Revizija: Banac

BIO JE to sve poštenjak do poštenjaka. Ne zna se tko je bio glasniji, Ivo Banac ili Tonči Tadić, a Slaven Letica je čak i knjige pisao. O tome kako je društvo iskvareno, političari korumpirani, vlast bahata.

Natjecali su se tko će biti bučniji u nabrajanju anomalija u javnim djelatnostima, u kritici netransparentnog trošenja novca poreznih obveznika, a o rasipnosti države i luksuziranju saborskih zastupnika da se i ne govori. Glumili su narodne tribune, siromašne borce za pravdu i poštenje, jedine moralne vertikale ovog društva. Bili su Trio fantastikus u borbi za poštenu Hrvatsku.

A vidi sad. Ivo Banac kao nezavisni zastupnik sam sebi je iznajmljivao prostor za 40 tisuća kuna, za police za knjige potrošio 140 tisuća, a za taksi 17 tisuća kuna. Proračunskog novca, naravno. Onog u čiju se "svetost" godinama zaklinjao. Razbacivao se desecima tisuća kuna, donirao ih prijateljima i strankama, ponašao se kao pijani milijarder. I još tvrdi da nije napravio ništa protuzakonito, već je samo želio sebi "olakšati poreznu situaciju". "I ništa više", kaže Banac, u slobodno vrijeme predsjednik eminentne organizacije za zaštitu ljudskih prava.

Državna revizija ne bira

Slaven Letica, također, je zdrobio dragocjene novce poreznih obveznika. I to čak 711 tisuća kuna. Polovicu je donirao sam sebi kroz nevladinu udrugu Nezavisni zastupnik, a ostatak razbacao na još nepoznate troškove, budući da nije dostavio nikakve račune. "Te novce sam ionako ja dobio", pravednički je zaključio istaknuti publicist i "moralni noćobdija".

Tonči Tadić, bivši HSP-ovac, također je neslavno prošao u nalazu Državne revizije. On nije dostavio nikakve račune, valjda zato što je stigao potrošiti manje od svojih kolega. Bio je užasno nesretan i frustriran kad je na kraju prošlog saborskog mandata shvatio da su ga zakinuli za čak 250 tisuća kuna, kad je prije izbora napustio HSP-a i otisnuo se u nezavisne zastupnike. Ugrabio je samo 80 tisuća kuna, odnosno četvrtinu svote koju nezavisni zastupnici dobiju godišnje iz proračuna. Poludio je.

Ne samo da je po Sanaderovu nalogu prije izbora rasturio stranku, a time dokrajčio svoju političku karijeru, nego čak nije ništa ni zaradio. Ali i to malo spiskao je tko zna na što. Da stvar bude još bizarnija, Tonči Tadić godinama je glasio kao najaktivniji saborski zastupnik, onaj koji opsjeda novinare, nudi svakakve izjave i komentare. A sad ga nema ni od korova, kao da je u zemlju propao. Možda i jest. Ali sigurno ne od srama.

(Ne)moralne vertikale

I eto, tri zastupnika, suma sumarum, milijun kuna. Otišlo u vjetar. Odnosno, u njihove džepove. Da se razumijemo, nisu oni jedini koji su - da se blago izrazimo - iskoristili blagodati saborskog mandata (da baš ne tvrdimo da su opelješali državu). Bio je tu i Ivo Lončar, pučki tribun koji je na svom "poštenju" kao televizijski novinar svojedobno dobio godišnju nagradu HND-a. On je u izvještaju revizije za 2005. godinu priznao kako je spiskao svih 316 tisuća kuna: 125 tisuća na ime materijalnih rashoda, 111 tisuća na ime usluga.

Ostalo mu je samo - 712 kuna. I on je bio veliki poštenjak.

Furio Radin također: on je 2005. zdrobio čak 301 tisuću kuna, čak tisuću više od doniranih sredstava, što nije ni čudno, s obzirom da je samo na putovanja i dnevnice potrošio 67 tisuća. Iako je saborskim zastupnicima prijevoz vlakovima i autobusima besplatan. Ali nije fora u besplatnom. Tu se ne može ništa uzeti za sebe.

I tako dalje, da ne nabrajamo previše. Trošila je i Zdenka Čuhnil, Nikola Mak, Jene Adam je izmišljao odlaske na nepostojeće folklorne festivale u Mađarskoj, a obilato je trošio i HDSSB-ov trojac Branimir Glavaš - Vladimir Šišljagić - Ivan Drmić. Ali oni ipak nisu glumili moralne vertikale, barem ne kao Trio fantastikus Banac - Letica - Tadić. Ili rječnikom sapunica, nisu se "preglumljivali".

Fizičar Tadić hvalio se, recimo, svojom imovinskom karticom u kojoj je navodio samo Škodu Octaviju kupljenu na kredit. I ništa više. Toliko je bio siromašan da nije platio ni kavu u Saboru, tumarao je u jednom te istom odijelu i propovijedao moralnu uzvišenost. I siroče jedno, baš je on najmanje omastio brk. Što se može, jednostavno je zakasnio, nije na vrijeme razvukao vreću nezavisnog zastupnika kako bi se u nju slilo tristo ili više tisuća kuna. Banac je također "špilao" sveučilišnog profesora visokih moralnih nazora, a niskih materijalnih prohtjeva. Vjerojatno nije dobio priliku umočiti ruke u pekmez, pa nismo stigli vidjeti koliko će se zalijepiti za prste. Sad smo se uvjerili.

I trio fantastikus će pljunut na korumpirane grebatore

A Slaven Letica je posebna priča. Višegodišnji kolumnist Globusa predvodio je bitku građanske Hrvatske protiv korumpiranog režima i općenito prljave politike. U svojim knjigama "rušio je mit o 200 bogatih hrvatskih obitelji", otkrivao "hrvatski zločin stoljeća - rasprodaju Hrvatske, zarobljavanja države gospodarstva i naroda", a posebnu pozornost posvetio je privatizaciji i pljački hrvatskog gospodarstva. Očito je o pljačkama znao sve što se mora znati.

Što su onda za njih ovi "obični" političari, stranački mravi koji se ogrebu za saborsku stolicu kako bi dobivali 12 tisuća kuna plaće, i ako Bog da, i povlaštenu penziju? Na svakog od njih građani bi sutra pljunuli kao na "korumpirane grebatore". I što je najgore, pljunuo bi i Trio fantastikus. Bez krzmanja, s moralne uzvisine, izdaleka i uz pljesak oduševljene publike. Jer, eto, nisu svi političari pokvareni. Oni drugi su očito još gori.

Na kraju, ima neke pravde u svemu tome. Lijepo je vidjeti kako samozvani pravednici padaju licem ravno u blato. Ali ipak je to mala utjeha. Poštenjacima je lova ostala, ne pokazuju namjeru da ju vrate, niti država iskazuje namjeru da lovu uzme i vrati poreznim obveznicima. I baš poput glavnih likova svojih moralnih prodika, i oni će proći nekažnjeni. Ipak taj korumpirani, pokvareni sustav po kojem su Banac, Tadić i Letica tako zdušno pljuvali ima razumijevanja za svoje sinove razmetne.

To ja zovem tragedijom intelektualca. Ivo Banac cijenjen je znanstvenik, inteligentna i rječita osoba, pisac referentnih historijskih knjiga, profesor na Yaleu, uglednom i velikom, trećem najstarijem sveučilištu u Sjedinjenim Državama, ali u Hrvatskoj će ipak napraviti slaboumnu svinjariju kao dudek što se napio u gostionici i traktorom prevrnuo u jarak.

Vjerojatno će to biti nekakvo zračenje tla, radioaktivnost, magnetizam ili podzemne vode, đavo će razumjeti misterioznu silu od koje se ovdje gubi razum. Ivo Banac vratio se prije petnaestak godina u zemlju svojih djedova s namjerama koje nisu mogle biti časnije ni plemenitije, svim srcem je žudio da svome narodu prenese znanja što je stekao u tuđini, otkrije nam vatru i kotač, pouči izradi kamene sjekire, uputi u novije metode lova na mamute. Gorio je od želje, u najkraćemu, da ovo primitivno društvo iz mračnog paleolitika izvede u prosvijećeni neolitik, a mi smo ga prigrlili kao rod rođeni, upijali svaku njegovu riječ kao evanđelje. On je bio vjera i ufanje svih naprednih snaga u Hrvatskoj.

A onda smo saznali da je Ivo Banac sam sebi podstanar.

Smijeh pod vješalima

U ovoj pokvarenoj zemlji, gdje se afere gomilaju takvom brzinom da je normalan čovjek sasvim obeshrabren i nema više snage ni opsovati i pljunuti, vijest kako je državna revizija otkrila da je nezavisni saborski zastupnik Ivo Banac, o trošku poreznih obveznika, sam sebi iznajmljivao poslovni prostor za četrdeset hiljada kuna, ispuni vas ipak nekim bizarnim veseljem. Vjerojatno je to ono što zovu galgenhumor, smijeh pod vješalima. Zaista, nema nam spasa, propast je Hrvatske neizbježna i jedino se još možete smijati kad čujete da ovdje već i čedni jezuitski gojenci, smotani profesori suvremene povijesti, kabinetski moljci iz New Havena u Connecticutu, muljaju s budžetskim parama.

Ivo Banac brani se, doduše, da nije učinio ništa nezakonito, nego je sve radio po savjetu knjigovođe, osobe pouzdano upućene u porezne propise Republike Hrvatske, no ta je činjenica u ovoj priči zapravo nevažna.

Čak i ako je knjigovođa uvjerio nezavisnog zastupnika da je sve po zakonu čisto, očekivao bi da se makar slabašnim šapatom javila zastupnikova savijest. Kako kržljav moralni instinkt moraš imati da u ovome ne prepoznaš dvojbenu situaciju?

Kako je netko uopće stekao zvanje sveučilišnog nastavnika, ako ne vidi da je, u najmanju ruku, neobično, suludo, šizofreno, biti sam sebi podstanar, potpisati se u donjem lijevom uglu ugovora kao najmodavac, a u desnom kao najmoprimac?

“A vi ste zbog stana? Izvolite, izvolite”, reče povjesničar Ivo, izmičući se da propusti profesora Banca u predsoblje. “Tu desno vam je soba, a dolje u dnu hodnika je kupaonica sa zahodom. Vodokotlić se zbog nečega prekomjerno izlijeva, majstor je rekao doći u srijedu...”

“Nije loše, nije loše...” mrmlja profesor Banac sumnjičavo gledajući mrlje od vlage pod plafonom. “Koliko ste ono rekli da bi koštalo?”

“Četrdeset tisuća”, bubne Ivo i ukoči se čim je to kazao.

Gotovo kao da se uplašio tolikog novca. Zna i sam da je pretjerao.

“Dosta je to”, primjeti Banac oprezno.

“Nije malo”, složi se Ivo. A onda se prepredeno naceri i doda: “Ali, gospodin sigurno ima para...”

“Pa nije da nemam”, reče profesor Banac više kao za sebe. “Nije da nemam...”

Pogleda zatim povjesničara Ivu pa se osmjehne i on njemu i kaže: “Vidim ja, složit ćemo se nas dvojica.”

Harmonično stanovanje

Profesor Banac namigujući gurne u džep povjesničaru Ivi četrdeset tisuća proračunskih kuna i otad počne njihovo harmonično stanovanje pod jednim krovom. Makar, opet, možda i nije bilo harmonično?

Tko zna i Banca i Ivu reći će vam da se ne zna koji je od njih dva luđi. Nije uopće isključeno da je tu bilo i ružnih trvenja.

Banca je možda živciralo da Ivo glasno pušta muziku iza ponoći i da mu njuška po stvarima dok njega nema kod kuće, a Ivo se, na drugoj strani, žalio susjedima da profesor Banac stalno dolazi s nekakvim sumnjivim ženama koje listom predstavlja svojim zaručnicama.

Ako su pravo i pravosuđe možda i ravnodušni da je netko sam sebi stanodavac, psihijatri bi od te činjenice vjerojatno mogli napraviti čitav kongres s debelim zbornikom radova. Sa stanovišta ove znanosti bude ti žao da je državna revizija zaustavila nezavisnog zastupnika. Zanimljivo bi bilo gledati kako bi se dalje razvijao njegov nesvakidašnji poremećaj ličnosti. Možda bi Ivo Banac, na primjer, sam sebe zaposlio kao osobnog tajnika ili vozača? Ili se ujutro obrijao i sam sebi naplatio brijanje? Tko zna što je on još bio u stanju napraviti?

Moralni softver

Državna revizija našla je i da je ovaj zastupnik, samo na opremanje biblioteke, potrošio sto četrdeset tisuća kuna iz državne blagajne. University Yale u saveznoj državi Connecticut, kako smo već kazali, velika je i bogata, moćna visokoškolska ustanova, ali da je profesor Banac u njihovo knjigovodstvo došao s računom od trideset pet tisuća dolara za nekoliko polica za knjige, zacijelo bi se našao pod paskom specijalnog odjela Federalnog istražnog biroa koji prati tokove novca kokainske mafije na Floridi.

Naravno, Ivo Banac tako nešto nikad ne bi učinio u zemlji gdje se jasno zna što je dobro, a što loše.

U Americi su ti pojmovi njemu čvrsto usađeni, odgojem je stekao ozbiljan protestantski moralni softver da ih precizno prepoznaje. Ali, taj program, čini se, nije kompatibilan s operativnim sistemom u kojemu mi ovdje radimo. Pa se nezavisni zastupnik reprogramirao. Ono što užasava je da je to reprogramiranje tako uspješno obavljeno, da Ivo Banac zapravo i ne shvaća da je išta krivo napravio.

Novinari su mu iščeprkali da je budžetski novac trošio na ne baš pošten način, a on se umalo naljutio na njih. Uvrijeđeno i svisoka brblja o nekakvom knjigovodstvenom servisu i nekakvoj legalnosti svega što je učinio, pa čak spominje i urotu protiv njega, kako je iza svega zapravo podmukla namjera da ga se makne s čela Hrvatskog helsinškog odbora... Čitav ovaj slučaj nije ni dotaknuo njegov moralni osjećaj, odnosno, ako ga je i dotaknuo, bilo je kao da oduzetog ispod pasa kuckaš čekićem po koljenu.

I što mu napraviti ovako blaženo neukom? Osuditi ga nema smisla. Da ga staviš u zatvor, vjerojatno bi zatvorsku ćeliju sam sebi dao u podnajam.