GLUO: izložba ‘Odrazi u prirodi’ Ðurđice Plemić-Radić

Galerija likovnih umjetnosti, Osijek, Europska avenija 9, predstavlja izložbu “Odrazi u prirodi” autorice Ðurđice Plemić-Radić, kustosice mr. sc. Jelice Ambruš, muzejske savjetnice GLUO-a. Otvorenje je u subotu 24. travnja 2010. godine u 12:00 sati. Trajanje izložbe je do 22. svibnja 2010. godine. Na izložbi će biti predstavljene 43 slike (ulja na platnu) nastala u rasponu od 1972. do 2009. godine inspirirane rijekom Dravom, Kopačkim ritom i Parkom Maksimir.

Ðurđica Plemić-Radić rođena je u Osijeku. Diplomirala je slikarstvo na Akademiji likovnih umjetnosti u Zagrebu, završila poslijediplomski studij – specijalizacija zidno slikarstvo kod prof. Ive Režeka, a potom je diplomirala i na Pedagoškoj akademiji – Odjel muzike. Članica je Udruženja likovnih umjetnika Hrvatske (HDLU) od 1961. godine. Održala je više samostalnih izložbi, a na skupnim izložbama sudjeluje od 1961. Njezina se djela nalaze u galerijama i privatnim zbirkama u zemlji i inozemstvu. Niz godina bavila se pedagoškim radom. Živi i radi u Zagrebu.

Izbor iz predgovora Stanka Špoljarića, prof.:
„Voda, raslinje, nebo – konstantne su sastavnice veličajnosti prirode, koju Ðurđica doživljava kroz treptaj oblika. Discipliniranog kromatskog registra plavih i zelenih vrijednosti s povremenim udarima intenzivnijih kolorističkih silnica. Ljepota slikovitih ambijenata, u varijacijama na temu i u srodnom dobiva novu izražajnost, na granici figurativnog i apstraktnog. Opisnost je stavljena u drugi plan jer bljeskom odraza čvrstoća realističnog utapa se u pulsiranje površine. Ðurđica Plemić Radić inzistira na dijalogu različite taktilnosti, otvorenosti neba, vegetacije i voda. Najčešće rijeka, njezinih rukavaca i jezeraca, čije vode prihvaćaju kolorističke pomake i svjetlosna kretanja.“
…
„ Boja je, razumljivo, rezultat spontanosti, i te kako važne u Ðurđičinu slikarskom pristupu. Ðurđica zanimljivim rakursima, s povišenim očištima i približavanjem slikarskom polju sa svim nanesenim oblicima, običnom daje šarm neponovljivog. I u slutnji formi koje su odraz konkretnog, ali i prelaze prag prema apstraktnom.“
…
„ Ðurđica emotivnošću zanosa uvijek stoji na strani stvarnosti prirode premda slobodom poteza, mrljolikošću, nervaturom ploha dodiruje karakteristike nepredmetnog. Pejsažno se iščitava u rasporedu fragmenata slike, odnosa svijetlog i tamnog, prvog plana i prodora ka dubini, toplih kolorističnih segmenata i partikula kontrastne boje. S jezgrom okupljanja ili širenja, uprizorenja lirske konotacije ili dramatske uznemirenosti. Gotovo da u prirodi gledamo raspone raspoloženja. Ðurđica je umjetnica slikarske iskrenosti te su njezini krajolici i psihogrami. Ne u doslovosti preslika već iskaza bogatstva unutrašnjeg svijeta. Ðurđica Plemić Radić traži izglede koji odgovaraju luku emotivnog, poistovjećivanju s ljepotom, shvaćajući da je krajolik mnogo više od epiderme materijalnog. Ulazi u slojevitost njegove sadržajnosti, te je tretmanom ovog klasičnog slikarskog motiva za sebe osvojila respektabilno mjesto u suvremenom hrvatskom pejsažizmu.“