Broj nezaposlenih u Hrvatskoj u siječnju je prešao psihološku granicu od 300 tisuća. “Nezaposlenost je najviša u četiri godine (309.562 osoba, nap.a.), ne vidi se svjetlo na kraju tunela”, oglasio se nedavno i Reuters. Slavonija i Baranja, pak, po mračnom tunelu tumaraju već godinama, no nemilosrdni bič globalne recesije i još gore domaće politke i u mraku je žestoko opleo preko izranjavanih leđa stanovnika ovoga nekada i te kako bogatoga kraja. Kraja koji je imao i znao se veseliti. Krajem prosinca prošle godine osječka Područna služba Hrvatskog zavoda za zapošljavanje evidentirala je 31.430 nezaposlenih - 1.134 osobe više nego mjesec prije. Prognoza za prvi mjesec godine u kojoj treba početi izlazak iz krize nije bila nimalo blistava: “Očekuje se još 2.000 otkaza!”.
Loše stanje hrvatske ekonomije, nelikvidnost, velika javna potrošnja, visoki porezi, smanjenje potražnje, otkazi i rezanja plaća... opća neimaština osjeti se na svakom koraku. Slom stanogradnje i tržišta automobila najočitiji su (veliki) primjeri. No, odraz stanja u novčanicima Hrvata još se bolje vidi na malim primjerima: umjesto skupih darova, mnoge dame na Valentinovo morale su se zadovoljiti jednom ružom, markiranu odjeću i obuću zamjenjuju krpice iz kineskih radnji, u kolicima trgovačkih centara završavaju samo artikli na kojima velikim slovima piše “akcija”...
“Bakše” ni za jauznu
I tradicionalno ostavljanje bakšiša konobarima običaj je koji u Osijeku više gotovo da i ne postoji. Globalna kriza, opća neimaština i sve skuplje osnovne životne potrebe, kazat će konobari, žestoko su udarile i po njihovu džepu.
- “Bakše” više gotovo da i nema. Oni koji nemaju novca, a takvih je mnogo, čekaju i posljednju kunu, posljednjih 50 lipa kusura. Puno je gostiju, pogotovo mladih (učenika koji žive od džeparca koji im daju roditelji) koji pomno prebrojavaju novčiće kako bi platiti svoju kavu ili čaj. Čak i za noćnih izlazaka, kada se obično manje vodilo računa o nekoliko kuna kusura, puno je manje “bakše” - kaže jedan konobar iz Tvrđe.
Otkriva nam kako su nekad on i kolege nakon završene smjene znali i sami otići u noćni provod koji su financirali samo od tringelda, kojega je znalo biti i do 500 kuna. “Danas konobar od 'bakše' ne može pokriti svoje troškove; cigarete, kavu, sok ili jauznu za vrijeme jedne smjene”, dodaje. I pogled u novčanik konobara je zanimljiv: “Prije se u novčaniku teško moglo naći kovanice čija je vrijednost manja od 5 kuna, a danas je pun 'tunjeva', 'slavuja' i lipa da možemo uzvratiti kusur”.
Napojnica je, dodaje jedan ugostitelj s promenade, danas bar upola manje nego prije nekoliko godina. Kaže kako se najviše bakšiša ostavljalo između 1993. i 1998. godine, no sve do prošle godine znala se prikupiti pristojna svota. Od jednog konobara smo čuli kako je lagani udar na “bakšu” izazvala i naplata parkiranja (pogotovo prije uvođenja plaćanja SMS-om), jer je građanima tada trebao sitniš, no i tada su mnogi galantnost cijenili više od pragmatike.
“Njemački” model
- Sve je češći “njemački” model, situacija da svatko u društvu plaća svoje piće. Ne zato što to gosti tako žele nego silom prilika - ne mogu si priuštiti drukčije. Osječani su osiromašeni. Imam nekoliko gostiju koji su uvijek bili galantni, a koji danas neće ni doći u lokal jer nisu u mogućnosti “zavrnuti” rundu. Ljudi nemaju novca da bi se družili, a to je refleksija stanja u društvu koje se tradicionalno voli družiti - kaže iskusni konobar.
Ni u restoranima stanje za konobare nije puno bolje. Mnogi njihovi gosti svoje račune plaćaju karticama, a u takvom obliku plaćanja napojnici nema mjesta. Razgovarali smo i sa sobaricom iz jednog osječkog hotela. Običaj zahvale za urednu sobu ostavljen na jastuku gotovo je potpuno izumro. “Od kada radim, doživjela sam to samo nekoliko puta, i to uglavnom od stranaca”, otkriva naša sugovornica.
No, djelatnik jednog elitnijeg osječkog ugostiteljskog objekta kaže kako unatoč krizi gosti koji su uvijek ostavljali bakšiš, ostavljaju ga i danas.
- Kod nas se dogodilo da su cijene nekih napitaka zaokružene. Primjerice, umjesto 9 kuna za topli napitak sada treba izdvojiti 10 kuna. Međutim, kod nas su uglavnom stalni gosti, a oni koji su uvijek ostavljali napojnicu, unatoč tome što im se račun zaokruži, ipak i danas ostave nešto bakšiša - zaključuje naš sugovornik potvrdivši tako da u ratu s recesijom galantnost ipak nije potpuno istrijebljena. Ali ona je danas ipak luksuz koji si mogu priuštiti samo bogatiji.
Sretni smo ako i plate
- Nije stvar samo u krizi, stiglo je neko drukčije vrijeme - kaže konobar jednog elitnog osječkog ugostiteljskog objekta, popularnog okupljališta političara, poduzetnika i drugih poznatih faca. “Bakšiš? Jako slabo, radimo za plaću”, otkriva konobar. Na pitanje ostavljaju li političari napojnicu dobili smo samo kiseli osmijeh: “Sretni smo ako i plate”, u (polu)šali odgovara te nešto ozbiljnije dodaje: “Otprilike desetak posto gostiju ostavlja bakšiš. Nekad se i političarima omakne!” No, otkriva i kako se događalo da i ostanu kunu-dvije dužni (ako je, primjerice, račun 51 kunu, sic!). Gosti iz inozemstva, pak, više cijene kvalitetnu uslugu. Čuli smo i jednu zanimljivu misao: “Mi, sitniji ljudi, uvijek smo fleksibilniji”. Drugim riječima, prije će kunu-dvije ostaviti onaj koji nema.
Nekad jedan, danas deset
“Nekad je jedan stol donosio kao danas deset”, kazao nam je jedan ugostitelj, slikovito potvrđujući tvrdnje vlasnika kafića da im je, usporedno s tringeldom za konobare, promet u globalu značajno pao. Postoji, kažu, još nekoliko uzroka pada prometa; ovih dana jaka zima, prije toga zabrana pušenja te - benzinske postaje i trgovački centri. “Ljudi kupe piće u trgovini, popiju ga kod kuće ili putem do kafića/noćnog kluba, pa kod nas popiju tek piće-dva i odu”, zaključuje jedan naš sugovornik.
Tekst: Mario Mihaljević/Glas-Slavonije.hr
) ili kad konobar pol sata prebire po novčaniku ili po dlanu si, ne bi li mi vratio kunu-dvije 
