Da se mene pita, nikada ne bih objavio reprint svoje reportaže...
Tko je bio agresor, a tko žrtva u bitci na Neretvi?
Danas, a gotovo je sedamdeset godina prošlo od te nekoć slavne bitke, jedva je jedna petina Hrvata uopće dovoljno stara da teoretski pamti Drugi svjetski rat, druga petina teoretski pamti tek Bulajićev film, treća pitanje smatra relativnim, četvrtu za taj rat odavno više nije briga, a peta, posljednja petina, o toj, kako ste rekli, Neretvi, iskreno − nema pojma.
Ta posljednja petina još nema dvadeset godina i nikad nije živjela u Jugoslaviji, u kojoj je svetost epopeje na Neretvi i slavne Narodnooslobodilačke borbe bila službena dogma. Tromjesečna neprijateljska ofenziva bila je četvrta od sedam evanđelja NOB-a, koje smo mi – ona jugoslavenska petina mlađih od dvadeset – učili u školama kao pjesmice.
Nama, rođenima dvadesetak godina poslije Onoga rata, cijela je ta priča bila nepojamno dosadna: dok je Država o obljetnicama svečano polagala vijence, a novine objavljivale velike da-se-ne-zaboravi priče čitave od teških riječi, mi smo o ranjenicima na Neretvi pričali viceve, umirali od smijeha gledajući televizijske heroje Borisa Dvornika i Batu Živojinovića, besramno zajebavali stare partizane što su nam na otvorenim satovima povijesti pričali “kako je to, djeco, bilo”, i glupirali se na ekskurzijama po svetim mjestima NOB-a.
Glupiranje na ekskurzijama
Ta je generacija, kao kad-tad svaka na ovim prostorima, iskusila relativnost dogme: samo dvadesetak godina poslije, mitska Neretva i cijeli do jučer slavni NOB ne samo da su zaboravljeni, nego i temeljito redefinirani: nema teorije da bi nekakav vremenski putnik namjernik, što bi se svojim vremeplovom zatekao u današnjoj Hrvatskoj ili Srbiji, mogao pogoditi tko je pobijedio u Drugom svjetskom ratu.
Sve ovo pričam o devetnaestoj obljetnici tromjesečne neprijateljske ofenzive i herojske smrti Vukovara, najslavnije epopeje Domovinskog rata, službene državne dogme koju klinci danas uče u školama kao pjesmicu. Dok Država bude svečano polagala vijence, a novine objavljivale velike da-se-ne-zaboravi priče čitave od teških riječi, oni će o vukovarskim ranjenicima pričati viceve, besramno zajebavati veterane što će im na otvorenim satovima povijesti pričati “kako je to, djeco, bilo”, umirati od smijeha gledajući televizijske spomenare s uparađenim Tuđmanom, glupirati se na ekskurzijama po svetim mjestima Domovinskog rata i, uopće, cijela će im ta priča, kako je to već red s neodgojenim balavcima, biti nepojamno dosadna.
Cijela se država ritualno prestravila kad je prošlog proljeća objavljeno da četrdeset posto maturanata na državnoj maturi nikad nije čulo za Ovčaru, a da se nitko u tom općem domovinskom zgražanju nije zapitao zašto bi, zaboga, djeca uopće i ikad čula za Ovčaru? Što je to Ovčara? Mjesto historijskog stradanja i amblematskog zločina, mjesto gdje su neki brončani ljudi ginuli da bi se vi, djeco, danas mogli logirati na Facebook?
Znam kako je to, dobro mi je poznat taj osjećaj, ali ne zbog toga što imam dobru memoriju, nego zbog toga što je vukovarska dogma i meni, sa svih četrdeset i šest, nepojamno dosadna. Dosadna je jer je rađena od istog materijala kao onomad dogme socijalističke revolucije, od mramora, bronce, pozlate, stiropora i novinskog papira, oslobođena svega ljudskog, i sumnje i istine.
Zato, da se mene pita – kao što me se ne pita, jer vlasnici tekstova nisu novinari, nego novine koje su ih objavile – nikad ne bih objavio reprint svoje davne reportaže iz ubijenog Vukovara. A pogotovo je ne bih objavio na slavnu godišnjicu. Zato što će klinci – oni zbog kojih to jedino ima smisla – ove stranice s nepojamnom dosadom preskočiti. I zato što bi ih, da mene pitaju, s nepojamnom dosadom preskočiti morali.
Put u zaborav
Možda, naime, jednog dana bude imalo smisla objavljivati ovakve reportaže − nekakvog sasvim običnog, svakodnevnog smisla, poput smisla History Channela − ali taj dan nije danas, kad je sjećanje na Vukovar, i moje i svačije, tek nepojamno dosadna državna dogma od bronce, stiropora i novinskog papira, velika da-se-ne-zaboravi priča oslobođena svega ljudskog, svega, dakle, o čemu je prije dvadeset godina pričala i od čega je napisana.
Ako, pak, toga smisla uopće ima – makar, što bi rekli Bosanci, bio ovolicki – ako ikakvog, dakle, smisla ima danas čitati jednu davnu reportažu iz jednog davnog Vukovara, onda ga, pitate li mene, ima samo čitati kao podsjetnik na − Neretvu.
Da, dogme su relativne, i nisu vječne, koliko god neupitne i vječne izgledale. Neće vam se svidjeti − kao što vam se ne sviđa podatak da gotovo pola hrvatske djece nikad nije čulo za Ovčaru – ali i Vukovar će ovakav, brončan i dosadan, jednog dana biti zaboravljen, tek jedna petina Hrvata pamtit će Domovinski rat, druga će teoretski pamtiti tek smiješne filmove o njemu, treća će ga smatrati relativnim, četvrtu odavno više neće biti briga, a peta o tom, kako ste rekli, Daruvaru, Bjelovaru, Vukovaru, ili kako već, iskreno – neće imati pojma.
Razmislite o tome. Pa tek onda čitajte i pričajte priče o Vukovaru.
Dvadeset godina nakon ratnih stradavanja i agresije na Vukovar cijela Hrvatska prisjeća se žrtve koju je podnio grad – heroj braneći se devedeset dana pod danonoćnim napadima okupatorske JNA. Žrtva koja se nikada ne smije zaboraviti, bol koja nikada neće zarasti, domovi koji više nikada neće biti isti.
