Jučer sam na nekom papiru vidjela adresu Trg Lava Mirskog i skontala baš i ne znam po čemu je čovjek bio značajan za grad. U Općoj enciklopediji ga ne pronađoh, dakle preostao je internet.
Super mi je kad vani ispod na tabli na kojoj piše ime ulice, ako je dobila ime po čovjeku, bude napisano i zanimanje, godina rođenja i smrti, pa ljudi ne žive u neznanju.
Evo primjera:
Dakle - Lav Mirski?
Lav Mirski (Zagreb, 21. lipnja 1893. - Osijek, 29. travnja 1968.), hrvatski dirigent
Završio je studij violončela na Konzervatoriju u Zagrebu. Djelovao je u Beču, Sušaku i Zagrebu, a od 1917. u Osijeku, gdje je bio ravnatelj Opere HNK Osijek i intendant. U razodoblju 1944.-1947. bio je dirigent Opere i Simfonijskog orekestra u Tel Avivu i Radioorkestra u Jeruzalemu.
http://hr.wikipedia.org/wiki/Lav_Mirski
Ima još parkova koji mi nisu baš jasni, ali to se moram preispitati.
Ne znam pitate li se uopće zašto ulica nosi to i to ime?
Imate neki primjer?
Mislim da je Stjepan Sršan pisao o tome.Prije par godina je izašla knjižica s planom grada u kojoj su pisala stara i nova imena ulica,te kratka objašnjenja naziva svake od njih.Potražiti ću pa podići na net.
http://www.dao.hr/djelatnost.html
I to, ipak za Osijek i za sve ostale Hrvatske gradove, mislim da je od velikog značaja da se ulice nazivaju značajnim ljudima koji su pridonjeli razvoju Hrvatske.
Barem toliko zaslužuju.
inače, nije mi najbistrije zašto su nekim ulicama, trgovima i parkovima promijenjena imena. nekada bio Park kulture. nije valjda kultura nepodobna u našem gradu?
Evo i ja sam išla malo čeprkati netom i otkrivati nova/zaboravljena znanja...
Franjevac Marijan Lanosović (1742-1814) autor je nekoliko hrvatsko-inojezičnih rječnika koji su ostali u rukopisu i latinske gramatike protumačene hrvatskim jezikom Uvod u latinsko riči slaganje (Osijek 1766). Njegovo znanstvenoj javnosti najpoznatije djelo jest gramatika Neue Einleitung zur Slavonischen Sprache u kojem je hrvatsku gramatiku protumačio njemačkim jezikom, a u trećem proširenom i dopunjenom izdanju objavljenom 1795. pod naslovom Anleitung zur Slavonischen Sprache i mađarskim jezikom.
Grgur Čevapović (Bertelovci kod Požege, 23. travnja 1786. - Budim, 21. travnja 1830.), jezični reformator i pisac
Godine 1802. završio je gimnaziju u rodnom gradu i stupio u franjevački red. Filozofiju je studirao u Baji i na peštanskom sveučilištu gdje je i doktorirao. Svećenik je od 1809. te lektor filozofije u Brodu na Savi i Našicama. Devet je godina predavao povijest i crkveno pravo na teološkim sveučilištima u Brodu i Vukovaru gdje je bio i gvardijan samostana. U dva je navrata bio provincijal te gvardijan u Beču. Prije svega djelovao je kao franjevac koji obnaša dušobrižničke, odgojiteljske i poglavarske dužnosti. Značajnu su njegova pisma iz kojih se očitava postepeno napuštanje jozefinizma te pokušaji obnove franjevačkog života u Slavoniji i Podunavlju.
Tadija Smičiklas (Reštovo, Žumberak, 1. listopada 1843. - Zagreb, 8. lipnja 1914.), hrvatski povjesničar i političar.
Tadija Smičkiklas
Tadija Smičkiklas
Gimnaziju je završio u Zagrebu u grko-katoličkom sjemeništu, studirao je povijest i zemljopis u Beču. Profesorsku karijeru započinje na riječkoj gimnaziji (1870.), da bi nekoliko godina kasnije bio imenovan profesorom gimnazije u Zagrebu, a 1882. postaje redovitim profesorom Filozofskoga fakulteta. Godine 1883. izabran je pravim članom JAZU. Pripadao je Narodnoj neodvisnoj stranci, pristaša je i poštovatelj Račkoga i Strossmayera, a njegovi zastupnički govori u Hrvatskom saboru imali su velikoga odjeka. Tako je godine 1891. u Saboru izjavio: "Mi hoćemo da nezavisna Hrvatska ima onaj položaj u monarhiji, koji imade i Ugarska". Također su glasoviti njegovi govori protiv bana Khuena povodom "arhivske afere" (otuđenja velikoga dijela hrvatske arhivske građe i njezina premještaja u Budimpeštu), te je učestalo tražio da se "komorski spisi" vrate u Zagreb. Studijske godine 1886./7. bio je dekan Filozofskoga fakulteta, a odmah potom izabran je i za rektora hrvatskoga sveučilišta u Zagrebu. Od 1875. odbornik je Matice hrvatske, a od 1889.-1891. i njezin predsjednik; zajedno s Kukuljevićem založio se da se Matica ilirska godine 1874. preimenuje u Maticu hrvatsku. Godine 1900. izabran je za predsjednika JAZU i na tom položaju ostao je do smrti. Umirovljen je 1905. godien, na vlastitu molbu. Bio je počasni građanin Zagreba, Varaždina i Karlovca.
Evo provjerila sam ...
Grgur je bio franjevac i pisac, a Tadija znanstvenik i autor prve moderne i kritičke povjesnice ,redoviti prof. na Filozofskom u Zagrebu,čak je otišao i u sjemenište al' je brzo odusto je je shvatio je povijest ipak njegov pravi put
Nisam...iako mi je Bjelinski vuče na nešto glazbeno...ah to je onaj Alan Bjelinski... gdje se nalazi ta ulica i tko je on da sad opet ne čačkam po netu...
Zapravo u Osijeku imaš kvartove koji imaju ulice nazvane po gradovima (kontinentalnim - Novi grad), zatim na Jugu II po morskim, u Industrijskoj četvrti po rijekama. Tako odmah otprilike znaš gdje smjestiti ulicu.
Ja se na jugu ne mogu snaći...mene,sramota za reć,da netko tamo ostavi,ja bi se izgubila...one ulice tamo velaluška,bračka,opatijska,lošinjska strašššno
Dragutin Domjanić (Zelina 12. rujna 1875. - Zagreb 7. lipnja 1933.), hrvatski kajkavski pjesnik. Završivši studij prava, bio je u Zagrebu sudac i vijećnik Banskog stola. Bio je član JAZU i predsjednik Matice hrvatske (1921. - 1926). Najpoznatije mu je djelo kajkavska zbirka: "Kipci i popevke", a pjesma Fala i Popevke sam slagal, koje je obje uglazbio Vlaho Paljetak.
Grgur Čevapović (Bertelovci kod Požege, 23. travnja 1786. - Budim, 21. travnja 1830.), jezični reformator i pisac. Svećenik je od 1809. te lektor filozofije u Brodu na Savi i Našicama. Devet je godina predavao povijest i crkveno pravo na teološkim sveučilištima u Brodu i Vukovaru gdje je bio i gvardijan samostana. Čevapović je bio dosljednji zagovornik ilirizma i zauzimao se za jedinstveni latinični sustav svih hrvatskih pokrajina. Bio je plodan i raznovrstan pisac. Njegova djela sadrže obilje podataka o povijesti, jeziku, etnologiji i kulturi hrvatskog puka u Slavoniji i Podunavlju. Kao filozofsko-teološki pisac modernističkih nagnuća te autor posljednjega hrvatskog baroknog prikazanja i zagovornik jedinstvenog hrvatskog pravopisa uspješno je povezao baroknu enciklopedijsku polihistoriju s hrvatskin preporodom i moderno zasnovanim humanističkim znanostima.
Dobavljeno iz "http://hr.wikipedia.org/wiki/Grgur_%C4%8Cevapovi%C4%87"
Bela Bartok
U rumunjskome gradu Sannikolau Mare 25.ožujka 1881.rodio se mađarski skladatelj Bela Bartok ,autor originalnoga stila ,prožetog karakterističnim elementima narodne glazbe.Kao protivnik fašizma ,Bartok je 1940.emigrirao u SAD gdje je među ostalima ,nastao njegov glasoviti Koncert za orkestar.Amerikanci su mu dodijelili naslov doktora glazbene umjetnosti.
Bela Bartok se nadovezuje na kasnoromantičarske uzore,a nakon toga pozornost mu privlače Igor Fjodorovič Stravinski,Arnold Schonberg,Alban Berg i Paul Hindemit.
Bartokova djela : opera Modrobradov dvorac,baleti Drveni princ i Čudesni mandarin,suite,koncerti,improvizacije na madžarske seljačke pjesme,sedam rumunjskih narodnih plesova,rumunjske božićne pjesme,zborovi,solo-pjesme,itd.
Adolf Waldinger
Svakako najveće ime osječkog slikarstva je Adolf Waldinger (16. 06. 1843. - 07. 12. 1904.). Učenik je Huga C. Hötzendorfa, podrijetlom iz imućne osječke obitelji i polaznik akademije u Beču. Bio je isključivo pejzažist i briljantan crtač olovkom. Umrijet će sam i neshvaćen da bi se tek nakon mnogo godina kasnije prepoznala vrijednost njegovog slikarstva.
Dragutin Domjanić (Zelina 12. rujna 1875. - Zagreb 7. lipnja 1933.), hrvatski kajkavski pjesnik. Završivši studij prava, bio je u Zagrebu sudac i vijećnik Banskog stola. Bio je član JAZU i predsjednik Matice hrvatske (1921. - 1926). Najpoznatije mu je djelo kajkavska zbirka: "Kipci i popevke", a pjesma Fala i Popevke sam slagal, koje je obje uglazbio Vlaho Paljetak.
jasno, on zaslužuje ulicu u osijeku! nagradno pitanje je - zašto?
1897. u Osijeku rođena Danica Pinterović. Studirala je u Zagrebu i Beču. Vrativši se u rodni grad radila je kao profesorica na osječkim gimnazijama. Od 1943. pa do umirovljenja obnašala je dužnost kustosa i ravnateljice osječkog Muzeja Slavonije. Napisala je mnogobrojne znanstvene i stručne članke o rimskoj Mursi. Najdragocjenije djelo je knjiga Mursa i njezino područje u antičko doba
1825. u Budimu preminuo fra Matija Petar Katančić, pjesnik, filozof, arheolog i prevoditelj. U Osijeku je postao svećenik 1775. Profesor osječke franjevačke gimnazije je od 1779. do 1788. gdje predaje retoriku i poetiku. U potonjih 7 godina predavao je na gimnaziji u Zagrebu, a sveučilišni profesor arheologije, geografije i numizmatike u Budimu postao je 1795. Godine 1800. je umirovljen i ostaje u Budimu do svoje smrti. Ostavio je više latinskih rukopisa, pisao je pjesme, a za Hrvate je najznačajniji njegov prijevod Sv. Pisma s latinskog na hrvatski jezik. (Rođen je u Valpovu 12. kolovoza 1750.)
1898. u Beču rođen Jovan Gojković, slikar. Svoj najveći dio života proveo je u gradu Osijeku. Svojim slikarstvom, crtežima i akvarelima iz starih osječkih ulica, obale Drave, drveća obilježio je grad uz Dravu. Svoj najljepši slikarski grafički spomenik ostavio je gradu kojem je i poklonio nekoliko grafičkih mapa, od kojih je najpoznatija ona o Tvrđi. (Preminuo je u Osijeku 25. studenoga 1957.)
1893. u Daruvaru rođen Kamilo Firinger, povjesničar i arhivist. Klasičnu gimnaziju završio je u Osijeku, a u Zagrebu završava Pravo i studira ruski, francuski, engleski i mađarski jezik na Filozofskom fakultetu. Od 1929. do 1948. samostalni je osječki odvjetnik. Suosnivač je Planinarskog društva, Arheološkog kluba "Mursa", gradski zastupnik i obnovitelj Hrvatske obrane. Osnivač je Osječke ispostave Državnog arhiva u Zagrebu i dugogodišnji ravnatelj osječkog Povijesnog arhiva. Napisao je velik broj povijesnih članaka i rasprava istražujući bogatu povijest Osijeka i Slavonije.
Hugo Conrad von Hötzendorf
Za slikara Huga Conrada von Hötzendorfa navode se dva mjesta i datuma rođenja; Iso Kršnjavi tvrdi da je Hötzendorf rođen 1805. godine u Brnu, dok kasniji autori spominju Dardu, godine 1807. Prvi učitelj slikanja mladom je Hötzendorfu bio otac Franjo Conrad, kome kasnije i pomaže u Osječkoj risarskoj školi.
Hugo Conrad von Hötzendorf umro je u Osijeku 1869., a smatramo ga utemeljiteljem osječkog slikarskog kruga, najznačajnije onodobne slikarske grupacije u Hrvatskoj.
Donjogradski kožar Josip Huttler ostavio je zakladi za gradnju sirotišta u Osijeku cjelokupni imetak.
Zahvaljujući gostioničaru u Tvrđi, Ivan Kolhoferu koji je 1787. godine osnovao zakladu za sirotište u Osijeku, donjogradskom kožaru Josipu Huttleru koji je načinio je sličnu oporuku i zakladu i isusovcu Kristijanu Monspergeru, koji je izvršitelj oporuka i začetnik same ideje, 1. studenoga 1874. godine s radom započinje osječka bolnica.
Vatroslav Jagić (Varaždin, 6. srpnja 1838. - Beč, 5. kolovoza 1923.), hrvatski jezikoslovac, najznačajniji svjetski slavist druge polovice 19. stoljeća. Stručne radove iz književnosti i jezika Jagić je počeo objavljivati u izvještajima zagrebačke gimnazije. Godine 1863. s Franjom Račkim i Josipom Torbarom pokrenuo je Književnik, časopis za jezik i poviest hrvatsku i srbsku i prirodne znanosti u kojemu je objavio nekoliko zapaženih radova (Naš pravopis, Primjedbe našoj sintaksi, Iz prošlosti hrvatskoga jezika). Marljivo je surađivao u Radu JAZU u kojemu je, uz ostalo objavio rasprave Građa za glagolsku paleografiju, Pomlađena vokalizacija u hrvatskome jeziku, Građa za slovinsku narodnu poeziju. Jedan je od prvih prireditelja djela za niz Stari pisci hrvatski.
Posebno intenzivno bavio se staroslavenskim jezikom za koji je dokazao da je oblikovan na temelju jednoga južnoslavenskoga (južnomakedonskog) narječja čime je pobio tzv. panonsku teoriju. Potkraj života proučavao je život i djelo Jurja Križanića.
Zmaj Jovo Jovanović
Rođen u Novom Sadu gde je završio osnovnu školu. Gimnaziju je završio u Bratislavi a studirao je u Pešti, Pragu i Beču. U Novi Sad se vratio 1870. kao lekar. Objavio je knjige "Pevanija", "Čika Jova srpskoj omladini", "Đulići"...
Bartul Kašić, rođen u Pagu u Hrvatskoj 15.VIII.1575., umro u Rimu 28. XII. 1650. Teolog i pisac koji je sastavio prvu hrvatsku gramatiku i hrvatsko talijanski rječnik. Preveo je na hrvatski Bibliju i Rimski obrednik. Ispovjednik u Bazilici Sv. Petra i gorljivi apostolski misionar.
Isidor Kršnjavi (Našice, 22. travnja 1845. - Zagreb, 3. veljače 1927.), hrvatski slikar, povjesničar umjetnosti i političar.
Prvu likovnu poduku dobija u Osijeku, a potom u Beču studira povijest i povijest umjetnosti. Već u vrijeme studija piše u hrvatskim časopisima filozofsko-estetičke članke. Kao stipendist studirao je slikarstvo na akademiji u Münchenu, a potom od 1872. do 1877. boravi u Italiji studirajući i kopirajući stare majstore.
Posredovanjem Strossmayera postaje profesor povijesti umjetnosti i arheologije na zagrebačkom Sveučilištu. Već slijedeće godine daje poticaj za osnivanje Društva umjetnosti kojemu je niz godina tajnik i ideolog, a bio je prvi ravnatelj Strossmayerove galerije slika. Pod upravom Društva, u suradnji s Bolleom, osniva Obrtnu školu i Obrtni muzej (Muzej za umjetnost i obrt). Zaslužan je i za hrvatsku izložbu u Budimpešti. Postavio je i Strossmayerovu zbirku u palači Akademije znanosti i umjetnosti te je postao ravnatelj galerije.
Franjo Ksaver Kuhač (Osijek, 20. studeni 1834. - Zagreb, 18. lipnja 1911.), etnomuzikolog i glazbeni povjesničar
Diplomirao je u Pešti, a glazbeno znanje proširivao je u Leipzigu, Weimaru i Beču. Nakon povratka u Osijek djelovao je kao klavirski pedagog i zborovođa, a 12 godina je putovao po Hrvatskoj i drugim zemljama skupljajući narodno blago. Na području folkloristike najvažnija je zbirka "Južno-slavenske narodne popevke" s 1600 napjeva uz klavirsku pratnju, njegov je pionirski rad na stvaranju hrvatske glazbene terminologije. Pozornost je izazvao otkrićem hrvatskih napjeva u dijelima Haydna i Beethovena. Okušao se i kao skladatelj kraćih klavirskih i vokalnih djela. Njegovo djelo Ilirski glazbenici je dragocjen dokument o preporodnim skladateljima.
Franjevac Marijan Lanosović (1742-1814) autor je nekoliko hrvatsko-inojezičnih rječnika koji su ostali u rukopisu i latinske gramatike protumačene hrvatskim jezikom Uvod u latinsko riči slaganje (Osijek 1766). Njegovo znanstvenoj javnosti najpoznatije djelo jest gramatika Neue Einleitung zur Slavonischen Sprache u kojem je hrvatsku gramatiku protumačio njemačkim jezikom, a u trećem proširenom i dopunjenom izdanju objavljenom 1795. pod naslovom Anleitung zur Slavonischen Sprache i mađarskim jezikom.
Ferdo Livadić (Celje, 30. svibnja 1799. - Samobor, 8. siječnja 1879), hrvatski skladatelj
Prvi moderni hrvatski skladatelj, začetnik narodnog stila u hrvatskoj glazbi, te jedan od vođa Ilirskoga pokreta, odnosno Hrvatskog narodnog preporoda. Rodio se 30. svibnja 1799. godine u Celju (danas Republika Slovenija). Otac mu je bio sudski pristav. Godine 1809. Ferdo je od tetke naslijedio imanje u Samoboru te se obitelj preselila na samoborsko imanje. U Samoboru je Livadić završio osnovnu školu, a gimnaziju je pohađao u Zagrebu. Prvo glazbeno obrazovanje stekao je u samoborskoj školi, gdje mu je učitelj bio Josip Herović, osnivač samoborske puhačke glazbe (1807.). U Zagrebu je nastavio obrazovanje učeći pjevanje i violinu.
Livadić je proučavao i skupljao narodno glazbeno blago i koristio ga u svojim skladbama.
On je u svome domu jedne zimske večeri 1833. godine skladao glazbu za prvu i najslavniju hrvatsku budnicu Još Hrvatska ni propala na tekst svoga prijatelja i vođe Ilirskoga pokreta Ljudevita Gaja.
1803. (22. siječnja) opat Cristian Monsperger izrazio je želju da svoj imetak ostavi za gradnju osječkoga sirotišta. Ukamaćena ostavština Kohlhofer-Hutler-Monsperger osigurala je izgradnju gornjogradskoga sirotišta i donjogradske Sveopće zakladne bolnice.
Početkom dvadesetih i u tijeku tridesetih godina u Osijeku djeluje mnoštvo slikara, jer im je tada velika potpora bila organizacija izložaba i otkup slika. To su: Josip Leović...
nažalost o njemu nema ništa više osim da je bio osječki slikar
Ivan Česmički (Janus Panonius) (1434-1472) je latinski pjesnik. Ranije se mislilo da podrijetlo vuče od plemićke obitelji iz Česmice blizu Čazme (odakle i naziv Česmički), ali rodio se, godine 1434., čini se na drugom kraju Slavonije, jer u svojim stihovima navodi kako se mjesto njegova rođenja nalazi blizu utoka Drave u Dunav.
Česmički se obrazovao u Italiji. Vršio je razne vjerske dužnosti u Hrvatskoj. Bio je pečuhski biskup 1459. Dvorjanin je ugarskog kralja Matijaša Korvina, kojeg je pratio u njegovim borbama sa Osmanlijama. Kasnije se našao među zavjerenicima protiv M. Korvina, pa je morao pobjeći iz Ugarske. U bjekstvu se razbolio i umro.
Ivan Česmički je poznati humanista svoga vremena. Pisac je latinskih pjesama (Elegiae, Poemete) i poznat je po prijevodima odlomaka Homerove Ilijade sa grčkog jezika.
Ante Paradžik (10. veljače 1943. - Zagreb, 21. rujna 1991.), Hrvatski političar, predsjednik Saveza studenata Hrvatske u vrijeme Hrvatskog proljeća 1971. godine, žrtva montiranih političkih procesa i politički zatvorenik savjesti beogradskog režima socijalističke Jugoslavije, pravaš i suobnovitelj 1990. obnovljene Hrvatske stranke prava i njen dopredsjednik, načelnik Ratnog stožera oružanih Hrvatskih obrambenih snaga (HOS) u vrijeme Domovinskog rata 1991. godine, diplomirani pravnik, vrsni retoričar, publicist, zagovornik i promicatelj hrvatskog prirodnog i povijesnog državnog prava. Protivnik velikosrpske ideologije, borac protiv komunizma i jugoslavenske države. Oponent i kritičar hrvatskih komunista. Zagovornik demokracije, ljudskih prava i borac za nezavisnost i slobodu hrvatskog naroda. Žrtva političkog atentata u Zagrebu.
Dobavljeno iz "http://hr.wikipedia.org/wiki/Ante_Parad%C5%BEik"
Trpimir
Izvor: Wikipedija
Kneza Mislava naslijedio je oko god. 845. knez Trpimir. Iako je knez Trpimir priznavao vrhovnu vlast franačkog kralja Lotara, to ga nije ni najmanje smetalo da vlada kao samostalan i jak vladar. U svom kneževskom dvoru imao je dvorske svećenike, dvorske komornike, te stalnu pratnju u kojoj su pored ostalih bili uključeni i najugledniji župani, koji su bili Trpimirovi savjetnici i suradnici.
Napade Arapa, koji su oslabili Bizant i Veneciju, knez Trpimir je mudro iskoristio. Prema svjedočanstvu benediktinca Gottschalka, Trpimir je između 846. i 848. uspješno ratovao protiv Bizanta i Venecije na moru i na kopnu. Kad su Neretvani napali i sam mletački grad Caorle, Trpimir je razbio bizantskog namjesnika koji je tada stolovao u Zadru.
Između 854. i 860. Bugari su napali Hrvatsku, koju je Trpimir s lakoćom obranio, a konačan udarac zadao im je u sjeveroistočnoj Bosni, gdje su tada graničile Hrvatska i Bugarska. Sve te pobjede dokazuju kako je Trpimir bio moćan vladar i pravi ratnik, koji je u ono doba znatno podigao ugled hrvatskoj državi u Europi.
Trpimir, koji je stolovao u Klisu, nazivao se "pomoću Božjom knez Hrvata" ("dux Croatorum iuvatus munere divino") odnosno "Trpimir, knez Hrvata" ("Trpimirus, dux Croatorum), što je prvi spomen hrvatskog imena u povijesnim spomenicima. Svoju državu nazivao je "kraljevstvo ili država Hrvatska" ("regnum Croatorum").
Osobito je znamenita Trpimirova isprava na latinskom jeziku od 4. ožujka 852., kojom je splitskoj nadbiskupiji potvrdio darovnicu svoga prethodnika Mislava, te joj je još darovao crkvu sv. Jurja u Putalju i neke posjede s pripadajućim kmetovima. Tu najstariju sačuvanu ispravu hrvatskih vladara napisao je jedan svećenik u svojstvu kneževog kancelara, a u njoj su i navedeni svjedoci: pet župana, knežev upravitelj dvora, dva svećenika i pet ostalih uglednika.
Knez Trpimir bio je veoma pobožan i za svoje vrijeme naobražen čovjek. Tako je u Rižinicama kod Klisa dao sagraditi samostan i crkvu sv. Petra, te je pozvao nekoliko benediktinaca-redovnika poznatog benediktinskog središta Montecassino (između Rima i Napulja) s Apeninskog poluotoka. Benediktinci koji su se nastanili u samostanu odigrali su značajnu ulogu u vjerskom i prosvjetnom životu, te širenju pismenosti. Knez Trpimir i njegov najstariji sin Petar hodočastili su u talijanski grad Cividale (16 km. istočno od grada Udine), a dokaz tome su zabilježena imena u poznatom Evanđelju sv. Marka.
Na njegovom dvoru boravio je i jedan od najučenijih ljudi tadašnjeg doba, benediktinac Gottschalk, kojeg su prognali iz Franačke. Iz njegovih spisa "Tractatus de trina Deitate" saznaju se vrlo zanimljivi i značajni podaci o tome kako mu je Trpimir 846. godine pružio zaštitu.
Potkraj Trpimirova vladanja, god. 863., došlo je i do prvog rascjepa između rimskoga pape i carigradskog patrijarha.
Nakon Trpimira, na prijestolje dolazi oko god. 864. knez Domagoj.
Franjo Krežma (Osijek, 2. rujna 1862. - Frankfurt na Majni, 15. lipnja 1881.), hrvatski violinist i skladatelj
Zarana je zavolio violinu, instrument koji mu je donio svjetsku slavu. Glazbu je učio najprije u Zagrebu kod Đure Eisenhuta, a poslije u Beču kod profesora Heizlera. Zatim su zaredale turneje po Europi, za kojih ga je pratila njegova sestra Ana, vrsna pijanistica. Umro je na turneji u Njemačkoj.
Kreten. Inače, priče je 50 godina išla tako, crno bijelo - ali prava je istina da se spremala razmjena.
Nekog važnog Nijemca zarobili partizani u Lici, ali dok su oni otkrili da ga mogu mijenjati za Radu - osta Rade bez glave.
Inače, što se ulica tiče - volim ulice čije ime je motivirano prirodom. Recimo, u Vodena uličica, Strma, Klanac, Usorska...
Ove s narodnim herojima i ostalim kad tad postanu nekompatibilne s politikom pa samo moramo mijenjati table i dokumente.
Kad bi se ulice davale Draženu Petroviću, Krešimiru Ćosiću ili umjetnicima, onda bih pristao na ljude.
Dragutin Domjanić (Zelina 12. rujna 1875. - Zagreb 7. lipnja 1933.), hrvatski kajkavski pjesnik. Završivši studij prava, bio je u Zagrebu sudac i vijećnik Banskog stola. Bio je član JAZU i predsjednik Matice hrvatske (1921. - 1926). Najpoznatije mu je djelo kajkavska zbirka: "Kipci i popevke", a pjesma Fala i Popevke sam slagal, koje je obje uglazbio Vlaho Paljetak.
jasno, on zaslužuje ulicu u osijeku! nagradno pitanje je - zašto?
Gdje je ta ulica?
Stvarno ne vidim poveznicu s Osijekom.
Možda zbog pjesme Fala. Mislim, u svim gradovima ju sviraju na sprovodima?
Kreten. Inače, priče je 50 godina išla tako, crno bijelo - ali prava je istina da se spremala razmjena.
Nekog važnog Nijemca zarobili partizani u Lici, ali dok su oni otkrili da ga mogu mijenjati za Radu - osta Rade bez glave.
Upropasti mi uspomenu na djetinjstvo. Gdje si samo iščeprkao tu informaciju?
Stvarno, jesi nekada razmišljao što bi ti bile zadnje riječi da se nađeš ispred streljačkog voda? Sve super izgleda na filmu, ali život je druga priča.
Ovo mi se čini dosta edukativnim. Znate li zašto je Martin Divalt zaslužio ulicu u Osijeku?
I znate li kakve male ulice u gradu kroz koje stalno prolazimo, a ne znamo kako se zovu?
mislim da je Martin Divald definitivno zaslužio ulicu kojom prolazim dnevno dosta puta... cijeli život.
Osnutkom franjevačke tiskare u Tvrđi i ustrajnošću prve tiskarske obitelji Divald tradicija tiskarstva u Osijeku neprekinuta je od 1735. godine.
Franjevačku tiskaru, otvorenu tek za potrebe provincije, otkupio je Ivan Martin Divald. U toj prvoj svjetovnoj osječkoj tiskari tiskao se velik broj knjiga i kalendara. Nakon smrti Ivana Martina Divalda 1806. tiskarom upravlja Fridrih Zink, jer je mlađi sin Alojz tek devetogodišnji dječak. Tiskara dolazi u financijsku krizu te upravitelj Zink pokušava ishoditi dozvolu za izdavanje novina — »Tjednika za sve staleže u Osijeku i okolnim krajevima uz obavještajni list«. Iz obitelji Divald slijedi još jedan pokušaj izdavanja novina. Sin Ivana Martina Alojzije pokušao je 1835. godine ishoditi dozvolu za izdavanje novina »Tjednika o Osijeku i za Osijek« (»Wochenblatt von und für Essek«). Osijeku su tada već doista nedostajale novine, jer grad je imao svoj kulturni i privredni život čiji duh peštanske i bečke novine nisu mogle prenijeti. »Tjednik o Osijeku i za Osijek« trebao je biti informativno glasilo privrednoga karaktera, no i ta je molba odbijena.
izvor i još ponešto:
http://www.matica.hr/MH_Periodika/vijenac/1999/144/tekstovi/nakladnistvo/25.htm
Stvarno, jesi nekada razmišljao što bi ti bile zadnje riječi da se nađeš ispred streljačkog voda? Sve super izgleda na filmu, ali život je druga priča.
Ovo za Radu končara sam ranije čuo od nekog lika iz Saveza antifašista Hrvatske, a bilo i na TV-kalendaru.
Dala si i pitanje i odgovor.
Ne bi rekao ništa. Možeš sad smisliti nešto maštovito, ali ne bi ni zucnuo.
tko bje bio Grgur Čevapović?
zar to nije dovoljno smiješna ulica
uzgred, sviđa mi se što se neke ulice zovu po drveću, jezerima,primorskim gradovima i što su ih smjestili u određene dijelove grada pa otprilike imaš predodžbu gdje se nalaze.
jedino mi nije jasno zašto se Zadarska nalazi u centru grada a sve ostale "morske" na Jugu ?
feđa milić???? ko je taj čovjek bio? pitao sam podosta ljudi, nitko nezna! na kraju mi je stara rekla da je on bio neki stari partizan al nije sigurna!
Sveta Ana i Joakim su kršćanski sveci, supružnici, roditelji Blažene Djevice Marije. Spomendan im je u Katoličkoj Crkvi 26. srpnja.
O Joakimu i Ani u Bibliji nema spomena, no zato se njihovo ime prvi put spominje u jednom apokrifnom spisu iz II. stoljeća. U prvih osam poglavlja toga spisa iznesene su neke pojedinosti, što se odnose na Marijino čudesno rođenje. Taj spis govori o sv. Joakimu kao o vrlo bogatu čovjeku, ali koji je bio i pobožan i dobar pa je prihode svojih dobara dijelio u dvoje: jedan je dio davao narodu, a drugi prinosio kao žrtvu Gospodinu za otpuštenje svojih grijeha. Kad se jednog dana nalazio u hramu, prinoseći svoju žrtvu, neki Ruben, predbacivao mu je nevrijednost, zbog koje sa svojom Anom nema djece. U Izraelu, naime, nijedan pravednik nije ostao bez potomaka. To je Joakima vrlo pogodilo pa se za četrdeset dana povukao u pustinju posteći i moleći kako bi od Gospodina isprosio potomka.
U međuvremenu je i Ana vapila Gospodinu moleći za plodnost. Ukazao joj se Božji anđeo i navijestio da će dobiti dijete. Po anđelu bio je obaviješten i Joakim te pozvan da se iz pustinje vrati kući. Poslušao je te u zahvalu prinio Gospodinu za žrtvu deset jaganjaca. Bogato je nadario i svećenika i narod. Ana je u velikoj starosti rodila kćerku i dala joj ime Marija. U trećoj godini roditelji su je prikazali Gospodinu.
Istočni sveti Oci u svojim su propovijedima na Marijine blagdane s mnogo ljubavi, oduševljenja i pobožnosti slavili i njezine roditelje. Štovanje se sv. Joakima na Zapadu razvilo mnogo kasnije nego na Istoku, a na Zapadu je sv. Ana daleko više popularna nego sv. Joakim. Njezinom je štovanju vrlo pridonio Ivan Trithemius svojom knjigom Tractatus de laudibus sanctissimae Annae (Rasprava o pohvalama presvete Ane - Mainz, 1494). Štovanje sv. Ane naročito je raširena na europskom sjeveru: u Engleskoj, Francuskoj, Njemačkoj. Bretonci su prenijeli štovanje i u Kanadu.
evo još jedan svetac...
Sveti Rok (Montpelier, 1295. – Montpelier, 1327. ), svetac rimokatoličke Crkve, hodočasnik, dobrotvor, zaštitnik od kuge i kolere.
Rok je rođen. u Montpellieru, gradu u južnoj Francuskoj. Otac mu je bio grof. Prema najstarijem Rokovu životopisu, njegovi roditelji dulje su vremena bili bez poroda, a jako su željeli djecu. Molili su i zavjetovali se i Bog im je dao sina, koji će postati slavan svetac.
Prije nego je navršio 20 godina ostao je bez roditelja. Prodao je sva svoja dobra, a novac podijelio siromasima te se kao siromašan hodočasnik uputio prema Rimu. Rokov je kršćanski odgoj bio dubok, nije se zadovoljavao površnošću, već je velikodušno i nesebično darovao i žrtvovao sve. Na svome hodočašću u Rim, Rok se zaustavio u Acquapendente gdje se dao na dvorenje okuženih bolesnika u bolnici, a učinio je s Božjom pomoću i nekoliko čudesnih ozdravljenja. Dvoriti okužene značilo je izložiti se stvarnoj opasnosti po vlastiti život. Daljnja postaja Rokova hodočašća bila je Cesena, a onda Rim. Ondje se zadržao oko tri godine te se na povratku u domovinu zaustavio u Riminiju, Novari i Piacenzi. Sva su ta mjesta njegova putovanja bila ispunjena djelima ljubavi prema bolesnicima.
U Piacenzi se Rok razbolio od kuge. Građani su ga zbog toga prognali iz svog grada i on se osjetio osamljen kao Krist na križu, ali nije očajavao. Sklonio se u jednu šumu i ondje hranio biljem, uzdajući se u Božju providnost. Neki životopisci spominju da mu je tada svaki dan dolazio jedan pas noseći mu komad kruha. Prizor su ovjekovječili mnogi slikari.
Talijanski patricij Gottardo Pallastrelli, naišavši na bolesnog Roka u šumi, upusti se s njim u razgovor. Inače baš nije bio čovjek duboke vjere. Sveti je patnik učinio na njega izvanredan dojam. On se pod njegovim utjecajem obratio, prihvatio ga, njegovao ga, dok Rok nije ozdravio. Zadobivši zdravlje, Rok se vratio u svoj zavičaj, ali njegovu trpljenju još nije bio kraj. Iscrpljen od teške bolesti, bio je posve izobličen tako da ga nisu mogli prepoznati. Uhvatili su ga te zatvorili. U zatvoru je proveo pet godina. Tada ga je još jedanput pohodila kuga. Svećeniku, koji mu je podijelio svete sakramente, otkrio je tko je. Preminuvši odano u Gospodinu 16. kolovoza 1327., bi od Gospodina odmah proslavljen raznim čudesnim znakovima.
Po njemu je dobio ime, istoimeni tunel, najduži u Hrvatskoj, na autocesti Zagreb- Split.
Spomendan mu je 16. kolovoza.
Zaštitnik je Istanbula, Virovitice, oboljelih od kuge i kolere, invalida, kirurga, protiv bolesti životinja.
Dobavljeno iz "http://hr.wikipedia.org/wiki/Sveti_Rok"
SVETI JOSIP RADNIK
Sveti Josip je bio jednostavan, pozadinski čovjek, radnik, tesar komu je u dio palo da bude hranitelj Isusa Krista i Blažene Djevice Marije.
Godine 1955. uveo je u crkvenu godinu blagdan sv. Josipa Radnika veliki papa Pio XII. Odredio je da se taj blagdan slavi 1. svibnja, na dan "koji je svijet rada izabrao kao svoj praznik". Godine 1889. tzv. Druga internacionala odlučila je da će 1. svibnja slaviti kao svjetski praznik radništva. Iste godine papa Leon XIII. izdaje svoju encikliku o svetom Josipu Quamquam pluries, te u njoj "radnike i sve ljude skromnih životnih prilika 'upućuje na sv. Josipa' kao uzor i primjer za nasljedovanje".
Sveto pismo Novog zavjeta samo na jednom mjestu spominje Josipovo zanimanje. Sveto pismo spominje Josipa poimence više od 12 puta, a samo jedanput govori o njegovu zanimaju. Ne navodi nam također ni jednu jedinu njegovu riječ niti što kaže o svršetku njegova života. Uvođenjem blagdana sv. Josipa Radnika Crkva želi upozoriti na onu božansku odrednicu koja kršćanskog radnika najviše uzdiže i usavršuje. On radeći "pridonosi povijesnom ostvarenju Božje
Za ovakve i sl teme preporučio bih: Svaštice iz staroga Osijeka, Zlata Živaković-Kerže. Knjižica koja bi se trebala naći u svakom domu Essekera da nam odgovori zasto su se osjecani uplasili novog vodovoda, zasto je jagoda truhelka pisala o dravi i ... ako imate vremena prolistajte je.
Znate onu bezimenu ulicu koja povezuje ul.Republike i Gundulićevu???
"Osmanov prolaz" - e tako bi ju trebalo nazvati!!!
Za one koji nisu ni stari , ni Esekeri, evo pojašnjenja:
Osman je bio legenda Osijeka, živio je u straćari u prolazu prema Trgovačkoj školi (mal´su proširili prolaz i napravili ulicu), imao je "osebujan" stil odijevanja, i hm... da , vozio nas je jednom prilikom mrtve-pijane (nas komada 5), na svojim legendarnim kolicima!!!
Još samo Ulica Danice Pinterović i Ivane Brlić Mažuranić te Park kraljice Katarine Kosača. Ne znam jel' i ona tzv. Petkova ulica zapravo Ulice Svete Petke ili?
Još samo Ulica Danice Pinterović i Ivane Brlić Mažuranić te Park kraljice Katarine Kosača. Ne znam jel' i ona tzv. Petkova ulica zapravo Ulice Svete Petke ili?
sveti petko je to bio... aj da me jebeš nemam pojma zašto mu je majka takvo ime nadjenula nit' čime je zaslužio biti svetac.. valjda je dječake male volio... whatever...
mislim da Đapić, kao pobjednih minulih izbora zaslužuju da jedna ulica ponese ime žene koja je dopustila da ta spodoba meće penis u nju... takva žrtva rijetko se viđa
mislim da Đapić, kao pobjednih minulih izbora zaslužuju da jedna ulica ponese ime žene koja je dopustila da ta spodoba meće penis u nju... takva žrtva rijetko se viđa
mislim da Đapić, kao pobjednih minulih izbora zaslužuju da jedna ulica ponese ime žene koja je dopustila da ta spodoba meće penis u nju... takva žrtva rijetko se viđa
Zaklada Kollhofer - Huttler - Monsperger, Johann Kollhofer, gostioničar iz Tvrđe, utemeljio je 29.04.1782. nakon smrti kćeri jedinice zakladu za gradnju sirotišta u Osijeku. Josef Huttler, donjogradski učinjač koža 02.12.1782. sastavio je sličnu oporuku. Smatra se da je isusovac Cristian Monsperger imao glavnu ulogu u sastavljanju zaklade jer su ga obadvojica imenovali izvršiteljem oporuke. Huttler umire 1801., Kollhofer 1802., a Monsperger 22.01.1803. te mjesec dana prije svoje smrti također ostavlja svoj imetak navedenoj zakladi. Zakladna sredstva su stavljena pod kraljevu zaštitu i upravu Namjesničkog vijeća Zemaljske vlade u Zagrebu te su bila blokirana do 1868. Iz sredstava zaklade podignuti su 03.04.1870. gornjogradsko sirotište (danas Dom svetoga Vinka Paulskoga u Strossmayerovoj ulici) i 01.01.1874. nova Gradska bolnica (danas zgrada Interne klinike) u iznosu troškova od 120000 forinti.
Nova bolnica je bila najveća, najljepša i najbolje opremljena u čitavom južnom dijelu Austro-Ugarske Monarhije. Prvi primarni liječnik bio je osječanin dr. Ferdo Knopp koji je ranije bio liječnik Gradske bolnice u Novome gradu.
ops:">
