Dakle, jučer tijekom vožnje prema Đakovu, na putu između Forkuševaca i Viškovaca, začuo sam glasno mjaukanje iz kanala. Stao sam i ugledao mačića, starog jedva koji tjedan. Bilo je očito da je preplašen, gladan i žedan. Uzeo sam ga u ruku i odlučio odvesti do Viškovaca, sljedećeg sela koje me čekalo na putu do Đakova.
Kako je mališan bio živahan, nisam ga mogao voziti biciklom, nego sam prešao na suprotnu stranu ceste i put nastavio kao pješak. Čak se nije dao smjestiti na guvernal ili na sjedalo, nego sam ga cijelim putem držao u ruci. Poprilično me izgrebao i izgrickao.
U selu ga nitko nije htio primiti, iako se radilo o posve zdravom i živahnom mačiću. K tome je i mužjak, što je u pravilu prednost kod potencijalnog udomljavanja.
Kako se pomalo spuštao mrak, a očekivalo me još par kilometara do Đakova, morao sam odlučiti što s njim te sam ga ostavio u lokalnom kafiću u Viškovcima, s nadom da će ga netko ipak uzeti k sebi.
Danas me na povratku dočekala lijepa vijest da je mačak sretno udomljen u kuću bratića jednog od konobara (pretpostavljam) iz kafića.
Ljudi, kao prvo: ako imate "viška" mačića, nemojte ih se pokušavati riješiti na ovaj način. Pretpostavljam da se radilo o tome. Pokušajte ga nekome pokloniti, ili se barem strpite dok mačić ne naraste te ste takav lakše uspije snaći "u divljini".
Drugo: ako naiđete na bilo kakvu životinju uz put, povezite ju do najbližeg sela ili grada, ako ju već ne možete uzeti k sebi. Ako možete, osigurali ste si vjernog prijatelja za cijeli život. Možda ga istrenirate da se s vama vozi biciklom.
Tekst: Ivan Podraza/BikeMyDay
Povijesni medij
