Jednom zgodom prolazio sam kroz jednu od svježe raskrčenih ulica i čuo kako se jedna gospođa i jedan od radnika raspravljaju oko rušenja drveća (zanemarimo sad što se ne treba raspravljati s čovjekom koji drži motornu pilu u ruci).
Pored njih stajao je radnik s lopatom koji joj je rekao: "Gospođo, mi imamo svoje šefove, a ja sam plaćen za kopanje. Kad mi kažu da kopam, ja mogu kopati do Kine ako treba."
I u tome je sva bit: oni koji organiziraju, koju nadgledaju i koji su zaduženi za ovakve velike radove jednostavno nisu sposobni i očito nemaju potrebno znanje izvesti ih bez činjenja velike štete. Ili ih - što bi bilo još tužnije - nije briga.
Zašto je bio kolaps kad je palo ono malo snijega? Zato što ništa nije bilo dobro organizirano, a zna se da organizacija nije posao vozača ralice. On vozi kako i gdje mu kažu jer je za to plaćen. I to radi dobro, ali oni koji su plaćeni da organiziraju - oni ne rade dobro.
Kada razuman čovjek seli namještaj koji ne može proći kroz ulazna vrata, probat će sve moguće opcije (rastaviti ga, nakriviti ga, okretati, probati neki drugi izlaz...), no kad zbilja ništa ne upali - srušit će komad zida. Da se zid može srušiti jednako lako kao posjeći drvo - ovi bi to odmah napravili jer je to najlakše rješenje koje ne traži puno mozganja, truda, promišljanja, a u krajnjoj liniji i rada.
Najlakše je srušiti drveće jer smeta, jer je problem, ali nitko ne razmišlja dugoročno i na više razina. Drveće se ruši tek kada su sve druge opcije iscrpljene. A s obzirom koliko je drveća u Osijeku posječeno, lako je zaključiti da se o bilo kojim drugim opcijama nikada nije razmišljalo. Valjda svi, bez obzira na vrstu radova, dobiju upute koje počinju s "Prvo posječeš sva stabla...". |