Je, istina je da se većina tih ljudi promijeni... imala sam i ja frendicu koja je postala "mega zvijezda" - manekenkica nekakve male agencije. "Imala", kažem, jer je njena samodopadnost bila toliko nepodnošljiva da sam se udaljila od nje. Davno je to bilo, preboljela sam... ali još uvijek mi je čitava situacija pomalo žalosna.
Pa pogledajte što se sad kod nas događa. Svi bi htjeli biti na TV-u i dospjeti u novine. Nove emisije tipa Sudnice im to i omoguće pa se uzdignu i žele još pa još. Svaka druga cura hoće bit pjevačica, glumica, voditeljica, manekenka...
Smatram da postoje ljudi kojima se možemo (i trebamo?) diviti zbog nečega što su postigli. Zbog, recimo, iznimnih glazbenih djela, zbog prekrasnog glasa, zbog razvijenih sposobnosti i talenata vezanih uz pisanu riječ, talenata za fotografiju (gdje si, Isis?
)...
Nema ništa loše u tome da cijenimo njihov rad i u njemu uživamo. A pri tome nam, naravno, nije važan njihov fizički izgled jer to nema veze s mozgom.
Meni pri tome nikako nije važna eksponiranost ni njihov osobni život ni njihov izgled. Važno mi je da mogu uživati u onome što nam pružaju.
Stephen King je za mnoštvo kritičara "šund", sve suprotno od umjetnosti. Kažu kako je komercijalan jer pokušava prodati ljudske strahove pod svoje knjige. Pa šta? On je dosljedan sebi i, iako ne preferiram njegov žanr, nakon svake pročitane knjige - skidam mu kapu.
Isto tako me nitko neće uvjeriti da je razvikani Massimo kvalitetniji glazbenik od gore negdje spomenutog Jimia. Obožavam ga slušati i zbog toga mu se divim.
Ali, ne osjećam potrebu da mu se približim, da ga upoznajem, da razgovaram s njim... uživam u njegovoj svirci i to je ono što mi od njega treba.
Valjda je u ljudskoj prirodi, općenito, da vole zadirati u tuđe živote.
k:">
fftopic:"> mmm žohara smo vidjele danas u big benu... 
"> na stolu praktički...
samo upozorenje...
