“Nista”, rekoh, “Samo obozavam tu toaletu koju nosis”
“Koju toaletu? Nemam skoro nista na sebi!?”
“Upravo tako. Moja kosulja I osmijeh ti fenomenalno stoje.”
Ovakva lijena subotnja jutra su me cijelog zivota udarala svojim neogranicenim erotskim nabojem, tako snazno, da jos uvijek nisam pronasao nacin na koji bih ga najbolje izdrzao, te kako bi isti sacuvao, konzervirao ili vec nesto slicno i koji bih mogao otvoriti I udahnuti bilo kad I bilo gdje, kad dodje vrijeme krize.
Svrsili smo istovremeno, ona sa spravljanjem prve jutarnje kave, a ja sa cijedjenjem naranci, te sjeli za stol, podizuci noge na suprotne stolice pruzajuci lica prvim zracima sunca. Ne znam koliko je vremena proslo prije nego sto je itko od nas progovorio, ali, kad bolje razmislim, zar je bitno? Vremena uvijek imamo vise nego sto mislimo da nam treba, ako ga kvalitetno provodimo, tako da me to nije previse uznemiravalo. Carpe Diem!
“Objasni mi kako uspijevas izgledati uredno, tako potpuno rascupana?”
“Cuj, to sto sam rascupana je u dobroj mjeri tvoja krivica, a pored toga, ovih par dana sredinom Veljace koje svake godine provedemo zajedno, me toliko opustaju, da mi se ponekad cini da nas dvoje definitivno nismo normalni…sto tooooooliko prija.”
“Jos uvijek si dama…”
“A ti si jos uvijek tako lijepo lud! Nadji mi frajera koji ce mi jednom reci nesto slicno, voljet cu ga zauvijek!”
Znamo se 35 godina, rodjeni smo u istoj bolnici, ona nekih 18 sati prije mene, majke su nam skolske friendice, zajedno smo isli u vrtic, skolu, fakultet, furali nekih 6 mjeseci nakon mature, a onda vidjeli da ne ide. Shvatili smo da smo dva previse slicna, slobodna I neuhvatljiva duha, koja se ponekad fantasticno dopunjuju, ali ponekad I sputavaju, te da se previse volimo da bi dozvolili da u tome izgorimo. Na vrijeme nam je postalo jasno da smo jedna od onih kasa koje se dugo kuhaju, a jos duze hlade…pa raskinuli.
I tako, ove godine slavimo 17-tu godisnjicu sretnog raskida. Lijepa godisnjica, cudna I lijepa. tesko objasnjiva.
Hej, cak se I paralelni pravci u geometriji srecu negdje u beskonacnosti!
Poljubila me u obraz, uzela salicu iz koje se kava sa aromom oraha jos pusila, I polagano, ali opet gipko I meko, korakom antilope stala uz staklena balkonska vrata.
“Doci ces na koncert?”
“Naravno. Nisam valjda teglio ono tvoje violoncelo od aerodroma do kuce rekreacije radi, tek tako?”
“Ne zezaj se, znas koliko mi znaci kad si tamo.”
Znam, ti, mala Tratincice, skoro podjednako koliko I meni, zato me nemoj podsjecati na proslogodisnji koncert koji sam propustio, molim te, dovoljno sam vec sam sebe kaznio...
“Zagonetni Osmijehu, kako si uspio ubijediti Luigi-a da u vecerasnji program uvrsti Albinoni-ja? Cijeli orkestar ga vec godinama moli za tako nesto, ali bez uspjeha”
“Sjecas se Karapandze? Male tajne velikih majstora…”
Zapravo, vrlo jednostavno, nazvao sam ga prije par mjeseci I lijepo ga zamolio, ali to ti ne bih priznao nikad, ipak sam ja jos uvijek neko musko ovdje.
“Prije neki dan mi je palo na pamet kako smo proveli Valentinovo prosle godine, sjecas se?”
Nisam li maloprije rekao da ne se ne zelim prisjecati tog glupog nesporazuma?
“Onako.”
“Onako? Sam si rekao da smo tih dana izgledali kao da furamo ili kao da smo muz I zena, ne daj boze? Najsmijesnije u cijeloj prici sto si sve ispricao onom tvom ludom prijatelju, koji je brze-bolje to sve objavio na osjeckom web-u.”
Prisao sam joj s ledja, privukao k sebi, zagrlio I rekao joj da zatvori oci. Pruzio sam joj kutijicu, zamotanu u papir njene omiljene kricavo zute boje, pazljivo sakrivenu pod naslon sofe jos prethodne veceri.
“Ovo je za tebe!”
Da…pun pogodak. Samo se prave dame znaju radovati jeftinom poklonu, za koji znaju da je od srca….
Mali bros od isavijane pocinkane zice, sa “Macijim Okom” uglavljenim u sredini.
Kad bi samo ostale stvari na svijetu I u zivotu bile tako jednostavne I profitabilne…malo dobre volje, dva metra zice, jedan kamen I jedna kopca…sve zajedno nije kostalo vise od 5 dolara…a zauzvrat dobijes osmijeh neprocjenjive vrijednosti, jedan kratki, vatreni poljubac i ekskluzivno pravo palcem obrisati malu kristalnu suzu u uglu crnog oka.
“Predivan je. Ovo, naravno, nije za Valentinovo, zar ne?” rece, seretski, sa onim njenim sarkasticno-provokativnim osmijehom pri kraju gornje usne, koji obozavam I od kojeg se jezim sve ove godine.
“Naravno!”
“Jos uvijek ne odustajes od teorije da je Valentinovo najdvolicniji praznik?”
“Naravno!, za sve ove godine koliko me znas, koliko sam puta odustao od svojih uvjerenja?”
“Znaci, opet me neces nigdje voditi na Valentinovo?”
“Opet!”
“Znaci….”
“Da, ne volim te na Valentinovo!”
“Nikad te nisam pitala zasto je to tako? Zasto tako razmisljas?”
“Zato sto te volim svakog drugog dana!”
