127 godina osječkih tramvaja
Subota, 10.09.2011. 12:07
Na današnji dan 1884. godine naš grad je prvi na Balkanu dobio tramvaj s konjskom vučom. Dužina kola iznosila je 5 m, a visina 2 i pol, a kabina dovoljna tek čovjeku nižeg rasta.
Pogon: jedna konjska snaga. Osoblje standardno: kočijaš, kočničar i kondukter. Za vožnju unatrag morao se isprezati konj i uprezati na zadnjoj strani. A brzina vožnje zaista neslavna: djeca duž Duge ulice priređivala su svednevne utrke i uvijek pobjeđivala.
Konjski tramvaj počinjao je u Gornjem gradu u Dugoj ulici (Strossmayerova) kraj Crkve sv.Roka, išao preko Glavnog trga(Trg A.Starčevića) duž Kapucinske ulice gornjogradskim drvoredom iz kojeg je skretao u Tvrđu u Glavnu ulicu (Kuhačeva) i prolazio kroz Glavni trg(Trg Svetog trojstva). Dalje je išao donjogradskim drvoredom do donjogradskog Glavnog trga(Trg Bana Jelačića) kraj zgrade Casina(Dječje kazalište).
Osim toga sa Glavnog trga u g.g. vozio je do kazališne zgrade u Županijskoj pa sve do gornjogradskog kolodvora, te od Tvrđe do Gradskog vrta u Novom gradu.
U tramvajskim kolima bilo je samo 16 sjedala,a na krovu ne više od 10.Na kola su privezana dva konja.Samo iznimno,gdje je cesta bila iznimno strma mogao se upregnuti i treći konj.
U svakim putničkim tramvajskim kolima (postojala su i kola za veće terete) uz kočijaša bio je namješten i kondukter. Za sigurnost putnika i nadgledanje konjskog tramvaja bili su zaposleni stražari koji su bili jednoobrazno obućeni, a morali su biti izuzetno ljubazni sa putnicima.
Cijena za jednu osobu i jednu vožnju plaćalo se 12 krajcara, a djeca do 10 godina pola cijena.Manja djeca koja su držana u krilu nisu plaćala karte. Besplatno su se vozilii gradski redarstveni činovnici, činovnici gradskog i građevnog ureda,članovi gradske straže kao i vatrogasci.
Probna vožnja počela je 7. rujna 1884. i trajala tri dana na svekoliku radost putnika.
Svečano je stavljeno u promet prvih sedam kola. Vukli su ih konji poluštajerske pasmine, kupljeni u nekoj ergeli kraj Čakovca. Prva kola dupkom puna dopala su najljepšeg konja imenom Cezar. Vozila su velikog župana dr. Mirka Kršnjavija u čijem društvu bijaše onodobna osječka krema - predsjedatelj sudbenog stola dr. Mačvanski, novi gradonačelnik - Miroslav Brožan, general-barun Waldstaedten, svi senatori i ini drugi.
E, da nam je sad to vidjeti! Zažmirite li, pred očima vam slika puta kroz Tvrđu gdje djevojke na konje s praporcima bacaju cvijeće. Pred "Casinom" u Donjem gradu prošao je prvi tramvaj ispod slavoluka, a zbor "Lipe" pjevao je nekoliko pjesama:
"Oj Hrvatska lipo sveta,
Kako divno znaš,
Rasti, cvati do sto ljeta,
Budi znamen naš!"
Koliko su stari Esekeri bili ponosni na to postignuće, svjedoči i neki Francuz, drvotržac, koji je u pariškom "Le Figaru" obznanio da se Osječani osjećaju uvrijeđenima ako za tramvaj kojeg vuče konj i rijeku Dravu nemate komplimenta. Veleuglednici svijeta na svom proputovanju kroz Osijek, obvezno su se provozali gradom u tramvaju kojeg vuče konj.
Konjski tramvaj je vozio po ljeti od 01.04. do 31.10. od 6.oo do 21.oo sat, a u razdoblju od 01.11. do 31.03. radio je od 7.00 do 20,00 sati.
Tramvaj je imao točno određena stajališta. U kola se ulazilo i izlazilo sa stražnje strane.Nitko se nije smio voziti na stepenicama, a tramvaj je kretao tek kad je kondukter dao znak. U tramvaju je moglo biti putnika samo koliko je bilo sjedala,stajanje je bilo zabranjeno.Kad su se kola napunila kondukter je ulaz zatvorio lancem.
Prozori su se otvarali samo sa jedne strane.Pušenje i vođenje pasa bilo je strogo zabranjeno. Od prtljage putnik je mogao imati samo ručnu torbu.
Putnici nisu smjeli vikati ni pjevati, a pijani se nisu smjeli primati u kola.Osobe koje su imale odjeću koja je mogla zamazati putnike morao je samo stajati kod kočijaša. Unutar grada uvijek se moralo voziti s lijeve strane,skretati na lijevo a desno obilaziti. Konji su morali imati jasno zvonce a kočijaš trubu.
Na određenim mjestima postojale su staje sa rezervnim konjima koji bi zamjenili umorne.
Stari Esekeri sjećaju se još mnogo čega, napose krstarenja uzduž i poprijeko čitavim gradom, neumorno, sad pješice, sad dvonožnim guralom ili pak kolima za kojima se i silna prašina dizala. A kako drukčije, kad drugog prijevoza nije ni bilo! No, nije moglo ostati stalno tako, jer se grad širio, a broj njegova pučanstva svednevice postajao veći.
Posljednjeg dana mjeseca ožujka 1926. godine Osječani su se oprostili od svojih "konjskih mašina". Kola okićena trobojnicom i jorgovanom bijahu prepuna putnika koji su uz rastanak s doratima, riđama i vrancima vozili besplatno.
Istraživali:
-povijesničari i učiteljica Evica Kujavec
- (podaci iz knjige Zlate Živković Kerže:''Urbanizacija i promet grada Osijeka na prijelazu stoljeća 1868.-1918.)
volim sve što se tiče Osijeka a nema veze s politikom
