Mislim da je katastrofalan porast agresivnog ponašanja kod djece u našoj regiji. Što je tome uzrok, mislim da je svima već jako dobro poznato, dosta se o tome priča i piše, pa tako i svaki roditelj, barem malo ponekad zaviri u neku od ponuđenih literatura, gdje god da naiđe. Čak i kada im je teško progovoriti o problemima u svoja 4 zida, vjerujem da normalni roditelji, traže pomoć. Novinski stupci pune se nekontroliranim ponašanjem danas kako tinejđera, tako i sve mlađe djece po školama. I sama sam par puta pokušala napisati nešto o tome, pa bi bila prekinuta od strane onih koji su mislili da su njihovi komentari pametniji... Tako i ovaj puta neću puno dodavati, ali ću (za sve one kojima je stalo da pročitaju, za roditelje i za one koji žele barem malo razmisliti), kopirati nešto što sam našla i o čemu bi trebalo razmisliti, okrenuti se i zagledati u djecu i mlade koji se nalaze u našim blizinama. Kako pomoči njima, tako i sebi....Jer danas je to maca, psić, a sutra već može biti vršnjak, kao što se sve više i događa.
Najčešće korištena klasifikacija poremećaja u ponašanju djece i adolescenata je ona iz Dijagnostičkog i statističkog priručnika za duševne poremećaje (DSM-IV, 199
. Ta klasifikacija poremećaje svrstava u sljedeće kategorije: poremećaji učenja, poremećaji motoričkih vještina, pervarzivni razvojni poremećaji, deficit pažnje i poremećaji s nasilničkim ponašanjem, poremećaji uzimanja hrane i hranjenja u dojenačkom dobu ili ranom djetinjstvu, tikovi, poremećaji komuniciranja, poremećaji eliminacije, te drugi poremećaji.
Kod sve su djece prisutni određeni oblici poremećaja u ponašanju – razlika nije u vrsti nego u stupnju u kojem je problematično ponašanje prisutno. Tekst koji slijedi biti će usmjeren na poremećaje s nasilničkim ponašanjem. Agresivni oblici ponašanja sve su češći problem u školama. Učenici koje uočavamo kao problematične jesu oni koji manifestiraju previše agresivnog ponašanja te društveno manje prihvatljive oblike agresivnosti.
Agresivnost je fizičko ili verbalno ponašanje koje se očituje u neprijateljstvu prema osobama ili predmetima u namjeri da im se nanese šteta (Petz, 2005). U školskom okruženju zamjećujemo različite oblike agresivnog ponašanja: kršenje školskih pravila (npr. ponašanje na nastavi), psovanje, maltretiranje vršnjaka, seksualno uznemiravanje, nesuradljivost (npr. ignoriranje nastavnikovih zahtjeva), prijetnje, krađe, uništavanje imovine (školske, drugih učenika ili nastavnika), fizički napadi, grupno agresivno ponašanje (bande), nošenje ili upotreba oružja (npr. noževi, bokseri, palice) i dr. Agresivno ponašanje povezano je i s drugim oblicima problema u ponašanju: npr. neopravdano izostajanje iz škole, školski neuspjeh, problemi s disciplinom, sukobi s nastavnicima, sukobi s vršnjacima, maloljetnička delinkvencija. I samo jedno dijete s problemima u ponašanju može znatno otežati normalan rad u razredu. Djeca koja pokazuju više vrsta agresivnog i antisocijalnog ponašanja, koja su antisocijalna u različitim okruženjima (kuća, škola, prijatelji) nisu samo u opasnosti da ostanu agresivna, nego imaju i veće šanse za negativan ishod, npr. kriminalitet, poremećaj ličnosti ili da postanu ovisnici.
Agresivnost kod djece
Često su djeca koja imaju probleme u ponašanju niskog samopoštovanja, osjećaju ljutnju, žele pažnju. Pažnja je najjači socijalni potkrepljivač. Potreba za pažnjom je toliko jaka da je djeci (i odraslima) draže privući negativnu pažnju, poput kritike ili drugih oblika kazne, nego ostati bez ikakve pažnje, odnosno biti ignoriran. To objašnjava činjenicu da djeca ustraju u negativnim oblicima ponašanja čak i ako ih nakon toga redovito kritiziramo. Ukoliko od djeteta želimo promjenu ponašanja, potrebno je dati do znanja kakvo ponašanje očekujemo, ignorirati negativna ponašanja, te nagrađivati ponašanje koje se približava željenom. Međutim, ta su djeca često vrlo otporna na poticaje okoline da promijene vlastito ponašanje. Razlog za to može biti ili u nedostatku motivacije za promjenu takvog ponašanja ili u neznanju kako razviti poželjne oblike ponašanja. Stoga je u rješavanju ovog problema djetetu potrebna pomoć odraslih, bilo roditelja bilo nastavnika, pri čemu je potrebna upornost i strpljenje, uz obazrivost. Važno je usmjeriti se na djetetovo ponašanje, a ne pripisivati djetetu agresivnost kao trajnu osobinu. Dijete može mijenjati svoje ponašanje, ali crte ličnosti ne. Važno je imati na umu da ponašanje uvijek ima određenu svrhu. Čak i najnepoželjniji oblici ponašanja za dijete mogu osigurati neku dobit. Dječak koji se fizički obračunava s vršnjacima može brže od drugih dobiti ono što od njih traži jer mu vršnjaci iz straha mogu popuštati. Osim toga agresivna reakcija dovodi do emocionalnog rasterećenja kada dijete osjeća jaku ljutnju.
Da bi se kod djeteta smanjilo agresivno ponašanje potrebno je dijete motivirati da to ponašanje zamijeni drugim prihvatljivijim oblicima ponašanja. Djeca koja su sklona vrijeđati ili udarati vršnjake često vjeruju da je to jedini način da ostvare svoje ciljeve i pridobiju uvažavanje vršnjaka. Stoga nastavnik i ostali stručnjaci koji rade s djetetom trebaju potaknuti dijete da preispita ta svoja uvjerenja. Učenici trebaju spoznati prednosti nenasilne komunikacije u stvaranju povoljnijih uvjeta za razvoj svojih sposobnosti, pri čemu se povećava broj suradnika i prijatelja, a smanjuje broj neprijatelja i odbačenih (Plummer, 2001).
Udruga Maca policiji je uputila prijavu protiv nepoznatog počinitelja koji se na Internetu pohvalio prijateljima fotografijom na kojoj skupina mladih osoba mrcvari mačku.
"> 
