Konačno smo zatvorili pregovore s Europskom unijom i to ne na bilo koji dan, nego na rođendan premijerke Jadranke Kosor. Boljeg poklona sama sebi nije mogla poželjeti, rekla je, a također ni nama. Doduše, nisam siguran koliko se svi radujemo ovome daru, ali, kako stara poslovica kaže, poklonjenom konju se ne gleda u zube. Ja, recimo, ne mogu se baš pohvaliti da za svoj rođendan imam prilike darovati cijelu republiku. Više manje ljudi daruju mene, što je svake godine sve manje i manje. Ono što će uvijek stajati uz moj rođendan je povijesna činjenica da je prije više desetaka godina Adolf Hitler počinio samoubojstvo baš na isti dan kad sam se i ja rodio, tako da otprilike razumijem premijerku kada kaže koliku ovaj povijesni trenutak ima vrijednost.
Prvi najbolji poklon što je gospođa Kosor mogla dobiti je titula predsjednika nažalost vodeće stranke u zemlji bez prava na uvažavanje referenduma. Postavivši ju na vodeće mjestu, sada već odbjegli bivši premijer Ivo Sanader pokazao je koliko voli svoju „desnu ruku“ i koliko je darežljiv. Hopla, vrući krumpir u ruke, ne previše ukusan, ali iskoristiv.
Drugi najbolji poklon je bio san snova, mjesto premijera Republike Hrvatske. Kako je prije dvije godine preuzela Vladu na svoj rođeni dan, premijerka je u mnogočemu uspjela zajebati Hrvatsku, tako da je vanjski dug veći nego ikada, gospodarstvo je u kolapsu dotaklo dno dna, nezaposlenost je veća za nekoliko desetaka tisuća izgubljenih duša, nelikvidnost je izražena kao nikada do sada, povećao se PDV i uvedeni su krizni nameti. Za prvi rođendan premijerka si je poklonila godinu recesije, ali ako ćemo pratiti svjetske trendove, to je tada bilo u modi. Uz pomoć stranih kredita uspjela je pokriti javne financije i isplatiti plaće u javim sektorima i mirovine, dok su radnici u privatnim poduzećima strepili pod otkazom i praktički radili za kisik. Ja sam, na primjer u tih godinu dana također naporno radio za svoj rođendanski dar i poklonio si potpisivanje ugovora za nogometni klub u kojem sam postigao dva regularna i 5 autogolova. Opet, premijerka i ja bilježimo ista postignuća.
Pripajanje Hrvatske uniji sada ima više smisla nego prije nekih desetak godina. Premijerka kaže da su uložili mnogo napora, poslali preko 200 000 stranica, ispunili oko 400 mjerila i, na kraju, sve se uspješno svršilo. I to na njen rođendan. Prema njenim riječima, a i željama, ona svoje rođendane već slavi u Europskoj uniji. Ja sam nešto skromniji, pa rođendan slavim roštiljanjem s nekolicinom prijatelja u šumi. Iduće godine mogu očekivati da na istom mjestu moram platiti ulaznicu, privatizacija je zajebana stvar.
Nakon Grčke, prva smo država koja u EU ulazi sama, vrlo vjerovatno jer se političari u europskom parlamentu psihički pripremaju za svitu iz Hrvatske s kojom će dijeliti jauznu. Ništa zato, sigurno je ostalo rođendanske torte, ponjeti će naši sa sobom, ali se nadam da nas neće zadesiti sudbina kao Grčku, što i nije tako daleko, jer nas onda nikakav slatkiš niti rođendanska torta neće moći spasiti.
Kako sve ima svoju cijenu, i pokloni javnih i medijski eksponiranih osoba su skuplji, veći i glamurozniji. Tako je premijerka nesebično, u godini odricanja i štednje, počastila vladu s novim voznim parkom u vrijednosti od 130 milijuna kuna. Sitnica. Ja sam napravio plan kako do sljedećeg rođendana kupiti bicikl. Još nisam uspio.
Moram priznati da se rođendani premijerke i mene uvelike razlikuju, ali u konačnici završe isto ili slično. Znate, i ja sam na trenutak poželio sa stilom proslaviti najvažniji dan u svom životu zaduživanjem Lijepe naše s ostalih slobodnih 15 % BDP – a, novim biciklom od nekoliko tisuća kuna, o državnom proračunu i u službenim kolima ići koncerte, svašta je meni došlo na pamet. Ali opet, peće me savjest jer znam da sve to plaćaju porezni obveznici unutar granica RH, s odveć ishlapljelim novčanicima. Premijerku to ne zanima, kad je bal, nek je maskenbal. Ali, u jednu ruku ju i shvaćam, težak je to posao, nekada se treba i opustiti, imati vjere u bolje sutra. Tako nas je premijerkina vjera koštala nekih 43 000 000 kuna i alarmantno stanje u cijelom Zagrebu, prevrtanje stanova radi sigurnosti jednog čovjeka što će na 5 min proći kroz jednu ulicu. Kroz istu ulicu u kojoj dnevno šeta tisuće i tisuće NEZAŠTIĆENIH ljudi. Ali, to je vjera u bolje sutra, premijerkino sutra, a naše jučer.
Draga premijerko, iako me ne poznaš i nećeš mi čestitati rođendan, osim možda plavom kuvertom, želim ti sve najbolje povodom tvog rođendana i neka ih proslaviš još toliko, na nešto ipak skromniji način. Nadam se da do idućeg ne budeš vodila Hrvatsku, makar išli prema propasti. I makar si ne kupio novi bicikl dogodine.
Piše: Hrvoje Jurić
