Nevjerovali ili da - što vam se u životu najneobičnije dogodilo?

1step2far je napisao/la : Virovitica. Željeznički kolodvor. Tip 50 g. Obučen kao pionir, plava plisirana suknja na falde, bijela košulja, tri dlake u dva reda i bež tenisice. Nitko mi ne vjeruje.

Ja ti vjerujem.

P.S. Ni meni nisu vjerovali...

1step2far je napisao/la: morgan je napisao/la : što ga nisi ufotkala mobitelom? tad bi ti povjerovali.... Tad nije bilo kamera na mobitelima, vladavina Nokie 3310, ha ha.

ispričavam se...nije bilo naznaka vremena događanja...vjerujem ja tebi....svašta ima po ovom bijelom svijetu.

ovaj lik definitivno zaslužuje mjesto u rubrici nevjerovali ili da

Sjetih se bas sto mi se dogodilo u Belgiji prosli mjesec.

Idem kuci oko 3 ujutro iz puba i sretnem curu neku koja seta psa i fotka okolo. Pocnem bezazlenu pricu s njom i nakon 15ak minuta me djevojka poziva u stan kod svog ujaka jer eto usput je. Dakle 3 ujutro je.

U cosku stana hand-made linija od polovnih dijelova svira reggae, na malom elektricnom grijacu zraka velika wok tava sa mesom i povrcem, plavo neonsko svijetlo sija odozdo iza kauca. Na stolu rizle i kilogrami svakakvih trava. U cosku drvo kanabisa visine cca 1,5 metar i visoki mrsavi crnac duge kovrcave kose ju miluje sa osmjehom od uha do uha i velikim ruzicastim ocima.

Dalje se ne sjecam.

Crnac se sigurno sjeca

nekoliko puta sanjala sam isti san, s meni potpuno nepoznatim likom, koji mi prilazi i hvali se svojim novim cipelama, otvara kutiju i pokazuje mi ih..
poslije nekoliko godina, taj isti lik prilazi i nama trima curama pokazuje svoje cipele, vadi ih iz kutije..ali uzivo

tj nekoliko puta vec mi se desi da sanjam nesto i da to nekoliko godina poslije i dozivim i prepoznam situaciju iz sna, i cak prepoznam sto ce uslijediti..

nekoliko puta mi se desilo kad sam jako umorna, pa zaspim i kad se probudim, probudi mi se samo mozak, a tijelo mi jos spava, tj svega budem svjesna, ali ne mogu se micati..

1998. lega i ja otišli stopom do Monte Carla. Prespavali na klupi, ujutro jedva pronašli taksista koji nas je bio voljan prebaciti do naplatnih kućica ( ovi prije njega bi samo odmahnuli rukom ). Stojimo pred naplatnim kućicama s komadom papira na kome piše Lyon ( nije SP u nogometu, ovo se dogodilo malo kasnije ), ali bez uspjeha. Pored nas prolaze, ignorirajući nas, razna vozila, od kojih veliki broj Jaguara, Ferrarija i Rollseva s uniformiranim šoferima. Moral polako pada, ali uto se pojavljuje crveni Ford Escort s osječkim tablicama, i natpisom auto škola XY. Naravno i on nas ignorira, a ja u ludilu trenutka ne kužim da on ne može znat da smo i mi iz osječke okolice. Ja trčim za autom koji usporava pred naplatnim kućicama, lega koji baš taj trenutak piša u grmlju u panici gleda kakva je sad to vriska, a ja lupam po krovu od Escorta i vičem "Mi smo iz Osijeka!". Suvozačica u čudu/strahu oprezno spušta prozor, a ja im uspuhan uspjevam objasniti situaciju. Uglavnom, pristaju nas prebaciti do iduće benzinske postaje na auto cesti. Naime, u autu im je neopisiva gužva jer su se uputili u - Maroko. Ovim putem pozdravljam instruktora vožnje Darka, kome sam se odužio nešto kasnije tako da sam mu poslao dva prijatelja na obuku u auto školu.
Iduće jutro mog legu budi opet moja vriska. Naime, spavali smo u parku, on na klupi, a ja na travi, da bi me oko 5 ujutro probudilo strahovito šištanje. Ispostavilo se da se radi o prskalicama za travu koje su sakrivene u tlu i svako jutro automatski izviruju i počinju prskati. Jedna je bila smještena manje od pola metra od moje glave. Uglavnom, da sam se smjestio pola metra u krivom smjeru, sad bih vjerojatno bio jednooki Jack...;-)