeluju na djecu, iako ne znam kako...

Da, jako pozitivno djeluju na djecu. Ne znam koliko si se susretala s konjima, ali oni su zbilja posebne životinje.Osim što nevjerojatno dobro osjete pokrete, dodire, stav čovjeka, u ljudima, a u djeci osobito izazivaju jako pozitivne osjećaje. Ponekad se ljudi plaše hipoerapije ako su se prije susretali s mladim konjićima koji su živahni, do otprilike desete godine su još prave bebe koje vole gricnuti, ritnuti i vrlo su svojeglavi. U udrugama za terapijsko jahanje i hipoterapiju obično su umirovljeni konji, bilo trkači, rekreativci, bivši "vojnici"... stariji su, ozbiljniji, disciplinirani i jako mirni. Hipoterapijom se postižu iznimni rezultati.

Boboljšava mišićni tonus, ravnotežu, fleksibilnost, toplina konja djeluje na opuštanje tijela, a o psihičkim učincima da ne govorim.

Ako imate vremena, tvoji roditelji bi se mogli posavjetovati s ljiečnikom o tome (mislim da to još uvijek treba propisati liječnik) ako biste pokušali s tim. Sigurno vas veseli kad se tvoja seka smije... E pa vjerujem da bi tada vidjeli i čuli puno smijeha. To je stvarno super, super stvar.

O udruzi MOGU može se reći sve najbolje. Super su, i terapeuti i konji i volonteri.

Dodatne informacije imaš ovdje

Cijelu osnovnu školu s nama je išla u razred djevojčica s posebnim potrebama, tako da smo kao razred navikli da je netko drugačiji.

Moja prijateljica radi u Domu za samostalno stanovanje (osoba s mentalnom retardacijom ) u Osijeku. Da ne prepričavam:
http://www.osijek.hr/nastavak.aspx?id=2076
Ona je sada na moru s jednom grupom korisnika usluga.
Ima ljudi koji u našem društvu ipak pokušavaju nešto učiniti, samo što se jako malo zna i nije zanimljivo medijima.

wendy

ennna

čula sam da konji stvarno djeluju na djecu, iako ne znam kako...

Ako imate vremena, tvoji roditelji bi se mogli posavjetovati s ljiečnikom o tome (mislim da to još uvijek treba propisati liječnik) ako biste pokušali s tim. Sigurno vas veseli kad se tvoja seka smije... E pa vjerujem da bi tada vidjeli i čuli puno smijeha. To je stvarno super, super stvar.

O udruzi MOGU može se reći sve najbolje. Super su, i terapeuti i konji i volonteri.

Dodatne informacije imaš ovdje

pa htjela bih, iako ne znam kako bi ona uopće mogla jer ona ti je bas nepokretna, bas nista ne moze, leži cijelo vrijeme, kukovi su joj u lošem stanju, glava joj je velika, vrat tanak, tako da ni glavu ne može držat normalno...
al ona ti se smije ko blesava hehe. a mogu si mislit kako bi onda bilo...

Hm, da, sad ni ja nisam sigurna. Najviše zbog toga što nisam baš upućena u to koliko su terapeuti u udruzi educirani za tako teške slučajeve kod djece.

Raspitala bih se ja, ali kako baš nisam upućena u situaciju možda je bolje da ti nazoveš ili da se javiš mailom udruzi. Oni će ti najbolje reći što i kako.

Mislim da bi to bilo izvedivo, s obzirom da hipoterapija ne obuhvaća nužno i terapijsko jahanje. Postoje vježbe kada djeca sjede ili leže na konju i mnoge varijacije na temu. Čula sam za mnoge slučajeve kada se potvrdila ona da ništa nije nemoguće

Najveći problem bi kod vas mogao biti samo penjanje na konja. Ako postoji opasnost da bi se curica ozlijedila, ni jedan terapeut ne bi to dopustio. Tako da im se bez straha možeš obratiti i raspitati se.

Joj, kako bi to bilo lijepo.... držat ću fige da je izvedivo

...imala sam priliku volontirati u jednom domu blizu zagreba u kojem su smjestene osobe s mentalnim poteskocama svih vrsta...takodjer su u pitanju i osobe svih godista, od djece do starijih ljudi...ono sto me odusevilo je da svaka, ali svaka od tih osoba ima neki dar kojeg moze iskoristiti kako bi se osjecala bolje...ali, tuzna je stvar u cijeloj prici su napustena djeca, jer roditelji nisu imali muda prihvatiti dijete kao takvo...eh, taj momenat ne razumijem nikako...i bijesna sam kad shvatim da takva djeca jednostavno citav zivot zive po domovima....

Strašno mi je kad pročitam ili čujem kako su djecu napustili roditelji (bez obzira da li su se rodili s poteškoćama u razvoju,nekom drugom "manom" ili pak potpuno zdrava), a još mi je strašnije kad roditelji "ugase djetetov život" čim ono dođe na svijet ,često iz razloga jer nije došlo željeno i očekivano muško ili pak zato što nisu čuli za kontracepciju...strahota

...da, takve ljude zapravo ni ne mogu nazvati roditeljima....
...ono sto je porazno je statistika da takve stvari obicno rade ljudi niskog socijalnog statusa ili premlade osobe...znaci, mozda bi samo malo trebalo poraditi na edukaciji takvih...sto se kod nas nece dogoditi ni za miljon godina...

anakonda

...da, takve ljude zapravo ni ne mogu nazvati roditeljima....
...ono sto je porazno je statistika da takve stvari obicno rade ljudi niskog socijalnog statusa ili premlade osobe...znaci, mozda bi samo malo trebalo poraditi na edukaciji takvih...sto se kod nas nece dogoditi ni za miljon godina...

slažem se u potpunosti s tobom.. i moram još nadodati kako takvi ljudi nisu ni svijesni koliko su sretni što mogu stvoriti novo biće..što nisu jedni od onih koje žele imati dijete i ne mogu ga dobiti ni prirodnim,ni umjetnim putem,a neki čak ni usvojiti...
a što se edukacije tiče...ni ona ne bi previše pomogla da se i sprovede..onih bez mozga je uvijek bilo i uvijek će ih i biti..naime gledala sam jedan dokumentarac (ne znam o kojoj se sad točno zemlji radilo)uglavnom žena sa završenom srednjom četverogodišnjom je imala 10-ak djece i bila je opet trudna..pošto se radilo o jako rizičnoj trudnoći ginekologinja joj je savjetovala da nakon te trudnoće više ne pokušava začeti i da počme koristiti kontracepciju.. e sad najluđi dio..žena(ta trudnica) joj je odgovorila kako ne smije zbog muža jer on to ne želi,odnosno strogo joj zabranjuje kontracepciju!!!!!
Suvišno je komentirati ovakvo što...

anakonda

...ono sto je porazno je statistika da takve stvari obicno rade ljudi niskog socijalnog statusa

Hm, ne bih se složila s tom statistikom. Za jako mlade osobe da, ali što se tiče socijalnog statusa...

Ako se statistika odnosi na broj djece u domovima prema statusu roditelja, imalo bi smisla jer se djeca (bilo zdrava bilo bolesna) češće uzimaju od roditelja s nižim socijalnim statusom jer to, osim novčane strane, vuče mnoge druge stvari sa sobom (zanemarivanje, nasilje itd.)

Što se samog napuštanja djece tiče, puno češće bolesnu djecu ostavljaju roditelji koji strahuju za svoj "ugled" iz bilo kojeg razloga. Maloumnici koji svoje bolesno dijete smatraju "sramotom", a opravdavaju se time da se oni ne mogu nositi s tim na adekvatan način pa "žele bolje za svoje dijete". Rekla bih da se ne radi o ljudima niskog socijalnog statusa koliko o ljudima vrlo niskog kvocijenta inteligencije.

Toj statistici u prilog mogla bi ići i činjenica da se puno više mentalno retardirane djece rađa u obiteljima niskog socijalnog statusa jer postoje određeni čimbenici koji uvelike utječu na nastanak ili nenastanak nekog poremećaja (starost majke, pa i oca, neki rizični čimbenici vezani uz način života, žene koje su rodile "sto" djece...)

Hoću reći da smatram kako je statistika, ako je takva, nerealna jer se pojedine činjenice očito ne uzimaju u obzir pa nam ona govori kako ljudi niskog socijalnog statusa češće svojevoljno NAPUŠTAJU djecu. Što nikako nije istina. Govorim iz iskustva.

Što se tiče pobačaja u slučaju dijagnosticirane mentalne retardacije... u načelu sam za pravo na izbor iz određenih razloga, premda ipak zagovaram život. Kod mentalne retardacije slučaj je za mene malo drukčiji.

Ono što nikako ne mogu shvatiti je sljedeća situacija: dijete je željeno, trudnoća planirana, roditelji se vesele... i saznaju da će dijete imati određeni stupanj mentalne retardacije. Žena odluči pobaciti. Odvratna mi je ta pomisao. Želite dijete, a kad ste saznali da neće biti onakvo kakvo bi htjeli jednostavno ćete ga se riješiti i pokušati ponovno, dobiti "normalnije". Fuj.

Elena_Os

a što se edukacije tiče...ni ona ne bi previše pomogla da se i sprovede..onih bez mozga je uvijek bilo i uvijek će ih i biti..

Da, to je djelomično točno. Ali, ipak ima ljudi koji neke pogreške rade iz čistog neznanja. Kao jedna gospođa koja je rodila u 46. godini mentalno retardirano dijete, a nije znala koliko je njena trudnoća rizična. Doktori su joj, naravno, tek po porodu rekli "da si je sama kriva". U nekim je slučajevima edukacija neophodna jer neke stvari koju se većini same po sebi podrazumijevaju, nekim su ljudima kao sveto pismo.

Edukacijom se ništa ne može izgubiti. Bilo mi je prestrašno kada je bivši papa u AFRICI pričao kako su kondomi zlo. E, da mi ga je onda bilo dohvatiti... uh. To je stvarno bilo maloumno. Te ljude treba educirati, objasniti im da ako naprave to, to i to njihova djeca, žene, muževi i štajaznam neće umirati od AIDSA. Većini to ne bi bilo dovoljno, ali broj oboljelih bi se na taj način sigurno smanjio. Možda i neznatno, ali ipak... za mene je svaki život bitan.

Edukacija je najvažniji dio prevencije brojnih stvari i ne treba joj umanjivati vrijednost.

Kada pušačima pokažete kako izgledaju njihova pluća ili kada bi ih odveli da pogledaju kako se radi pretraga koja se zove bronhoskopija... nema onog koji se ne bi zamislio. Uz to se doda jedno opsežno predavanje i sigurno bi se našao lijep broj onih koji bi prestali pušiti.

Što se tiče te žene iz tvog primjera... liječnici obično hladno predlože neku stvar koja bi se trebala tako i tako odigrati ubuduće. ako pacijent odbije, priča je za njih završena. Da je ta ginekologinja pokazala toj ženi pokoju sliku, dala koji primjer, objasnila u detalje koliko je rizično njezino ponašanje... možda bi ipak došle do nečega, pa makar do toga da skrivećki pije pilule ili da joj se ugradi spirala. Ako ništa, barem je pokušala. A ova bi se, u najmanju ruku, zamislila nad svojim ponašanjem.

To što je netko završio srednju školu ili fakultet ne znači da razmišlja racionalno ili, nedajbože, da je jako pametan. Kad se osvrnemo oko sebe, svatko bi našao poneki primjer koji dokazuje suprotno. Tako da, to nema puno veze. A, ovo će možda zvučati grubo, ali s manje inteligentim je ljudima lakše "upravljati". Barem to bi stručnjaci mogli iskoristiti, kad već tu polpulaciju najčešće navode kao najproblematičniju.

Ovo što si rekla za gospođu od 46 godina je primjer jedne "bez mozga"...u današnje vrijeme kad su nam dostupni razno razni časopisi,internet i edukativni dokumentarci, strašno je da jedna tako zrela žena( to bi bar trebala biti s obzirom na broj godina) ne zna da su trudnoće već iznad 30-e rizične!

I ovo što si napisala za Afriku i Papu je strašno...pa daaaaa,pa bolje da ljudi imaju djecu i da šire aids odnosno HIV virus i da se drže crkvenih pravila neuporabe kondoma...
naravno njihov odgovor za sve je APSTINENCIJA!

A što je s ljudima (a bilo je slučajeva i u Hrvatskoj) koji su, ni krivi ni dužni, putem transfuzije krvi bili zaraženi HIV virusom,a u braku su već godinama ,imaju djecu i normalno da svoju ljubav prema osobi s kojom su u braku pokazuju i kroz spolne odnose...jel i za njih apstinencija "lijek za sve" ili je njima dozvoljeno i oprošteno koristiti kondome!?!!

A što se tiče one žene sa 10-ak djece..zaboravila sam reći da je na kraju ginekologinja uvjerila pacijenticu da joj se napravi zahvat podvezivanja jajnika!

ennna

imam sestru (14) koja je rođena s čudnim sindromom koji i dan danas liječnici otkrivaju... nepokretna je, ima epilepsiju, ne zna pričati, mi ju hranimo, na 3 je vrste lijeka 3 puta dnevno...
naravno, ja se nje ne stidim, tko god me pita imam li sestru, odmah kažem za nju, jer mislim da bi bilo strašno da to tajim, volim ju i ipak je ona mene i moju obitelj obilježila na neki način, ne bismo bili isti bez nje,

ne volim kad se ljudi-najviše moji vršnjaci- sprdaju i oponašaju retardirane osobe te onako izokreću ruke i pritom proizvode čudne zvukove..
pa me zanima vaše mišljenje o mentalno retardiranim osobama ( npr. djeca s downovim sindromom), osobama s poteškoćama u razvoju.. da li upirete prstom u njih, čudno ih gledate, smijete im se..

Ovaj dio da si ponosna na svoju sestru daje samo na znanje koliko si jaka osoba.Svaka čast!Ne biste bili isti bez nje definitivno ali mislim da newbiste osjetili tolkiu ljubav da ste bez nje.Osobno mi idu na živce oni pogledi joj jadni oni,nije lako ali ste jaki i pomažete jedni drugima i koliko vidim pokušavate joj podići kvalizetu života koliko god je to u vašoj moći.Iz osobnog iskustva rečeno ,pošto imam oba roditelja koji ne vide(apsolutno ništa) uvjek mi je išlo na živce kad su me samilosno gledali ,kao jadna ona,u čemu sam jadna neznam,imala jesam malo više obaveza zbog toga u smislu dok su se moji vršnjaci igrali ja sam morala trknuti do pošte platiti račune jer je mojima trebalo naravno puno više vremena dok to sami obave,ni tada to nije bilo pod moraš,moja osobna odluka,smatrala sam da to tako treba.a naručito onaj dio kad ih odvedem kod doktora a jedan doktor isto ponašanje kao i baka na tržnici "Što je mami?",moj odgovor nakon automatskog dizanja živca da pita nju,mislim to ponašanje kao da oni ne postoje me izluđuje,na kraju izlazimo iz ordinacije "ona me tapše po leđima "Drži se!Nije tebi lako."ma sto puta mi je došlo da mu kažem ili njoj (nije bio samo jedan takav primjerak nažalost,ma nije tebi lako s tim mozgom.
btw:na svoje sam roditelje vrlo ponosna,oni su samostalne osobe koje su zaradile svoje mirovine ,imaju kvalitete koje i sami kažu da nebi razvijali da su vidjeli jer je puno toga bilo dokazivanje da nešto mogu kao i ljudi koji vide,nikad nisam skrivala da su takvi kakvi jesu,vrlo vedre osobe koje doslovce obožavaju život.

Ovih dana sam bio sa njima u Puntiželi. Oni se vračaju u subotu, ali ja sam ih morao napustiti posla radi. Non-stop smo se družili i kad ih vidiš kako se oni znaju zabavljati, pomisliš, jesu stvarno nenormalni... Ima u njima ljudskosti više nego kod nekoga, koji se smatra normalnim... Svaka im čast, kapu dolje... (al kosa nek još ostaje gore)

DanicaV

Cijelu osnovnu školu s nama je išla u razred djevojčica s posebnim potrebama, tako da smo kao razred navikli da je netko drugačiji.

Moja prijateljica radi u Domu za samostalno stanovanje (osoba s mentalnom retardacijom ) u Osijeku. Da ne prepričavam:
http://www.osijek.hr/nastavak.aspx?id=2076
Ona je sada na moru s jednom grupom korisnika usluga.
Ima ljudi koji u našem društvu ipak pokušavaju nešto učiniti, samo što se jako malo zna i nije zanimljivo medijima.

ja sam imala kolegicu koja je imala neku vrstu paralize nogu, uglavnom jedva je hodala....ženska je fenomenalan frend, mi u razredu nikada nismo imali osjećaj nenormalnog...uglavnom stigla maturalna...sreća njenih roditelja koji su plakali dok je ona cupkala maturalni ples....i sada se sjetim koliko su se svi ostali roditelji zasuzili...
u prva tri razreda smo imali jednu curu koja je zaista blago mentalno i fizički zaostala...pa smo joj pomagali da se popne do razreda, uvijek je netko priskočio sa zadaćom, testovima...ali koliko je u nju uloženo roditeljske ljubavi i truda...skidam kapu svakom roditelju koji se mora najmanje tri puta više truditi
a s druge strane imam legu iz osnovne, dok se negdje u 4.razredu nije razbolio i mi išli u posjetu, nisam ni znala da ima sestru...skrivali curicu da je nitko ne vidi...onda je naša učiteljica (nekada je bila drugarica) pričala s njima, poslala ih na razne razgovore, našla neke liječnike više za njegove starce...danas je to jedna predivna cura,često je viđam na prozoru...
moji frendovi u puli imaju malu sa nekom teškom retardacijom i velikim fizičkim nedostacima....ali kako oni nju vole!!!!To dijete je toliko izobličeno, da ljudi okreću glavu, zažmire...neki i pljunu...gadovi!!!Da vi znate da to dijete ima najljepši i najslađi osmijeh!!!!!Kad se nasmije, sve bi i ja učinila da to učini još jedamput...