NK Osijek - HNK Hajduk 2 : 2 (2:1)
Vidaković, 15. minuta, Miličević, 38. minuta; Buljat, 36. minuta, Ibričić 86. minuta (11 m)
Osijek je u večerašnjoj utakmici imao Hajduka u šaci! Umornog, oslabljenog, nemotiviranog i nekvalitetnog Hajduka. I kako to mnogo puta biva, Osijek je pobijedio sam sebe! Doduše, jedan bod je u džepu, ali slobodno možemo reći da su izgubljena dva. Bijelo – plavi su bolje otvorili susret i preuzeli kontrolu sredine terena što se pokazalo ključnim u prvom dijelu. To i Hajdukov reprezentativni vratar Subašić. Nije moglo početi bolje. Hajduk nije „postojao“ u sredini terena i to je u 15. minuti iskoristio Srđan Vidaković topovskim, ali i odmjerenim udarcem koji sa 20-ak metara odsjeda u Subašićevom lijevom kutu. Ostaje dojam da je Hajdukov vratar mogao bolje reagirati. Osijek tu nije stao. Nastavio je angažirano i „sitnim vezom“ u sredini terena „ubijao“ Splićane. Osijekovom obranom je autoritativno dirigirao kapetan Smoje, iako je individualnom kvalitetom, posebice Ibričića, Hajduk uspijevao povremeno zaprijetiti. I onda je stigla ta nesretna 36. minuta kada Osijek po tko zna koji put praktički sam sebi zabija gol. Jurica Buljat nije imao previše težak posao i objeručke je prihvatio pruženi poklon. Ali nisu se Splićani dugo veselili. Već dvije minute poslije Miličević rutinirano koristi kardinalnu grešku Subašića. S prednošću se odlazi na odmor.
Osijek u drugi dio kreće podjednako dobro, ali ipak u malo zatvorenijoj varijanti. Nije se Hajduk u početnih 15 minuta drugog dijela previše naigrao, bila je to ravnopravna borba na sredini terena bez izrazitih prilika. Ali tada oko 60. minute Osijek počinje igrati igru koja vjerojatno nikome na stadionu nije bila jasna. Vidno „parkiranje autobusa“ u vlastiti 16-erac izaziva bijes i nevjericu navijača. Hajduku je u potpunosti prepuštena sredina terena, stoperi Buljat i Maloča su komotno na centru mogli otvoriti pivo. Naglasak je bio na zatvaranju sredine terena što je ostavljalo puno prostora Striniću i Sharbiniju s jedne, odnosno Oremušu i Tomasovu s druge strane terena. Možemo slobodno reći da su se Bijelo-plavi ponudili Splićanima na pladnju. Puno je u tih zadnjih pola sata bilo konfuzije i panike pred Osijekovim golom i pravo je čudo što se na gol Hajduka čekalo do 86. minute. A i do tog gola nije moralo doći. Lopta Oremuša upućena s desne strane zaobišla je cijelu Osijekovu obranu i došla do nesretnog Šorše koji loše (ne)prima loptu, a potom očigledno ruši Strinića u kaznenom prostoru. Ibričić je preiskusan da to ne bi iskoristio, iako je Kardum bio blizu! Prošle sezone je Jurica Pranjić u gotovo istom trenutku autogolom donio bod Hajduku. Slobodno možemo reći da se isto ponovilo još jednom. Mislim da krivnju ne treba svaljivati na leđa uvijek maksimalno požrtvovnog Šorše – taktika Osječana u zadnjih pola sata bila je jedan vrlo nespretni autogol!
Teško da je itko mogao u vrijeme godišnjih odmora očekivati ovako dobar ambijent i posjećenost u Gradskom vrtu. Pogotovo ako se uzme u obzir i prošlotjedni debakl u Vinkovcima. Ipak, osječka publika iz sezone u sezonu pokazuje ljubav i odanost osječkom prvoligašu. Po osobnoj procjeni više od 5000 ljudi došlo je vidjeti iskupljenje obje ekipe. Niti jedni, niti drugi nisu u tome uspjeli, ali zato plus svakako ide Kohorti na jugoistoku i Torcidi na sjeveru. Kohorta, ali i simpatizeri sa istoka, sve žustrije traže „glavu“ direktora Dumančića i trenera Steinbrucknera. Kako sam o radu uprave već pisao, osvrnio bih se ovaj put na par nelogičnosti večerašnjeg Osijeka;
1. Kondicijska pripremljenost momčadi – naprosto je nevjerovatno da je ekipa Osijeka umornija od Splićana koji su prije tri dana imali i više nego zahtijevan europski ispit. Ta priča nije novost jer se ponavlja svake polusezone. Ne čude stoga klimavi rezultati na otvaranjima ciklusa.
2. Zatvaranje u bunker pola sata prije kraja utakmice – svima na stadionu je bilo jasno da Hajduk danas može i mora pasti. Da Hajduk nije bauk i da današnji Hajduk nije igrom zaslužio ikakav respekt. Uostalom napad je najbolja obrana i psihološki gledano, jer straha u prvih sat vremena kada se napadalo jednostavno nije bilo.
3. Lukačević na lijevom beku – o Pelaiću na desnoj strani obrane neću pisati jer kvalitetne alternative nema. Svima je valjda jasno da Lukačević djeluje puno opasnije na protivničkoj strani terena. Svaki njegov prelazak centra tjerao je strah u kosti Splićanima. S druge strane, na poziciji lijevog beka bio je prava poslastica za Andrićeve visoke lopte na Oremuša, kasnije i Tomasova.
4. Ostavljanje u igri vidno umornog Barišića i vađenje raspoloženog i trkački jakog Miličevića – konstatacija govori sama za sebe.
5. Neiskorišteni potencijal ekipe – mislim da neću zvučati previše subjektivno ako kažem da trenutno ekipa Osijeka ima kvalitetu za 3. mjesto na prvenstvenoj ljestvici. Pozitivan je svakako igrački preporod Vidakovića, potvrda visoke kvalitete mladog Pušića, sigurnost i rezolutnost Smoje i vidljivi pomaci na bolje u suradnji Miličevića sa suigračima, ali četiri igrača nisu dovoljna da bi se iznijela utakmica protiv Hajduka.
6. Sitnice koje često odlučuju pobjednika – ne tako davno je Šibenčanin Alispahić komplementirao svog trenera Karačića koji ga je uputio da Dinamov vratar Butina često voli izaći sa crte gola. Rezultiraslo je to eurogolom i na kraju pobjedom Šibenčana na Šubićevcu. Valjda svima na stadionu je bilo večeras jasno da je Jurica Buljat posljednjih 15 minuta igrao ozlijeđen. Zbog napravljene tri zamjene prisilno je morao ostati u igri iako u njoj i nije previše sudjelovao. Osijek tu činjenicu nije ni pokušao iskoristiti.
Vremena još uvijek ima dosta, prvenstvo se tek zahuktava i osobno mogu reći da sam umjereni optimist što se tiče nastavka sezone. Ali svi u klubu i oko kluba moraju shvatiti da će Osijek napredovati jedino ako se ulože maksimalni napori na svim poljima. Rađenje posla mora prevladati nad odrađivanjem posla! Ako bilo tko u klubu osjeća da nije spreman dati sto posto sebe, treba odstupiti kako za svoje dobro, tako i za dobro grada, kluba i navijača. Klišeji i patetika za kraj. Ali potpuno nužno i opravdano!
Tekst & foto: M.K.
