Osječki dileri: Morali smo švercati drogu! Ucijenili su naše obiteljiPiše: Krešimir Raguž/VLM
Ej, lega, što ima, lega... – kao da smo ih sreli negdje na Tvrđi, na ulazima u Gradski vrt ili u Višnjevcu, pozdravljaju nas dvojica Osječana, Domagoj Tobler i Mirko Novaković. No, da bi došli do njih, nismo krenuli put Retfale. Umjesto toga, morali smo potegnuti prljavom ulicom Fernand de la Mora, uzduž kvarta Terminal, po gradu Asuncionu, prijestolnici Paragvaja.
Kako bismo ih pronašli, pokucali smo na vrata SENAD-a, Secretaria Nacional Antidrogas. Dugo smo ih molili i napokon uspjeli. Okruženi desetoricom čiji pogledi nisu nudili milost, Domagoj i Mirko ugurani su pred nama u kožnatu fotelju iznad koje su bile postavljenje dvije zastave. Jedna paragvajska, a druga ona na kojoj se kočoperi ime agencije koja ih je ulovila.
Ovi hrvatski državljani, prvi 21-godišnjak, a drugi godinu dana mlađi, za paragvajske vlasti samo su mule. Nosači droge. Torbe. Sitni kriminalci koji bi trebali odati svoje šefove i dočekati milost sustava. Inače im se ne piše dobro. Iako neobični jer su prvi istočni Europljani koji su ikada u Paragvaju uhvaćeni u ovoj raboti, šverceri droge za “dečke” iz SENAD-a ipak su samo broj. I to s puno znamenki, jer ovo je jedno od glavnih svjetskih čvorišta na putu kokaina. Osječani su zato ovdašnjoj javnosti nevažni. Vijest na 16. stranici lokalnih novina. Lijevo dolje. Oni koje se upornim novinarima ipak pristane pokazati, ta zašto ne? Prilika je to da se pohvale ulovom.
Ulazak u njihovu željezom okovanu ružičastu kuću na kraju grada odmah nudi ideju o tome gdje smo. Na početku izložen balzamirani pas, heroj, koji je otkrio više droge nego svi policajci većine ostalih zemalja zajedno, zatim pretraživanje, uvodna riječ upozorenja i ulazak u sobu s dvojicom Hrvata. Mirko grize nokte, Domagoj ne reagira. Barem ne da se vidi. Tu počinje ono “lega”. Obični klinci, ne uspijevamo se oteti tom dojmu. Okruženi ljudima i prostorom koji su do jučer gledali samo na televiziji, izgledaju manji nego što jesu. Kao da žele protrljati oči i probuditi se iz more u kojoj su se našli.
Mirko i Domagoj ulovljeni su prije desetak dana na međunarodnom aerodromu Silvio Pettirossi u Asuncionu kako u svojim želucima prenose 70-ak paketića čistog kokaina mase približno 1,2 kilograma. Na ulicama Europe to bi nakon isporuke postalo pomiješanih pet kilograma vrijednih oko pola milijuna eura. Osječki klinci, iznenađeni suočenjem s hrvatskim novinarima, ubrzo otpuštaju nagomilani strah, frustraciju, beznađe. Iako povremeno povlače kočnicu jer grozu ne uspijevaju sakriti, ipak nam priznaju ono što zbog ljudi koji su ih poslali u Južnu Ameriku nikako ne bi smjeli.
>>Odvjetnik Gonzales Stanley: U Paragvaju se sve može kupiti, nije tajna da sloboda za obojicu stoji oko 50.000 eura
Možda bi ih razrezali...
– Morali smo ovo napraviti jer nije bilo druge mogućnosti. Imamo obitelji koje volimo, braću i sestre, nećake... situacija u kojoj smo se našli u Osijeku nije nudila druga rješenja. Morali smo doći ovamo ili bismo stradali mi ili netko od naših. Ucjena je bila ozbiljna. Nećemo o imenima, ali, kao prvo, da smo i uspjeli prenijeti drogu, ne bismo ništa zaradili na ovom poslu, a kao drugo, veliko je pitanje bismo li preživjeli isporuku – kažu Domagoj i Mirko.
Povratni let kući, smjerom Asuncion – Buenos Aires – Pariz – Ljubljana, nakon što su šest dana uživali u hotelu Los Alpes u Aveniji Santa Teresa, pokraj bazena i bogatog švedskog stola, na njihovu sreću ili nesreću, nikada se nije dogodio. Šefovi tamo u Sloveniji ili u Hrvatskoj bez sumnje su ozbiljnije “face” od ovog dvojca. Ovako skutreni, okruženi policajcima, ugurani u ćeliju i zbunjeni, bez obzira na djelo koje su počinili, što dulje razgovaramo, sve više izgledaju kao naivni balavci. Njihov paragvajski odvjetnik Edgar Gonzalez Stanley objašnjava kako stvari obično stoje s mulama.
– Da su izašli iz zemlje i sletjeli na posljednje odredište, ti ljudi odveli bi ih u svoje skrovište. Imali bi 24 sata da iz sebe izbace sve kapsule s drogom. Ako ne bi uspjeli, ubili bi ih, razrezali i sami drogu izvadili iz njihovih utroba. To tako funkcionira, pa iako su mule obično siromasi iz zemalja Trećega svijeta, poput Bolivije, teško da bi i ovi Hrvati prošli drugačije. Da je možda nekome od njih kapsula s drogom puknula u želucu, imali bi još samo pet minuta života. Dakle, nitko ih ne bi uspio spasiti – objašnjava odvjetnik, koji se posljednjih godina specijalizirao u slučajevima krijumčarenja droge.
Uhićeni dvojac priču pak ubrzo vraća na hrvatskoj javnosti zanimljivije područje.
– Znali smo što radimo, ali to nismo mogli odbiti. Sve kreće s lošim društvom i ubrzo si u situaciji da više ne možeš reći ne. Morali smo pristati. I pristali smo. A nijedan od nas dvojice nema niti jednu kaznenu prijavu u Hrvatskoj. Mirko ima nekoliko prekršajnih zbog tučnjava, a ja sam jednom kažnjen zbog vožnje sa 0,6 promila alkohola u krvi. I to je sve, nikada se u životu nijedan od nas nije drogirao, mrzimo narkomane – ispričao je Domagoj Tobler.
Ono što nisu u cijelosti kazali kao sliku događaja pomogli su nam uobličiti njihov odvjetnik i tužitelj. Dečki su dan prije povratka kući iz hotela odvedeni na nepoznato mjesto. Znali su da će netko doći po njih jer je cijeli posao bio dogovoren unaprijed. Dakle, nisu radili samostalno. Rečeno im je da taj dan ne smiju ništa jesti. Pogriješili su i najeli se. Zatim im je skupina kriminalaca počela davati paketiće droge koje su trebali progutati uz pomoć ulja. Domagoj ih je pojeo 25. Mirko se počeo žaliti nakon 20. paketića.
– Nisam više mogao, ali su me natjerali da uzmem još tih valjda 25 do 27 komada – kaže.
Posao za osječku policiju
Nakon toga dali su im da pojedu neku smjesu sličnu grizu te tablete koje sprečavaju stolicu. Kolumbijska ili bolivijska mafija, u čijim su rukama završili, ipak se prevarila. Kada su došli na aerodrom, Mirko je bio blijed kao krpa. Vidjelo se da nešto s njim nije u redu. Ovi mladići, ali i njihov odvjetnik, još misle da su otkriveni upravo tada.
No, tužitelj koji je zadužen za njihov slučaj, dr. Jorge Kronawetter, nudi drugačiju verziju događaja.
– Ova dvojica Hrvata ulovljena su na temelju obavještajnih podataka. Znali smo za njih od početka i samo su trebali biti uhićeni prilikom izlaska iz Paragvaja – objašnjava tužitelj.
Pritisnuti uza zid, točnije prijetnjom dugogodišnjeg zatvora, Domagoj i Mirko traže slamku spasa.
– Ponudili su nam smanjenje ili ukidanje kazne ako kažemo tko nas je natjerao na ovo. Imena u Hrvatskoj ni ovdje u Paragvaju mi ne znamo, ali bismo Paragvajce koji su nam dali drogu mogli prepoznati. Rečeno nam je da će neki sumnjivci biti dovedeni ovdje pa da ih možemo identificirati na prepoznavanju – naivno pokušavaju pronaći izlaz, a da ne naprave ono za što smatraju da bi ih moglo još dublje pokopati.
Boje se šefova pa šute. Naoko ležerni i svako malo nasmijani, oni ovdje u pritvoru u Asuncionu tako zapravo lažu sami sebi. U strahu drugo i ne znaju ili ne mogu. Kada ih opetovano pitamo za šefove operacije u Hrvatskoj, oni ponavljaju da ne znaju njihova imena. Čovjek koji živi u Osijeku, onaj kojega su ozbiljniji igrači bez sumnje ucijenili, teško je povjerovati da ne zna o kome je riječ. Pa ipak, strah koji ih tjera na ovakve stavove naivno bi bilo i ne razumjeti. Hrvatskoj policiji, ako radi svoj posao, u prigradskim naseljima Osijeka ne bi trebao biti problem riješiti ovu zagonetku.
Pitanja koja se nameću posve su jednostavna: S kime su se ovi mladići družili, kako se zove onaj koji im je kupio avionske karte, s kim su pričali na mobitel posljednjih dana te tko im je platio jednog od najskupljih odvjetnika koji se bavi problemima s drogom u Južnoj Americi (jer oni sami nisu, nije ni hrvatsko veleposlanstvo u Argentini zaduženo za slučaj, po službenoj dužnosti nije angažiran, a još su manje to učinile njihove siromašne obitelji). Što bude više odgovora na ova pitanja, to će veća biti šansa Domagoju i Mirku da se vrate kući. Jasno, ne smije se zaboraviti, oni jesu švercali drogu u svojim tijelima i već time su krivi, ali ime onoga koji ih je na to natjerao, nagovorio ili im to samo omogućio (ako ćemo ići putem njihove isključive krivnje) trebalo bi biti interesantniji podatak od sama uhićenja ovoga dvojca. Može li se, dakle, uz pomoć ovog paragvajskog slučaja napokon doći do nekih većih “faca” tamo daleko u domovini?
Što god se u međuvremenu događalo, Domagoj i Mirko još će neko vrijeme rešetke paragvajskoga zatvora gledati ujutro i navečer. Kada se promatra iz perspektive težine slučaja, gotovo nasmijava njihova mladenačka gorljivost.
– Meni iz prve nisu ništa našli, ni na aerodromu, a ni poslije na ultrazvuku. Nudili su mi da potpišem neke papire i odem kući, ali ja nisam htio ostaviti prijatelja samog ovdje. Pritvorili su nas pa su poslije i u mom tijelu našli ampule. Mirku također ne bi ništa našli, ali su mu se dvije zaglavile između jednjaka i grla – priča Domagoj. Njemu su iz tijela izvukli svih 25 komada, a Mirko nakon laparoskopskog vađenja 45 ampula u tijelu još ima dvije. Zbog toga je na promatranju, odnosno na čekanju da i one izađu. Mirko zato u SENAD-u ima i “poseban” status.
– Ne mogu spavati u ćeliji nego mi u čekanju da i ovo “izbacim” tijekom noći madrac premještaju u ured dežurnih čuvara. Ujutro me oko pet izbacuju na dvorište. S Domagojem tako pričam samo kroz prozor i vrata. I kada dođe posjet kao što ste vi došli – kaže Mirko.
Čuvari mu to dopuštaju pa nam pokazuje svoj smrdljivi madrac, izležava se na njemu. Puši poklonjene cigarete pa se prevrće, smijulji. Školski stolci nabacani pokraj klupe na kojoj se ispružio podsjećaju da je mogao ići u školu, možda studirati. Poput svojih prijatelja, koji, kao ni on sam, ovakvo mjesto do jučer nisu mogli ni zamisliti. Očito izgubljen, približava nam se na način koji zaziva prijateljstvo. Priča mu se o ljubavi, o nogometu, curama, ma i o Sanaderu... samo da iz prve ruke čuje koju “od kuće”.
Ove srijede održano je saslušanje o njihovo slučaju i pritom je odlučeno da u ćelijama SENAD-a ostanu još deset dana. Sreća za obojicu, jer se ovdje još nekako i može. Mirko je i dalje odjeven u traperice, nosi Lacosta remen i nove Nike tenisice... dakle, u svojoj je odjeći. Domagoj također. Obojica čak imaju i privilegij svaki dan čuti se sa svojim obiteljima ako ih one nazovu na odvjetnikov mobitel. U iščekivanju da ih presele u gradski zatvor Tacumbu, oni tako zapravo i ne znaju koliko su ružni dani koji su pred njima.
– Kad nam odvjetnik da mobitel, uspijemo se čuti sa svojima. Nakon godinu i pol koliko nisam razgovarao s ocem, sada smo se napokon čuli i rekao mi je da me voli. Baka me molila da ja njoj oprostim sve što je bilo loše među nama. Doznao sam i da me cura s kojom sam bio godinu i pol dana i s kojom sam živio ostavila kada je doznala za moje uhićenje. Pa ipak, eto otvorili smo i grupu na Facebooku (?!) za podršku i skupljanje novca za naše oslobađanje iz zatvora i već se uključilo 1185 ljudi. Uspijevam im se povremeno i javiti kad mi odvjetnik dopusti da se preko njegova mobitela spojim na internet – ispričao je Domagoj priču o svojim zatvorskim danima, a pritom ponešto i o samom Paragvaju.
Mirko pak, barem se tako čini, teže podnosi te razgovore s članovima obitelji. Ne zna što bi im rekao. Zna da riječ “oprosti” sada ne znači previše. Pa opet, nakon onih par “lega” i sličnih poštapalica i štoseva, ovi dečki opet se počnu smijati.
– Kada jednom izađemo iz zatvora, napisat ćemo knjigu o svemu. Ako može Nives Celzijus ili ako je Dino Bubičić mogao objaviti “Od dilera do mistera”, valjda i mi imamo materijala za dobru knjigu – kaže Mirko.
Domagoj se nadovezuje kako je radio u HV-u, pa je zatim upisao Obućarsko-tehničku školu ne bi li završio četvrti stupanj koji mu je trebao zbog, iz današnje perspektive gledano, gotovo nevjerojatnog razloga.
– Htio sam se prijaviti u Policijsku akademiju, cilj mi je bio postati specijalac u Lučkom – kaže mladić zatočen usred paragvajske pravosudno-policijske džungle.
Obojica neko vrijeme šute, ispod oka gledaju policajce oko sebe, redom grmalje od 100 plus kila, a tu su ubrojene i čuvarice ovog mjesta, koje opsegom nisu ništa skromnije. Svi ovi ljudi se smiješe, zanimljivo im je što su se u njihovo dvorište ušetali novinari. Ne znaju pritom pred kime smo sve zbog ovoga morali padati na koljena. I gledaju Domagoja i Mirka, vjerojatno najneobičnije primjerke ulova s kojim su se susreli. Nagovaramo ih i molimo, kumimo i šarmiramo, pa nas na kraju puštaju i dalje iza rešetaka. Ulazimo u nekakvo dvorište između ćelija. Ima tu još civila, posjetitelja... ta ovo je ipak Južna Amerika i pritom Paragvaj, mjesto gdje se bez novca ne može dostojanstveno ni umrijeti. S dovoljno novca može se i na slobodu preko reda. Posjeti su između ove dvije kategorije. Supruga u intimnom posjetu pritvorenom mužu ovdje je normalna pojava.
Krećemo dalje i dečki nam pokazuju ćeliju, upoznaju sa 70-godišnjim starcem s kojim je dijele, a koji se ovdje našao zbog istog razloga kao i oni. Zbog droge. Smiješno je ovo mjesto. Vlažno je i prljavo, pa opet u susjednoj sobi se čuva zaplijenjena droga i oružje vrijedno oko 50 milijuna eura. Uopće ne bi trebalo začuditi da je u svakoj cijevi još metak. S lijeve strane gotovo je nadrealno bilo vidjeti vrt koji redovito zalijeva jedna čuvarica. Pa zatim opet ćelija, mali zabrtvljeni prozori i zrak koji stoji. Išarani zidovi, poruka Isusu koji bi trebao donijeti spas, urezana u zidu i očito neuslišena. Tiho je kao u grobu. Nekakav sulud mir, ali i ideja premještaja u susjedni zatvor guši sve emocije i pobune. No, ovo mjesto neće dugo biti Domagojeva i Mirkova adresa. Prije nekoliko dana produljen im je pritvor za 10 dana. Nakon toga će za obojicu početi istinski pakao, kojim zatvor Tacumbu smatra tužitelj dr. Kronawetter.
Uhićen direktor zatvora
Članak 26. našeg zakona o drogama, LEY 1340/88, kaže da ih čeka kazna zatvora od 10 do 25 godina s obzirom na to da su obojica punoljetni prema našim propisima. To je za one koji drogu nose u druge zemlje. Najbrže mogu izaći za osam godina, a ako budu surađivali i otkrili imena nalogodavaca, za otprilike pet. No, zatvor Tacumbu, u koji će svakako biti preseljeni, mjesto je gdje su njihove šanse vrlo loše – iznenađujuće otvoreno ispričao je tužitelj. To je također jedna od stvari koje o Paragvaju treba znati. Tužitelji pričaju otvoreno kao novinari, policajci koji rade za 100 dolara mjesečno ne mare za moguće reakcije, suci imaju kuće u najelitnijim dijelovima glavnoga grada. Zatvor Tacumbu svima zajedno služi kao prijetnja. Ili podloga.
– Svjesni smo da je njima vrlo opasno priznati za koga su radili. Ako to kažu i ipak završe u Tacumbu, tamo se mogu susresti s ljudima koji rade za njihove šefove, pa to neće završiti dobro. To je mali zatvor, ali u njemu je trenutačno oko 2000 ljudi. U sobi je od 20 do 40 ljudi, nema kreveta, WC-a. Svi spavaju na podu ili stoje. Predsjednik Paragvaja je nedavno tražio zatvaranje tog zatvora zbog neljudskih uvjeta u njemu, ali kako nemamo drugi, ovaj je morao ostati otvoren. Ovo je vrlo problematično mjesto, posebno za strance. U Tacumbu, ako zatvorenik nema novca, ne očekuje ga ništa dobro. Bolji uvjeti dolaze s novcem – objašnjava tužitelj te kako bi argumentirao svoju tvrdnju, iznosi detalj kojemu je mjesto više na filmskim platnima nego u nepomahnitaloj zbilji. Pa ipak, iz dokumentacije vadi predmet kojim se do jučer bavio.
– U Tambucu smo imali slučaj direktora zatvora koji je omogućio da se tamo snimaju pornografski filmovi između zatvorenika i posjetitelja. To su bili pedofilski sadržaji, dakle, unutra su dovođena djeca. Direktora sada čeka zatvor, možda taj isti Tacumbu. Velika je to sramota, ali evo priznajem vam kakvo je unutra stanje – kaže Kronawetter. Ispraćajući nas iz svog ureda, objasnio nam je da do slučaja Domagoja i Mirka nije znao ni za što hrvatsko osim za Davora Šukera.
Zato sada već danima muku muči pokušavajući naći bilo koga tko osim hrvatskog govori i neki njemu poznat jezik. I to mu ne polazi od ruke, pa apelira na hrvatski konzulat negdje u blizini ili pak veleposlanstvo u Buenos Airesu da napokon pošalju prevoditelja u Asuncion. Ako ni zbog čega drugog, onda barem da Osječanima kaže da ih čeka rok od šest mjeseci za podizanje optužnice te još barem toliko do početka suđenja. Ako prežive Tacumbu, dakako. Mjesto u kojemu vladaju bande, stražari ne silaze s promatračnica, čuvari ne ulaze u ćelije, tamo gdje oružja ima kao u oružarnici, a milosti manje nego u politici... Znaju li Domagoj i Mirko što im se sprema? Ruku ispruženih kroz rešetke ćelije u kojoj se trenutačno nalaze, naslonjeni na zidove koje su izlizala leđa mnogih što su ovdje ranije bili, ovaj slavonski dvojac tek se sada pomalo zabrinuo.
Kasno za kajanje
– Pa gledali smo neke dokumentarce o stanju o ovakvim zatvorima. Znamo da će nas tamo poslati i znamo da će biti teško. Važno je da ostanemo zajedno – kažu kao da se dogovaraju. Kao da mogu. Zagrlili su se i dugo pogledali. Što li je u njihovim glavama i srcima u ovome trenutku? Ako su do jučer i bili djeca, ovdje i sada to su prestali biti. Ubrzo zatim priznaju da će im strategija prilikom obrane biti takva da će priznati krivnju u onom dijelu da su poslužili kao mule za prenošenje kokaina. Čini se, barem kako sada tvrde, ništa više od toga. Isto tako, zaglavljeni usred zidova ćelije, poželjeli su upozoriti i da nije točno što se piše da su odbili pomoć hrvatskog veleposlanstva u Argentini. Kažu da im pomoć treba, ali je ona za sada svedena na prespajanje telefonskih poziva kući kako bi bili jeftiniji. I ništa više od toga.
Oni traže prevoditelja, tvrde kako su dovoljno bistri da ne potpisuju ono što ne razumiju. Za 28. siječnja im je sazvano novo saslušanje. Tada će vjerojatno biti prebačeni u Tacumbu. Mjesto u kojemu nema milosti. U rupu puno lošiju od ove u kojoj su sada zaglavili. Znaju li oni što im se uopće dogodilo? I što ih čeka? I koliko malo tamo ima milosti te ima li je uopće prema bljedunjavoj europskoj djeci.
Naravno, teško ih je pritom žaliti jer je jasno da bi droga koju su namjeravali donijeti kući u crno zavila puno više obitelji od onih koje za njima trenutačno plaču.
Stiješnjeni između kriminalaca većih nego što su sami, Domagoj i Mirko trenutačno o tome mogu samo razmišljati. Kasno je za kajanje. I zato jedino što im preostaje ujedno jest i ono najteže što mogu napraviti. Izgovoriti imena ljudi koji su od njih napravili mule, torbe, hodajuće grobove napunjene kokainom. To bi za njih bio spas. Jasno, pod uvjetom da ih hrvatska policija nakon povratka kući uspije zaštititi od osvete onih čiji identitet Domagoj i Mirko još taje. Čak i pod cijenu vlastita života koji ovdje u Paragvaju svakim danom vrijedi sve manje. Bili oni kriminalci ili samo žrtve kriminalaca, svejedno je. Mjesto na kojemu se nalaze i ono na koje idu prežive samo rijetki.
Vecernji.hr 
Ni četvrti dan nakon uhićenja dvojice Osječana, Mirka Novakovića i Domagoja Toblera u Paragvaju, njihove obitelji nemaju nikakvih službenih obavijesti. Oni su, podsjetimo, uhićeni nakon što su u njihovu organizmu pronađene kapsule kokaina. Majka jednog od njih, Jasminka Novaković, tek je jučer kontaktirala hrvatsku ambasadu, gdje joj je rečeno da još uvijek nema nikakvih informacija.
fftopic:">