zanimljiv clanak u 2 dijela o amerikanizaciji (europskog) visokog skolstva, s posebnim naglaskom na utjecaj postindustrijskog neoliberalnog kapitalizma na zivot i funkcioniranje akademske zajednice i akademskih ustanova:
Povijesni medij
2. dio clanka:
Povijesni medij
Problemi suvremenog visokog školstva, kako u svijetu tako i u Hrvata
Računala, znanost, tehnologija
Re: Problemi suvremenog visokog školstva, kako u svijetu tako i u Hrvata
evo i link za kolumnu Instituta za razvoj obrazovanja - tema kolumne jest vioko skolstvo u najrazlicitijim aspektima; tekstovi se objavljuju jednom mjesecno, autori su mahom ljudi zaposleni u razlicitim akademskim institucijama:
Kolumna
Kolumna
Re: Problemi suvremenog visokog školstva, kako u svijetu tako i u Hrvata
"Aktualan proces odumiranja socijalne države, odnosno njena transformacija u tek administrativno-birokratski agens neoliberalnog kapitalističkog tržišta i multinacionalnih korporacija kao primarnih subjekata tog istog tržišta po američkom modelu, a sve u svrhu održanja ekonomske kompetentnosti Europske unije u globalnoj tržišnoj utrci sa SAD-om, Japanom i sve prisutnijima Kinom i Indijom, posljedično vodi transformaciji svih društvenih aktera, pa i sveučilišta. Institucija usveučilišta postaje time tek jedan od subjekata korporativnog kapitalizma, njegov aktivan član na društvenoj strukturi organiziranoj na načelima i normama djelovanja tržišnih mehanizama. Sve to bitno utječe i na promjene u samom karakteru sveučilišnog obrazovanja i sveučilišne institucije, čineći sveučilište mjestom produkcije kontroliranog, određenog broja stručnih kadrova jasno definiranog profila, ovisno o potrebama i zahtjevima tržišta. Pritom tako hvaljen i naglašavan argument o iznova omogućenoj fleksibilnosti i akademskoj mobilnosti njenih kadrova, simptomatično i simbolički podsjeća na ekonomske, neoliberalno-kapitalističke ambicije o permanentno pospješenom i nezaustavljivom akceleracijskom protoku investicijskog kapitala velikih multinacionalnih tvrtki…"
Bolonjski konj - 1. dio
Bolonjski konj - 2. dio
Bolonjski konj - 1. dio
Bolonjski konj - 2. dio
Bolonjska reforma i javno sveučilište: mene, tekel, fares? by Nikola Vuletić
Povijesni medij
Doc. dr. sc. Nikola Vuletić je docent na Odsjeku za francuske i iberoromanske studije Sveučilišta u Zadru.
Povijesni medij
Doc. dr. sc. Nikola Vuletić je docent na Odsjeku za francuske i iberoromanske studije Sveučilišta u Zadru.
Re: Problemi suvremenog visokog školstva, kako u svijetu tako i u Hrvata
Re: Problemi suvremenog visokog školstva, kako u svijetu tako i u Hrvata
prof.dr.sc. Maja Vehovec, znanstvena savjetnica, Ekonomski institut, Zagreb: "Naš model financiranja visokog školstva je neučinkovit"
Povijesni medij
Povijesni medij
Skriveni sadržaj
MAJA VEHOVEC
Naš model financiranja visokog školstva je neučinkovit
Razlozi za reforme tržišta visokog obrazovanja u europskim zemljama slični su onima koji vrijede i za Hrvatsku. Kako povećati financiranje usluga visokog obrazovanja, kako unaprijediti njihovu kvalitetu, kako povećati dostupnost visokog obrazovanja mladima te posebice osobama s posebnim potrebama, siromašnijima, manjinama...? I ne manje važno, kako poboljšati studentski standard te smanjiti ovisnost studenata o dopunskim prihodima iz rada?
Reforme traže korjenite institucionalne promjene koje sustavi, opterećeni dugogodišnjim navikama i ustaljenim običajima, teško prihvaćaju. Učinkovitost reformi ovisi o tome jesu li planirane promjene usklađene u svim dijelovima sustava. Nije dovoljno samo prilagoditi nastavu 'Bologni' ili otvoriti nove studije ili povećati participaciju studenata iz privatnih izvora. Sve je to potrebno, ali i puno više!
Reforme zahtjevaju povećanje financiranja usluga visokog obrazovanja pa krenimo od konstatacije da u europskim zemljama ne postoji univerzalni model koji bi mogao biti predložak za ostale. Praksa je pokazala da su zemlje s različitim modelima financiranja jednako visoko rangirane na Shangajskoj ljestvici najuspješnijih sveučilišta gdje visoko kotira Švicarska (javno financiranje) kao i Nizozemska (javno i privatno financiranje). Privatni izvori financiranja najzastupljeniji su u Velikoj Britaniji i Italiji, ali i u Češkoj i Mađarskoj (između 10 i 30 posto ukupnih izdataka za visoko obrazovanje). Europske statistike u tom pogledu još ne prate Hrvatsku, tako da usporedbe nisu pouzdane.
Ono što je vrlo uočljivo je da u svim europskim zemljama visoko obrazovanje dominatno ovisi o javnim izvorima financiranja, a tek u manjoj mjeri o privatnim izvorima. Hrvatska pripada skupini europskih zemalja u kojima javni izdaci za visoko obrazovanje čine manje od 1 posto BDP-a, što je dvostruko manje od skandinavskih zemalja, dok se većina zemalja nalazi u grupi čiji su javni izdaci između 1-2 posto BDP-a. Prema tome Hrvatska treba ustrajati na povećanju javnog financiranja visokog obrazovanja, kojim se financiraju ustanove visokog obrazovanja i studenti kroz razne oblike subvencija za troškove školarina i studentskog standarda.
Europske zemlje imaju više desetljeća iskustva sa stipendiranjem i kreditiranjem studenata dok bivše tranzicijske zemlje, u koje spada i Hrvatska, imaju ograničeno iskustvo u stipendiranju studenata i tek početno iskustvo u praksi kreditiranja studenata. Prema dostupnim statističkim podacima (Eurostat) subvencije u Hrvatskoj u ukupnim javnim izdacima za visoko obrazovanje čine samo 4 posto (2005) u usporedbi s Bugarskom (11 posto), Mađarskom (16 posto) i Slovenijom (24 posto).
U Hrvatskoj najčešći dopunski izvor financiranja studija predstavljaju studentske stipendije koje olakšavaju troškove studija manjoj grupi studenata. Veća grupa studenata ovisi o obiteljskom dohotku i izravnom javnom financiranju ustanova visokog obrazovanja zbog čega određene dohodovne i socijalne skupine nemaju odgovarajućih uvjeta za studiranje. Zbog toga je višestruko korisno razviti neizravno javno financiranje kroz sustav državnih potpora studentima. Prvo, zato što studentima pružaju uslugu visokog obrazovanja po nižoj cijeni od tržišne iz razloga društvenih koristi koje visoko obrazovanja vraća društvu u cjelini. Drugo, zbog nagrađivanja najboljih čime se promoviraju poželjne društvene vrijednosti zasluga za uloženi trud i rezultat rada. I treće, zbog korisnosti koje državne potpore imaju na povećanja raspoloživog dohotka studenta (i njegove obitelji) zbog čega usluga visokog obrazovanja postaje dostupnija širem krugu potencijalnih studenata slabijeg dohodovnog ili socijalno ugroženog statusa te se time pokazuje socijalna osjetljivost i društvena odgovornost.
Država je odgovorna za izbor pravednih mjerila, transparentnost u dodjeli potpora te kontroli distribucije potpora što zahtjeva vrlo učinkovito funkcioniranje javne administracije. Drugim riječima, državne potpore studentima su učinkovite onoliko koliko je učinkovita njihova kontrola. Upravo u ovom dijelu javnog financiranja postoje značajne razlike među europskim zemljama zbog čega je nemoguće tvrditi koji je model financiranja visokog obrazovanja učinkovitiji od drugog. Učinkovit je svaki model u kojem povećanje izdataka za visoko obrazovanje prati rast broja diplomiranih studenata koje tržište rada prihvaća. Samo povećanje ulaganja u obrazovanje neće doprinjeti učinkovitosti sustava visokog obrazovanja ukoliko se financiranje ne kontrolira u odnosu na rezultate studiranja i uspješnost plasmana stečenog znanja i vještina na tržištu rada.
Javno financiranje usluga visokog obrazovanje je pitanje vještog balansiranja između načela učinkovitosti i pravednosti. Cilj učinkovitosti traži promicanje tržišne konkurencije i kontrolu trošenja državnog novca, a cilj pravednosti traži ispunjene prava na dostupnost usluge i transparentnu distribuciju sredstava. Iako se ukupan broj studenata u Hrvatskoj u proteklih desetak godina povećavao, broj studenata koji su dobili pravo na besplatnu školarinu na teret MZOŠ ostao je približno jednak i njihov je udio u studentskoj populaciji sve manji. Rastući broj studenata trebala bi stoga pratiti sustavna politika državnih potpora za pokrivanje troškova školarine i studentskog života. Pri tome je važno uspostaviti iste ili slične oblike subvencija koje imaju studenti u drugim europskim zemljama te primijeniti kriterije dodjele subvencija kao i mjerila za praćenje subvencija.
Pa u čemu je onda problem? U nedostatku povjerenja da će država moći distribuirati potpore pravedno na transparentan način, jer u segmentu onog što može i treba kontrolirati, a to je izravno javno financiranje ustanova visokog obrazovanja, država već niz godina ne pokazuje učinkovite rezultate. Ministarstvo ne kontrolira kako se troše sredstva, a sveučilišta nisu integrirana da bi mogla provesti unutrašnju kontrolu. Tako je moguća situacija da školarine studenata iz privatnih izvora ne povećavaju kvalitetu usluga koju student plaća, jer pojedini dekani vode fakultete kao vlastita poduzeća. Država, linijom manjeg otpora, prebacuje dio financiranja ustanova na privatne izvore, a pri tome nije osposobila sustav državnih potpora studentima na pravednim kriterijima potreba i/ili zasluga. Kvalitetan sustav državnih potpora trebao bi istovremeno nagrađivati učinkovitost i kompenzirati siromaštovo i druge prikraćenosti.
*Članak je autorskog karaktera i nužno ne odražava stav Ekonomskog Instituta, Zagreb.
Re: Problemi suvremenog visokog školstva, kako u svijetu tako i u Hrvata
Mate Kapović: Besplatno obrazovanje za sve (tekst objavljen u Zarezu, br. 255)
preuzeto sa bloga vrijeme je
Skriveni sadržaj
Besplatno obrazovanje za sve
Mate Kapovic
Tekst izvorno objavljen u Zarezu br. 255.
U Hrvatskoj je nekoć fakultetsko obrazovanje bilo besplatno tj. financirano kroz porezna izdvajanja građana. Danas gotovo 60% hrvatskih studenata plaća za svoj studij (unatoč tome što porezna izdvajanja za obrazovanje nisu smanjena). Kaže se da studenti koji plaćaju studij studiraju za svoje potrebe. Ali zar 60% studenata može studirati „za svoje potrebe“? Ima li to smisla?
Zapravo je posrijedi nešto drugo. Školarine su uvođene postupno, prvo za mali broj studenata pa sve veći, sve dok nije došlo do toga da većina zapravo plaća za studij. Tako i dolazimo do podatka da se od 1991. do 2004. broj studenata koji plaćaju studij povećao za 10 puta više nego što se povećao ukupni broj studenata (814% prema 82%). Dakako, uza sve to ide i neprestano povećavanje iznosa školarinâ koje su sad već više od prosjeka iznosa školarina u EU. Zadnji je udar na nekim fakultetima izvršen preko bolonjske reforme. Na Filozofskom fakultetu u Zagrebu, primjerice, prema planu, od dogodine neće samo 50% preddiplomaca (1.-3. godina) plaćati 6 000 kn na godinu, nego će i svi diplomci (4.-5. godina) plaćati 4 000 kn godišnje. Osim toga, „zbog krizne situacije postoje velike intencije povećavanja školarinâ“. Pridoda li se tome da godina prosječnog postdiplomskog studija na istom fakultetu stoji 20 000 kn godišnje, jasno je da su sve priče o „društvu znanja“ obične floskule. Od iduće godine će još više studenata plaćati svoj studij. Daljnji će ciljevi biti proširiti plaćanje školarinâ na sve studente, o čemu se već sasvim otvoreno govori, i zatim naglo dizanje cijena (kao što se događa u Velikoj Britaniji). Sasvim je očito da visoko obrazovanje sve više postaje dostupno samo bogatima, što je pogubno ne samo za neimućne, nego i za društvo u cjelini. Kako očekivati napredak društva ako se obrazuju bogati a ne sposobni? Kako očekivati napredak društva ako visoko obrazovanje postaje sve nepristupačnije? Studentima se u zamjenu obećavaju „povoljni krediti“. Kao da je nekome, uz kredite koje će ionako morati u životu dizati za kupovinu stana i auta, i uz činjenicu da velik broj ljudi ionako stalno životari na dug, doista utjeha to što će na kraju fakulteta, ako uopće bude mogao dići kredit, ostati s dugom koji će otplaćivati još 10 godina? Kako nekom objasniti da mora plaćati sve veće školarine iako mu one nakon toga čak ne jamče ni bar donekle pristojnu plaću? Kako mu objasniti da mora plaćati školarinu od uskoro sigurno i po 10 000 kn da bi poslije radio u osnovnoj školi za četiri i nešto tisuća kuna? U konačnici sve vodi komercijalizaciji visokoga školstva i njegovu podvrgavanju interesima privatnoga kapitala a ne interesima cijeloga društva. Znanje više nije javno dobro i opće pravo svakoga čovjeka. Obrazovanje je postalo roba, kao što je i predviđeno ugovorom GATS (General agreement on trade and services) koji je Hrvatska bez ikakvih ograda potpisala ne potrudivši ga se čak ni prevesti.
Srozavanje i komercijalizacija visokoga školstva ne događa se slučajno i ne može se izdvajati iz šire političko-gospodarske slike Hrvatske. Država je 50 godina imala novaca za besplatno obrazovanje (i, primjerice, za zdravstvo), a onda je odjednom, unutar toliko „efikasna“ tržišnog modela, tih novaca jednostavno „ponestalo“. Tu se jasno vidi koji su prioriteti ovoga sustava i države. U Hrvatskoj se, kroz neoliberalnu ekonomsku politiku koju zastupaju sve srednjostrujaške hrvatske stranke, posljednjih 20 godina sustavno uklanjaju svi oblici društvenih i ekonomskih prava, što je najočitije u primjeru školstva, zdravstva (gdje se uvode participacije, srozava se kvaliteta usluge i na svaki se način pogoduje privatnom sektoru) i radničkih prava (gdje sve više i više ljudi radi na određeno, radi prekovremeno bez naknade itd.). Država je nakon 1990. brutalno opljačkana u procesu privatizacije – prvo su uništena ili prisvojena za privatne interese brojna poduzeća, tvornice, hoteli itd., a sada se to isto nastavlja sa zemljištem te uskoro i vodenim površinama. Nekoć zajedničko blago svih nas danas je razgrabljeno između domaćih novokomponiranih tajkuna i stranih kompanija. U bescjenje su prodane banke, prodan je HT, prodana je INA, upropaštena Pliva, poklonjeni hoteli, brodogradilišta samo što nisu dokrajčena... Država, osim što je opljačkana privatizacijom i što je time izgubila sve ono što joj je nekoć donosilo profit, grca u korupciji i živi na dug. Treba li se onda čuditi što smo sada u ovakvoj situaciji kada su strani izvori financijâ presušili zbog ekonomske krize? Naravno, političko-poslovna elita će pokušati ono što su oni sami zakuhali, kako bi si omastili brk, prebiti preko leđa onih koji su za ovakvu situaciju najmanje krivi – običnih ljudi, radnikâ, seljakâ i umirovljenikâ. Kaže se – nema novaca, moramo štedjeti. Kriza postaje idealna isprika za daljnje smanjivanje socijalnih i ekonomskih prava. Ta jasno da nema novaca kad ste ga sami prigrabili! Kaže se – teška su vremena, moramo svi skupiti glave skupa i zajedno ovo preživjeti. Ali nismo svi zajedno u tome! Jasna je podjela između običnih ljudi – radnikâ, seljakâ, umirovljenikâ, studenata, koji za ovakvu situaciju ni najmanje nisu krivi, i onih koji su nas u ovakvu situaciju doveli – političke i poslovne elite, predvođene bahatim sabornicima i parazitima iz HUP-a, koja, unatoč krizi, uživa u svojim jahtama i vilama. Zašto bismo dopustili da se sve i opet prebije preko naših leđa? Zašto se, umjesto da se smanjuju plaće radnicima, ne bi uveli porezi na imovinu, luksuz i kapitalnu dobit? Zašto država koja je pred financijskim kolapsom mora za pozajmicu moljakati banke koje je ona prije nekog vremena sama osnovala i kojima upravo država, preko HNB-a, osigurava likvidnost? Ako država nema novaca, nije li onda logičnije te iste banke u stranom privatnom vlasništvu, koje izvlače goleme profite iz Hrvatske, nacionalizirati? Ne rade li upravo to u ovom trenutku silne zemlje na zapadu? Jesu li bitniji profiti bogatih multinacionalnih korporacija ili opstanak čitave države? Ako je situacija radikalna, zašto doista ne ići s radikalnim potezima, ali ne na štetu većine građana?
Vraćajući se na obrazovanje, opasnost nije samo u već sada prevelikim i mnogima nedostupnim školarinama i drugim troškovima studiranja koji tako omogućavaju perpetuiranje socijalnih nejednakosti. Problem je u tome što će školarine, ne stane li se tome već sada na kraj, rasti sve više i više. Problem je u tome što se sveučilište i bez brzorastućih školarina sve više komercijalizira, podvrgava privatnom sektoru i njegovim potrebama te se sve više bavi menadžmentom i profitom umjesto znanošću, obrazovanjem i istraživanjem. Povećanje školarinâ je zapravo pogodovanje privatnom sektoru koji sve više jača u Hrvatskoj. U svijetu je izvoz visokog obrazovanja novi trend. Gomila američkih i drugih zapadnih sveučilišta već ima svoje ispostave po čitavom svijetu. Prodaja visokog obrazovanja se pokazala kao vrlo isplativa vrsta poduzetništva. Pretpostavimo da se ovakva politika visokoga obrazovanja u Hrvatskoj nastavi, da svi studenti, oni koji imaju novaca ili koji su spremni ući u dužničko ropstvo, počnu plaćati školarine koje narastu do recimo svote od 25 000 kn ili slično za godinu dana. U takvoj situaciji privatni fakulteti, kojih će biti sve više i više i na kojima će cijene biti slične onima na javnim, nekoć besplatnim, fakultetima, izgledaju sve primamljivije. S tim će dakako ići i srozavanje kvalitete državnih fakulteta jer će najbolji profesori prelaziti za veće plaće na privatna učilišta (to se primjerice dogodilo sa studijima ekonomije u Njemačkoj), a, osim toga, kvaliteta će se državnih fakulteta namjerno srozavati da bi se pogodovalo privatnom sektoru (koji će dakako i sâm bivati financiran djelomično od države). Ako vam ovakav neoliberalni plan izgleda kao znanstvena fantastika, treba se samo prisjetiti Zakona o visokim učilištima iz 2000. godine koji je predlagala tadašnja tobože socijaldemokratska (!) vlast, koji je na sreću propao, a koji je vrlo otvoreno predlagao i nagoviještao liberalizaciju, deregulaciju i privatizaciju hrvatskih sveučilišta. Treba raskrinkati i mit o tobožnjoj automatskoj superiornosti privatnih sveučilišta (i uopće privatnih poduzeća). Taj mit pada u vodu čim se pogleda brojna svjetski poznata i ugledna, javna (i besplatna!) sveučilišta u skandinavskim zemljama ili kad se pogleda na što sliči većina hrvatskih privatnih fakulteta ili srednjih škola. Takve su privatne institucije u Hrvatskoj većinom vrlo slaba ugleda i na glasu kao učilišta na kojima se „ne padaju godine“.
Treba se na svaki način protiviti ovakvoj politici koja radi u korist manjine a na štetu većine. Svima dostupno znanje i obrazovanje su jedan od ključnih elemenata za izlazak iz ovakve situacije. Stoga treba tražiti više ulaganja u obrazovanje i znanost i povratak besplatnoga obrazovanja za sve te trenutno ukidanje svih vidova školarinâ i plaćanjâ u visokom obrazovanju, uključujući i postdiplomske studije. Krajnje je vrijeme da glas protiv sustava koji radi suprotno od naših zajedničkih interesa dignu ne samo studenti, koji su se već počeli buditi, nego i profesori. Samo od sebe se ništa neće dogoditi niti će se bez borbe išta postići.
Mate Kapović
[napomena: tekst je napisan prije nego što je ministar, ponukan studentskim gibanjima, odlučio da će država ipak platiti diplomske studije svima još ovu godinu]
preuzeto sa bloga vrijeme je
Re: Problemi suvremenog visokog školstva, kako u svijetu tako i u Hrvata
(preuzeto s h-alter.org)
Skupo, što skuplje, glupo, što gluplje
Prenosimo reakciju jednog od studenata na članak filozofa Nevena Sesardića objavljenog u Jutarnjem listu
Ivan Perasović poslao nam je oštru reakciju na članak Nevena Sesardića (trenutno zaposlenog na mjestu pročelnika Odsjeka za filozofiju na sveučilitu Lingnan u Hong Kongu). Članak je pod nazivom ""Besplatan studij platit ce siromašni" objavljen u Jutarnjem listu 30. svibnja 2009. Zahvaljujemo kolegi Perasoviću na slanju teksta!
Nizu figura koje su našle potrebnim javno se oglasiti protiv studentskog zahtjeva za besplatnim školstvom pridružio se nedavno i Neven Sesardić. „Jedan od vodećih hrvatskih filozofa", kaže biografska crtica uz njegov članak „Besplatan studij platit će siromašni" u Jutarnjem listu od 30.5.2009. Već ta formulacija daje nam po tko zna koji put do znanja: svi koji su se ikad skrasili na ikojem nominalno respektabilnom radnom mjestu igdje u inozemstvu samim su time uzdignuti u superiornu intelektualnu kastu. Riječ je, naime, o nekadašnjem predavaču na Odsjeku za filozofiju Filozofskog fakulteta u Zagrebu koji zadnjih godina zarađuje kruh na fakultetu u Hong Kongu. Skrb za daleku domovinu spomenuta je kasta pozvana iskazivati svojim mudrim poslanicama. Poslanica je navedenog gospodina, međutim, ispod svih kriterija pismenosti.
Članak je toliko nemušto sročen i misaono šupalj da bi se prije moglo pretpostaviti da ga je natipkao neki brucoš na studiju novinarstva plaćen po kartici teksta nego ikakav „vodeći hrvatski" u bilo čemu. Toliko začudan stupanj bezidejnosti, neinformiranosti, zakašnjelosti u raspravu i hinjenja argumentacije može samo služiti na sramotu svakoj instituciji koja je dotičnog ikad zapošljavala, pogotovo ako se radi o središnjoj nacionalnoj instituciji za humanističke znanosti.
Hongkoški profesor dopušta si da on ne mora biti informiran o elementarnim činjenicama u raspravi u koju ulazi, da može ponavljati iste, već nebrojeno puta opovrgnute „argumente" i samodopadno ih predstavljati narodu kao proizvode vlastita misaonog naprezanja. Tako se vrsni filozof dovinuo duboko spekulativnoj argumentaciji: „U pravilu, postotak djece koja odlaze na fakultet neusporedivo je viši među pripadnicima ekonomski srednjeg ili višeg sloja nego među onima s nižim prihodima. To onda evidentno znači da financiranje visokog obrazovanja iz poreza najviše direktne koristi donosi upravo onim obiteljima koje već jesu imućne, a relativno malo onima lošije stojećima ili onima s dna socijalne ljestvice. Drukčije rečeno, 'slobodno' obrazovanje u stvarnosti se velikim dijelom svodi na uzimanje novca od siromašnih da bi se financiralo obrazovanje bogatih."
Čestitamo, dakle! Ako ste student ili roditelj studenta sva je prilika da ste, prema Sesardiću, „imućni", čak „bogati"! S obzirom da američka sveučilišta s njihovim zloglasno astronomskim školarinama hvali kao obećanu zemlju, ili s obzirom na cijenu koju hongkoški studenti plaćaju da bi mogli nazočiti njegovim predavanjima, profesor je vjerojatno i navikao da mu studenti na njih dolaze u sportskim automobilima. Od stvarnog je svijeta, nažalost se čini, ipak otplutao. Kao prvo, krajnje je uvredljivo studente koji rade i njihove roditelje koji se žrtvuju i zadužuju kako bi djeci osigurali kakvu-takvu šansu za budućnost na nemilosrdnom „tržištu radne snage" nazivati imućnima i bogatima. No filozofov „argument", štoviše, pretpostavlja da siromašni i žele biti neobrazovani! Siromašni i neobrazovani žele ostati siromašni i neobrazovani! Ne dao bog da se njihovoj djeci pruži prilika za drukčiji život! Oni niti u ludilu ne žele da se novac iz poreza koji plaćaju baca na jedan takav suvišan buržujski luksuz kao što je obrazovanje, oni će dapače po istoj logici hongkoškog profesora logike htjeti da školarine budu što više, jer će to spasiti još veći dio ljubljenog im proračuna od besmislenog ulupavanja u obrazovanje, u nešto što oni svojoj djeci nikada ne bi poželjeli!
U prozirnom i neduhovitom pokušaju ridikulizacije studentskih zahtjeva Sesardić navodi, parafrazira i konačno falsificira njihove slogane: „Znanje nije roba! Pristup obrazovanju ne smije biti uvjetovan sposobnošću plaćanja! Dolje potrošačko društvo i neoliberalni kapitalizam!" Time se i on okušava u sportu koji je u međuvremenu već izašao iz mode, u etiketiranju studenata kao revolucionara, gerilaca, anarhista, komunjara... „Revolucionarna omladina", časti ih posprdno. Jasno i argumentirano iskazane zahtjeve studenata, koji se na rijetko nedvosmislen način tiču nečega što se naziva javnim dobrom (a što bi trebalo biti svrha sve politike), Sesardić nastoji obezvrijediti po izlizanoj špranci svođenja na neki „mladalački zanos". Taj bestidni cinizam očito bi bitne političke zahtjeve htio dovesti na istu ravan s biološkim fazama poput noćne polucije, koje se naravno imaju prerasti, pa će im se apologeti sistema onda još i osmjehnuti blagim očinskim pogledom. Tko je tu zapravo nedorastao vidljivo je kada se s užasom shvati da slični ni nisu u stanju razumjeti studentske zahtjeve na ijedan drugi način osim po modelu partijskih parola na koje su navikli. Nakon što su se konačno dovoljno raskomotili u ideološkoj poziciji koja kaže „sve ima biti tržište", njima „znanje nije roba" odzvanja potpuno isto kao i „živjela Partija". Studente koji prosvjeduju takvi si ni ne mogu predočiti nego na najkarikaturalniji način, kao supijane i smušene ili ideološki lobotomizirane izvikivače na brzinu skovanih parola. Tako naš „vodeći filozof", kojemu bi se htjelo „grebati ispod površine", pokazuje da raspolaže razinom razumijevanja studentskog nastupa kakvu je o istom pitanju nedavno demonstrirala jedna spisateljica erotskih knjižuljaka.
I uopće je pridavanje ikakvoga „revolucionarnog" karaktera studentskoj inicijativi znak potpune pojmovne izgubljenosti i mjerenja važnih društvenih zbivanja jeftinim popkulturnim predodžbama. Nikakvu „revoluciju" studenti ne dižu, oni samo iskazuju visoku razinu svijesti o aktualnom političkom trenutku te reagiraju na nj kao odrasli ljudi i odgovorni građani. Za razliku od njih, samopromovirani prosvjetitelji puka poput Sesardića bunovno teturaju u svojim privatnim svjetovima i anakronim kategorijama, obnevidjeli već od hrvanja s vlastitom zlom ideološkom savješću.
Uz još koji odavno opovrgnuti pseudoargument ispod razine srednjoškolskog debatnog natjecanja, Sesardić ističe i primjer američkih sveučilišta koja uspoređuje s, po njemu daleko lošijim, njemačkima. (Njemačka je, kao što svi znamo, zaostala i propala zemlja u kojoj nitko ne bi poželio živjeti... Bit će da zato što devet saveznih država trule Njemačke ima potpuno besplatno visoko obrazovanje, kao i još sedamnaest država Europe.) Polazeći od te upravo proglašene „činjenice" superiornosti američkih sveučilišta njemačkima, Sesardić nalazi njen razlog u čak 17 puta većim privatnim ulaganjima u visoko obrazovanje u SAD-u. Njemu su 17 puta veća privatna ulaganja, od kojih su, kaže, veliki dio upravo školarine, ideal kome treba težiti. Kada bi se, u skladu s idealima hongkoškog profesora, cijena studija približila cifri od milijun kuna, možda bi to konačno učinilo Hrvatsku „zemljom znanja"! Možda bi to konačno oslobodilo potlačen radnički narod od obijesti „bogatih" koji na njihov račun studiraju. Možda bi tadašnje plaće u „znanstvenom sektoru" privukle i neprežaljenog nam hongkoškog profesora da starost dočeka u ljubljenoj mu domovini. Jer ako itko, ne zalažu li se zagovaratelji što skupljeg obrazovanja najviše za dobrobit svoje zemlje?
U nastavku gospodin čak toliko gubi kompas da se uspijeva podsmjehnuti i vrijednostima pravednosti i ljudskih prava u čije ime, kaže, studenti nastupaju. Time nam, zapravo, otkriva poznati iluzionistički trik neoliberalne ideologije kojoj na kraju i sama ljudska prava postaju preskupa. Opetovano pozivanje studenata na hrvatski Ustav i UN-ovu Opću deklaraciju o ljudskim pravima njemu su očito znak njihova „militarizma" i „radikalizma".
Nakon što je već toliko puta pokazao arogantnu neinformiranost o stvarima o kojima drobi, Sesardić se pred kraj članka ustobočuje i spram nastavnika koji su studente podržali, poručujući im da bi „ipak trebali biti daleko bolje informirani o tim stvarima". Time jasno poručuje da samoga sebe vidi kao onoga tko je pozvan docirati i svojim bivšim kolegama, osvijestiti ih o njihovoj zavedenosti i izmanipuliranosti od strane zlih studenata. Time patronizira i sveučilišne nastavnike, koji valjda ne znaju misliti vlastitom glavom; time i njima, iz Hong Konga, poručuje što o njima misli.
Treba sad već uputiti prijekor urednicima Jutarnjeg lista. Mogli su, naime, primijetiti da je članak ispod razine čak i njihova glasila pa ga odbiti kako bi siroti gospodin sačuvao bar malo dostojanstva. (Spomenute novine inače u istom broju donose članak o gradnji rekordno skupe dionice autoceste, od 17.000.000 eura po kilometru. Ispunjenje studentskih zahtjeva - potpuno javno financiranje visokog obrazovanja na svim razinama za sve koji zadovolje kriterije upisa - godišnje bi državu koštalo koliko i dva i pol kilometra te ceste. No ni to još ne bi oslobodilo Hrvatsku etikete sramote Europe po razini izdavanja za visoko obrazovanje.)
Da se za kraj vratimo na titulu „jednog od vodećih hrvatskih (nadopuni)". Rijetko se i inače pita na čemu bi se ona zapravo imala temeljiti. Rijetko se koji novinski urednik zapita što li je neki gospodin intelektualac kao znanstvenik uopće objavio i vrijedi li to i pišljiva boba. Gospodin Sesardić u životu je, pored zaista plitkoumne doktorske disertacije i jedne knjige u koautorstvu, objavio jednu zbirku članaka i samo jednu autentičnu monografiju, koja možda spada u područje genetike ili sociologije, ali filozofije nikako. Budući da inače objavljuje u prosjeku jedan članak godišnje, koji bude na teme poput incesta ili protiv homoseksualnog braka, posve je neprozirno čemu bi drugom dotični imao zahvaliti status „jednog od vodećih hrvatskih filozofa" nego spomenutom provincijalističkom kompleksu i vlastitom PR-u. Ako nekome još uvijek nije sve kristalno jasno, čovjek objavljuje članke s naslovima poput „Borci za jednakost ljudi ne prihvaćaju da je inteligencija nasljedna".
Studenti su ovim nastupom, koji se nastavlja i nakon privremene suspenzije blokade nastave, pokazali obrazovanje, promišljenost i političku pismenost kakvoj još nije uspio parirati nitko od zagovaratelja skupog i još skupljeg obrazovanja kao najsigurnijeg puta u svijetlu budućnost. Ukoliko nemaju ni toliko časti da bar moralno podrže studente u borbi za vlastitu budućnost i budućnost zemlje u cjelini, očito već poludementne žalosti poput Nevena Sesardića najviše bi bile od koristi kada bi se zavukle u jazbine svojih sinekura i ne klepetale napamet. No, znanstvena nula nije se mogla suzdržati a da se ne razotkrije i kao intelektualna i moralna nula. Krajnje je vrijeme da akademska zajednica i obrazovana javnost poruče takvima da njihove „usluge" zaista više nikome nisu potrebne.
Skupo, što skuplje, glupo, što gluplje
Prenosimo reakciju jednog od studenata na članak filozofa Nevena Sesardića objavljenog u Jutarnjem listu
Ivan Perasović poslao nam je oštru reakciju na članak Nevena Sesardića (trenutno zaposlenog na mjestu pročelnika Odsjeka za filozofiju na sveučilitu Lingnan u Hong Kongu). Članak je pod nazivom ""Besplatan studij platit ce siromašni" objavljen u Jutarnjem listu 30. svibnja 2009. Zahvaljujemo kolegi Perasoviću na slanju teksta!
Nizu figura koje su našle potrebnim javno se oglasiti protiv studentskog zahtjeva za besplatnim školstvom pridružio se nedavno i Neven Sesardić. „Jedan od vodećih hrvatskih filozofa", kaže biografska crtica uz njegov članak „Besplatan studij platit će siromašni" u Jutarnjem listu od 30.5.2009. Već ta formulacija daje nam po tko zna koji put do znanja: svi koji su se ikad skrasili na ikojem nominalno respektabilnom radnom mjestu igdje u inozemstvu samim su time uzdignuti u superiornu intelektualnu kastu. Riječ je, naime, o nekadašnjem predavaču na Odsjeku za filozofiju Filozofskog fakulteta u Zagrebu koji zadnjih godina zarađuje kruh na fakultetu u Hong Kongu. Skrb za daleku domovinu spomenuta je kasta pozvana iskazivati svojim mudrim poslanicama. Poslanica je navedenog gospodina, međutim, ispod svih kriterija pismenosti.
Članak je toliko nemušto sročen i misaono šupalj da bi se prije moglo pretpostaviti da ga je natipkao neki brucoš na studiju novinarstva plaćen po kartici teksta nego ikakav „vodeći hrvatski" u bilo čemu. Toliko začudan stupanj bezidejnosti, neinformiranosti, zakašnjelosti u raspravu i hinjenja argumentacije može samo služiti na sramotu svakoj instituciji koja je dotičnog ikad zapošljavala, pogotovo ako se radi o središnjoj nacionalnoj instituciji za humanističke znanosti.
Hongkoški profesor dopušta si da on ne mora biti informiran o elementarnim činjenicama u raspravi u koju ulazi, da može ponavljati iste, već nebrojeno puta opovrgnute „argumente" i samodopadno ih predstavljati narodu kao proizvode vlastita misaonog naprezanja. Tako se vrsni filozof dovinuo duboko spekulativnoj argumentaciji: „U pravilu, postotak djece koja odlaze na fakultet neusporedivo je viši među pripadnicima ekonomski srednjeg ili višeg sloja nego među onima s nižim prihodima. To onda evidentno znači da financiranje visokog obrazovanja iz poreza najviše direktne koristi donosi upravo onim obiteljima koje već jesu imućne, a relativno malo onima lošije stojećima ili onima s dna socijalne ljestvice. Drukčije rečeno, 'slobodno' obrazovanje u stvarnosti se velikim dijelom svodi na uzimanje novca od siromašnih da bi se financiralo obrazovanje bogatih."
Čestitamo, dakle! Ako ste student ili roditelj studenta sva je prilika da ste, prema Sesardiću, „imućni", čak „bogati"! S obzirom da američka sveučilišta s njihovim zloglasno astronomskim školarinama hvali kao obećanu zemlju, ili s obzirom na cijenu koju hongkoški studenti plaćaju da bi mogli nazočiti njegovim predavanjima, profesor je vjerojatno i navikao da mu studenti na njih dolaze u sportskim automobilima. Od stvarnog je svijeta, nažalost se čini, ipak otplutao. Kao prvo, krajnje je uvredljivo studente koji rade i njihove roditelje koji se žrtvuju i zadužuju kako bi djeci osigurali kakvu-takvu šansu za budućnost na nemilosrdnom „tržištu radne snage" nazivati imućnima i bogatima. No filozofov „argument", štoviše, pretpostavlja da siromašni i žele biti neobrazovani! Siromašni i neobrazovani žele ostati siromašni i neobrazovani! Ne dao bog da se njihovoj djeci pruži prilika za drukčiji život! Oni niti u ludilu ne žele da se novac iz poreza koji plaćaju baca na jedan takav suvišan buržujski luksuz kao što je obrazovanje, oni će dapače po istoj logici hongkoškog profesora logike htjeti da školarine budu što više, jer će to spasiti još veći dio ljubljenog im proračuna od besmislenog ulupavanja u obrazovanje, u nešto što oni svojoj djeci nikada ne bi poželjeli!
U prozirnom i neduhovitom pokušaju ridikulizacije studentskih zahtjeva Sesardić navodi, parafrazira i konačno falsificira njihove slogane: „Znanje nije roba! Pristup obrazovanju ne smije biti uvjetovan sposobnošću plaćanja! Dolje potrošačko društvo i neoliberalni kapitalizam!" Time se i on okušava u sportu koji je u međuvremenu već izašao iz mode, u etiketiranju studenata kao revolucionara, gerilaca, anarhista, komunjara... „Revolucionarna omladina", časti ih posprdno. Jasno i argumentirano iskazane zahtjeve studenata, koji se na rijetko nedvosmislen način tiču nečega što se naziva javnim dobrom (a što bi trebalo biti svrha sve politike), Sesardić nastoji obezvrijediti po izlizanoj špranci svođenja na neki „mladalački zanos". Taj bestidni cinizam očito bi bitne političke zahtjeve htio dovesti na istu ravan s biološkim fazama poput noćne polucije, koje se naravno imaju prerasti, pa će im se apologeti sistema onda još i osmjehnuti blagim očinskim pogledom. Tko je tu zapravo nedorastao vidljivo je kada se s užasom shvati da slični ni nisu u stanju razumjeti studentske zahtjeve na ijedan drugi način osim po modelu partijskih parola na koje su navikli. Nakon što su se konačno dovoljno raskomotili u ideološkoj poziciji koja kaže „sve ima biti tržište", njima „znanje nije roba" odzvanja potpuno isto kao i „živjela Partija". Studente koji prosvjeduju takvi si ni ne mogu predočiti nego na najkarikaturalniji način, kao supijane i smušene ili ideološki lobotomizirane izvikivače na brzinu skovanih parola. Tako naš „vodeći filozof", kojemu bi se htjelo „grebati ispod površine", pokazuje da raspolaže razinom razumijevanja studentskog nastupa kakvu je o istom pitanju nedavno demonstrirala jedna spisateljica erotskih knjižuljaka.
I uopće je pridavanje ikakvoga „revolucionarnog" karaktera studentskoj inicijativi znak potpune pojmovne izgubljenosti i mjerenja važnih društvenih zbivanja jeftinim popkulturnim predodžbama. Nikakvu „revoluciju" studenti ne dižu, oni samo iskazuju visoku razinu svijesti o aktualnom političkom trenutku te reagiraju na nj kao odrasli ljudi i odgovorni građani. Za razliku od njih, samopromovirani prosvjetitelji puka poput Sesardića bunovno teturaju u svojim privatnim svjetovima i anakronim kategorijama, obnevidjeli već od hrvanja s vlastitom zlom ideološkom savješću.
Uz još koji odavno opovrgnuti pseudoargument ispod razine srednjoškolskog debatnog natjecanja, Sesardić ističe i primjer američkih sveučilišta koja uspoređuje s, po njemu daleko lošijim, njemačkima. (Njemačka je, kao što svi znamo, zaostala i propala zemlja u kojoj nitko ne bi poželio živjeti... Bit će da zato što devet saveznih država trule Njemačke ima potpuno besplatno visoko obrazovanje, kao i još sedamnaest država Europe.) Polazeći od te upravo proglašene „činjenice" superiornosti američkih sveučilišta njemačkima, Sesardić nalazi njen razlog u čak 17 puta većim privatnim ulaganjima u visoko obrazovanje u SAD-u. Njemu su 17 puta veća privatna ulaganja, od kojih su, kaže, veliki dio upravo školarine, ideal kome treba težiti. Kada bi se, u skladu s idealima hongkoškog profesora, cijena studija približila cifri od milijun kuna, možda bi to konačno učinilo Hrvatsku „zemljom znanja"! Možda bi to konačno oslobodilo potlačen radnički narod od obijesti „bogatih" koji na njihov račun studiraju. Možda bi tadašnje plaće u „znanstvenom sektoru" privukle i neprežaljenog nam hongkoškog profesora da starost dočeka u ljubljenoj mu domovini. Jer ako itko, ne zalažu li se zagovaratelji što skupljeg obrazovanja najviše za dobrobit svoje zemlje?
U nastavku gospodin čak toliko gubi kompas da se uspijeva podsmjehnuti i vrijednostima pravednosti i ljudskih prava u čije ime, kaže, studenti nastupaju. Time nam, zapravo, otkriva poznati iluzionistički trik neoliberalne ideologije kojoj na kraju i sama ljudska prava postaju preskupa. Opetovano pozivanje studenata na hrvatski Ustav i UN-ovu Opću deklaraciju o ljudskim pravima njemu su očito znak njihova „militarizma" i „radikalizma".
Nakon što je već toliko puta pokazao arogantnu neinformiranost o stvarima o kojima drobi, Sesardić se pred kraj članka ustobočuje i spram nastavnika koji su studente podržali, poručujući im da bi „ipak trebali biti daleko bolje informirani o tim stvarima". Time jasno poručuje da samoga sebe vidi kao onoga tko je pozvan docirati i svojim bivšim kolegama, osvijestiti ih o njihovoj zavedenosti i izmanipuliranosti od strane zlih studenata. Time patronizira i sveučilišne nastavnike, koji valjda ne znaju misliti vlastitom glavom; time i njima, iz Hong Konga, poručuje što o njima misli.
Treba sad već uputiti prijekor urednicima Jutarnjeg lista. Mogli su, naime, primijetiti da je članak ispod razine čak i njihova glasila pa ga odbiti kako bi siroti gospodin sačuvao bar malo dostojanstva. (Spomenute novine inače u istom broju donose članak o gradnji rekordno skupe dionice autoceste, od 17.000.000 eura po kilometru. Ispunjenje studentskih zahtjeva - potpuno javno financiranje visokog obrazovanja na svim razinama za sve koji zadovolje kriterije upisa - godišnje bi državu koštalo koliko i dva i pol kilometra te ceste. No ni to još ne bi oslobodilo Hrvatsku etikete sramote Europe po razini izdavanja za visoko obrazovanje.)
Da se za kraj vratimo na titulu „jednog od vodećih hrvatskih (nadopuni)". Rijetko se i inače pita na čemu bi se ona zapravo imala temeljiti. Rijetko se koji novinski urednik zapita što li je neki gospodin intelektualac kao znanstvenik uopće objavio i vrijedi li to i pišljiva boba. Gospodin Sesardić u životu je, pored zaista plitkoumne doktorske disertacije i jedne knjige u koautorstvu, objavio jednu zbirku članaka i samo jednu autentičnu monografiju, koja možda spada u područje genetike ili sociologije, ali filozofije nikako. Budući da inače objavljuje u prosjeku jedan članak godišnje, koji bude na teme poput incesta ili protiv homoseksualnog braka, posve je neprozirno čemu bi drugom dotični imao zahvaliti status „jednog od vodećih hrvatskih filozofa" nego spomenutom provincijalističkom kompleksu i vlastitom PR-u. Ako nekome još uvijek nije sve kristalno jasno, čovjek objavljuje članke s naslovima poput „Borci za jednakost ljudi ne prihvaćaju da je inteligencija nasljedna".
Studenti su ovim nastupom, koji se nastavlja i nakon privremene suspenzije blokade nastave, pokazali obrazovanje, promišljenost i političku pismenost kakvoj još nije uspio parirati nitko od zagovaratelja skupog i još skupljeg obrazovanja kao najsigurnijeg puta u svijetlu budućnost. Ukoliko nemaju ni toliko časti da bar moralno podrže studente u borbi za vlastitu budućnost i budućnost zemlje u cjelini, očito već poludementne žalosti poput Nevena Sesardića najviše bi bile od koristi kada bi se zavukle u jazbine svojih sinekura i ne klepetale napamet. No, znanstvena nula nije se mogla suzdržati a da se ne razotkrije i kao intelektualna i moralna nula. Krajnje je vrijeme da akademska zajednica i obrazovana javnost poruče takvima da njihove „usluge" zaista više nikome nisu potrebne.