E sad smo bliže. Naravno da prvo treba detektirati problem. Problem je u sustavu, što nemamo adekvatan odgovor na djecu problematičnog ponašanja. Imamo razne službe koje bi se trebale pozabaviti takvom djecom, ali one su nemoćne. Moj bivši ravnatelj, kojeg izrazito poštujem, puno se puta tužio da ima osjećaj da u školi postoje samo loša djeca, jer kod njega samo takvi dolaze, i tu ga razumijem. Nastavniku na satu dijete može skakati po glavi, a da mu ovaj apsolutno ništa ne može. A ravnatelji često uzvraćaju takvim kolegama, da im ne dovode djecu u ured, jer su očito nesposobni smiriti ih. Koja koma. Pojedine kolegice dolaze uplakane, boje se ići na sat. Kolege se boje podići glas, jer djeca dođu kući, a onda, da se prikrije osobna nemoć, udri po jedinoj instanci koja je plaćena da njihovu djecu nauči ono što oni nisu u stanju. Djeca u školu kreću sat, pa i dva ranije. Kod kuće nikog nema, ili su nezainteresirani za probleme, pa se boravkom u školi nadoknađuje višak energije. A gdje će se iskaliti bijes i negativne emocije nakupljene gledanjem nasilnih filmova i igranjem nasilnih igrica? Usput, jel netko zna tko je zadužen za one male zaokružene brojeve, kad gledate film? U jednoj večeri, nabrojao sam 56 nasilnih i krvavih scena sa smrtnim završetkom, a da je uvijek pisalo samo 12 godina. A kako su roditelji zainteresirani za kontrolu sadržaja kojeg djeca gledaju, pitajte vi koji ste svakodnevno s djecom u razredu. Ljutim se jer je uvijek netko kriv, ali imam osjećaj da je taj netko baš kriv jer ga netko pika zbog drugih razloga, a ne zato što je to stvarno tako. Općenito je poznat stav javnosti o učiteljima, koji rade samo dva sata dnevno i šest mjeseci u godini. Ako dodate tome još i ogromne plaće, vjerujem da bi rješenje bilo da svoju djecu pošaljete na cjelodnevni boravak, i da im dođete na vjenčanje, a učitelji i ravnatelj da sve ostalo obave umjesto roditelja. |