Nakon više od stotinu kilometara vožnje, kad su napokon stigli na slatinski Tominac, odgovorni Slatinčanin trojici je Osječana uskratio daskanje. „Takva su pravila“, ublažena je verzija onoga što im je tada rekao.
Slatinski „Tominac“ „jedino je skijalište u Slavoniji s vučnicom“. Ne, nisu ovo misli lokalnoga novinara koji u isto tako lokalnim novinama želi istaknuti adute zimskoga turizma grada u kojemu živi. Riječi su to trojice Osječana koji su, negdje pred Božić, posjetili Slatinu kako bi se na tom jedinom skijalištu u Slavoniji s vučnicom snowboardom spuštali niz obronke Tominca.
Međutim, zbog onoga što su tijekom svoga boravka doživjeli u našem gradu, valjda kao svojevrsnu „kaznu“ što su Slatinu prepoznali kao vrijedno turističko odredište, ove su riječi dio dopisa kojeg su, ogorčeni na ponašanje službenoga osoblja skijališta, poslali uglednim osječkim novinarima. Bila je to njihova reakcija na ono što se u turizmu ne smije događati. Evo njihove priče.
Bio je ponedjeljak, 21. prosinca. Trojica mladih Osječana, daskaša snježnih obronaka Hrvatske, planiraju svoju turističku idilu – danas putuju u Slatinu. Na put udaljen više od stotinu kilometara utrošit će, ako su pogodni uvjeti na cesti, a nisu, najmanje sat i pol vremena. Ali, tko mari za vrijeme? U automobil toče goriva za oko pet stotina kuna, odvajaju od džeparca i iznos za dnevnu kartu skijališta te skroman iznos za štogod prezalogajiti u „daljnjoj zemlji“. Svatko, dakle, još po stotinjak kuna.
Trebao je to biti izlet iz snova. Pa, ne putuje se na „jedino skijalište“ svaki dan. Ali, ono što ih je dočekalo na tom „jedinom“ odredištu bilo je sve samo ne idiličan izlet iz snova kakvoga su priželjkivali. Slatina im je pomogla vidjeti svijet u njegovoj zbilji, realnosti, na svoj ih način probudila, zaželjela „dobro jutro“.
„To nisam doživio ni na jednoj stazi na kojoj sam do tad vozio. Vidjevši da ne možemo ništa otišli smo sa skijališta, i shvatili da smo bacili novce u vjetar. Tako što događa se samo u Hrvatskoj“
Nakon više od stotine kilometara vožnje i dugoga putovanja, kad su napokon stigli na slatinski Tominac, odgovorni Slatinčanin trojici je Osječana uskratio daskanje. „Takva su pravila“, ublažena je verzija onoga što im je tada rekao „objašnjavajući“ im da je ovo staza samo za skijaše, ne i za daskaše. Evo samo dijela dopisa upućenog osječkim novinarima koji pokazuje kako je ovakvu komunikaciju protumačio i shvatio mladi osječki turistički trojac:
- Zatim se taj isti čovjek praktički izgalamio da ne možemo s tim na stazu. Pri mom upitu zašto, on je rekao: jer je tako odlučio njihov skijaški savez. Tražio sam broj predsjednika da vidim u čemu je problem, ali on mi je odbrusio da je on „bog i batina“ na tom skijalištu, znači odgovorni. Zatim sam zvao Grad Slatinu i oni su se ogradili od toga i probali me spojiti s tajnikom skijaškog saveza koji je bio nedostupan. Zvao sam i novinare, ali se nitko nije javljao u redakcijama. To nisam doživio ni na jednoj stazi na kojoj sam do tad vozio. Vidjevši da ne možemo ništa, otišli smo sa skijališta, i shvatili da smo bacili novce u vjetar. Tako što događa se samo u Hrvatskoj, stoji u dopisu Zvonimira Hercega, jednoga od trojice osječkih turista.
Boro Radanović, tajnik Skijaškoga kluba u Slatini, osoba je o kojoj pišu ovi mladići. U dužem telefonskom razgovoru što smo ga s njim vodili u ponedjeljak naveo je i svoje viđenje događaja.
- Na skijalištu nije dozvoljeno daskanje, tako je odlučio Izvršni odbor kluba. To sam i rekao tim dečkima. Daskanje nije isto što i skijanje i zna biti vrlo opasno po same daskaše, a i skijaše ako su jedni uz druge i nisam smio riskirati ičiju ozljedu. Pa ni njih samih. Osim toga, ne mogu ja mijenjati odluke Odbora. Ja sam odgovoran za red i mir na skijalištu, pa sam tim dečkima na skijalištu rekao „ja sam tu zakon“, kaže Radanović.
Dodaje kako je mladićima, na svoju ruku - znajući da se Odbor s tim ne slaže, pružio priliku da ga probnim spuštanjem uvjere da se neće ozlijediti što su oni, tvrdi, odbili.
- Odmah su bahato okolo nazivali telefonima i potom otišli sa skijališta. Da su korektni, prije nego što su uopće došli na skijalište nazvali bi i pitali smiju li uopće daskati na ovom skijalištu. U skijanju sam četrdeset godina, obišao sama svijeta i znam zbog čega postoje pravila. Tražimo red i disciplinu, rekao je Radanović.
Nejasno je što se tom, nazovimo je tako, „probnom vožnjom“ točno trebalo utvrditi. Što da su je mladi Osječani prihvatili, pa slučajno stradali? Bi li u toj „probnoj vožnji“, „vožnji dokazivanja sposobnosti“ onda odgovoran bio tajnik Skijaškog kluba, jer ju je predložio i odobrio?! Ne znamo je li se baš to vrzmalo po glavama trojice osječkih daskaša, ali taj su prijedlog, hvala Bogu, glatko odbili.
Da su korektni, prije nego što su uopće došli na skijalište nazvali bi i pitali smiju li uopće daskati na ovom skijalištu. U skijanju sam četrdeset godina, obišao sama svijeta i znam zbog čega postoje pravila. Tražimo red i disciplinu, kaže Radanović.
Naravno, nakon ovoga što su doživjeli, dečki su odlučili progovoriti i o nekim drugim nedostacima u Slatini koje su usput vidjeli – neprohodna i neočišćena cesta do skijališta, neoznačeno parkiralište, „prepucavanje“ s odgovornom osobom na skijalištu, negostoljubivost, bahatost i tako dalje. Tko god od sukobljenih strana bio „u pravu“, jer, nije nam namjera sudjelovati u prepirci, ipak ostaje otvoreno pitanje: treba li to slatinskome turizmu?
Ako je stvarno opasno skijati i daskati na istoj stazi, kako nas uvjerava tajnik skijaškoga kluba, zašto na dovoljno širokoj padini nema dvije odijeljene staze? Osim toga, ako je na skijalištu bilo, kako to tvrde u svom dopisu novinarima mladi Osječani, pet-šest skijaša, jesu li uistinu jedni drugima toga dana predstavljali opasnost? Što god bio razlog za ovakvu odredbu kluba, nema opravdanja za „utjerivanje pravde“, povišene tonove i svađu s turistima. To bi čovjek koji je inače profesor tjelesnoga odgoja u mirovini, licencirani i priznati učitelj skijanja u zemlji morao znati. Ta oni su se kod nas došli odmoriti, opustiti, pronaći snage za daljnji život, pobijediti stres. Znamo li im to omogućiti, razumijemo li tu ljudsku potrebu?
Hoće li nam doći opet, hoće li o nama govoriti u superlativu, hoće li se iz Slatine javljati prijateljima sms-om, pozivati ih na skijanje na Tominac mailom, hoće li o ovome skijalištu govoriti kao o „jedinom skijalištu sa žicom u Slavoniji“, hoće li nam ostavljati svoje osmjehe, pokloniti nova iskustva, događaje, ideje, osobnosti, hoće li nam, na kraju krajeva, ostaviti novac – bezbrojna su pitanja - ne ovisi o njima koliko o nama. I još se pozivati na „red i disciplinu“… Kako su to ovi ljudi prekršili red i kako su narušili disciplinu? Time što su donijeli daske za skijanje na skijalište, a da ih još nisu ni upotrijebili? Ne čudi što su se dečki odlučili potužiti novinarima.
Jedna je negativna priča otišla „u eter“, jesmo li to shvatili kao znak za uzbunu i poduzimanje nužnih promjena ili tek kao pustu kritiku, prigovor nezadovoljnika koji nemaju što raditi u životu, nemaju gdje utući slobodno vrijeme pa su, eto, na našu nesreću nabasali baš u Slatinu?
Dragutin Zver, predsjednik skijaškoga kluba u Slatini kaže da ove godine ostaje zabrana pristupa daskašima na stazu. Na takav su se potez odlučili temeljem iskustava na skijalištima u inozemstvu gdje daskaši svojim aktivnostima, posebno ako su početnici, ozbiljno ugrožavaju sigurnost drugih rekreativaca. Iduće godine na skijalištu Tominac namjeravaju omogućiti i siguran pristup daskašima.
Tekst: Vinco Gazdik/Slatinski Petak
nego diste vi bili 91 
">
