Omiljene scene iz filmova, serija...

Uloga majora Borisa Dvornika u ekranizaciji romana Kiklop:

— Diplomacija… koješta! — šeta među redovima klupa krupan major-ratnik, krivonogi jahač u čizmama. Zvecka mamuzama. Zabacio ruke na stražnjicu, gurka klupe koljenima, miči mi se s puta, i govori svadljivo: — Laži i maži! Večere, ručkovi, banketi, šampanjac, torte i majoneze!
Cilindraši! Nabiguzice! Guzaju se po automobilima, po ložama, salonima, šinjoni, lornjoni lak i frak, zlato, dijamanti, briljanti, buzoranti, glumice, balerine… Otmjenost! Protokol! A sve sama kurva, muška i ženska!
Đubre do đubreta!

E, al ima jedno vrijeme kad svršava kurvin pir! Gotovo je sa zezanjem za zelenim stolom! Bježe svi u božju mater, lornjoni i šinjoni, nabijaju se u mišje rupe, kukavička gamad! E, tada mi vojnici uzimamo stvar u svoje ruke i počinje—rat! I nema tu više pliz i pardon, musje i madam, nego raspali i ožeži, pa kom opanci kom obojci! Dosta ste se nakenjali "diplomatskih nota", a sada bogamu, da mi zagruvamo, ponašim notama!

Major je prekinuo šetanje, počeo je rat.
Prošlo mu psovačko -svadljivo, predratno raspoloženje, gdje je u poniženju podnosio kukavičko diplomatsko puzanje i kurvinsko prenemaganje. Sada čovjek zna što je; — vojnik! Sve rješavaš u oči, otvoreno, jasno, pa tko koga!

Da, ali ne može da ratuje kakva god budala. Odlučnost i hrabrost, jasno bez toga nema vojnika, ali to nije sve. Potrebno je da imaš nešto i u mozgu, a to je vojna nauka. zato si, eto, tu, na obuci.
—Slušaj amo, vidi ga! Na primjer, orjentacija. Odrezan si od jedinice ili, ako hoćeš, upućen si na zadatak, kako ćeš se orijentirati? Hajde, reci ti. Šta si, profesor? Jesi!? Hajde profesore.
— Ja ću se, gospodine majore, orijentirati po suncu.
— Nema sunca, noć je.
— Onda po zvijezdama.
— Ni zvijezda nema, oblačno je.
— Eh-sjetio se profesor, pa po busoli!!
— Vidi mudrijaša! Namaš busole, ništa nemaš, osim svoga mozga blesavog!?
— Onda ne znam.
— jasno da ne znaš. Zato si tu da naučiš. Slušaj amo, vidi ga! Tko je od vas sa sela? Ha, mnogo seljaka, dobro je. Hajde možeš ti seljo, da kažeš gradskoj gospodi kako bi se orijentirao?
— Ja bih, gospodine majore, pitao.
— Koga bi pitao? Boga Oca?
— Seljaka.
— A seljak bi ti se namjestio tamo u noći da ga ti pitaš?
— Naišao bi slučajno.
— Vidi, slučajno… A ti znaš mađarski?
— Zašto mađarski, gospodine majore?
— Pa valjda smo toliko jaki da se prebacimo na front u Mađarsku. To bi znači bio mađarski seljak!
— Istna, ne znam mađarski, da je njemački, ali mađarski…
— Jasno da ne znaš? Tko zna?
— Ja znam, ja sam iz Sente.
— Što znaš?
— Mađarski.
— Čuj ti mazo majčina-unese mu se major u lice i spusti glas, a to je značilo nešto strašno — zezati se hoćeš! Šta raport? Ne treba meni raport. Krv ćeš ti meni propišati, da znaš. Vidi, mađarski on zna! Progovorit ćeš ti meni i turski, pa se žali ocu Alahu i svecu Muhamedu!
— Oprostite, gospodine majore, nisam htio… Ja sam mislio…
— Ćut! — opali major u njega ko iz pištolja. On je mislio… Šta ti ima da misliš? Kenjaj ti svoje dubokoumne misli tamo svojim đilkošima u Senti! I tako ste svi vi tamo preko Dunava i Save antidržavna banda. Ovdje ima da misliš kako ti ja kažem, jasno!?!
— Razumijem, gospodine majore-promuca momak, ali major ga za sada ne uzima u obzir.

— Slušaj amo, vidi… Čut! U šumi gdje ne vidiš ni sunca ni mjeseca ni zvijezda… a vidi onoga, on bi busolu da mu dam, evo ti busola! orijentirat ćeš se… slšaj amo, vidi ga!č prema mahovini. Šta je tu smiješno, vidi ga! (Jasno je da se nitko nije smijao). A zašto prema mahovini, zna li tko?

— Ja — javio se Krele.
— Govori.
— Mahovina raste u sjeni stabala, gdje ima vlage…
— Vrlo dobro— oduševljava se major.
— Starat ću se!— izdire se Krele.
— Ne staraj se , već govori!
— … a sjena je, jasno, na sjevernoj strani…
— Tako je, na sjevernoj strani! Odlično!
— Starat ću se! — ~e zaboravlja Krele ni "pravila službe".
— E, pa sada odredi orijentaciju. Vidi, a onaj bi pitao neprijateljskog seljaka. Zajahao ježa.
— Kad znadem sjever, okrenem se njemu, to jest gdje raste mahovina: za leđima mi je jug, na desnoj ruci istok, a na lijevoj zapad.
— Tako je, odlično!
— Starat ću se!
— Tko li te nazva "idiotom", majku mu blesavu?
— "Kreletom", gospodine majore-popravlja Krele stidljivo i skromno. —Ali to je bilo onako od šale…
— Nema tu šale Nije ovo cirkus, bogamu? A onaj će mi Čičak dopasti šaka!— Ja nisam rekao gospodine majore…
— Ćut! Znam ja, to su njegovi marifetluci! Najbolje mi momke zeza. A ti si znao tu orijentaciju po mahovini, šta nisi odmah kazao?
— Nisam se sjetio, gospodine majore, dok vi niste spomenuli.
— Dobro, sjedni!
— Starat ću se! — ne propušta Krele, sjeda i ističe svoje zadovoljstvo.

I major je vrlo zadovoljan. Viče, psuje, ali s očinskim smiješkom, čak im sada govori i "djeco", "slušaj amo djeco, vidi ga"! A za sve to zaslužan je Krele: stvorio obiteljsku atmosferu ni iz čega, iz šake mahovine moglo bi se reći.