Nakon 142 (stočetrdesetdvije) godine grad Osijek prestaje postojati kao središte bilo kakve bankarske institucije. Dakle, zapamtimo 1. ožujak 2009. kao datum kada u vremenu recesije i krize, dobrim dijelom uzrokovane vlastitim promašajima u gospodarskoj politici, tek možemo očekivati krizu i u financijskoj industriji, a mi prestali biti središte bilo koje novčarske institucije.
Malo povijesnih podataka:
Nakon osnivanja Trgovačko–obrtničke komore za Slavoniju u Osijeku sredinom 19 stoljeća pokrenuta je inicijativa za osnivanje štedionice u Osijeku, što je i učinjeno 1861.godine upisom osnivačke glavnice od 40.000 forinti u 400 dionica. Dioničari su primjerice bili: Karlo Eltz iz Vukovara, grof Petar Pejačević iz Retfale (kupujmo retfalačko), te drugi veleposjednici iz Slavonije i Srijema. Njima uz bok bio je i đakovački biskup Josip Juraj Strossmayer, osječki veletrgovac Anton Gorjup, a 140 dionica upisali su i građani Osijeka. Rad Prve osječke dioničke štedionice otpočeo je 1867. godine, nakon odobrenja od strane Namjesništva iz Zagreba.(I. Karaman)
Kasnije su ovdje prema podacima istoga autora osnovane: Slavonska komercijalna i eskomptna banka, Osječka donjogradska štedionica i Slavonska središnja štedionica.
Od tih vremena pa do 1. ožujka 2009. godine grad Osijek manje ili više uspješno se locirao i kao središte bankarsko-financijskih transakcija, kako za njegove građane i gospodarstvo, tako i za širu okolinu. Uspješniji smo bili u austro-ugarskim vremenima, nego u jugoslavenskim, a ta činjenica nam sugerira putokaz prema Europi. Naravno, ne mislim samo zemljopisno, nego mnogo više mentalno.
O načinu prodaje Slavonske banke neka pričaju oni koji su to učinili, ali molim bez globalizacijskih fraza. Duboko vjerujem da ći ih povijest ovoga grada i regije u ocjeni njihova doprinosa razvoju Slavonije i Osijeka staviti potpuno na suprotnu stranu od onih časnih ljudi iz 1867. godine.
Zašto?
Pitamo se može li se iz zagrebačke perspektive jednako vidjeti život u Osijeku, kao iz Kapucinske?
Znamo da će porez na dobit iz poslovanja i ove podružnice inkasirat gospodin gradonačelnik u Zagrebu. Već 150 zaposlenika odlazi s posla iz Osijeka. Bojim se da to nije kraj. Otpremnine su rješenje za manji broj ljudi, za većinu one su kratkoročna utjeha, a dugoročna mora.
Dakle i u ovom primjeru Osijek postaje istureni šalter sa svim «pogodnostima» koje on nosi.
Pametni kažu da za prolivenom mlijekom ne vrijedi plakati. Istina je to, no ovdje »vime» presušuje i to itekako treba ponavljati.
Što dalje? Vjerujem da i danas postoje u ovom gradu osobe s duhom i mudrošću Strossmayera i njegovih sumišljenika. Nama generalno trebaju tvrtke sa sjedištem u Slavoniji i Baranji i Osijeku, pa dugoročno možda ponovno, makar na spomen 150 godina prve štedionice u Osijeku odvaži se netko krenuti iznova. Govoriti danas o velikom gradu, neki čak i o metropoli, bez vlastitih lipica, dokraja je smiješno i neozbiljno.
Autor: Josip Vrbošić
Ko nas j... kad smo ovce za šišanje...
Partner banka.
