Trenutak za umiranje

Jeste razmišljali ima li dobrih i loših trenutaka za umiranje i koji su to? Ja jesam, ali bih volio čuti ima li nešto što mi nije palo na pamet.

Jesi li se pokušao ubiti, nekim slučajem, ako već postavljaš takvo pitanje?

Ne, nema ovo nikakve veze ni s ubojstvom, ni sa samoubojstvom! Čisto filozofski.
Da malo razjasnim, ja smatram da ima puno više dobrih trenutaka za umrijeti, nego što ima loših. Loš je trenutak, na primjer, kad jako dugo težiš nekom cilju, radiš na njegovu ostvarenju, žrtvuješ se i što-sve-ne, i onda pred samo ostvarenje tog cilja - umreš! Nije bitno od čega. To je jedan od rijetkih loših trenutaka za umiranje, jer si bio na korak od ostvarenja nekog velikog životnog cilja.

Danas sam bila u prilici čuti priču. Beba, tek rođena, imala je moždani udar i doktori su se potrudili operirati. Bebač je ovih dana navršio godinu dana i sada su napravili proslavu.

Nema pravog ili lošeg trenutka za umiranje.

Možeš disati i biti mrtav.

Ne znam baš, ja sam čovjek seljak i mislim da nema dobrog trenutka za umiranje, ali, kad razmišljam o tome, imam samo jednu želju, da ne umrem gladan...Da se ja fino najedem kad dođe moj red, pa onda šta bude.

@Allende,
bar si iskren.

Sve ćeš nas nadživjeti. Makar svojim duhom.

Jako dobar trenutak za umiranje bi mi bio da direktno prema nama piči neki meteor, da znamo više-manje točno kad će udariti, čuješ se i vidiš s dragim ljudima, i onda sjedneš negdje na neku terasu, uz neku kavicu i gledaš kako se približava...

ja smatram da je loše umrijet - da nema PRAVOG trenutka za to, ali ima ako si u smrtnoj opasnosti; taj trenutak je da se nalaziš na parkiralištu bolnice!!!!

@Allende: Kad sam pročitao tvoj post, odmah mi je pala ova pjesma na pamet. Offtopic je i nema veze s umiranjem, ali eto...

Ivan Slamnig

Kad mi svega bude dosta
evo oči, da ću poći
k onome što dolje osta.

Neću činit više, bome
ono, što do sada morah,
sjesti ću pod stari orah
(sličan onom pokojnome!)

stol će prostrt bit bjelinom,
za nj ću sjesti, pa ću jesti
kruh sa sirom, ribu s vinom.

DonQuijote

Jeste razmišljali ima li dobrih i loših trenutaka za umiranje i koji su to? Ja jesam, ali bih volio čuti ima li nešto što mi nije palo na pamet.

Forumaši su besmrtni, stoga samo naprijed. Ovakve bedaroške teme radije zatrpaj negdje. Brrr... smrznem se kad pomislim koliko tužnih bi ostavila... ;-)

Razmišljat ćemo o tome kad na nas dođe red. ;-)

naprosto zaspati...........

Gemi

Razmišljat ćemo o tome kad na nas dođe red. ;-)

To i je caka: sa smrću se bolje odmah pomiriti, jer ne znaš kad će doći tvoj red! A kad se pomiriš da će i taj trenutak jednom doći, možda i prije nego mislimo, puno je lakše i ljepše živjeti.

DonQuijote

To je jedan od rijetkih loših trenutaka za umiranje, jer si bio na korak od ostvarenja nekog velikog životnog cilja.

..ako ništa drugo, bar bi te svi zapamtili po svemu tome...
Ovo je stvarno diskutabilno pitanje..i baš nema nekog pametnog odgovora na njega. Točnije, stvarno nema onog dobrog trena, osim kad si star, bolestan, sve je već iza tebe, znaš da se oko ničega ne trebaš brinuti jer si 'odradio' svoju životnu ulogu najbolje što si znao i sretan si zbog toga.
A sve ovo prije je pre rano...
Ako odemo u tako neku krajnost kao ovi meteori..a ne znam, ja bih sigurno bez obzira na sve drage ljude oko sebe mislila kako sam baš sutra mislila nešto važno napraviti, ni na more neću stići.. SOS ili bi pizdila što ću umrijeti, a nisam vidjela ni Japan! Sve u svemu, nikako ne vidim dobar način!

pomirena

ne žalim ni za čim. stojim iza svega što sam učinila.

Koji crni meteori....zadnja stvar koju bih želio znati je točno kada ću umrijeti, to bi mi sjebalo dooobar dio života prije toga...

Allende

Koji crni meteori....zadnja stvar koju bih želio znati je točno kada ću umrijeti, to bi mi sjebalo dooobar dio života prije toga...

osjetit ćeš, Allende...........

Normalno. Jedno je osjetiti, a drugo znati unaprijed....veeelika razlika...

Ono što sigurno znam je da će mi u oporuci pisati da nitko ne smije nositi crninu i kreveljiti se na groblju, da će cigani na sprovodu svirati u sav glas i da će tko god ostane iza mene morati organizirati pravi tulum do zore, ne zato da bi se proslavilo to što sam umro, već to što sam i kako živio.

DonQuijote

Gemi

Razmišljat ćemo o tome kad na nas dođe red. ;-)

To i je caka: sa smrću se bolje odmah pomiriti, jer ne znaš kad će doći tvoj red! A kad se pomiriš da će i taj trenutak jednom doći, možda i prije nego mislimo, puno je lakše i ljepše živjeti.

Zašt si tak izbediran? Živi dok živiš... nemoj se brinut - what will be, will be!!!

he, cigo, ja sam već odredila što će mi svirati na sprovodu, Flee As A Bird To The Mountain

p.s.
crnina zabranjena

Psalam 11:1????
http://www.cyberhymnal.org/htm/f/l/fleeasab.htm

Allende

Normalno. Jedno je osjetiti, a drugo znati unaprijed....veeelika razlika...

Ono što sigurno znam je da će mi u oporuci pisati da nitko ne smije nositi crninu i kreveljiti se na groblju, da će cigani na sprovodu svirati u sav glas i da će tko god ostane iza mene morati organizirati pravi tulum do zore, ne zato da bi se proslavilo to što sam umro, već to što sam i kako živio.

Blago onda ovima koji ti stignu na sprovod. Jel u to uključena i after party karta za Disneyland? ;-)

Gemi

Psalam 11:1????

ajd prevedi onima koji nisu išli na vjeronauk, pliz

Gemi

Allende

Normalno. Jedno je osjetiti, a drugo znati unaprijed....veeelika razlika...

Ono što sigurno znam je da će mi u oporuci pisati da nitko ne smije nositi crninu i kreveljiti se na groblju, da će cigani na sprovodu svirati u sav glas i da će tko god ostane iza mene morati organizirati pravi tulum do zore, ne zato da bi se proslavilo to što sam umro, već to što sam i kako živio.

Blago onda ovima koji ti stignu na sprovod. Jel u to uključena i after party karta za Disneyland? ;-)

A ne...ili u slavonsku crnicu, ili u krematorij. Nisi valjda stvarno mislila da će me sahraniti u Americi?

Tako iznenadno mijenjas lokacije i iznenadjujes ljude kad se pojavis na vratima, da naprosto nisam bila sigurna.

Normalno. Zbunjeni izrazi lica tvojih koleginica tipa:"Tko je ovaj vanzemaljac što traži Gemi?" para vrijede.

Obožavam takve male i bezopasne doze adrenalina...

Gemi

Psalam 11:1????
http://www.cyberhymnal.org/htm/f/l/fleeasab.htm

Poslušala. Hvala na trudu. Ova moja je u jazz verziji, strogo crnački, malo raštimano kao da si malo prije toga gucnuli..... ali nemam link, imam na cd-u. Zvuči totalno otkačeno.
I stavila okolini na znanje da ima da bude to ili ništa

Meni se nekako sviđa urna. Mogu me držati fino "na kaminu" pa ako se sele u drugi grad, fino me ponesu sa sobom, a kad im dosadim......raspu.
Gledala sam film u kojem face idu prosuti pepeo u ocean, ali je vjetar malo krivo zapirio pa otišlo njima u face.

Ne bih htjela umrijeti nikadnikadnikadnikad. I kad sam u pubertetskim godinama prilično površno razmišljala o smrti, nenadano bi se dogodilo nešto lijepo i onda bih pomislila da bih sve to propustila da sam prije toga umrla - jednostavno, živim iščekujući što se još može dogoditi.
No svjesna sam da ću umrijeti, jasno, kao i svi. Htjela bih umrijeti pomirena sa svima i svime, zadovoljna tijekom svog života, zadovoljna svime što sam postigla, napravila i kako sam dotakla čije živote. I jasno, u dubokoj starosti. Ako me on bude držao za ruku...

zašto je toliko bed umrijeti!?

gaap

zašto je toliko bed umrijeti!?

Nemam pojma!

Meni osobno? Jer nisam još napravila pola stvari koje sam htjela: nisam se popela na Mont Everest, nisam rodila dijete, nisam odgojila dijete, nisam se udala, nisam otkrila lijek za rak, nisam naučila francuski niti sam naučila svirati gitaru... Toliko stvari još ne znam da je to za poludet, toliko stvari koje još želim saznati ili učiniti. Svijet nije Osijek ili moje malo selo, svijet je toliko puno više - a ja želim toliko toga još isprobati...

smisao života nije reprodukcija i produljenje vrste već hedonističko uživanje u svemu oko nas!

gaap

zašto je toliko bed umrijeti!?

meni baš i nije bed. normalna pojava. važnija mi je kvaliteta življenja.

Velika je vjerojatnost da ti ništa od toga neće ni trebati kad umreš!
Nije bitno koliko dugo živiš, nego kako to proživiš. Ne kažem ni ja da želim umrijeti, ima također puno stvari koje bih želio napraviti ako budem imao priliku, ali s obzirom na proživljeni život, mogao bih umrijeti i danas. Ipak, nadam se da to neće ući u "slavne posljednje riječi"!

Hedonizam bih, ako smijem, izjednačila s uživanjem. Pada mi na pamet samo da uživanje za različite ljude podrazumijeva različite stvari...

DonQuijote

Velika je vjerojatnost da ti ništa od toga neće ni trebati kad umreš!

Ne, trebat će mi tijekom života Ili možda neće.

Dobro, zaboga, niste li vi nikad čitali Camusov Mit o Sizifu? Vražji Sizif gura kamen uz brdo i pušta ga da se kotrlja dolje. Dok silazi po kamen, gleda svijet oko sebe, uči i uživa u svijetu i životu. Za Sizifa, smisao nije guranje kamena, nego to promatranje, to glednje, to uživanje - smisao života i jest i može biti samo u življenju: u procesu, ne u rezultatu. Da je drugačije, svi bi bili defetisti i nitko nikad ne bi ništa radio (hej, zašto bismo otkrili cjepivo protiv bjesnoće: ti izliječiš čovjeka, a prokletnik na kraju ionako umre! )

Nisam čitao Camusov Mit o Sizifu, ali znam za mit o Sizifu. On NE PUŠTA kamen da se otkotrlja nazad, nego su mu to bogovi odredili kao kaznu da tu kamenčugu mora cijelog života gurati do vrha, ali čim je dogura, ista se sjuri opet dolje, pa ispočetka... Osim ako nije bio žešći mazohist, sumnjam da je baš uživao u svijetu oko sebe i zastajao putem da pomiriše ruže...

Camusov Mit o Sizifu je, dakako, alegorija na onog mitološkog Sizifa. Ovaj je puštao kamen, tak da...

Ne bih volio još umrijeti. Imam još posla.

Ljudi se prema životu, odnosno prema smrti, ponašaju kao da su rođenjem potpisali ugovor na 60-70 ili više godina, i ne razmišljaju da je svaki proživljeni dan zapravo poklon! To što mi računamo da ćemo živjeti još 40-ak godina i imamo listu "to do" stvari, po mogućnosti raspoređene po životnim razdobljima, to je isključivo naš problem!

Hm...baš naprotiv, nekako si ne mogu zamisliti da ću živjeti još 40ak godina.
Zato sam u panici.

DonQuijote

Ljudi se prema životu, odnosno prema smrti, ponašaju kao da su rođenjem potpisali ugovor na 60-70 ili više godina, i ne razmišljaju da je svaki proživljeni dan zapravo poklon! To što mi računamo da ćemo živjeti još 40-ak godina i imamo listu "to do" stvari, po mogućnosti raspoređene po životnim razdobljima, to je isključivo naš problem!

Ovim mi se čini da direktno potvrđuješ ono što sam ja nabrojala da sve moram učiniti: svaki dan može biti posljednji (floskuletina, znam), i zato se neprestano žurim da pograbim što više života, da što više dišem, živim, uživam, učim, volim, družim se... Svakog dana. Razmišljati o smrti kad će ona ionako jednog dana bespogovorno doći čini se tada kao strašan gubitak tog ionako skučenog vremena, don' t you agree?

živjet ću vječno, baš me briga za sve. uživam.

Alana Bates

Razmišljati o smrti kad će ona ionako jednog dana bespogovorno doći čini se tada kao strašan gubitak tog ionako skučenog vremena, don' t you agree?

Ne. Poanta je raditi što više onoga što te veseli. A ako mene, između ostalog, veseli razmišljanje, pa bilo ono i o smrti... Zašto ne?

zašto ne razmišljati o smrti? prirodna pojava koja očekuje svakoga od nas na kraju puta.

ljudi različitih kultura, svjetonazora različito poimaju i prihvaćaju smrt.

trenutak za umiranje?
negdje sam pročitala da je svakome određena količina hrane koji će smakljati u svom životu, pa sad razmislite...
(ili saznajte koliko vam je određeno i pravilno rasporedite obroke; meni bi se da saznam sviđalo ono "kad je bal, nek je maskembal")

Smrt ne asociram s ničim lošim...kako smo rođenjem došli na ovaj svijet tako se i umiranjem rađamo u drugi...možda će taj biti bolji od ovog...a vjerojatno i iz tog drugog prelazimo u neku drugu fazu,drugi svijet...

DonQuijote

Alana Bates

Razmišljati o smrti kad će ona ionako jednog dana bespogovorno doći čini se tada kao strašan gubitak tog ionako skučenog vremena, don' t you agree?

Ne. Poanta je raditi što više onoga što te veseli. A ako mene, između ostalog, veseli razmišljanje, pa bilo ono i o smrti... Zašto ne?

Različito razmišljamo o tome, ali hej - respect, neću te pokušavati preobratiti

Jasno, želim reći i da moje nerazmišljanje ili nevoljko razmišljanje o smrti ne znači da ne prihvaćam smrt ili da je se bojim u smislu paničnog straha, samo mislim da mi je to nepotrebno (a i nezanimljivo, kad pogledaš čega sve još ima na svijetu!)

Alana Bates

Dobro, zaboga, niste li vi nikad čitali Camusov Mit o Sizifu? Vražji Sizif gura kamen uz brdo i pušta ga da se kotrlja dolje. Dok silazi po kamen, gleda svijet oko sebe, uči i uživa u svijetu i životu. Za Sizifa, smisao nije guranje kamena, nego to promatranje, to glednje, to uživanje - smisao života i jest i može biti samo u življenju: u procesu, ne u rezultatu. Da je drugačije, svi bi bili defetisti i nitko nikad ne bi ništa radio (hej, zašto bismo otkrili cjepivo protiv bjesnoće: ti izliječiš čovjeka, a prokletnik na kraju ionako umre! )

ovo je predobro!!!! bas kao zivot,cijelo vrijeme su usponi i padovi a ti gledas okolo druge,zivot.... predobro

jeste li se nekada zapitali koliko ljudi oko vas je zapravo mrtvo?
da, ustaju se, peru zube ili ne, idu na posao koji više-manje podnose, izgledaju kao Gustav (crtani) kad pozeleni od životne dosade, vrijeme prolazi, srce kuca, krevelje se (naročito ako malo popiju), srce i dalje kuca, pumpa krv, a oni su kao osobe prazni. je li to život?
životarenje? da sve bude po p.s.u?

DanicaV

jeste li se nekada zapitali koliko ljudi oko vas je zapravo mrtvo?
da, ustaju se, peru zube ili ne, idu na posao koji više-manje podnose, izgledaju kao Gustav (crtani) kad pozeleni od životne dosade, vrijeme prolazi, srce kuca, krevelje se (naročito ako malo popiju), srce i dalje kuca, pumpa krv, a oni su kao osobe prazni. je li to život?
životarenje? da sve bude po p.s.u?

Jako puno ljudi. Iznenađujuće puno. Trebice koje samo gledaju ne bi li se obukle na Arizoni ili u Bennettonu, likovi koji idu van da bi tukli druge likove, cure koje rade u pekari, trgovini, banci, a sve što žele je udati se... Ljudi bez duha... Ljudi bez duha su oni koji životare.

imam jednu priču-anegdotu na tu temu, samo ju moram iskopati, pa je možda i postam.

Evo, jedna istinita priča, s istinitim likovima... Napisana je negdje početkom 2001., a imena koja se spominju u priči nisam mijenjao, jer ne smatram da bi se netko mogao naći povrijeđen ili oštećen. Način je pisanja takav kakav je, jer je bio prilagođen krugu ljudi koji su znali početne sudionike priče koja slijedi. Dakle, priča...

O jučer!
Kao što i bijaše dogovoreno, nađosmo se Mazić, Jurić, Glava te ja oko 21 sat u "Ruži" (za sve one koji eventualno ne znaju lokaciju te kultne birtije, križanje Ružine i Sv. Ane, ulaz s ugla), a nešto kasnije nam se pridružio i Bilić.
Opet smo vidjeli život u onom svom najizvornijem, preživljavačkom obliku. Jedan nam je lik (sa svoje 42 godine propao, oronuo, čovjek kakvog ne biste vjerojatno ni zamijetili da prođe kraj vas, ili, što je još gore, okrenuli biste glavu na drugu stranu, odvratili pogled s njega; jer, on je nešto što ne želite vidjeti, za što ne želite niti vjerovati da postoji - on je Neuspjeh... on je Nitko... on je Ništa!) pričao što je sve doživio ovih dana u istom ovom gradu u kojem i mi živimo, na ulicama kojima i mi hodamo, od ljudi koje i mi susrećemo... Nekidan su ga, nedaleko od željezničkog kolodvora, premlatila neka četvorica, dok je bio u pripitom stanju, zbog neke vrećice, obične najlonske vrećice, koju je i jučer imao sa sobom, i u kojoj sam nazreo kutiju margarina i još neke namirnice i... ništa više! Jedan drugi dan mu je neki lik, nedaleko od "Ruže", stavio nož pod vrat. I tako dalje. Pokazao nam je svoju
fotografiju, staru nekoliko godina, sa svojom kćerkicom, koja je tada još bila beba. Za neprepoznati ga sada! Prije i poslije! Žena se rastavila od njega, udala za nekog drugog lika, kćerkica živi s njima, negdje u Baranji. Njemu je da je samo još jednom vidi, i onda... Jedna stvarna priča o ljubavi prema svom djetetu i tomu što rastavljenost od tog djeteta napravi od čovjeka! Ili je sam zaslužan za tu rastavljenost? Ne zna više ni sam.
A onda nam se pridružio i njegov prijatelj Boban (navodno za vrijeme rata poznat kao Zloban). On nam je pričao kako je '92. bio zapovjednik specijalaca u Osijeku, čuvao Glavaša, Šeksa i ekipu (tadašnju vlast). Između ostalog, bio zadužen za hvatanje snajperista (petokolonaša) po Osijeku. A onda mu je skinut čin. Zato što ih nije dovodio žive. Kasnije je, navodno prvi u Hrvatskoj, sudski dobio godinu dana u
zatvoru-bolnici (odnosno ludnici) zbog posttraumatskog poremećaja ličnosti, tzv. Vijetnamskog sindroma. "Ali meni je dobro!", zajebava se. Kaže: "Znate kako je bilo u ludnici?! Ludara!". Kaže da su korisnice te ustanove "pušile" za dvije pljuge, a za kutiju pljuga... (bolje da i ne znate šta su sve radile!). Odao nam je i tajnu kako se vrlo jednostavno i lagano, s gotovo ničim, može otvoriti centralna brava na autu (kaže: "Tek sam izašao, a već imam Opel Corsu!"; op. a. sad i vozim Opela Corsu! Slučajnost?! ). Nešto smo pričali o ratu, ja rekao kako smo mi u to vrijeme bili premladi. Kaže on da je to naša najveća sreća što nismo morali u rat, da ga je to i sjebalo. Pričao je kad su, poslije neke bitke, morali ići pokupiti tijela poginulih. Kaže, dobro je ako te ljude koje kupiš nisi poznavao, ali ako si nekog znao, a ruka na jednoj strani, noga na drugoj, glava nešto dalje, a moraš sve pokupiti u vreću za
mrtvace. Povraćaš i kupiš! Priča nam, a u očima mu vidite gađenje, ali i neki zastrašujući mir, mrtvačku smirenost. Kao kod nekog tko je već davno psihički mrtav, još samo čeka da ga i tijelo izda (ili mu se smiluje!), pa da se napokon smiri. A opet, u drugom trenutku tako živo priča, probija se iskra života u kutovima zjenica, želja za životom. Kakvim-takvim. Sa svom težinom koju nosi prošlost, sa svim nedaćama koje nosi budućnost. Sa svom neizglednošću sadašnjosti. Osnovni instinkt preživljavanja koji ga goni dalje. I dalje. I dalje...

Nastavak sage o Bobanu...
Da još do kraja ispričam šta smo saznali o liku...
Nedavno je bio u Banskim dvorima (kod Remixa), gdje je za šankom nešto razgovarao s vlasnicom, kad, bam, sjekira se zabije u šank pored njega! On se okrene, ono neki lik stoji iza njega (ne znam je li njega ciljao ili šta je bilo). Boban odmah hvata gan, dohvati lika i stavi mu cijev među oči (da, baš sam se sjetio da je rekao da je oko '92. radio i u SIS-u). I tako, drži on pištolj liku uperen u oči, kad s likom jos njih desetak (ili više). Priča on nama: "Kad držiš pištolj nekome na čelu, samo ga gledaš u oči, i gledaš kako se zjenice šire...". Kad je vidio da je taj lik s ekipom, kaže on njemu (još uvijek drži gan): "Je l' znaš di ideš?". "Gdje?", pita lik. "U nebo! Zajedno sa mnom! Ja znam, ako ja ubijem tebe, oni će mene!" Onda je uletila vlasnica, nekako ga odvukla u kuhinju da se smiri, smirivala ga. Bilo je, mislim, nešto o tome i u novinama. (op. a. ovaj je dio priče provjeren, jer znam tu bivšu vlasnicu bivših Banskih dvora)

To su opet druge stvari, ti su ljudi psihički umrtvljeni zbog stvarno opakih trauma.... Neki to postaju vlastitim izborom i za njih mislim da nema opravdanja.

DanicaV

jeste li se nekada zapitali koliko ljudi oko vas je zapravo mrtvo?životarenje? da sve bude po p.s.u?

Kapitalizam je dao smisao postojanja tih ljudi. Oni su radilice koje dizu kredite i svojim radom ostvaruju viskove (profit) kojim si netko drugi osigurava egzistenciju i nacin zivota u kojem ta osoba nije radilica.

Kad su kapitalisti uvidjeli da se radilice bune ako ih se previse iskoristava, smislili su ograniceno radno vrijeme, a ono vremena sto ostane radilicama su popunili televizijama, kojekakvih zvijezdama, lotima, nagradnim igrama i konzumerizmom koji radilicama daje privid da su slobodne, sretne i bogate. A, zapravo se radi o cistom neorobovlasnistvu.

Danas, kada je produktivnost najveca u ljudskoj povijesti imamo situaciju gdje je raspodjela viskova najnepravednija, odnosno gdje 5% ljudi ima 90% dobara u vlasnistvu.

Danas covjek moze birati kako ce zivjeti. Ako se rodio kao radilica, moze cijeli zivot sanjati da ce postati robovlasnik, dakle - zivjeti privid srece i slobode, potajno se nadajuci da ce dobiti na lotu (sto ionako nije garancija da ce biti robovlasnik, najcesce protjerdaju te pare)...

Moze se roditi kao robovlasnik i onda cijeli zivot prozivjeti ni ne znajuci kako zivi 90% ljudi, o cemu ti ljudi sanjaju, koliko se vesele korici kruha ili kakvoj svijetlecoj dranguliji.

A, mozes se roditi kao radilica i zivjeti svoj zivot i biti jedinka koja nije radilica i koja ne zeli postati robovlasnik.

Svatko bira svoj put... netko samo nominalno, netko i prozivljavajuci ga...

Alana Bates

Camusov Mit o Sizifu je, dakako, alegorija na onog mitološkog Sizifa. Ovaj je puštao kamen, tak da...

Nisam citao Camusov mit o Sizifu, ali kontam poruku koju prenosi. Camus je zbog toga - tzar!

ne znam, ali ja ne kontam zašto vam se toliko sviđa ideja da je život guranje velikog kamena uzbrdo! možda nekim ljudima i je, ali ja to uopće ne doživljavam tako. život mi povremeno postavlja prepreke i izazove, ali to je to, usputno rješavanje problema kroz življenje, a ne usputno življenje kroz rješavanje problema!

Hm...življenje začiniti rješavanjem problema? Živjeti rješavajući probleme? Rješavati probleme življenjem?

bah! ne volim filozofiranje....

DonQuijote

ne znam, ali ja ne kontam zašto vam se toliko sviđa ideja da je život guranje velikog kamena uzbrdo! možda nekim ljudima i je, ali ja to uopće ne doživljavam tako. život mi povremeno postavlja prepreke i izazove, ali to je to, usputno rješavanje problema kroz življenje, a ne usputno življenje kroz rješavanje problema!

Točno, život i nije guranje kamena uzbrdo, život je ono što se vidi tek onda kad ne guraš kamen - ono što je super oko života je proživljavanje života, ne ideologija, ne cilj, ne ideal, nego življenje. To je smisao. Nije neka filozofija, više se radi o tome da je Camus (i ostali egzistencijalisti) nastojao na temelju obrnute psihologije pokazati što radimo krivo, ako to radimo krivo...

Slažem se s citiranim. Jooooj, sad sam se sjetila priče o čovjeku koji je neprestano čekao da mu život počne ili nešto slično, čovjeku koji je čekao priliku. I naravno, nikad je nije dočekao...

steam

"For a long time it had seemed to me that life was about to begin--real life. But there was always some obstacle in the way. Something to be got through first, some unfinished business, time still to be served, a debt to be paid. Then life would begin. At last it dawned on me that these obstacles were my life." (c) Fr. Alfred D'Souza

Eh, ovo je nesto sto se meni stalno dogadja u zivotu... Uvijek si mislim kako cu cim nesto napravim moci sjesti, gledati u to sto sam napravio i bar neko vrijeme osjecati se ispunjeno. A, zapravo, jos nisam ni dosao do tocke u kojoj bih mogao sjesti i diviti se ucinjenom, a vec se nakotilo novih izazova.

Mozda bi trebao prestati razmisljati o tome i pomiriti se s cinjenicom da se u zivotu nema vremena za divljenje nad ucinjenim. ;-)

@Mungos
Ma ima vremena za divljenje..
evo , jednog dana kad budeš u mirovini, kad si odgojio svoju djecu i iselio ih iz svoje kuće, kad ostanete samo ti i tvoja stara- to je vrijeme i za uživanje i za divljenje..

Neke ljude izazovi guraju kroz život - i to je u redu. Ne, nećeš se nikad diviti učinjenom, vjeruj mi, i više nego dovoljno sreće ćeš imati ako budeš uspio dovršavati projekte, a ne ih ostaviti poludovršenima jurcajući za nekim drugim, uzbudljivijim projektom... Neki ljudi u gledanju kako se vizija pretvara u stvarnost nalaze veliko zadovoljstvo.

Mislim da u vremenu u kojem ti se to događa, u kojem se vizija pretvara u stvarnost, ne možeš uživati niti osjećati zadovoljstvo(jedino možda u kratkim valovima) jer se mučiš da to ostvariš..
Tek poslije, nakon određenog vremena, kad se sjetiš na koji si način nešto ostvario, tek onda možeš osjetiti pravo zadovoljstvo...

Kako rece Ljermontov kroz Junaka naseg doba; danas je dobar dan za umrijeti kao i svaki drugi.

(otprilike tako nekako).

Ja vjerujem da život nije uživanje u napravljenom, nego put kojim smo došli do toga.
U životu uvijek nešto čekamo,dočekujemo i kad to postignemo shvatimo da je zapravo put do toga zanimljiv dio.

Svaki tren mogu umrijeti,i drago mi je da ne znam kad će to točno biti jer bi mnogo vremena posvetila razmišljanju o tome danu.

rekli su (navodno) stari Grci da SVI koji jednom umru idu u Hades, tj. nešto kao raj, jer da su samim time što su podnjeli teret života bez obzira na to kako su živjeli već zaslužili da se "odmore", dakle oni su smatrali da je (ovozemaljski) život kazna a smrt nagrada...
Možda onda smrt i nije toliki bed?
U svakom slučaju saznat ćemo svi - prije ili kasnije...

Heheh...gleda se Oz, ha?

smrt je ništa. fizički gledano.
fizička bol je gadna ako je netko bolestan, ali postoje sredstva da se ona ublaži ili umanji. i onda ništa.
umiranje iznutra puno je bolnije.... a i dalje si kao živ.

bimmerdriver

rekli su (navodno) stari Grci da SVI koji jednom umru idu u Hades, tj. nešto kao raj, jer da su samim time što su podnjeli teret života bez obzira na to kako su živjeli već zaslužili da se "odmore", dakle oni su smatrali da je (ovozemaljski) život kazna a smrt nagrada...
Možda onda smrt i nije toliki bed?
U svakom slučaju saznat ćemo svi - prije ili kasnije...

Samo što je Had podzemno Carstvo sjenki. Ako se tebi sviđa takva nagrada za ovozemaljski život...